kako vrijeme prolazi...

[*Girlie*]

danas sam imala nevjerovatno neobican dan. ustala sam se ranije nego inace. nazalost padala je kisa al nekako mi je to bas pasalo. isla sam na kavu s frendicom, a nakon toga se nasla sa bivsim, svojim prvim deckom. cjeli sam dan od jutra kad sam s eustala bila ful nekako nabrijana. mozda su tome svemu pridonijele i 3 kave koje sam popila, a inace ju ba si ne pijem, tek od nedavno. i tako, radim ja radim... svi me pitaju da sta sam tako vesela cjeli dan... a ja u biti u sebi osjecam nevjerovatnu tugu. no valjda mi je to neki stit, pa zelim djelovat vesela, da me ljudi ne tlace. i uglavnom svi mi govore da sta mi je, i tako to... i onda radim... slazem neke papire blesave, podignem pogled i ugledam svoju prvu pravu simpatiju, osnovnoskolsku ljubav. decka u kojeg sam bila zatreskana dugo vremena tada, decka zbog kojeg se puno toga u mojem zivotu promjenilo, zbog njega sam krenula putem koji mi je mnogo dobrih stvari u zivotu donio, a on to ni ne zna.

nisam ga vidjela par godina. i sad... podignem glavu i ugledam njega. prvi sok. pogledam lijevo... drzi nekog za ruku... "hej, ovaj mali slatki je tvoj sin?" a on kaze: "da..."

u tom trenu odvrtio mi se cjeli film u glavi, sjetila sam se nas smjesnih, zbunjenih u sedmom-osmom razredu, kakve smo gluposti izvadjali, kako je bilo kad me pokusavao poljubit, kako smo izmjenjivali kazete sa dobrim albumima, bwahaha... i onda je odjednom samo nestao, tu it amo sam ga sretala. bio je neozbiljan uvijek, a sad se skrasio. nisam se sjetil apitat gdje mu je zena i tako ono spika kako si sta ima kuda se muvas... i shvatim kako sam totalno upala u bed nakon toga...

sjetila sam se kako sam zadnja 2 dana u biti u nekom medjuprostoru. dala sam decku nogu, a uopce ne razmisljam o tome. i cudno kako sam imala super dan, a u biti bi trebala bit tuzna. mozda je pocela neka nova era u mom zivotu i ova je kisa na neki simbolican nacin izbrisala sve lose stvari? podsjetila me da sam mnoge stvari u zivotu propustila, i da ubuduce iskoristim sta mi se pruza... mozda ne kuzite bas odakle to zakljucujem al s tom simpatijom nika du biti nisam ni bila, a htjela sam, al eto, mlado zbunjeno ustraseno celjade bila sam tada a prvom decku sam dala nogu sve nekako bzvz, nisam se dovoljno potrudila da popravim stvari medju nama. a ovom sad sam dala nogu jer vise nisam imala snage popravljat stvari medju nama.

i idem dalje. ko zna kako ce bit nakon jos 4 godine, kad vidim neku osobu... da li se i oni cude meni kako sam se promjenila i sta im sve prolazi glavom...

on sa sinom... stariji me godinu-dvije, a mali ima sigurno 3-4 godine, uvijek sam mislila d ace imat jako lijepo dijete al mora da mama nije bas neka ljepotica jer ruku na srce mali nije ljepotan mislim obozavam djecicu, ima tatine oci slatkis mali, al je cudan kako sam zlocesta...

"ajmo, tata..." - kako je to neobicno cuti, kao da je jucer bilo kad smo izlazili van, zajebavali se... bokte, to vrijeme... prodje tolko toga a ni ne skuzis...

ma ne znam sta sam htjela rec. mogla sam ovo u dnevnik napisat al nije mi se dalo... nema smisla, samo zelim rec kako se u zivotu skoncentriras na neke stvari i u biti ne mislis na neke druge koje se u isti tren odvijaju, dok jednog dana nekako te to ne strefi drito u glavu, newsflash ma dobro...

kako mrzim kad ne mogu srocit nesto o cemu cjeli fuckin day razmisljam. hm.

bla.