Q&A - Što mi je? Koji je moj poremećaj? I ostala psihološka pitanja/informacije...

[ella.ella]

Imam pitanje...tj zelim znati sto se samnom dogada...

Ukratko cu, jako cesto mijenjam raspolozenja, cesto sam tuzna, osjecam se usamljeno...pa se naglo promjeni sve i vesela sam, volim sve ljude i sebe....i onda nervoza i zivcanoca i tuga. I tako uvijek, zasto ne mogu biti normalna? I zasto me ne rastuzuju sitnice/stvari ko sve ljude na ovom svijetu nego se rastuzim iz cistog mira? Nije da se zelim rastuziti nego kazem..nema razloga....ni za srecu pretjeanu ni za tugu...muci me ljubav..tj povrijedio me decko jedan i jako me to boli. I mislim da zato cesto mjenjam raspolozenja, i ako ucim, zabavljam se idem van..nije nista bolje..sve je trenutno...znaci ne pomaze ni ako si zaokupim paznju s necim drugim. Osjecam se kao da sam u pms-u svaki dan. Cesto ostanem doma onda i razmisljam o glupostima. Ne znam kako da si pomognem, izludit cu ovako. Al doslovno.

[spiksy_st3]

Evo ovako, valjda sam pogodio pravi topic

imam 17 godina i jos me par mjeseci djeli od 18-te i to mi je veliki problem
zivim s majkom i ocuhom + babom i didom u malo vecem stanu no problem je u tome sto mi baba i mater previse nabijaju presing u glavu da ce mi sad 18, da moram produzit skolovanje ili letim iz kuce, i to mi svaki dan nabijaju na nos, svaki dan sve vise i vise vidim jasnu sliku a to je da mi je 20.9. na 18. rodendan kraj zivota zbog cega:

prvo idem u trogodisnju skolu koja je prelagana i u kojoj su takvi profesori di nemoras godisnje 15 minuti otvorit knjigu imat ces pozitivno (i to je, prolazim je jedva sa nekig 2.5-2.6) tako da nema teoretske sanse da ja mogu nastavit ikakvo ozbiljnije skolovanje

2. posto 70% dana provedem u depresiji i to vec od zavrsetka osnovne skole (otad nisam osjetia nikakvu euforiju ni zabavu ni ikakvu mladost u sebi)nemogu nista ni radit jer iti najmanji poslic koi trebam pomoc nekome me baca u dekoncentraciju i depresiju i neradim to kako treba

a da stvar bude gora vec duze vrime se razmisljam unormalizirat i kretat u normalnom "svijetlom" drustvu jer sam vec od zavrsetka osnovne zabijen u tzv. alternativnu ekipu ("metalci, rockeri, hippy, stoneri, goth,skinhead") i tek sad vidim da se ta ekipa zna itekako zabavit na svoj nacin ali ja sam opet drugaciji koliko sam drugaciji od ovih normalnih....i na kraju se neuklapam nigdje


jedina sam osoba koja stoji (neracunajuci skolu) 80% tjedna kuci samo zato jer nema kamo pametno ic ili nema s kim ic igdje i jedno ja mogu provest subotu vanka sam samcat uz pivo i joint, rado bih se volio uklopit i veselije druzit al opet toliko sam se uvukao u sebe i svoj imaginarni svijet tako da i kad sam u sred vesele ekipe opet me moja psiha odvrati od toga

vec duze vrijeme razmisljam da se za pocetak pocnem bavit tjelovjezbom jer mi je zdravlje stvarno u kolapsu al tu me isto opet sprijeci umor (posto mi je skola uvijek jutarnja smjena) slabost, neispavanost (cak i kad spavam preko 10 sati dnevno) i opet depresija

istina jesam i to kronicni neizljecivi neradnik, strucnu psiholosku pomoc nisam trazio jer znam da su takvi da ce mi odma gurat neke tablete pod nos (a sta se tice toga vec pusim travu i pijem 2 ipo godine tako da mi sigurno jos i tablete netribaju i nije da stvaram "iluziju" srece, nego doista pod utjecajem toga sam uporan u sve sta triba napravit idem veselo za svojim ambicijama samo sta nemam tolko para da mogu to cesce konzumirat, jedva stignem 2-3 puta tjedno i tu potrosim vise od 100kn)


a sta se tice obiteljskog odnosa neznam di cu s 18, pravog oca sam tek upoznao proslo lijeto jer je lijeceni narkoman (47) i nemoze ni normalno razgovarat jer je totalno izgubia povezanost sa stvarnim svijetom i svojim mastama za koje on misli da su stvarne i on zivi sa svojom majkom i ocem koji su alkoholicari tako da to nije opcija da se doselim kod njih jer su totalno ludi

a s druge strane ova polovica obitelji s kojima zivim vec 15 godina su visoko skolovani (cak i baba i dida imaju fakultet) i striktni te drze onaj svoj moto "skola-posao-skola-red-rad-disciplina" i vise im je puna kapa toga sto ja nista neradim i to sto idem u losiju skolu, ugl. puna im je kapa jos od osnovne otkako sam poceo prolazit s 3. a cijelo djetinstvo mi je neizivljeno, nisam prozivio pola toga sto su mnogi prozivili, maladost mi je ostala neizivljena a vec se u neku ruku osjecam jako staro, iscrpljeno i umorno od svega i jednostavno nemam ni psihicke ni fizicke snage ni zrelosti krenit u zivot, i sve ambicije sam vec skoro izgubio, sve sta mogu je cekat kad ce mi uletit prilika za joint i da mogu iskoristit tih 3-4 sata za sto bolje jer jedino sam posta sposoban pod tim ikako funkcionirat

ja stvarno neznam di cu sa 18. ni hocu li dozivit bar 20. jer moji su toliko postali ozbiljni sta se tice letenja iz kuce

a inace sam "za inat danasnjem drustvu" odlucia bas ja bit takav da cu zrtvovat dio sebe kako bi pomoga nekome, no kasnije sam svatia da i kad sam dobar prema svakom zivom bicu uvik svi mene ignoriraju niti iko nezeli da me pogleda i to mi je isto preraslo u depresiju al posto to traje dugo sad osjecam i instinktivnu mrznju prema svim ljudima, znam da nisam normalan i zelim biti, zelim se osjecati kao kad sam isao u osnovnu, mlad, ispunjen, ziv, adrenalican, vesel i pomalo hiperaktivan i zeljan zivota i zivotnih izazova.........sve bi dao u zivotu da to mogu vratit

[Ready-To-Wear]

Dečko mi ima problem..

Konstantno ga nešto muči, svaka sitnica ga zamara (npr. da li je netko čuo nešto što nije smio čuti iako je bio 5m iza njega a on tiho pričao), da li će uspjeti u poslu, danas je nešto krivo rekao na poslu pa da li će mu to odmoći.. itd..

Kako se to odražava? inače je jako dobra, marljiva osoba, ništa mu nije teško, razmišlja i o meni i o sebi, kako da što prije završimo faks, pomogao mi je puno oko svega, još uvijek mi pomaže, ali.. u slučaju kad mu se dogodi nešto pomalo loše, ništa prestrašno, njega to užasno uznemiri, počinju mu plikovi izbijati na rukama (ima neurodermitis), grize sam sebe zbog čega je to tako (iako nije mogao utjecati na to).. i iskaljuje se na meni.. ne odmah, ali ako u tim trenucima napravim neki sitni gaf, gotovo.. psovke, vrijeđanje, nervoza još jača,... nakon toga svega isprike.. nekako, kao da ga sve boli i brine puuuno više nego bi trebalo.. nekad imam osjećaj da bih ga najradije stavila pod stakleno zvono, da ga nitko krivo ne pogleda, da ga ne zamara da li ćemo sutra imati za živjeti (a to trenutno nije upitno), da li će sutra imati posao (a ni to nije upitno), da li.. inače je i jako odgovoran, ponekad imam osjećaj da i previše.. nema odgađanja, ukoliko odgodi neki posao onda daljnja nervoza, izjedanje..

nisam došla ovdje da mi kažete da ga ostavim i sl., prije svega htjela bih mu pomoći..

da li je to sve povezano s neurodermitisom? da li postoji kakva dijagnoza koja bi navedeno "opravdala"?

napomena da ima 24 godine..

[kastaš]

spiksy_st3 kaže:

vec duze vrijeme razmisljam da se za pocetak pocnem bavit tjelovjezbom jer mi je zdravlje stvarno u kolapsu al tu me isto opet sprijeci umor (posto mi je skola uvijek jutarnja smjena) slabost, neispavanost (cak i kad spavam preko 10 sati dnevno) i opet depresija

(....)

znam da nisam normalan i zelim biti, zelim se osjecati kao kad sam isao u osnovnu, mlad, ispunjen, ziv, adrenalican, vesel i pomalo hiperaktivan i zeljan zivota i zivotnih izazova.........sve bi dao u zivotu da to mogu vratit

To se mora na silu rješavat. Prvo moraš prilagodit prehranu, uzimat multivitamine bar mejsec dva dana i jest onako što je zdravije moguće, tako da se kemijski bar koliko toliko uravnotežiš, a onda i vježbat nešto, ali lagano. Forsirati se nemožeš nego počni od 10 minuta bilo čega, pa dođi do pola sata pa tek onda lagano više.

Bilo bi najbolje da se probaš baviti nečim što voliš. Koliko god teško izgledalo iz depresije - ustvari nije.

Vidiš sam da ionako nemaš drugog izbora.
Poradi na tome ciljano i lagano mjesec dva, lagano dižući tempo, pa ćeš očutiti razlku. A onda će već biti lakše dalje.

[Fidelma_]

Oduvijek imam ogroman strah od povjeravanja i govorenja o svojim osjećajima i svom životu. Imam dobre prijatelje ali ne vjerujem im. Želim im pomoći od sveg srca u svim njihovim problemima i mogu imati potpuno povjerenje u mene, al ne želim da se meni pomaže..isto tako ne volim kad mi netko "krade" bliske osobe jer ih smatram više-manje "svojima" i često se smatram vođom.
Jel to samo nekakva potreba za posjedovanjem ili nešto drugo?

[spiksy_st3]

kastaš kaže:

To se mora na silu rješavat. Prvo moraš prilagodit prehranu, uzimat multivitamine bar mejsec dva dana i jest onako što je zdravije moguće, tako da se kemijski bar koliko toliko uravnotežiš, a onda i vježbat nešto, ali lagano. Forsirati se nemožeš nego počni od 10 minuta bilo čega, pa dođi do pola sata pa tek onda lagano više.

Bilo bi najbolje da se probaš baviti nečim što voliš. Koliko god teško izgledalo iz depresije - ustvari nije.

Vidiš sam da ionako nemaš drugog izbora.
Poradi na tome ciljano i lagano mjesec dva, lagano dižući tempo, pa ćeš očutiti razlku. A onda će već biti lakše dalje.

mislim da si u pravu, to sam i ja mislio, trening i aktivan zivot vec tjedan dana pomalo pokusavam gurat i mogu rec da ide, jako pomalo al ide samo neznam hoce li mi se to odrazit na psihicko i duhovno raspolozenje a nadam se da oce

a sta se tice "raditi ono sto volim" pa tu imam problem sto ni dan danas kad idem razmisljat, dublje kopat po glavi nemogu nac nista sta me bas zanima i sto volim (a da je kreativno i korisno)....znam da mi je 17 i da sam vec treba neke stvari otkrit o sebi al eto valjda ce i to doc kad se kao sta sam gore navea tjelesno i duhovno "regeneriram"

anyway tnx na savjetu

[mob_kljic]

ella.ella kaže:

Imam pitanje...tj zelim znati sto se samnom dogada...

Ukratko cu, jako cesto mijenjam raspolozenja, cesto sam tuzna, osjecam se usamljeno...pa se naglo promjeni sve i vesela sam, volim sve ljude i sebe....i onda nervoza i zivcanoca i tuga. I tako uvijek, zasto ne mogu biti normalna? I zasto me ne rastuzuju sitnice/stvari ko sve ljude na ovom svijetu nego se rastuzim iz cistog mira? Nije da se zelim rastuziti nego kazem..nema razloga....ni za srecu pretjeanu ni za tugu...muci me ljubav..tj povrijedio me decko jedan i jako me to boli. I mislim da zato cesto mjenjam raspolozenja, i ako ucim, zabavljam se idem van..nije nista bolje..sve je trenutno...znaci ne pomaze ni ako si zaokupim paznju s necim drugim. Osjecam se kao da sam u pms-u svaki dan. Cesto ostanem doma onda i razmisljam o glupostima. Ne znam kako da si pomognem, izludit cu ovako. Al doslovno.

ella.ella has exceeded their stored private messages quota and cannot accept further messages until they clear some space...

[ray of light]

"...- Koji su uzroci smetnje orgazma? Vrlo rigidan odgoj u obitelji, religiozan odgoj gdje je masturbacija i sve vezano uz seksualnost općenito grijeh. Potom traume u smislu da je žena prošla kroz traumatsku situaciju, neadekvatna iskustva, stres ili egzistencijalni problemi, fizički umor, neispavanost, pri tome mislim na žene s malom djecom koje često imaju probleme. Uzrok je često i nerazrješena situacija u emocionalnom odnosu - objašnjava terapeutkinja Barolin Belić. Napominje i kako u pitanju može biti i neadekvatna stimulacija, jer neke žene nemaju ništa od navedenog, ali ne znaju kako stimulirati sebe niti to znaju njihovi partneri...."
http://www.jutarnji.hr/svaka-peta-ze...rgazam/520687/

http://www.medicina.hr/seksualnost/c...ili%20nije.htm

[cidery]

Azzura kaže:

Već vidim jubilarnih sto za samo par dana

Mogu probiti led? Iznenadno naglo lupanje srca i to kad sam fizički potpuno neaktivna, grčevi u ekstremitetima (nedavno i utrnuće jezika, nakon mnogih neuroloških nalaza i pregleda, kad su rekli da nije moždani, ni tumor...izgleda da je stres), negativne misli, strah od neuspjeha (obično tako i bude, primjerice, u poslu), loša slika o sebi, izmjene ljutnje i tuge, pospanost, zbunjenost, nekoncentracija...i tako već malo više od godinu dana...knjige, meditacija, tjelovježba, vitamini - ništa ne ublažava simptome. Običan stres?

malo kasnim...anyway...u svakom slučaju anksioznost ali imaš i neke vegetativne simptome paničnog poremećaja...

[cidery]

preko raznih dijagnoza ja sam na kraju došao do ovog...trajna promjena osobnosti(depresivno paranoidna slika)...rigidan,egocentrik,hladan,distanciran,oho l,sujetan,izoliran...6 hospitalizacija,psihoterapije,medikamenti...uz sve to najefikasnijom se pokazala samokontrola...sve što hoću reć je ljudi ne igrajte se i OBAVEZNO liječniku

[Potjeh.]

rejoflajt kaže:

Uzrok je često i nerazrješena situacija u emocionalnom odnosu - objašnjava terapeutkinja Barolin Belić.

Od svega nabrojanoga mislim da je ovo najbliže istini. Ona vuče neke probleme iz djetinstva odnosno činjenicu da nikad nije upoznala oca i osjećaj vlastite krivnje zbog toga. Nemam pojma uzrokuje li ovo izostanak orgazama ali mi se čini najvjerovatnijim.

P.S. Oprosti što tek sada vidim ovaj post.

[MiaMao]

Lijepi pozdrav svima na ovom temi,nadam se da nisam previse fulala.
Prvi put pisem na ovoj sekciji.

Imam jednu situaciju. Ne radi se o meni,vec o mojem dugogodisnjem decku kojem bi voljela pomoci na najbolji moguci nacin ali nisam ga pronasla jos,a nije ni on.
Dakle ovako..
On se vec od svojeg djetinjstva bori sa hipohondrijom.
Iz te hipohondrije proizlazi i problem sa anksioznoscu i opsesivnom ljubomorom.
Sve smatra nekakvom prijetnjom. Tako smo jedan duzi period morali raspravljati o mojim bivsim deckima jer on sve smatra prijetnjom,tipicna pitanja - sta ako je ovaj bolestan,a sta ako je ovaj itd.. Iako sam ja potpuno zdrava osoba i nisam imala nikakvih sumnjivih iskustava,jednostavno ne moze zakljuciti neke normalne stvari.Ne moze si pomoci i o svemu fantazira.
Moram potrositi uzasno puno zivaca,volje i energije da bi mu objasnila jednu normalnu stvar koju svi drugi normalno shvacaju.
Isto tako anksioznost,zivci..previse se ufura da postoji neki ogroman problem koji uopce nije velik,ali on od svega radi slona od muhe.
Ljubomora je isto produkt svega toga.. gdje si,kada,kako i s kime,tesko da bilo gdje otidjem a da on ne postavi 100 pitanja zbog toga.
Sve je to jako iscrpljujuce kako za njega tako i za mene.
Bio je kod psihologa jedno krace vrijeme ali nije mu nesto pomogao.

Covjek nikada nebi rekao da on ima takvih problema,naizgled je sasvim normalan,mozes s njime normalno pricati i biti u drustvu,sve ok. A ja znam sto se u njemu skriva i vise od icega bi mu voljela pomoci s tim napadajima,ali ne znam vise ni sama kako?

Da li sve to zajedno upucuje na neki veci problem?
Ako je itko od vas bio u takvoj ili slicnoj situaciji,molim vas da mi date jedan konkretan savjet.

Unaprijed hvala.

[~Scarlet~]

MiaMao kaže:

...

Odakle ti podatak da se radi baš o hipohondriji i anksioznosti.
Meni po opisu nije niti jedno niti drugo.
Nažalost to mi više liči na neki paranoidni poremećaj osobnosti i patološku ljubomoru. Tu se nažalost nema šta liječiti.
Ako je tako, ti nečeš moći smisliti toliko objašnjenja, koliko će on izmisliti konstrukata u kojima radiš nešto sumnjivo.
Moraš sama odlučiti imaš li dovoljno energije i živaca za osobu koja će te stalno sumnjičiti i kontrolirati.

[Marlenne]

Ja imam više problema, a prvi koji ću navesti je taj da kad god čujem buku ( bilo kakvog tipa), a posebice automobila i ostalih strojeva, koji proizvode jake zvukove počinjem živčaniti, imam potrebu da glasno vičem na ljude, koji proizvode buku, te da im svašta prosto kažem.

Sljedeće što me muči je proces starenja, imam 19 godina, a ne želim se uozbiljiti, smeta mi kada me na ulici gledaju muškarci od 35 i više godina, uznemiri me to i imam potrebu eliminirati takve ljude. Također se ponašam djetinjasto i luckasto, te želim ostaviti dojam glupe osobe, samo kako se ljudi ne bi obazirali na mene, komentirali me i kako bi me smatrali dobrom i naivnom osobom, a ja sam zapravo vrlo nervozna, bijesna i osoba puna srdžbe, samo što tu stranu poznaju samo moji roditelji i sestra, a svim prijateljima, poznanicima i ostalima nikada nisam pokazala tu drugu stranu. Kad sam sa prijateljima, ponašam se normalno, ali oni nikad nisu upoznali mene u maničnom stanju, jer ima trenutaka kada sam bijesna, te mi je svijest potpuno sužena, da ne znam što činim, mogla bih čak i nehotice ubiti nekog. Znam, da se za to ide psihijatru, ali ne bi mi pomogao ni razgovor, ni terapija jer je to dio mog temperamenta. Jesam li ja zločesta, kakva sam ja to zapravo osoba, kad si u kući sa svojim najbližima mogu priuštiti takvo ponašanje i divljanje, a " vani " se trudim ostaviti dobar dojam i to osobama koje mi ništa ne znače, jer sam ja pomalo i asocijalna osoba. Imam potrebu biti sama, analizirati ljude i tražiti što više mana u njima, kako bih se mogla potpuno udaljiti od njih. Koji je moj problem?

[MiaMao]

~Scarlet~ kaže:

Odakle ti podatak da se radi baš o hipohondriji i anksioznosti.
Meni po opisu nije niti jedno niti drugo.
Nažalost to mi više liči na neki paranoidni poremećaj osobnosti i patološku ljubomoru. Tu se nažalost nema šta liječiti.
Ako je tako, ti nečeš moći smisliti toliko objašnjenja, koliko će on izmisliti konstrukata u kojima radiš nešto sumnjivo.
Moraš sama odlučiti imaš li dovoljno energije i živaca za osobu koja će te stalno sumnjičiti i kontrolirati.

Tesko je sve to nekome objasniti samo kroz jedan kratak post,nazalost.
hipohondriju sam uvjerena da ima jer mu je svaka tockica na tijelu predznak neke opasne bolesti i sposoban je o tome panicariti danima dok nesto novo ne nadje. Prebolio je do sada 200 vrsta rakova. smijesno ali zalosno.
uz sve to ima i opsesivno kompulzivni poremecaj,hiljadu puta iste stvari ponavlja i to ga koci,pogotovo u drustvu.
Ali ja stvarno ne znam vise na koji nacin da mu pognem, jer on ima toliko toga da je za nepovjerovat. I postaje tesko i meni s time se boriti.

[147]

Marlenne kaže:

Znam, da se za to ide psihijatru, ali ne bi mi pomogao ni razgovor, ni terapija jer je to dio mog temperamenta.

Usudim se s gotovo stopostotnom sigurnošću tvrditi da ovo nije dio tvog temperamenta. Tvoje reakcije su preburne za situacije koje ih uzrokuju i to bi se sigurno dalo rješavati na terapiji. Pod uvjetom da to stvarno želiš i priznaš si da ti ti nije temperament, da te to čini nezadovoljnom te da stvarno želiš otkriti koje su prave emocije u podlozi tvog bijesa na okolinu.

[Marlenne]

[QUOTE=147;33180357]Usudim se s gotovo stopostotnom sigurnošću tvrditi da ovo nije dio tvog temperamenta. Tvoje reakcije su preburne za situacije koje ih uzrokuju i to bi se sigurno dalo rješavati na terapiji. Pod uvjetom da to stvarno želiš i priznaš si da ti ti nije temperament, da te to čini nezadovoljnom te da stvarno želiš otkriti koje su prave emocije u podlozi tvog bijesa na okolinu.[/QUOT

To jest dio mog temperamenta, nemam si ja što priznavati, svi ponekad burno reagiramo, samo što je to kod mene intenzivnije, nego kod drugih. Imam ja još mnogo problema za navesti, al' ovo je primarno što me zabrinjava.

[~Scarlet~]

MiaMao kaže:

Tesko je sve to nekome objasniti samo kroz jedan kratak post,nazalost.
hipohondriju sam uvjerena da ima jer mu je svaka tockica na tijelu predznak neke opasne bolesti i sposoban je o tome panicariti danima dok nesto novo ne nadje. Prebolio je do sada 200 vrsta rakova. smijesno ali zalosno.
uz sve to ima i opsesivno kompulzivni poremecaj,hiljadu puta iste stvari ponavlja i to ga koci,pogotovo u drustvu.
Ali ja stvarno ne znam vise na koji nacin da mu pognem, jer on ima toliko toga da je za nepovjerovat. I postaje tesko i meni s time se boriti.

Pokušaj ga pridobiti da krene psihijatru.
Rukovodila sam se ovim informacijama koje si dala u prvom upitu, po tome mi zaista izgleda kao da problemi idu iz njegove osobnosti.
Ukoliko pristane na psihijatijski tretman, napraviti će se i poštena obrada i dijagnostika.

[MiaMao]

Hvala ti na odgovoru. Mislim da ce to biti promasen slucaj jer je bio i kod psihijatra jednom i jednom kod psihologa i uvjeren je da mu samo zele dati ljekove.
Potruditi cu se u svakom slucaju pronaci jos neko rijesenje.
Svojevremeno sam zbog jednom smrtnog slucaja u obitelji isla kod bioenergeticara jer sam imala panicne napadaje,pa mozda mu i on pomogne.
Samo tesko je to njemu (takvoj osobi) objasniti..
Ali nadam se najboljem.

[~Scarlet~]

MiaMao kaže:

Hvala ti na odgovoru. Mislim da ce to biti promasen slucaj jer je bio i kod psihijatra jednom i jednom kod psihologa i uvjeren je da mu samo zele dati ljekove.
Potruditi cu se u svakom slucaju pronaci jos neko rijesenje.
Svojevremeno sam zbog jednom smrtnog slucaja u obitelji isla kod bioenergeticara jer sam imala panicne napadaje,pa mozda mu i on pomogne.
Samo tesko je to njemu (takvoj osobi) objasniti..
Ali nadam se najboljem.

Pa to je vjerovatno i bilo tako.
Ali po tome se dobro vidi da to nije hipohondrija. Hipohondri vole hodati po doktorima, pretragama, obrađivati se (mada naravno ni tada nisu zadovoljni jer kako dijagnosticirati i liječiti nepostojeću bolest, osim naravno onu psihičku, a na kraju i završe na psihijatriji).
kako god bilo, želim ti sreću, mudrosti i snage.