Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

 
 
Tematski alati Opcije prikaza
Prev Prethodni post   Sljedeći post Next
Old 28.07.2013., 07:00   #1
Kako podnosite rastanke?

Pokušavala sam potražiti po forumu postoji li još nešto na ovakvu temu, ali nisam naišla ni na što takvog tipa jer sve što se tiče rastanaka, uglavnom je o rastancima romantične prirode, no ja ovom zgodom ne razmišljam (i neću pisati) o njima.

Uvijek su mi teško padali rastanci.
Kao mala, živjela sam u obitelji u kojoj nisu svi članovi živjeli u istom kućanstvu i neke sam viđala rijetko - npr., tata je za vrijeme rata većinu vremena provodio u postrojbi i ja uopće ne mogu ni procijeniti koliko često smoga viđali. Znam da sam mu se, u početku, ful veselila kad bi došao, a kasnije mi je "smetao" kad bi bio blizu. Nije to bilo ni racionalno, ni smišljeno, ni zlobno, jednostavno mi je bio stranac u mojoj kući (odnosno prognaničkoj sobi u to vrijeme). Čak i kasnije, kad je živio s nama, meni bi bilo izrazito drago kad bi negdje otišao na duže vrijeme. Sad mi se čini da sam si to u nekom momentu izracionalizirala, kako bi mi lakše padalo onomad kad bi morao ići natrag u postrojbu i poprilično sam sigurna da se o tome radilo jer je, apsolutno u svakom smislu, bio idealan otac; dobar, požrtvovan, ne prestrog, ne preblag, pun ljubavi i smijeha, onakav kakvog želim svojoj djeci budem li ih ikad imala.

Onda sam tijekom života počela gubiti neke drage ljude, što zbog seljakanja, što zbog njihovih tragičnih priča koje su ih udaljile od svih pa tako i od mene i znam da su mi ti rastanci jako teško padali, ali nekako sam se znala nositi s njima.

Što sam starija, to mi je, čini se teže. Koliko god prekide (romantične) lakše podnosim što sam starija i sve sam sigurnija u to da bih bila savršeno u stanju ostariti sama u tom smislu, toliko mi prijateljski / obiteljski rastanci padaju još puno više nego kad sam bila klinka ili u ranim dvadesetima.
Zadnjih godinu dana imam osjećaj da ne radim ništa drugo nego se opraštam od sebi dragih ljudi, malo zato što se s jednog kraja na drugi kraj svijeta selim ja, a malo zato što to moraju raditi i oni jer ekonomska situacija nikad nije bila gora (nama, našoj generaciji) nego sad i jako se teško i u kom smislu usidriti, a u nekim godinama to stvarno želiš. Uvijek sam mislila da se za prijatelje ne vežem baš toliko - falili bi mi i bolilo bi me što ih nema, ali sad me takve stvari baš rasturaju. I to me dosta muči, ne sad nešto...da ne mogu spavati, ali ono, mislila sam nekako da te stvari s godinama jenjavaju, a ne da postaju izraženije, ali kod mene kao da je upravo ovo drugo slučaj.


Zanima me kako je slučaj s ostalim forumašima.
Jeste li s godinama postali sentimentalniji ili ste oguglali po tom pitanju?
Ja nisam plakala na kraju četvrtog srednje ni na kraju faksa jer "noćas se rastaju prijatelji, suza je suzi drug", ali sad imam osjećaj ko da će mi srce puknut kad mi npr. neka frendica odseli u inozemstvo ili tako nešto...
Kako se s tim nosite?
Osjećate li se krivima, mislite li da ste nešto napravili krivo?
Voljela bi da se oglasite kojih god godina bili, zanima me i mišljenje tinejdžera (ako pišu po US-u jer dugo nisam ovdje zašla kako spada) i onih starijih.
Pa ono...napišite kako je to kod vas i recite koliko imate godina ili u koju dobnu skupinu cca spadate.
Evo, ja sam u kasnim dvadesetima.
__________________
Previše često se zbunimo pa mislimo da su pristojni oni ljudi koji ne psuju.
morcego is offline  
Odgovori s citatom
 


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 07:53.