Još novija tema

[Da Kang]

- Sine, dat ću ti jedan savjet, mali trik za sreću: kada misliš da ti je teško, da si u problemima, probaj otići na wc bez nogu
- Kako to misliš ?
- Lijepo. Odi na wc bez da koristiš noge. Kao da ih nemaš. Probaj.
- A daaa
- Nemoj a da nego probaj. I nemoj to samo zamišljati pa misliti da ćeš tako uspjeti. Nećeš. Nije isto razmišljati o nečemu i napraviti to. Recimo da si u vezi godinu dana. Misliš da je isto prekinuti sa osobom preko sms-a, telefonskim pozivom ili oči u oči ?
- Naravno da nije isto. Moraš to napraviti oči u oči.
- Pa to ti je sva mudrost. Kada nešto uistinu doživiš, to ostaje. Zato probaj, makar i samo jednom u životu. Pomuči se i odi na wc bez nogu. I vrati se nazad iz wc-a bez da koristiš noge. Po mogućnosti to napravi kad ti je sila. Kada se vratiš, uvidjet ćeš da su problemi koji te opterećuju u stvari tako sitni i beznačajni. Naravno, ako se ne radi o bolesti. Ponovit ću ti još jednom i dobro to zapamti: dokle god se ne radi o bolesti, svaki problem ima rješenje. Svaki. Točka.


ProblemZ

[Da Kang]

Pisanje je poput pišanja – kada se dovoljno napuniš, moraš to izbaciti. Pošto puno čitam, tako slova koja unesem nekako žele i vani. Jednostavno imam potrebu nešto napisati pa to i napravim. Nikada se ne osvrćem na svoje tekstove zato što mi nikada nisu dovoljno dobri. Mislim da nikada nisam pročitao neki svoj tekst a da ga nisam izmijenio. I tako svaki put, svako novo čitanje – nova izmjena. Ako dovoljno puta pročitam, tekst se u potpunosti izmijeni. Zašto ? Zato jer sam napisao ono što sam u tom trenutku mislio/osjećao. 5 minuta kasnije vjerovatno neću misliti isto. Recimo da samo muha uleti u prostoriju, da se promijeni pjesma koju slušam, već sam u drugom raspoloženju, drugom stanju, drugačije razmišljam. Sve tekstove sam napisao od šuba tj. odjednom. Napisani tekst pročitam jednom, radi eventualnih gramatičkih pogrešaka i to je to. Često puta kada čitam neki svoj stari tekst, sam sebe iznenadim. Pokatkad se čudim kako sam to lijepo otipkao a ponekad me sram samoga sebe. Zato se ne zamaram time, samo napišem i gotovo. A forum je idealan medij jer mogu tipkati što god hoću a opet – imam neku određenu publiku, barem tako volim vjerovati. Ako nemaš kome podastrijeti otipkano, onda nije ni neka fora. Kao da vježbaš neki instrument a nikada to nikome ne odsviraš. I još zadnje, ne zanosim se time da išta otipkano ima ikakvu literarnu vrijednost, baš kao i sve u životu – ljepota je u oku promatrača, nekome se sviđa, nekome ne...

[Da Kang]

Mislim da me osvojila tišinom. Ležali smo zagrljeni i šutjeli dugo, dugo. Nismo zidali kuće na adresi happy street, nismo imali dva auta, troje djece i psa. Nismo imali ništa od toga. Imali smo jedno drugo i to nam je bilo dosta. Jučer, danas i sutra, sve što nam treba je ono malo ljubavi koju poduplamo kada smo zajedno. Manje je više, nekako dođeš vremenom do toga, nekako se naučiš ne razmišljati. Svako sranje nastaje iz želje, znao je to Buddha još prije 2500 god. I još je rekao da su dužnosti muškarca prema ženi da pazi na nju, da se prema njoj odnosi ljubazno i s poštovanjem, da bude vjeran i da čini da bude poštovana od drugih te da joj pribavlja lijepu odjeću i ukrase. Sve je to Buddha još onda rekao, a ja se toga i danas pridržavam. Rekao je i da žena muškarcu mora pokazivati naklonost i da mora izvršavati svoje kućanske dužnosti, rekao je da žena mora biti ljubazna prema gostima i da mora biti čedna i brižljiva, umješna i marljiva u svim stvarima. Čovjek je nekako znao puno toga. A sve je naučio od samoga sebe. Čudo je koliko možeš naučiti od samoga sebe, ako uspiješ umiriti podivljalog majmuna. Onaj koji želi znati, pronaći će...

[Da Kang]

Imaš problema sa psihom i ne želiš više gutati šarene pilule za lilule od kojih si pospan, nakupio si neku lovu i otišao po savjet kod svjecki poznatog stručnjaka. Putovanje je trajalo dugo ali napokon pronalaziš odredište. Zgrada je dvokatnica u viktorijanskom stilu, sa sjeverne strane obrasla bršljanom. Penješ se na kat, plaćaš sestri na šalteru kesu para a onda napokon ulaziš u prostoriju obloženu drvom, sjedaš u kožnu fotelju koja škripi dok se namještaš u udoban položaj. Gospon doktor, stariji čovjek pred penziju, u bijeloj kuti sa bijelom bradom i malim, pravokutnim naočalama tankog, srebrnkastog okvira, pregledava tvoje nalaze u tišini. Ogledaš se po sobi, na zidovima je sva sila diploma koje u tebi izazivaju strahopoštovanje. Gospon doktor nakon dužeg pregleda ustanovljava da trebaš meditirati. Dva puta dnevno po pola sata, ujutro i navečer, svakoga dana. Javi se za mjesec dana na kontrolu. Eh da, prošle je godine službena medicina u Velikoj Britaniji uvela meditaciju kao terapeutski postupak. Ma vidi vraga ? Ništa, kad si već toliko platio, ne preostaje ti drugo nego to zaista i napraviti. Prihvaćaš se toga ozbiljno te nakon mjesec dana ustanovljavaš da se tvoj život zauvijek promijenio na bolje. Ne shvaćaš kako i zašto, nije ti važno. Važno je da ti je bolje, puno bolje. Čini ti se kao da po prvi puta u životu ti koristiš svoj mozak i upravljaš njime, umjesto obrnuto.

[Da Kang]

Deco, odoh, ovaj put zauvijek.
Budite zdravi, lijepi, veseli i debeli.