Tomaž Kostelski

[damir1972]

Iako sam gotovo siguran da nitko neće odgovoriti ipak ću probati pa što bude.
Naime napisao sam nekoliko završetaka priče. A sad jedna od njih je da Blaž pogiba i njegov duh se "teleportira" u Kostel. Vrijeme današnje, s početka priče. Tu je i Fanika koja umire prije njega a i ban te pričaju Blažu kako se njegov trud isplatio. Iako na samrti moli sina da nastavi tradiciju još barem dok je on živ ispostavi se da 500 godina kasnije još uvijek nije zamrla. Dakle ovaj dio zalazi u čistu fantaziju. Može li to utjecati na vjerodostojnost priče u kojoj se ipak većim dijelom trudim pokriti dostupne informacije.

[damir1972]

Nisam se nadao da ćete toliko zdušno ponuditi svoju pomoć. Svake hvale vrijedno.
No iskreno i mislio sam da će biti kao što i jest na konci.

Sad je tajm za friški zrak pa pisanje lagano stagnira . No ipak nađe se vremena za razvijanje crtica koje će činiti okosnicu daljnjeg razvoja događaja. Neki su dijelovi i malo detaljnije obrađeni a neki u fazi natuknica koje prate zabilježene događaje i osobe iz tog vremena. Pa tako jedan dio pada u vrijeme mohačke bitke.
Zna se kako je završilo, zna se da Krsto Frankopan nije na vrijeme došao na poprište, ali ne zna se razlog. Neki vele da nije htio jer mu kralj nije htio vratiti imanja, a drugi pak tvrde da je prekasno bio obaviješeten te dok je skupljao vojsku, ugari su odlučili sami sjbati turčine ali... da ali..
Ja sam se priklonio ovoj drugoj opciji. Dakle objavljena je "mobilizacija hrvata" i dogovoreno zborno mjesto. Komornik Marko, kao iskusni četovođa, predvodi skupinu iz Zagorja i Turopolja. I dok se približavaju zbornom mjestu odakle bi ih trebao voditi iskusni vojskoođa Frankopan netko ide njima u susret. Neka vojska. Zagorci i turopoljci pripremaju zasjedu jer im je to jedna od boljih opcija. Iza njih je nepovoljan teren , a ispred nepoznati. no..........
vjerujem da ste do sad već shvatili da u ovoj priči nema nekakvih iznenađenja. Štivo koje prati događanja ali ne u hičkokovom stilu.
Iako sam veliki ljubitelj i štovatelj zagorke, neke su me stvari kod nje ubijale.
Npr. one spletke u "Gordani" . To su bile spletke koje bi i malo dijete skužilo. A eto nisu ni kraljevi ni kardinali... msm.

[damir1972]

- Nitko da se nije pomaknuo dok ja ne dam zapovijed. - Naredio je Marko. Svi su samo kimnuli u znak razumijevanja.
Uto se do njega dovukao Jakov i tiho šapnuo. - Ovog čovjeka sam već vidio. Kaciga mu skriva dio lica, ali mogao bih se zakleti da sam ga vidio na Saborima ili tako nešto.
- Da. I meni djeluje poznato. Zapravo nitko mi od ovih ljudi ne djeluje kao Turčin. Više kao naši. Samo zašto borbena formacija?
- Je i mi bi tak šli da smo neki na otpretem terenu i še to tam ki ga ne poznamo. I meni se nekak čini da je ovi glavni jenput bil pri nam na gradu. Još dok je bil stari gospodar. Mislim da su ga zvali Kristo ili nekak tak.
- Pa da. - Sad se sjetio Marko.- Sad znam ko je to. Krsto Frankopan. Sin Bernardina Frankopana koje jako puno učinio za Hrvatsku. Moram izaći pred njega kako ne bi netko još nepotrebno stradao. Vi i dalje ostanite u zaklonu. - Zaključi i izađe iz zaklona. Ugledavši Marka,predvodnici su zaustavili svoje čete .
- Ooj, tko to ide? - Poviče Marko.
- Ja sam Krsto Frankopan, a ovo iza mene su hrvatski muži i vitezovi. Na putu smo prema domovima. A tko pita?
- Marko Imotski. Komornik bana Petra Keglevića od Bužima. Trenutno na dužnosti zapovjednika hrvatskih četa iz Zagorja i Turopolja. – Odgovori Marko i potjera konja prema Krsti, a ovaj mu krene ususret.
- Kneže Frankopanski i vojskovođo, moj naklon. - Pozdravi Četovođa uz naklon.
- A što vi tu radite? - Znatiželjan je bio knez Frankopan iako je znao odgovor.
- Naša prethodnica nas je obavijestila da se prema nama kreče velika vojska. Budući da nismo znali o kome je riječ, a iza nas je puno nepovoljniji teren, odlučili smo vas ovdje dočekati. Ako se radi o neprijatelju svakako bi bilo bolje za nas ako priredimo zasjedu. No hvala Bogu, nije trebalo.
- Pa zar niste vidjeli barjake, grbove, a i druga obilježja?
- Jesmo, ali vojska se kretala prema nama, a ne prema zbornom mjestu. Tu je nastao problem. I stvarno. Kuda ste krenuli kneže.
- Doma, marko, doma. Kao što sam i rekao.
- A Turčin??
- Gotovo je. Potukli su nas do kraja. Odnosno potukli su ih.
- Kako, koga? Ne razumijem Vas baš.
- Ha ni ja ne razumijem, ali tako je. Čekali smo na određenom mjestu da se skupi dovoljno jaka vojska pa da krenemo put Mohača. Iako baš nismo bili u dobrim odnosima, kralj je odredio da ja vodim naše čete. No došlo je do pobune među ugarskim plemstvom koje je smatralo da nisam neophodan kao ni hrvatske trupe za izvojevanje pobjede. Odlučili su da neće čekati nas već da će udariti na Turčina sami. I ne samo da ih je bilo premalo, već je i taktika bila pogubna. Sigurni u svoju nadmoć, sjurili su se direktno na turske topove, koji su ih desetkovali. Kad su se dali u povlačenje, s leđa im je zašao Turčin i zbrisao sa lica zemlje. Kažu da je za tri sata sve bilo gotovo. Tri sata bilo je dovoljno za pokolj nad dvadeset tisuća naših vojnika. Koliko sam samo molio i kralja i papu da nam pošalju ljude da zaštitimo kršćanski svijet, ali ni jedan nije imao sluha za tako nešto. Naravno u stolici im je toplo i ne oskudjevaju u ničemu. A kad jednom izađu u stvarni svijet, utope se na prvom koraku. Hm, da. Baš doslovce utope.
- A kralj?
- Kralj pak se dao u bijeg i u tom divljem galopu pao se s konja u potok i utopio se. Preteški željezni oklop nije mu spasio glavu, već ga je povukao na dno. To su sve ispripovijedali ljudi koji su samo srećom izvukli živu glavu. Budući da više nije bilo smisla ići tamo odlučili smo vratiti se. Ako bi sad krenuli na Mohač išli bi u sigurnu smrt. Da smo bili zajedno možda bi imali šanse. Kažem možda jer je Turčina bilo tri puta više nego naših snaga. No s nama bi se taj odnos malo popravio. A na koncu, najveći razlog takvog završetka bila je taktika kakvu bi mogao izmisliti samo luđak koji želi umrijeti pošto-poto.
Keglevićev četovođa samo je šutio i slušao. Kad je knez završio samo je konstatirao: - Znači sve ovo bilo je uzalud. Tolika krv uzaludno je prolivena samo zbog usijanih glava. Nakon Bosne i Hrvatske, sad je i velika Ugarska pokleknula pod teretom turskog jarma.
- I što sad gospodine kneže?
- Sad nam preostaje da vidimo kako će se stvari razvijati pa da odlučimo. Na osnovu onoga što se i prije moglo čuti, hrvatsko-ugarskim kraljem bi se vrlo uskoro mogao proglasiti Ivan Zapolja. I dok bi s jedne strane ta opcija bila svakako prihvatljivija nego što je bio slučaj do sada, s druge strane baš i nisam siguran u njega.
- Kako to mislite bolja nego do sada?
- Pa Zapolja je erdeljski vojvoda. Dakle iz kraljevstva je. Dok su Jelegovići ovdje vladali a nisu imali pojma što se ovdje zbiva. Vladali su kao treća strana koja ubire danak i tu prestaje njihovo zanimanje za državničke poslove. No ja osobno vjerujem da će se Zapolja prikloniti osmanlijama. I tek će tada nastati problemi za nas. Ako turski sultan podrži Zapolju, hrvatska se neće osloboditi Turaka dokle god bude tako. Ako do toga dođe mislim da će nam najbolje biti da se priklonimo Ferdinandu. Istina je da moramo birati između dva zla. Ali barem možemo pokušati izabrati manje.

[damir1972]

evo-malo ljetne stanke. Razrađuju se nove radnje, editiraju prijašnje ubacuju dijelovi i tako. No prevruće je za konkretni rad a i priroda zove. No evo nekoliko slika građevine koja je većim dijelom mjesto radnje. Grad Kostel.

[damir1972]

evo-malo ljetne stanke. Razrađuju se nove radnje, editiraju prijašnje ubacuju dijelovi i tako. No prevruće je za konkretni rad a i priroda zove. No evo nekoliko slika građevine koja je većim dijelom mjesto radnje. Grad Kostel.

[Da Kang]

damir1972 kaže:

a i priroda zove

čitaš mi misli...
neki oral možda, ha ?

[damir1972]

Da Kang kaže:

čitaš mi misli...
neki oral možda, ha ?

ha..tak nekaj.
ma nee... obićno ljetno vrijeme nastojim iskoristiti na druge načine... a i kad je pakleno kao sad baš nemam volje tipkati. eventualno zabilježiti koju ideju na mob.

no
jedan lik, naknadno utkan jest sin onog natkosteljana koji je umro. nestao prije desetak godina dok je vodio družinu kraljevske vojske...a u stvari bili su njemački ološ koje je Brandenburg doveo za prljave poslove. poslije se iznenada pojavljuje i upada u probleme zbog nekoga ko mu je sličan
ovaj dio bit će umetnut negdje na početak... dakako kad dobije smisao
pa..evo

Još je neko vrijeme trajala galama oko vatre,a onda su svi polijegali na počinak. Vatra je gotovo ugasla, a Rudolf se spremao da završi svoj posao. Još je pričekao oko pola sata kako bi mladić zaspao, a onda se laganim koracima uputio prema žrtvi. Dok je pognut prilazio niz bradu mu se opet cijedila slina kao u neke krvožedne zvijeri koja je nadomak plijena. Zgrabio je mladića za vrat i počeo stezati. Mladić je ostao bez daha i u zadnji tren shvatio što mu je činiti. Svom silinom zario je bodež u srce zvijeri koja se nadvila nad njim. Rudolf nije ispustio ni glasa. Prebrzo je bilo da bi uopće shvatio što mu se desilo dok je bio u transu stežući vrat bespomoćne žrtve.. Nitko od družine uz ognjište nije obraćao pažnju na zbivanje izvan logora. Izvršenje smrtne presude nije ih previše uzbuđivalo te su ubrzo zaspali. Pred zoru prvi ustade Herman te pozove grdosiju. No kako se nije odazivao došao je do njega i grubo ga gurnuo nogom kako bi ga probudio.
- Hajde. Ti si bolestan…znaš. Samo bolesnika davljenje bespomoćnog čovjeka može tako uspavati. Ajde ustaj. – Još ga jednom gurne, a onda ugleda lokvu sasušene krvi ispod tijela. Osvrne se oko sebe, ali mladića nije bilo nigdje. Probudio je ostale te krenuše u potragu za nestalim. Već se počelo daniti te su bez problema pratili tragove zbunjenog bjegunca koji noću nije mogao naći izlaz iz šume. Vrlo brzo su ga pronašli. Bježeći prema nekom potoku, pogodila ga je strijela jednog od progonitelja te se strmoglavio niz kosinu uz potok te je pao u vodu i ostalo ležati. Slučaj je bio riješen te su se konjanici brže bolje udaljili od mjesta gdje bi ih netko mogao vidjeti i dovesti u vezu sa mrtvim tijelom. Nakon dva sata jahanja družba se pojavila pred turopoljskim gradom Lukavcem gdje ih je na bedemima čekala debela bradata figura njihovog novog gospodara. Čovjek od tridesetak godina izgledao je kao da mu je barem dvadesetak više. Oholo držanje slagalo se sa zlom koje mu je virilo iz škiljavih očiju. Debele ruke bile su okićene zlatnim prstenjem, a odjeća dostojna kraljeva velikodostojnika što je i bio nastojala prekriti ogromnu trbušinu. Bio je to glavom, bradom i trbuhom njemački markgrof Đuro od Brandenburga. Trenutno vlasnik gotovo svih zagorskih posjeda koje je dobio ženidbom. Čovjek čiju će okrutnost i zlo zagorski seljak jako dobro osjetiti na svojoj grbači. Čovjek koji neće prezati ni pred čim kako bi zadovoljio svoje neobuzdane prohtjeve. Herman je sjahao u dvorištu, a markgrof mu dade znak da mu se pridruži na bedemu. Krenuvši prema bedemima, morao je paziti gdje staje kako ne bi nagazio kakvog velikodostojnika, plemića ili pak kakvu njihovu priležnicu koji su mrtvi-pijani spavali polugoli nakon sinoćnje gozbe koja je, kao i obično, završavala tek u rano jutro kad bi svi popadali od prevelikih količina pića.
-Gospodaru.. – nakloni se Herman u znak pozdrava.
- Dođi Hermane. Nemamo vremena za gubljenje. Moje su riznice gotovo prazne. Trebamo se primiti posla…..
Nakon što je pao u vodu, ranjeni mladić osjećao je kako ga život lagano napušta. Glava mu je ostala na kamenu te nije bila pod vodom. Mogao je disati, ali svaki udisaj predstavljao mu je ogromni napor. Bol ispod srca, kamo ga je pogodila strijela, lagano je prelazila u peckanje, a onda je gotovo nestala. Mrak. Nije bilo više ničeg osim mraka. A prije nego što je posljednji put udahnuo, osjetio je kako ga nešto snažno steže i vuče. Vuče a ne zna kamo…