Mačak

[R gnosis X]

Ova priča je također napisana 1992.
Za razliku od Enie je jednostavnija iako je tema vrlo bliska.

[R gnosis X]

MAČAK


Kada je Alan navršio dvadeset i sedmu na poklon je dobio tigrastog mačića.
Njegovo izoštreno lice što vrvi lukavošću, par tananih ušiju koje pozorno prate da im što ne promakne, te njegove vječito budne oči kakvima ne izmiče ni najmanja pojedinost u njihovu zajedničkom sobičku, i danas ga jutrom prate na posao a u predvečerje dočekuju. Mada Alan nikada nije bio neki osobiti ljubitelj životinja, što je kasnije obrazložio nedostatkom vremena da ih bolje prouči, za ovu ljubav koju sada pruža ima zaista valjane razloge.


U predvečerje jednoga dana osjenčanog gustom, pospanom, neprozirnom maglom vraćao se kući s popodnevnog druženja provedenog u staroj gostionici. Nije popio puno jer ga je iza podneva zabolio čir na želucu, zbog čega je, ranije no obično, krenuo kući, u unajmljenu sobicu nimalo idiličnog predgrađa. Putem je promatrao beživotnu prirodu kasne jeseni, ne nalazeći nikakvih razloga da se divi mjesecu studenome, ogrezlom o mnoge, samo razbludnim dušama znane tajne.

Kada je prolazio pokraj stare i već odavno napuštene tržnice osjetio je neugodan zadah smeća što bi ga ljudi danomice a potajice odlagali u njezinoj blizini. Mislilo se kako ona više ničemu ne služi, a nekako je uvriježeno činiti ružnima mjesta od kojih čovjek digne ruke. Iz zatrpanih gomila raznih otpadaka kuljala je uvis gusta para nepodnošljiva zadaha i ona je štipala za oči, no Alan tog poslijepodneva, opterećen brojnim brigama i bolovima u utrobi, nije želio ni o čemu razmišljati. Odmalena je smatrao kako je čovjek, svojom urođenom sposobnošću da čini ludorije, ionako samo slabić, držeći kako ljudi i nisu stvoreni za drugo nego da trpe zbog vlastitih manjkavosti. Osobito se nije smatrao zrelim za sudove u studenome, mjesecu kada je rođen i kada su prije malo više od četvrt stoljeća započele sve njegove nedaće. Živio je u uvjerenju kako čovjekov razum i njegove misli ne čine dobro onima koji su meka srca. A njegovo je bilo uistinu takvo.

Zato je, prolazeći pokraj starih betonskih ploča s jedne i gomile otpadaka s druge strane, okretao glavu od odvratnog prizora koji bi ga mogao samo opteretiti. Ionako je bilo hladno, vlažno i nimalo ugodno oku, tako da je imao samo jedan cilj: otići u svoju sobicu, naložiti peć i njome se ugrijati koliko god bude mogao. Predmnijevao je kako će brzo zaspati, nadajući se da bol u utrobi neće omesti snažnu želju za snom. Da usput nije prolazio pokraj one proklete birtije u koju je u posljednje vrijeme navraćao sve češće, i da ondje nije imao prijatelje koji drže kako svaki rođendan treba propisno zaliti, misleći kako ničemu drugome i ne služi, jamačno bi već ležao u svome krevetu, grijao noge vrućom opekom i čitao knjigu koja bi mu pomogla da usne. Čudio se on brojnim okolnostima što su se tog poslijepodneva prepriječile između njega i željenog mu ležaja. Morao je pješačiti iz grada, jer je ondje nastao prometni kolaps, a prijatelji u onom neuglednom svratištu bili su danas nešto najnapornije što čovjek zamisliti može. No kako život prema njemu nije bio nježan ni toliko, da se od svih njegovih godina odvoji makar jedna koja bi se mogla smatrati sređenom ili zbog nečega sretnom, Alan se već bio navikao na niz nepovoljnosti kakve su ga redovito pogađale.

Kad je koračao uz posljednji niz dotrajalih ploča od betona, odjednom primijeti kako ga netko promatra. Budući da nije bio naročitog raspoloženja najprije se nije mislio osvrtati, no kako je znatiželja jača od trenutnih čovjekovih preokupacija nesvjesno pruži pogled u tom smjeru. Zalutao u dubinu vlastitih misli i tjeskoba prekasno je shvatio da se toj osobi neumitno bliži, umjesto da se od nje udaljava. Sada je susret bio neizbježan, ali imao je još dovoljno vremena da se pripremi za nešto što ga ni tog poslijepodneva, kao i inače, nije osobito veselilo.

Na njegovu putu stajala je djevojka duge tamne kose čiji su pramenovi padali na ramena ogrnuta tamnom pelerinom čiju je boju bilo uistinu teško odrediti. Usne su joj bile osjenčane rumenilom grimizne boje kakva je sasvim odudarala maglovitom ambijentu i neuglednoj idili stare gradske tržnice. Blijedo lice doimalo se pomalo otužnim ispod para svjetlucavih zelenih očiju koje su tajanstveno sijevale, izazivajući snažna, neopisiva čuvstva u njihovu promatraču. Nije se doimala izazovnom kao žena kakvu bi se moglo poželjeti na prvi pogled, ali je zato očaravala na neki poseban način, pojavom plijeneći toliko da je Alan osjetio strahopoštovanje. Premda joj nije kanio prići, niti bi to u bilo kom drugom slučaju učinio jer je bio stidljive ćudi, i jer ni sa ženama nije imao sreće kao ni s bilo čim drugim, sada ga je nešto jednostavno vuklo prema njoj i on se tome nije mogao oduprijeti.

- Možete li mi pomoći? – upitala ga je dobroćudnim iako prilično bezbojnim glasom.
- Ne znam...Ako je to nešto što...
- Molim vas – prekinula je na umiljat način njegovo nećkanje –
Tražim nekoga kome je danas rođendan…a priča se da taj mladić svakodnevno ovuda prolazi…obično u predvečerje. Slutim da ste baš vi…baš vi onaj koga tražim.

Pričala je malo nesigurno, što je njezine draži učinilo posebno sladunjavima. Alanu je to godilo jer se u biti plašio običnih svakodnevnih žena. Suptilnim dušama, kakve jedva pripadaju ovome svijetu, treba dosta vremena da uspostave uobičajeni kontakt. Ali ova djevojka nije bila nimalo nalik ženama koje je Alan rado izbjegavao. Ona je i pored svoje bizarnosti ulijevala povjerenje pojavom koja bi upućivala na drugačije ponašanje od uobičajenoga. Neizreciva toplina što se slijevala s njezina bića pomogla mu je da prijeđe preko brane pred kakvom bi inače nepomično stajao. I stoga nije pretjerano razmišljao o neobjašnjivom uzroku tog slučaja, da se djevojka raspituje upravo za njega.

- Mislim da ste se obratili pravome – odgovorio je suho no ipak sigurno. Čudio se svojoj čvrstini, i ovo ga je samo hrabrilo da izdrži.
- Znala sam da ste to vi – srdačno mu pruži ruku.

Njen dlan bio je ledeno hladan, a ni koža nije bila onoliko meka i podatna koliko bi se to moglo očekivati od jedne tako mlade djevojke. Prije no što će ga poljubiti, zamijetio je kako se sjaj njenih očiju pretvorio u užarene brikete koji su neodoljivo privlačili pozornost njegovih. Stoga joj se nije odupirao, a i stid je odjednom sasvim iščezao. Uz nju osjećao se neizrecivo sigurno; da, uz nju bi najradije ostao cijelu vječnost. Osjetio je snažnu magnetsku snagu koja ga je privlačila, koja ga je bodrila; koja ga nije puštala iz ruku, nego mu je željela dati sve što ima.

Poljubac je, unatoč ledeno hladnoj puti njena lica, bio iskren i srdačan. Ponesen svime što se dogodilo, čudnovatim susretom s jednom tako privlačnom ženom, u čemu mu sudbina nikad nije bila naročito sklona, Alan nije svraćao osobitu pozornost na stvari kakve se inače smatraju vrlo neobičnima. Inje se već bilo uhvatilo za grane okolnih stabala, pa mu se to ionako činilo donekle razumljivim. Umjesto toga pokušao se dosjetiti kad se to posljednji puta našao tako blizu jedne žene. Nije stigao jer ga ona pomiluje po licu svojim hladnim rukama, rukama koje su u Alanovu biću izazivale neopisivu, ugodnu toplinu.

- Sada je red da vam nešto poklonim – posegnula je rukom u pelerinu te odande počela nešto izvlačiti. Njeni su pokreti bili vrlo smireni i sigurni.

Bio je to jedan sićušni tigrasti mačić. Jedva da je progledao koliko je bio malen. Ona ga položi na njegove dlanove, pogladi još dvaput kako bi se s njime valjda oprostila, a onda pogleda Alana ravno u oči. Osjetio je snažna strujanja u tijelu, ali i neopisivu toplinu kada je pogled uzvratio. Nešto slično još dugo neće doživjeti.

- Molim vas samo jedno: uzmite ga i čuvajte. Ne ostavljajte ga ni za živu glavu jer će on bez vaše pažnje uginuti. Zauzvrat ponudit će vam bezgranično prijateljstvo, i dok ćete snivati on će vas čuvati, budno motreći da vas nešto ne povrijedi. Kad naraste, uvidjet ćete koliko vam je vjeran i odan.

Pomilovao je mačića osjetivši koliko je topao i umiljat. Sasvim se priljubio njegovim dlanovima mirno snivajući neke svoje mačje snove. Time kao da je želio pokazati koliko mu godi društvo novog gospodara.

- Ja sada idem - reče djevojka pomalo tužno, iako se i sama mogla uvjeriti kako je svog ljubimca predala u prave ruke. Još je jednom pomilovala životinjicu, nakratko pogledala Alana očima u kojima nije bilo tuge, a zatim se jednostavno i bez ikakva pozdrava okrenula nestavši u gustoj magli.

Alan nije osjetio potrebu da krene za njom i zatraži dodatna objašnjenja, jer je nesvjesno slutio da nitko, pa možda ni ova djevojka, ne može udovoljiti njegovoj znatiželji. Uzeo je stvar kao konačnu i nije želio razbijati glavu beskonačnim gonetanjima. Zato se odlučno okrenuo i otišao svojim putem. Osjetio je kako ga prženje u želucu popušta i u tome pronašao jedan razlog za zadovoljstvo više.

>>>>>>>>

[R gnosis X]

<<<<<<<<<

Po povratku kući smjestio je snenog mačića u jednu pletenu košaricu gdje je prethodno nagurao maleni jastuk sa šarenom zakrpom i resicama, jedino prikladno što je imao za ovakvu priliku. Spavao je tako umiljato da ga je Alan još dugo, dugo promatrao ne misleći više ni o čemu nego o poklonu što ga je na neobičan način dobio.

- Zvat ćeš se Sanjin, da, tako ćeš se ti zvati – promatrao ga je kako slatko spava.

Tako bi zacijelo i zadrijemao da mu vremenom za oko nije zapela jedna sitnica. Iz džepa njegove trošne jakne nešto je virilo. Komadić papira! Nije mogao znati kako se ondje našao, ali je ipak mogao pretpostaviti od koga potječe.

Zato je smjesta odnio košaricu bliže peći, kako njegovu ljubimcu ne bi bilo hladno, i žurno uzeo papir da bi udovoljio svojoj znatiželji. Uze ga u ruku i počne odmotavati, nadajući se kako će u sadržaju pronaći adresu nepoznate djevojke ili makar njezino ime.

A unutar savinutog dijela šuškavog tankog pelira otkrio je čitljiv ženski rukopis ganutljiva sadržaja:


Molim te, čuvaj ga!

Danas sam iznenada napustila poznatu stranu ovoga svijeta. Poginula sam u prometnoj nesreći toliko stravičnoj da ti je ne bih željela opisivati.

Ovaj mačić je, tako su mi rekli, trebao uskoro pripasti meni. Moja veza s njime sada je neraskidivo čvrsta, jer u njemu nalazi se znatan dio mene. Kada čovjek umre, njegova višedimenzionalna duša ostaje u blizini svega za što je bio (ili je tek trebao biti) posebno vezan. Ja sam se smjesta našla uz ovog malog tigrana...

Ali ni ti nisi slučajno izabran. Nas je sudbina jednom trebala povezati, no do toga ipak nije došlo. Ljudi bi rekli da nas je preduhitrila. A ja ću reći samo to da je sudbina htjela baš tako i nikako drugačije.

Kako se dan moje smrti i dan kada je mačić po prvi puta progledao poklapaju s rođendanom onoga koji je trebao biti mojim izabranikom, a budući da tvoju ćud vidim kao purpurno-zlatnu sjenu koja se podudara s bojama moga bića, nije moglo ispasti drugačije nego da mačić pripadne upravo tebi.

Molim te da mu budeš vjeran gospodar i podigneš ga na noge. Zauzvrat će te ljubiti svim srcem, a ja ću uvijek biti uz oboje i nastojati vas ogrijati vatrom svojih dubokih čuvstava.
Jer vas dvoje ste ja i ja sam oboje.
Nas troje činimo jedno i ime nam je Ljubav.



Vidno zbunjen, Alan počne drhtati. Pisamce mu ispadne iz ruku, ali ga on smjesta podigne i pročita još jednom, ne mogavši povjerovati vlastitim očima. No Alan nije bio od onih koji vjeruju da čuda nisu moguća. Više od svega dojmila ga se sudbina koja mu vječito namješta čudne i neobjašnjive stvari, kao što je ova posljednja.

Sutradan je prevrnuo svu dnevnu štampu, pregledao sva moguća izviješća i u jednim novinama konačno pronašao ono što je tražio. Osmrtnicu djevojke s njezinom slikom. Sanja! Pritom nije osjećao nikakav strah nego samo čuđenje, koje ga je snažilo u nakani da bude istinski prijatelj svome mačku i upravo budilo one njegove duboko potisnute osjećaje koje dotad nije imao kome pokloniti.

Sivi mačak danas više nije onako malen, ali to ne znači da je izgubio ma koju od svojih draži. Kada je Alan kod kuće ne miče se od njega već mu se umiljava, pripijajući se uz njegove noge i ruke. Vječito prede i brunda, slaveći tom malenkošću Alanovo prijateljstvo. Noću mu se zna uvući u topao krevet i grijati ga svojom mekom gustom dlakom. Pred jutro otisnuo bi se van, poskakujući preko krovova obližnjih kuća i ograda tražeći zgodnu zabavu, a onda se vraćao na zajutrak, nanovo se privijajući svome gospodaru, promatrajući ga zahvalno i s ljubavlju kao da s njime želi i umrijeti.