Citati koje volimo (kraći stihovi i rečenice)

[Iria]

Veličanstvo, sin sam nepregledne slavonske ravnice. Visoko je nebo nad nama, široko polje pod nama i ništa nema što bi me sprečavalo da hrlim uvijek naprijed tom ravnom širinom i nedoglednom daljinom po kojoj se krili duh odvažnosti i ne pozna zapreke i strah...

Marija Jurić Zagorka - Vitez slavonske ravni

[petite_trinity]

blair kaže:

Ovo sam zapamtila jer je smješno...

'It is a truth universally acknowledged, that a single man in possession of a good fortune, must be in want of a wife'.
- J. Austen

Ili verzija te rečenice, ali od H. Fielding
'It is a truth universaly acknowledged, that a single woman over the age of 30, must be in want of a husband'.

Taman sam ovo isto krenula napisat.
dodala bih i verziju Azar Nafisi
"Opće je poznata činjenica da muškarac u islamu mora željeti djevojčicu od devet godina"
Tako nesto. Davno sam to čitala

[petite_trinity]

Lorca. Umrem li, ostavite balkon otvoren
Magično

[magic potion]

Wie jede Blüte welkt und jede Jugend
Dem Alter weicht, blüht jede Lebensstufe,
Blüht jede Weisheit auch und jede Tugend
Zu ihrer Zeit und darf nicht ewig dauern.
Es muß das Herz bei jedem Lebensrufe
Bereit zum Abschied sein und Neubeginne,
Um sich in Tapferkeit und ohne Trauern
In andre, neue Bindungen zu geben.
Und jedem Anfang wohnt ein Zauber inne,
Der uns beschützt und der uns hilft, zu leben...

Hermann Hesse, Stufen

[Urbanna]

"Sada trpim paklene muke: sjećam se sve odurnosti svoga prijašnjega života, i te me uspomene ne napuštaju i truju mi život. Obično žale zbog toga što čovjek ne sačuva sjećanje poslije smrti. Kakva sreća što toga nema!
Kakvo bi bilo mučenje kad bih se u ovom životu sjećao svega ružnoga, mučnoga za savjest, što sam počinio u prošlom životu! Ako ćemo se pak sjećati dobroga, onda se treba sjećati i svega ružnoga. Kakva sreća što pamćenje iščezava sa smrću i ostaje samo svijest - svijest koja, tako reći, znači proizvod lijepoga i ružnoga, (...)"

L.N. Tolstoj: "Obiteljska sreća"

[Čudo Prirode]

"Ali kad od neke davne prošlosti, nakon smrti bića, nakon razorenja stvari, više nema ničega, tad još uvijek ostaju samo miris i okus; premda nježniji, ipak imaju više životne snage, manje su stvarni, ali postojaniji, vjerniji, pa žive duže, kao da su duše, čuvaju u sebi sjećanje, očekivanje, nadu, i kraj ruševina svega drugoga, na svojim sitnim, jedva zamjetljivim kapljicama, nepokolebljivo nose cijelu golemu zgradu uspomena."
Marcel Proust, Combray

[avant-garde]

petite_trinity kaže:

Lorca. Umrem li, ostavite balkon otvoren
Magično

Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.

Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

[Janis Jo]

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta
tako gledaš u mene?

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog
razrokog fotona. Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekom s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.

Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je
grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od
žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja.



Jiri Šotola

[Urbanna]

Dio Beethowenovog pisma:

"(...) Budi s mirom - ljubi me - danas - jučer.
Kakva žudnja u suzama za tobom. Ti - moj život - moje sve - zbogom.
Oh, i dalje me ljubi - nikada ne sumnjaj u najvjernije srce
Tvog ljubljenog.
L.
Zauvijek tvoj.
Zauvijek moja.
Zauvijek svoji."

"Najljepša ljubavna pisma slavnih muškaraca"

[Janis Jo]

A koliko si imala ljubavnika?

A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? i sto su ti govorili? i kako, kako je bilo? Daj mi
mira.
cujes, daj mi mira, fuckam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela.
pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manzetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi vec, kao nesnosnu muhu
pratim ocima tvoj lik po svim kutovima,
idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narancastoj lokvi pod svjetiljkom,
izgubi se medju slovima ove glupe knjige sto
je citam.

idi, ne volim te, nista necu, nista te ne pitam,
to me ne zanima,

fuckam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed
i sijed cu te jos voljeti, nozaimeisusovo

koliko,

koliko si ih imala?


Jiri Šotola

[Nuria Monfort]

avant-garde kaže:

"Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen.
U meni je sve do tabana minirano."

OT:

"Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...

Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti.
Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.

I onda, odjednom, na rasporedu madeža na njenim leđima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...

I tako, eto ti pesma, ludo jedna..."

Đorđe Balašević, Provincijalka

[Urbanna]

"Iskreno proučavanje sve čisti, kao oganj. Svakako, pred sudom o kome sada sanjam moje bi djelo bilo veoma strogo, želio bih da pocrni od ispravki. Ali bih bar imao veliko zadovoljstvo da vidim kako me kritiziraju radi onoga što sam pokušao da učinim, a ne radi onoga što nisam učinio."

Emil Zola: 'Tereza Raquin'

[Lyndra]

Budućnost nije bivanje, nego mogućnost bivanja. Ona se ne gradi niti mijenja u samoj sebi, nego u prošlosti i sadašnjosti. Klica onoga što se ima dogoditi posijana je u onome što je bilo i što jest. Koridorima koji vode u budućnost prolazim samo ja. Odatle gledam što u prošlosti i sadašnjosti treba učiniti da bi se sudbina ispunila. Sve što jest i što ima biti pod mojim je nadzorom. I ne pitaj se više što stoji iza toga. Iza bivanja ima samo nebivanje. A nebivanje je ništavilo.

Ivo Brešan -Astaroth

[januar]

Sve sam od života uzeo i sve mu od sebe dao. Pred njegovim se licem nisam pretvarao. Dao sam mu svoje zanose i svoje padove, svoja pregnuća i svoja klonuća, napore napetih žila i snove preznojenih uzglavlja. Sve je bilo moje: i radost i bol, opsjena i razočaranje. Poznam glad djeteta i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kada odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću.

Za dugih samotničkih solilokvija u bolnici naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obađe čitav svoj krug. Pa našto onda tolika žurba?

Vedar sunčani dan, i kora ljeba, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.
Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.
Zar se na tako malo sav život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?

Ne znam. Osjećam stvarno da nema stvarnijeg dobra od toga: mir s radošću, s bolom – i preplavljenost – suncem.
Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba

[lost_17]

Jorge Bucay, Voljeti se otvorenih očiju--->
*Ranjivi smo, ali ne i lomljivi. Mnogi od nas to ne uviđaju.

Cecilia Ahern, Na kraju duge --->
*Život je čudan, zar ne? U jednom trenutku ti se čini da si sve shvatio ili napokon nešto počneš planirati, obuzme te uzbuđenje i pomisliš da znaš kamo ideš, ali tada odjednom staza skrene, putokazi se pomaknu, vjetar promijeni smjer, sjever je iznenada na jugu, zapad na istoku, a ti izgubljen. Tako je lako izgubiti put, izgubiti smjer. U životu je malo toga sigurno, ali sigurno je da moraš trpjeti posljedice svojih djela. Stvari moraju ići svojim tokom.
*Ne dopuštaj da te gaze. Ovo je tvoj život. Želiš li nešto, moraš se za to boriti rukama i nogama, jer ti to nitko neće servirati na pladnju

[spartanka]

PRED KISU

Cuj zalostivi govor kise u liscu javora u mraku.
Ti, koji si sve izgubio, koga cekas pod
prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne
sesir zaboravljen na grani. Zbun smilja
tuzno mlati vjetar. Ti, koji mislis da sve znas,
zar zbilja ne znas, da vrijeme vec davno
stoji na istom mjestu? Voda sumi.
Vlaznim tabanima kisa ide preko svega
sto je bilo. Za uglom, u noci, sâmo,
ceka te tvoje djetinjstvo. Mozda jedino
pregrst tresanja da uberes u vocnjaku
tudjem? Ili da se zakitis ivancicama?
Ostavi ruku na stolu, svu vecer kisa pada.
Tko ti je to obecao, da ces biti sretan?

Ivo Kozarcanin

[Pauk s Marsa]

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević

[Janis Jo]

Poceo sam da ceznem za zavicajem; za nekim toplim krevetom, ljudima
koje sam poznavao, za nekim mirnim ulicama, za nekim lukama u kojima
je voda ruzicasta sa zalaskom sunca, za nekim devojkama koje sam
ostavio iza sebe, na brzinu, pakujuci se sebicno za put. Kako je to
kurvinsko osecanje, ta ceznja! Ne nostalgija, ne patnja zbog toga
sto si nekud daleko otisao - to je bila ceznja u najcistijem obliku,
uvek sanjas o necemu DRUGOM.

Milan Oklopdžić

[Urbanna]

"Sad ne bih mogla ni razumijeti više ono što mi se nekad činilo tako jasno i istinito: sreća je živjeti za drugoga. Zašto za drugoga kad ni sama nemam volje da živim." *

"-I ni za čim ne žališ iz prošlosti?
-Ne žalim. Odvrati kratko.
-Nije istina. Ne žališ za prošlošću?
-Ne žalim. - ponovi on još jednom. -Zahvalan sam joj, ali ne žalim što je više nema.
-A zar je ne bi želio povratiti? - zapitah.
On se okrenu od mene i zagleda u vrt.
-Ne bih, kao što ne želim ni da mi krila izrastu. Nemoguće je." *

"Ostajali su samo oni izuzetni periodi zaljubljenosti koji su obuzimali supruge, ali koji nisu trajali dugo. To su bili otočići na koje su oni privremeno pristajali, a zatim su se opet spuštali u more pritajene mržnje, koja je bila u tome što su jedno drugome postajali tuđi." *

*L. N. Tolstoj: "Obiteljska sreća"

[tintilinćić]

"..Ali ona se katkad tako lijepo smiješi. Pa mi pet minuta u njezinu društvu bude kao da sam dobio na lotu. Hodam ulicom poput narodnog heroja, u trenutku narastem iznad svih zgrada, i u cijelom svemiru nema većeg i jačeg stvorenja od mene.
I zato me one tri ne zanimaju. Ne bi me zanimale ni da ih je tristo. Kad hoću tu jednu."

It could have been, in a world where good things happen to me.
-Well, that's not really where we live.