Nemam prijatelja (ovo nije tema za oglase)

[Rodion]

aniston kaže:

Hvala, nadam se da cu imati koji puta prilike, i da ce biti jos uvijek tih okupljanja.
Nadam se da moze i ekipa od 30 godina, ubiti jos malo pa 30..

Nema frke,druzenja imamo svakih mjesec dva otprilike tako da bude uvijek tjedan prije objava tu na USu pa kad i ako ti bude odgovaralo navrati
Bude ekipe razne dobi,od cca 20-50 god

[aniston]

forn kaže:

Ja većinu vremena provodim sam jer nemam nikoga za razgovor. Poznanstva teško sklapam i još teže ih održavam. U većim društvima uglavnom šutim jer se ne mogu nadovezati na razgovor a kad nešto i kažem kao da me nitko ne čuje. U nekim manjim grupama (2 ljudi) mogu razgovarati, ali to obično kratko traje i ne uspijem nastaviti odnos. Prije par mjeseci pokušao sam upoznati nove ljude i sprijateljiti se, ali nisam imao uspjeha. Ostali smo na bok. U protekla dva mjeseca jako rijetko se družim s ljudima. Najgorje što u protekla 3 mjeseca nisam nikoga niti upoznao.

Recimo ja imam muskih prijatelja koji mi se jave, ali zenskih bas i ne.
Tocnije imam par kolegica sa studija, i sa njima se cujem tu i tamo. Ali one mi nisu bas blizu za recimo otici npr na kavu, ili druzenje.
A tu doma uvijek prva moram inicirati druzenje, javiti se. To me pocelo smetati jako.
Onda odustanem.
Dok mi se muski frendivi jave. Mada mi je i ti sumnjivo. Ok, imam jednog super frenda za njega znam sto posto da nebi nista htio samnom.
A ovaj jedan sa kojim se vidim na kavi on mi je otvorejo dao do znanja da mu se svidjam. Ali ima curu.
Pa ni ne vidim svrhu toga druzenja, mada mu je oke sa njim u drustvu na kavi.

Mebi bas fali ekipa, drustvo, onak za izlaske. Prije je toga bili e sada bas i nema.svi se nekuda rasuli po svijetu ajmo to tako reci.
A sa zenskama nikako ne mogu na zelenu granu.

[aniston]

RodjaZg kaže:

Nema frke,druzenja imamo svakih mjesec dva otprilike tako da bude uvijek tjedan prije objava tu na USu pa kad i ako ti bude odgovaralo navrati
Bude ekipe razne dobi,od cca 20-50 god

vidjela sam da te objave, kada se dogovarate i to je bas super.
Samo da sam jos blize, oke nije da sam predaleko ali opet nije mi bas ni blizu Zagreb.
Nadam se da cu koji put moci doci, pa iznajmim neku sobicu za spavanac.

[aniston]

Lost-soul kaže:

Meni je tak super odkad su mi svi frendovi izašli iz života da zapravo nemam potrebu za sklapanjem novih,to mi je tak tlaka. Prije sam bila povrijeđena i osjećala se jako tužno i usamljeno jer su me svi razjebali i okrenuli mi leđa,da sam nekako otupila. Još i dalje postoje one osobe koje mi šalju poruke samo kad me nešto trebaju il žele da idem nekud s njima al jednostavno odjebem jer nemam živaca za to. Tak da kućni ljubimci su sto put bolji za zabavit se

E pa da, bome istina, meni se to obicno dogadjalo sa zenskama.
Kada nisu imale sa kim, onda se meni jave, a kada imaju onda ko me j....
Recimo sa muskom ekipom je nekako drugacije.

[Gameman]

forn kaže:

Ja većinu vremena provodim sam jer nemam nikoga za razgovor. Poznanstva teško sklapam i još teže ih održavam. U većim društvima uglavnom šutim jer se ne mogu nadovezati na razgovor a kad nešto i kažem kao da me nitko ne čuje. U nekim manjim grupama (2 ljudi) mogu razgovarati, ali to obično kratko traje i ne uspijem nastaviti odnos. Prije par mjeseci pokušao sam upoznati nove ljude i sprijateljiti se, ali nisam imao uspjeha. Ostali smo na bok. U protekla dva mjeseca jako rijetko se družim s ljudima. Najgorje što u protekla 3 mjeseca nisam nikoga niti upoznao.

Ovo ko da sam ja pisao...
isti slucaj, s ovima s posla kad se sretnemo, to je samo bok bok i par rijeci, s jednim dogovaram kavu vec 3 mjeseca pa nikako dogovoriti, ostalo, s faksa, jednostavno mi ne odgovara tako zivo drustvo i to je to. Kraj price. Za cure necu ni pricat..

[Mikulenas]

forn kaže:

U većim društvima uglavnom šutim jer se ne mogu nadovezati na razgovor...

da, ovo je grozan osjećaj, posebno u društvu manje poznatih ljudi. nevolja zvana small talk.

svi ugodno i opušteno ćaskaju o "pizdarijama", bez po muke, a ja qrca živog ne znam šta reć, i ajde da je samo to da nisam trenutno ukomiran. ipak, upalim koncentraciju na 100% (ne bez truda i fizičkog osjećaja pritiska), pokušavam ulovit nit priče i napet čekam priliku da kažem nešto kolko-tolko smisleno na temu.

rečenicu brže-bolje formiram u glavi od početka do kraja, hitro je ali brižljivo oblikujem uz sitne modifikacije prilagođene tijeku razgovora. crvenim se, strašno mi je neugodno, upirem sile da ostanem miran. (teške su to i duge sekunde ebemu.)

i kažem ja to nešto napokon.

kasnije sam znao pomislit da bi ljudima tada možda evociro nekog nećaka il klinca iz susjedstva koji je tek naučio govorit. jer bi se onda stvarno znalo desit da se počnu pretvarat da sam reko nešto jako bitno pa me neverbalnom komunikacijom stat ohrabrivat da se uključim dalje u razgovor. to je biće sve iz sažaljenja (fejspalm je za mene, ne za te Samaritance i Samaritanke, moram ih se sjetit kad prođem kod Kamenitih vrata)

no, kod mene su ove situacije razmjerno rijetke iz najjednostavnijeg razloga što ih izbjegavam kolko god mogu. riječ je o situacijama u kojima s ljudima nemam nekih zajedničkih tema, slabije ih poznam, al smo se zbog okolnosti našli u situaciji da komuniciramo. situacija s ljudima s kojima se također slabije poznajem ali imam zajedničke teme sigurno da je lakša. al to ne znači da sam tada bez problema, uh, jer prije ili poslije eto opet small talk...

[forn]

aniston kaže:

Recimo ja imam muskih prijatelja koji mi se jave, ali zenskih bas i ne.
Tocnije imam par kolegica sa studija, i sa njima se cujem tu i tamo. Ali one mi nisu bas blizu za recimo otici npr na kavu, ili druzenje.
A tu doma uvijek prva moram inicirati druzenje, javiti se. To me pocelo smetati jako.
Onda odustanem.

Ja sam odustao od toga. Ako mi se netko ne javlja onda ću odustati jer mi se više neda navlačiti nekoga na kavu.

aniston kaže:

Mebi bas fali ekipa, drustvo, onak za izlaske. Prije je toga bili e sada bas i nema.svi se nekuda rasuli po svijetu ajmo to tako reci.
A sa zenskama nikako ne mogu na zelenu granu.

Meni zna uletiti ekipa za izlazak i ne mogu reći da mi bude loše, samo što s rijetkima uspijem nastaviti kontakt.

Mikulenas kaže:

da, ovo je grozan osjećaj, posebno u društvu manje poznatih ljudi. nevolja zvana small talk.

Nekada se ni ne mogu ubaciti u razgovor jer pričaju o nečemu što ja ne znam (o svom faksu, nekom izlasku, seriji koju ja nisam gledao i sl.), ali znaju pričati ovako o glupostima o kojima bih i ja mogao pričati ali se ne mogu ubaciti u razgovor.

[Mikulenas]

forn kaže:

Meni zna uletiti ekipa za izlazak i ne mogu reći da mi bude loše, samo što s rijetkima uspijem nastaviti kontakt.

(..)

Nekada se ni ne mogu ubaciti u razgovor jer pričaju o nečemu što ja ne znam (o svom faksu, nekom izlasku, seriji koju ja nisam gledao i sl.), ali znaju pričati ovako o glupostima o kojima bih i ja mogao pričati ali se ne mogu ubaciti u razgovor.

hmmm. razmisli kako pričaš s njima. postavljaš li im pitanja? ako jesi, jesu li to prava pitanja u pravo vrijeme? takva su pitanja ona, koja su postavljena nakon što se uživiš, al doslovno uživiš u trenutno stanje osobe s kojom razgovaraš. ako nekome postaviš takvo pitanje, dobiješ odgovor, ali i svijest toga istog da si zainteresiran za njega, odnosno za nešto što mu je važno. a svatko voli pažnju, to dobro znaš. tako nastaju prijateljstva.

treba nekad i vježbat empatiju. osobi s druge strane jako znači kad osjeti da si se s njom poistovijetio. dobiješ (novi) poziv za kavu u roku keks.

a usred razgovora o stvarima o kojima i ti moš pričat, "isprovociraj" nekad sugovornike. kaži "ma daj šta pričaš" uz dobroćudni big smile, i kreni sa svojim kontramišljenjem. tako ćeš privuć pozornost. al da su ti (dakle) govor tijela i oblik izrečenog prijateljski nastrojeni, dok sadržaj zapravo pobija ono šta je sugovornik prije reko. tako se stječe simpatija (ulizivanja rijetko vode istoj)... i također (novi) poziv za kavu.

nabadam jer nisi reko di misliš da je problem. možda si ti ovo ili nešto svoje primjenjivo, al si jednostavno naleto na krive ljude.

u svakom slučaju, ovo ti pričam kao a) nedruštvena osoba kojoj je small talk SF, ali koja je ipak b) bila na milijardu kava (od kojih sam sam iniciro možda njih 10%, a i to sam puno reko), i koja se c) naslušala komentara tipa "ti baš znaš utješit čovjeka", "znaš šta treba reć", "pamtim šta si mi onda reko", ali koja je d) ošla na kvasinu i postupno počela ignorirat sve ljude na Zemlji i izmišljat isprike za nedruženje. međutim ti mi se činiš daleko od ovog pod d), tako da nema straha.

ako ti se da, kaži konkretnije (možda na primjeru) di misliš da je "tvoj problem" pa ćemo pokušat vidit.

[Mikulenas]

ugl. da bi te neko držo za prijatelja, ne moraš opće:

a) imat naročiti smisao za humor i bit zabavan.
b) bit naročito dobar savjetodavatelj sam po sebi.
c) imat veze s vezom o životu.

sve što ti treba je pažljivo slušat informacije koje šalje sugovornik, pamtit ih i kombinirat u glavi, pravovremeno slat (dobroćudne) signale da si čuo i razumio izrečeno, komentirat uzimajuć u obzir cjelinu (pripazit na sve pa tako i na nerijetke kontradikcije, savjet/zaključak onda proizađe sam od sebe). dobiješ li to isto natrag, to je onda "pravo prijateljstvo".

[jstrok1]

Odlučih se pridružit razgovoru...jer ni sama više ne znam što bih... makar da vam se svima izjadam. Naime, nikad nisam imala "sreće" u prijateljstvu. Uvijek sam ja bila ta koja nešto inicira, trudila sam se, pomagala i sl. Na kraju bih pojela govno i ostala sama.

U srednjoj sam bila super s par cura, da mi se na kraju poslije nisu ni javile. Kad sam im poslala poruku kao sto se ne javljaju, dobila sam odgovor da si i nismo bile tako dobre... (?!) To me jako povrijedilo i od tad iskreno nisam imala ni volju druzit se s ikime.

Na faksu sam upoznala dosta zanimljivih ljudi, međutim nismo se uspjeli povezati "van faksa", na faksu se družimo, sjednemo na cugu poslije i sve ali na tome smo stali. Svi oni imaju svoje vlastito drustvo mimo faksa tako da sam dobila dojam da nisu zainteresirani za druzenje. Probala sam par puta organizirat zajednički izlazak ali propalo je svaki put.

U vezi sam vec 9 godina i decko mi je doslovno jedini prijatelj... osjećam se baš usamljeno ponekad. Ne mogu baš o svemu s njim pričat. I uglavnom... totalno sam zapela sad u toj nekoj situaciji, želim se družiti i steći prijatelje ali sam socijalno toliko otupila da ne znam kako ni gdje pronaći prijatelje... hehe. Možda ja odbijam ljude iz nekog razloga...ne znam.

[Wayfaring S]

jstrok1 kaže:

Možda ja odbijam ljude iz nekog razloga...ne znam.

Probaj pisati bez toliko točkica. Odbojno je velikom broju ljudi. Znam da zvuči glupo, ali tako je.

[Joshua]

Wayfaring S kaže:

Probaj pisati bez toliko točkica. Odbojno je velikom broju ljudi. Znam da zvuči glupo, ali tako je.

Jako glup savjet.

[lussylu]

jstrok1 kaže:

Odlučih se pridružit razgovoru...jer ni sama više ne znam što bih... makar da vam se svima izjadam. Naime, nikad nisam imala "sreće" u prijateljstvu. Uvijek sam ja bila ta koja nešto inicira, trudila sam se, pomagala i sl. Na kraju bih pojela govno i ostala sama.

U srednjoj sam bila super s par cura, da mi se na kraju poslije nisu ni javile. Kad sam im poslala poruku kao sto se ne javljaju, dobila sam odgovor da si i nismo bile tako dobre... (?!) To me jako povrijedilo i od tad iskreno nisam imala ni volju druzit se s ikime.

Na faksu sam upoznala dosta zanimljivih ljudi, međutim nismo se uspjeli povezati "van faksa", na faksu se družimo, sjednemo na cugu poslije i sve ali na tome smo stali. Svi oni imaju svoje vlastito drustvo mimo faksa tako da sam dobila dojam da nisu zainteresirani za druzenje. Probala sam par puta organizirat zajednički izlazak ali propalo je svaki put.

U vezi sam vec 9 godina i decko mi je doslovno jedini prijatelj... osjećam se baš usamljeno ponekad. Ne mogu baš o svemu s njim pričat. I uglavnom... totalno sam zapela sad u toj nekoj situaciji, želim se družiti i steći prijatelje ali sam socijalno toliko otupila da ne znam kako ni gdje pronaći prijatelje... hehe. Možda ja odbijam ljude iz nekog razloga...ne znam.

Skroz, ali skroz suosjecam...

[Joshua]

jstrok1 kaže:

U vezi sam vec 9 godina i decko mi je doslovno jedini prijatelj... osjećam se baš usamljeno ponekad. Ne mogu baš o svemu s njim pričat. I uglavnom... totalno sam zapela sad u toj nekoj situaciji, želim se družiti i steći prijatelje ali sam socijalno toliko otupila da ne znam kako ni gdje pronaći prijatelje... hehe. Možda ja odbijam ljude iz nekog razloga...ne znam.

A prijatelji od dečka i njihove cure? Ne izlazite nikad u nekakvim parovima?

[Doricamerica]

Šta će ti frendice kad imaš momka

[jstrok1]

josuha kaže:

A prijatelji od dečka i njihove cure? Ne izlazite nikad u nekakvim parovima?

Izlazimo ponekad al je stvar u tome sto vecina njegovih frendova ili nema curu ili ih cesto mijenjaju. Tako da se ne uspijem bas povezati s njima. S vecinom bas i nisam nasla zajednicki jezik. Ja sam vise onako "geek" osoba pa mi je mozda zato teze naci zajednicku temu sa vecinom cura. Ima taj jedan njegov frend kojeg volim kao brata ali uglavnom nalazimo se zajedno decko i ja s njim, bilo bi malo cudno da samo on i ja idemo na cugu... i da mu se povjeravam i te stvari.

Doricamerica kaže:

Šta će ti frendice kad imaš momka

Mislim da decko ne moze nikad zamijeniti prijatelje. To je moje osobno misljenje. Mislim da svakome treba to vrijeme provedeno s prijateljima i to ne znaci da nesto nije u redu s vezom. Mogla bih cijelu filozofiju sad o tome pisat ali iskreno neda mi se

lussylu kaže:

Skroz, ali skroz suosjecam...

[Joshua]

lussylu kaže:

Skroz, ali skroz suosjecam...

Eto onda prilike za početkom jednog divnog prijateljstva. Obje imate momke i obje tražite žensko društvo! Igrom slučaj obje ste ženskog spola. Razmjenite OP-e i ako ste iz istog kraja pravac na prvu kavu.

[Neznam006]

i kažem ja to nešto napokon.

kasnije sam znao pomislit da bi ljudima tada možda evociro nekog nećaka il klinca iz susjedstva koji je tek naučio govorit. jer bi se onda stvarno znalo desit da se počnu pretvarat da sam reko nešto jako bitno pa me neverbalnom komunikacijom stat ohrabrivat da se uključim dalje u razgovor. to je biće sve iz sažaljenja (fejspalm je za mene, ne za te Samaritance i Samaritanke, moram ih se sjetit kad prođem kod Kamenitih vrata)

[/QUOTE]

ovo vjerovatno nije tako kako je napisano, normalni, pristojni i dobri ljudi obrate barem malo pažnje na bilo koga koji nešto kaže, druga je stvar kako ti to doživljavaš. Ti smatraš da to što si izgovorio da je skroz nešto bezveze, mi to ne možemo znati, ali možemo znati da ti je samopouzdanje na nuli i da zbog toga sebe doživljaš manje vrijednim. Opet, imaš neke dobre ljude oko sebe

[jstrok1]

Evo otkrila sam ovu temu gdje dogovaraju druženje forumaši ovaj petak (20.05.) u Zagrebu. Možda odem, ali nemam hrabrosti sama među tolike ljude, pa ako se kome da prije naći samnom da odemo skupa (nekako je lakše tako), nek mi se javi na PM

[Blanchey]

Nemam prijatelja.

Iako ponekad u interakciji sa drugima znam propisno zasrati, donedavno je shema bila da se uvijek nešto trudim inicirati, vući za rukav, trčati, cupkati za nekime... Ali napustila me snaga jer drugi ljudi uglavnom donose razočaranje. Jedno vele, drugo misle, treće naprave i fino me sjebu.

Zadnjih 6+ mj. više sa nikime zapravo ne komuniciram, niti nikuda izlazim. Sve držim na distanci. Nadu u to da ću pronaći nekoga normalnog odavno nemam, pa nastojim maksimalno iskoristiti situaciju u kojoj jesam. Često to bude jebeno teško. Ali u principu je svatko sam. Kladim se da je svatko drugi prolaznik na cesti beznadno usamljen. Nekad čituckam i istražujem; ispada da je usamljenost nesavladiva pošast. Tako da je u neku ruku smiješno očekivati da ću u ovoj džungli baš ja dobiti specijalan tretman.

Znale su mi na glavu padati i ideje da sam stvarno loša osoba koja zaslužuje život koji je tek neznatno bolji od samice u zatvoru, ali pustile su me te bedastoće. Nitko ne zaslužuje biti posve sam. Jednostavno bi svi htjeli imati izrazito rijedak privilegij. A to u stvarnosti ne ide baš tako, pa onda čovjek počne predbacivati sebi ili drugima, i onda se iz toga izrodi cijela dramaturgija. Život nije nekakav sladunjavi američki film gdje bude happy end. Ne postoji to.