Emocionalni ispadi

[Love_Me_Do]

Imam velikih problema s kontroliranjem emocija. Negativnih emocija. Imam 25 godina, a ponekad izgledam kao da imam 2. U nekim trenucima kad me netko meni bitan povrijedi imam takve emocionalne ispade da me je kasnije sramota. Te situacije se uglavnom događaju s partnerom, u blažim oblicima s roditeljima. Mislim da sam preosjetljiva, općenito ne mogu na licu sakriti nikakvu promijenu unutrašnjeg stanja, svima je sve jasno čim mi vide facu.

Takva situacija se događa u slučajevima kad je opće stanje odnosa relativno narušeno već duže vrijeme, znači nije ono grom iz vedra neba pa da sam takva već vjerojatno kao frustracija dužim nezadovoljstvom i nesrećom.

Primjer situacije: započinjemo razgovor o nekakvom aktualnom problemu. Čak i ako razgovor počinje u mirnom tonu s vremenom se pretvori u ogromno sranje. Ako me sugovornik povrijedi u trenu se rastužim i odmah krenu suze. Kako razgovor odmiče i naravno krene u sve gorem smijeru to plakanje se pretvori u ridanje, gušenje, javljaju mi se refleksi povraćanja. U glavi najcrnje misli, teška drama, sve propada, želim umrijet. Ponekad nakon toga bijes. I onda za kraj kad dođem sebi sram, grižnja savjesti, ne mogu si to oprostit. Osjećam se poremečeno i glupo. Uglavnom teški kaos u glavi.

S roditeljima mi se uglavnom događaju nekontrolirani ispadi bijesa, rijeđe plakanje.

Ja sam svjesna svog problema već duže vrijeme, stalno analiziram i pokušavam to promijenit. Govorim si da ne smijem gubit kontrolu, da se moram suzdržavat, da sam predramatična ali u tom trenutku kao da je to neka druga osoba i jednostavno kao da se dogodi neki black out, zamračenje i sve to pada u vodu. Mislim da ne postoji opravdan razlog za takvo ponašanje pa šta god da se dogodi. Ne znam koliko je to povezano ali kao dijete doživjela sam traumu koju sam potisnula, a sve mi je to isplivalo na površinu prije 3-4 godine u vidu paničnih napada, nekog oblika ptspa, depresije i anksioznosti. Godinu dana sam posjećivala psihologa, simptome sam izliječila ali traumu očito ne.

Ja samo želim bit normalna odrasla osoba, emocionalno stabilna, želim se kontrolirat u takvim situacijama ali ne znam kako da si pomognem. Ovim ispadima udaljavam ljude od sebe a i ne želim da me itko takvu gleda jer plašim ljude.

[Pigsy]

Love_Me_Do kaže:

Primjer situacije: započinjemo razgovor o nekakvom aktualnom problemu. Čak i ako razgovor počinje u mirnom tonu s vremenom se pretvori u ogromno sranje. Ako me sugovornik povrijedi u trenu se rastužim i odmah krenu suze. Kako razgovor odmiče i naravno krene u sve gorem smijeru to plakanje se pretvori u ridanje, gušenje, javljaju mi se refleksi povraćanja. U glavi najcrnje misli, teška drama, sve propada, želim umrijet. Ponekad nakon toga bijes. I onda za kraj kad dođem sebi sram, grižnja savjesti, ne mogu si to oprostit. Osjećam se poremečeno i glupo. Uglavnom teški kaos u glavi.

Same here. Iste psihičke u fizičke reakcije u istim situacijama. Doduše, s vremenom sam naučila prepoznati momenat kada bi moje ponašanje moglo krenuti u tom (krivom, iracionalnom) smjeru, pa zaustavim onom vanjsko (što vide drugi). No iznutra, cijeli proces se i dalje nastavlja. Sada sam na (psihoanalitičkoj) terapiji otkrila u čemu je uzrok i primjećujem poboljšanje u smislu da rijeđe tako reagiram, a ako do toga i dođe - brže se 'priberem' i brže prestanem prežvakavati situaciju i osjećati krivnju.

Love_Me_Do kaže:

sve mi je to isplivalo na površinu prije 3-4 godine u vidu paničnih napada, nekog oblika ptspa, depresije i anksioznosti.

Same here. S tim da se radi o višestrukim traumama i još mi dodatno isplivljajva van zbog psihoterapijkog procesa. Što učiniti? Ja sam odlučila za farmakoterapiju (za gašenje trenutnog požara) i psihoanalitičku terapiju za proradu trauma i otkrivanju uzroka. Samo što....dug je to put...

[8472]

Love_Me_Do kaže:

Imam velikih problema s kontroliranjem emocija

Nekad sam i ja bila takva, ista. Plakala starcima, frendovima, čak i na poslu
S godinama se smanjio intenzitet plakanja i prešao u samosažaljavanje, autodestrukciju i depresiju.

Taj oblik ponašanja se u principu zove: "Razmažena cvilidreta". (Ne mislim te vrijeđati da ne shvatiš krivo)

Kad god bi me neko emotivno iti dotaknuo, ja bih plakala. Plač je samo "obrana". Neprihvaćanje situacije osoba se brani plakanjem, čime sugovornik ostaje bez ikakve moći kontrole stanja uplakanoga.

To je način preuzimanja kontrole u svoje ruke. Egocentrično postavljanje sebe u centar pažnje.

Kada te netko povrijedi, on je "agresor" a ti "žrtva". Plakanjem sebe stavljaš u dominantnu poziciju jer taj agresor automatski od tvog plača gubi "snagu" (ili se sažali nad tobom, ili ode).

Podsvjesno tako riješavaš "problem". Svjesno- vidiš da problem nije riješen te si zbog toga frustrirana.



Jedna situacija: Kolegica s posla je umrla i išli smo na pogreb. Ja tu ženu niti sam poznavala niti sam žalila za njom. Ali žalila je moja prijateljica čija je ona bila prijateljica. Ja sam "pokupila" emotivno stanje moje prijateljice koja je bila u žalosti i na sprovodu plakala kao malo dijete. I dan danas se pitam što mi je to trebalo. Reflektirala sam osjećaje druge osobe.
Sad znam za taj pojam pa više neplačem zato što su drugi tužni, tada osvjestim svoje osjećaje i ponašam se u skladu sa vlastitim, a ne tuđim osjećajima.
I ta moja predstava je čisti egoizam. Umjesto da sam pružila rame za plakanje i utjehu prijateljici, ja sam cvilila kao zadnja jadnica. Znači usmjeravala pažnju na samu sebe.

Druga situacija:
Dajem otkaz na poslu jer mi je pun kufer i našla sam drugi posao i plačem kao kišna godina jer je njima neugodno i frustrirani su.
Umjesto da ostanem "hladna i pribrana", ja ispadam cvilidreta koja "bolje da je sama dala otkaz."

Treća situacija:
Kolegica na poslu mi podmeće noge, gubim položaj jer se ne znam braniti, idem se požaliti šefu i plačem kao kišna godina. Ne znam se izboriti za svoje mjesto, nego usmjeravam pažnju na sebe plakanjem. Totalno krivi akt.
Rezultat, još više gubim autoritet i poziciju.

O plakanju mogu pričati danjima



Želim ti samo postaviti par pitanja, kada se tako rasplačeš, pa se smiriš, razmišljaš li o tome zašto si plakala?
Kako se ponašaju ljudi oko tebe dok plačeš?
Što osjećaš dok plačeš? (osim "tuge")

[Love_Me_Do]

Općenito se lako rasplačem, svašta me dirne, od životinja, ljudi, filmova... za još banalnije stvari se uspijem kontrolirat al mi stoji knedla u grlu. Na emocionalne povrede prijatelja, poznanika ili na poslu ne reagiram plakanjem, a ako bih i reagirala to nikako ne bi bilo ovako ekstremno. U svakom slučaju je najgore s dečkom ( i bivšim i sadašnjim). Čak i kad se odmah na početku pokušam smirit i ne plakat ta voda u očima kao da se počne stvarat u abnormalnim količinama i fizički mi je nemoguće obuzdati suze.

Ovo za ego je svakako istina. Iako svjesno to ne želim, nesvjesno to radim.

Sad kad me tako pitaš, zapravo možda ni ne razmišljam o razlogu plakanja... više sam koncentrirana na problem oko kojeg se vodio razgovor. Ali koliko sam svjesna sve počne ići nagore kad ja osjetim da me sugovornik ne razumije, da me krivo shvaća, da ono što ja šaljem do njega ne dolazi i osjećam kao da gubim kontrolu nad tim razgovorom jer vidim da ide u krivom smjeru. Tu se rastužim jer želim popraviti odnos i onda kad vidim da sam s nečim još više usrala padam u taj kao nekakav očaj gdje mi ne preostaje ništa nego ridat. Onda se javlja i strah da je sve gotovo, da će mi život propasti i hrpa drugih mračnih iracionalnih misli, a glasno i očajno ridanje i cvilenje mi služi kao ventil kroz koji izbacujem sve te loše osjećaje.

Ljude oko sebe živciram, na početku im je možda bilo žao vidjet me takvu a sada ih to moje ponašanje uznemiruje i ljuti. Dečka koji je inače vrlo smiren dovedem u stanje da popizdi, a sad mu se valjda na svaku moju suzu već diže kosa na glavi, što je zapravo još gore jer sad i kad dođe do takve situacije on odreagira agresivno jer više nema tolerancije za to, što mene još više rastužuje i tako u krug. A takve situacije se, nažalost, prečesto ponavljaju... Roditelji mi dan danas znaju reći "ajde plači malo" što je meni zapravo ponižavajuće...

Osim tuge osjećam, bol, ogroman očaj, ljutnju, bijes, vrlo negativne emocije prema samoj sebi, mrzim se, osjećam se krivom, nenormalnom, pokidanom...

Osim plakanja užasno me živcira predramatično shvaćanje događaja i budućnosti koje vodi do još goreg stanja.

[Zuta voda]

Probaj i ovaj članak, možda se ne odnosi u potpunosti na tebe ali ima šta da se pokupi.

Uspešne Zvončice se plaše ljubavi

http://www.novosti.rs/vesti/zivot_+....-plase-ljubavi

[Sexbot]

Love_Me_Do kaže:

Ne znam koliko je to povezano ali kao dijete doživjela sam traumu koju sam potisnula, a sve mi je to isplivalo na površinu prije 3-4 godine u vidu paničnih napada, nekog oblika ptspa, depresije i anksioznosti. Godinu dana sam posjećivala psihologa, simptome sam izliječila ali traumu očito ne.

Točno to što si opisala jest problem traume. Post-šok.

Saad.. kak to da je isplivala nakon par godina kako si rekla? Samo odjednom? Suočila si se sa segemntom te traume? Bliska ti je? Što bi to bilo, jel ti se da opisat taj traumatičan događaj? Ak je preintimno nemoj, ovdje.

A kak hodaju ostali esentijalni segmenti života? Posao, dečko, obitelj? Tj vrši li išto u tvojoj okolini nekakav (mentalni) pritisak na tebe? Muči li te išta do margine paranoje? Kako spavaš? Misliš li da su ti roditelji prisebni ili nervozni, napeti, autoritativni, ili kojiponaosob od njih? Zaziva li netko specijalno iz obitelji sukobe ili dolaze sami od sebe?

Posjećivala si psihologa (kak si napisala) ili psihijatra? Privatno ili socijalno, ili u firmi? Koje lijekove si koristila u tom periodu terapije? Ako jesi, koje? Koristiš li ih još, ili neko vrijeme apstiniraš, koliko dugo? Pušiš li pretjerano, piješ li nerijetko (alkohol) pretjerano?

ps: recimo da ćeš se trebat poolako liječit ali ne trebaš paničarit. Trauma pretpostavljam, nebi trebala bit problem, ali ona je tek djelić priče.

I najvažnije pitanje od svih.. osjećaš li ponekad trnjenje, peckanje ili žarenje u prednjem dijelu glave, na čelu? I otkud to dugoročno "nesreća i nezadovoljstvo" koje si spomenula?

[8472]

Love_Me_Do kaže:

sve počne ići nagore kad ja osjetim da me sugovornik ne razumije, da me krivo shvaća, da ono što ja šaljem do njega ne dolazi i osjećam kao da gubim kontrolu nad tim razgovorom jer vidim da ide u krivom smjeru. Tu se rastužim jer želim popraviti odnos i onda kad vidim da sam s nečim još više usrala padam u taj kao nekakav očaj gdje mi ne preostaje ništa nego ridat. Onda se javlja i strah da je sve gotovo, da će mi život propasti i hrpa drugih mračnih iracionalnih misli, a glasno i očajno ridanje i cvilenje mi služi kao ventil kroz koji izbacujem sve te loše osjećaje.

E ovo si genijalno opisala, boldano je srž svega. Super je što postaješ svjesna. Sad samo trebaš poraditi na tome da se ne prepuštaš bujici osjećaja nego da preuzmeš kontrolu.

Love_Me_Do kaže:

Osim tuge osjećam, bol, ogroman očaj, ljutnju, bijes, vrlo negativne emocije prema samoj sebi, mrzim se, osjećam se krivom, nenormalnom, pokidanom...

Kao mala roditelji ti nisu "usadili" raspoznavanje osjećaja. Nije njihova krivnja, (ono što opisuješ o njima, vidi se da nisu ni znali kako) takve su bile okolnosti, tako nas dosta odrasta pa kao odrasli trebamo sami izgraditi sebe i svoju emotivnu inteligenciju.

Počni razmišljati, analizirati. Kada te krene netko "ne shvaćati" - obrati pažnju na osjećaj koji te obuzme prije očaja i starta plakanja. Bila to ljutnja, neslaganje, sreća, bilo što. Te nemoj odustati od iznošenja svojih misli-stavova, te ustraj na iznošenju stavova sa tim emocijama.
Plakanje kao takvo se veže na tugu. A kada te netko iznervira, 100% sam sigurna da nisi tužna već ljuta i frustrirana.
Izbaci tu frustraciju iz sebe riječima, ne plačm.
Verbaliziraj osjećaje sugovorniku bez da se prepustiš plakanju. Sugovornik te može razumijeti jedino ako verbalno komuniciraš s njim, plakanje ne objašnjava tvoje stavove ni mišljenja.
Ako ne znaš što reći, onda samo izreci osjećaj, tipa: To što mi kažeš ljuti me! Vjerojatno će te sugovornik pitati zašto, pa probaj argumentirati.

Ako sugovornik odbija razgovor, kaži da si trenutno iz xy razloga tužna te zamoli da odgodite raspravu za kasnije.

Saslušaj sugovornika, možda je u pravu što ti govori, ne mora biti uvijek da si ti u pravu i da te ne razumije. Pitaj što mu nije jasno, probaj objasniti na drugi način.
Ljudi ne čitaju misli, slušaju što im govorimo.

[8472]

Trebaš biti svjesna da nisi TI jedino uvijek u pravu, te da trebaš saslušati sugovornika, razmisliti o rečenom te tek onda odgovoriti - reagirati. Ne duriti se na svaku stvar.

To što ti je dečku pun kufer tvog cmizdrenja, sasvim ga razumijem. Niti razumije što želiš niti zna što napraviti s tobom, zbunjen je i frustriran.


Zamisli malu bebu koja se dere i ti nemaš blage veze što joj je i što hoće, a beba urla i urla - popizdiš u momentu.
To ti je isto.
Male bebe plaču jer nemaju mogućnost izražavanja svojih osjećaja, tuge, gladi, nelagode, straha itd...
Ti nisi mala beba - verbaliziraj što te muči. Kaži.

[Teeja]

Izvrsna tema jer i sama imam isti problem (u godinama kad ne bih trebala ) pratit ću i dalje upise pa da vidimo kako vam ide i što ja mogu napravit da poboljšam to. Ima li netko neku knjigu preporučiti možda na tu temu ili nešto?

[Magda G]

Ja sam imala slicne simptome dok nisam otkrila da imam poremecaj rada stitnjace. Za svaki slucaj se pregledaj, hormoni, utrazvuk...Ako nije stitnjaca onda na psihoterapiju.

[Teeja]

Ne znam jel se meni obracas, ali zacudo... Idem bas ovih dana vidjet jel imam bas taj poremećaj sa štitnjačom obzirom na obiteljsku anamnezu. Lakse je svalit krivnju na nesto a ne na nas same pa ne znam koliko je to kontraproduktivno

Sent from my E560 using Tapatalk

[Magda G]

Nisam mislila konkretno na tebe. I to nije svaljivanje nikakve krivnje. Covjek treba sve pregledati. Ako netko ima pormecaj ponasanja opet ne moze samo sebe kriviti, uvijek postoji uzrok, osim ako se ne radi o razmazenosti, sto ne mislim da je slucaj kod autorice.

[Love_Me_Do]

Sexbot kaže:

Točno to što si opisala jest problem traume. Post-šok.

Saad.. kak to da je isplivala nakon par godina kako si rekla? Samo odjednom? Suočila si se sa segemntom te traume? Bliska ti je? Što bi to bilo, jel ti se da opisat taj traumatičan događaj? Ak je preintimno nemoj, ovdje.

Nije isplivalo nakon par već nakon 15 godina. Iako sam oduvijek toga bila svjesna nisam shvaćala što mi se to ustvari dogodilo. Mislim da do tada moj mozak i tijelo nisu bili spremni obraditi traumu pa je to čučalo i čekalo trenutak kad će me maznit. Nije me ništa konkretno podsjetilo na traumu već su mi se odjednom počele stvarati slike i prisilne misli o tome koje su me dovele do tjeskobe i depresije, a kad sam doživjela panični napad posjetila sam društvo za psihološku pomoć. Detaljnije ne mogu na forumu.

A kak hodaju ostali esentijalni segmenti života? Posao, dečko, obitelj? Tj vrši li išto u tvojoj okolini nekakav (mentalni) pritisak na tebe? Muči li te išta do margine paranoje? Kako spavaš? Misliš li da su ti roditelji prisebni ili nervozni, napeti, autoritativni, ili kojiponaosob od njih? Zaziva li netko specijalno iz obitelji sukobe ili dolaze sami od sebe?

Mogla bih otvorit još pokoju temu da odgovorim na ova pitanja. Ukratko ništa nije baš sjajno. Noću se više puta budim, a u zadnje vrijeme jedem jako, jako malo. Ne osjećam glad niti želju za hranom. Posao mi je super, ali ugovor traje još 4 mjeseca. Što će biti nakon ne znam, ako ostanem bez prihoda vraćam se starcima što je horor na više razina. Oba roditelja imaju emocionalne ispade gore od mene. Mama započinje sukob ako joj uputiš bilo kakvu kritiku ili išta što bi ona mogla protumačiti kao napad na sebe. I sa mnom i s tatom. Jedinica sam. S dečkom sam 5 godina, skoro od početka živimo zajedno, imamo zajedničke stvari, društvo, psa, obitelji nam se poznaju. Odnos nam je sve lošiji, a pomisao da prekinemo i da mi se cijeli život mijenja me muči do margine paranoje.

Posjećivala si psihologa (kak si napisala) ili psihijatra? Privatno ili socijalno, ili u firmi? Koje lijekove si koristila u tom periodu terapije? Ako jesi, koje? Koristiš li ih još, ili neko vrijeme apstiniraš, koliko dugo? Pušiš li pretjerano, piješ li nerijetko (alkohol) pretjerano?

Psihologa volontera. Izabrala sam to jer sam mislila da psihijatar neće imati dovoljno vremena i da mi terapija nije potrebna. Ne pušim i pijem rijetko.

I najvažnije pitanje od svih.. osjećaš li ponekad trnjenje, peckanje ili žarenje u prednjem dijelu glave, na čelu? I otkud to dugoročno "nesreća i nezadovoljstvo" koje si spomenula?

Ne osjećam ništa od toga. Nesreća i nezadovoljstvo je proizašlo iz situacije u kojoj se nalazim te pesimističnog pogleda na budućnost i sekiranja oko stvari koje se još nisu a možda ni neće dogoditi.

[radical change]

Love_Me_Do kaže:

S dečkom sam 5 godina, skoro od početka živimo zajedno, imamo zajedničke stvari, društvo, psa, obitelji nam se poznaju. Odnos nam je sve lošiji, a pomisao da prekinemo i da mi se cijeli život mijenja me muči do margine paranoje. .

Mislim da je ovo ključno, bar je kod mene bilo. Veze su jedan jako važan segment emocionalno osjetljivih ljudi, jer se podosta oslanjamo na partnera i postaju značajan dio našeg života. Kada tu zaklapa tada se jednostavno raspadamo po šavovima, imamo osjećaj da se naš svijet raspada i da ćemo sve izgubiti. To je strašan osjećaj koji se odrazi na ostale komponenete našeg života, i zapravo tek kada veza krene na gore tek tada isplivaju sve one traume koje cijelog života vučemo za sobom..
Problematična majka, koja nije dovoljno snažna, emocionalno je nestabilna i manipulativna.. tvoje je ponašanje htjela ti to ili ne u velikoj mjeri preslik njezinoga, od nje si naučila biti takva..
Potisnute traume iz djetinjstva, koje tek sada izlaze na vidjelo, da li si bila ostavljena, zanemarena, da li nisi mogla izraziti sebe, da li si bila osuđena ako si učinila nešto loše..?

Kako dalje... ljekovi da se stabiliziraš i dugogodišnji strpljiv i predan rad na sebi. Najprije da izbacimo van te traume koje su se ugnjezdile duboko u tebi i svaki put kad si povrijeđena ili je ego ugrožen otvore se te bolne rane iz prošlosti. Nadalje naučiti da si sposobna biti sama, te najvažnije od svega naučiti se pravilno nositi sa emocijama i kontrolirati ih po potrebi..
Zadatak je jako težak. Ja radim već 2 godine na tome, znaš koliko sam se pomakao, svega nekoliko milimetara, zašto.. jer ne želim kopati duboko, a bez toga se ne može naprijed, sve su to privremene vatrogasne mjere...

[Kavaboz]

Najviše taj bijes aktivira nezadovoljstvo
koje se nakuplja, to dovodi do bujice nenormalnog ponašanja. Ruši mirni sistem i aktivira nepotreban samoodbrambeni mehanizam odbrane iako nismo napadnuti.
To je dio anksioznosti i velikog stresa.
Mnogi to imaju nažalost. Unutarnji nemir i višak energije
i nekontrolirani gnjev.
Ja sam primjetio da meni to aktiviraju crne negativne misli.
Dok pozitivne misli imaju ljekoviti obrnut učinak.
Pozitivne misli se aktiviraju nečim lijepim.
Meni je pomogla muzika ugodna, pozitivna, (negativna ne) pjesme slušam po sat vremena nekoliko puta i oporavak je
tu. I vježba fizička uz to doprinosi. Poslije sam duže vrijeme ugodna osoba.
Pratio sam kalendar kad i koliko to traje i kako si pomoći. Uglavnom to nije ono što osoba želi.
To je neki poremečaj, dio unutarnje kemije.
Lučenje nekog hormona kojeg najčešće aktivira negativne misli koje su jako moćne protiv nas.
Zato pozitivno razmišljanje i ista muzika ili razbibriga su pomoć i lijek.
Pozitivne misli je moćna stvar. Daje suprotan učinak, mir i kontrolu.
A lijek, kakav god da je, treba uzeti redovno posebno kad dođu trenutci ključanja, smiriti to nekako nećim što unosi svjetlosne misli u um

[Sexbot]

Love_Me_Do kaže:

Nije isplivalo nakon par već nakon 15 godina. Iako sam oduvijek toga bila svjesna nisam shvaćala što mi se to ustvari dogodilo. Mislim da do tada moj mozak i tijelo nisu bili spremni obraditi traumu pa je to čučalo i čekalo trenutak kad će me maznit. Nije me ništa konkretno podsjetilo na traumu već su mi se odjednom počele stvarati slike i prisilne misli o tome koje su me dovele do tjeskobe i depresije, a kad sam doživjela panični napad posjetila sam društvo za psihološku pomoć. Detaljnije ne mogu na forumu.

Znaš, trauma je kao jedna ladica "događaja" u mozgu koja se briše na, ovisno o čovjeku ili pacijentu, uvijek osebujan i drugačiji način. Možeš li je zauvijek zaboraviti? Možeš. A ta psihoterapija se ne radi ovak prek neta.

Daješ važnost događaju nakon 15 godina.. ne čini si to. Digni se sad sa stolice, okrenu 180 stupnjeva i gledaj u ustradan. I nikad se ne okreći više. Nemaš čemu, shvati.

Jedina osoba koja daje život tom događaju si ti.

Duboko razmisli o tome.. vrati se u ladicu tog događaja i izmjeni to. I svaki put kad je se prisjetiš vrati se u nj opet. Nastoj se osjećat komotno u toj ladici, smireno hodaj po njoj i nađi razlog svoje krivnje.

Sad da te pitam.. jesi li kriva?

Ajd da malo promijenimo tvoj stav o tom događaju. To je tvoja trauma srce, tvoj stav o tome, ne događaj.

Mogla bih otvorit još pokoju temu da odgovorim na ova pitanja. Ukratko ništa nije baš sjajno. Noću se više puta budim, a u zadnje vrijeme jedem jako, jako malo. Ne osjećam glad niti želju za hranom.

Siguran sam da bi. Korjeni u čovjekovu umu su mnogo više od konačnog problema s kojim se (na kraju) suoči i suočava.

Predlažem ti da skočiš do dr opće prakse i zatražiš Diazepam 5mg (Alkaloid Skopje). To su male zelene tablete. Reci da imaš problema sa spavanjem. To je najblaži sedativ koji će pomoći da odmoriš mozak od vlastitih imaginarnih sekiranja i briga.

Svaki treći, četvrti dan prije spavanja reci sebi.. "mogu bit smirena, može mi biti lijepo, biti uznemirena je tako glupo au.. ma jest sretna sam lijepo mi je!", pokušaj se nasmijat.. potom popij tu tabletu i nastoj sretna zaspati. Vidjet ćeš kako jutra mogu biti lijepa. I tako čini mjesec dana. Svaki 3-4 dan to si reci, popij tu tableticu i.. lijepo zaspi. Pomozi sebi.

Uznemirena si napeta.. od čega saznat ćemo kroza vrijeme. Taj pristup i lijek će ti pomoći da se budiš stabilnija i riješiš niz tih napetosti sama.

Posao mi je super, ali ugovor traje još 4 mjeseca. Što će biti nakon ne znam, ako ostanem bez prihoda vraćam se starcima što je horor na više razina.

Opet te nešto muči Strah. Jedn tako ružan a opet tako specijalan osjećaj. Računaš na tu mogućnost i dodatno se plašiš.. U biti gledaš na to kao najverojatniji scenarij, jelda?

Nemoj se toliko bojati sutra. Da si malo "smirenija" nebi se bojala, to se samo sad bojiš. Nema te tko zagrliti i reći da će biti sve u redu? Jel bi vjerovala toj izjavi?

Ok evo

Oba roditelja imaju emocionalne ispade gore od mene. Mama započinje sukob ako joj uputiš bilo kakvu kritiku ili išta što bi ona mogla protumačiti kao napad na sebe. I sa mnom i s tatom. Jedinica sam.

O ovome zasad nemam što "in-depth" reći osim da moraš izgradit stav prema roditeljima i držati ga se. Da da Lovemedoica, odrasla si cura sad i nema mile-lale. Ljudi su u godinama i od ljudi u godinama jako teško se može čut nešto pametno. Gluposti, napetosti i visok ego su najnormalnija stvar kod njih (čast izuzecima). Moraš naučiti bit "cool" s time i starije ljude "ne uzimati osobno".

Eto to naučiš kao gradivo. "Ne istresanja mame i tate uzimati osobno, k srcu". Drugi put kad se netko od njih istrese na tebe.. gledaj to kao njihov problem. Uvijek kad se bilo tko isrese na tebe gledaj to kao nj problem.

Kad se sitresu reci.. "hvala, moram ić" i odi. I kad zatvoriš mirno vrata.. nasmij se. Probaj. Treniraj se kontrolirati način kako primaš i obrađuješ (besmislene) informacije. Najbolje ih obrađuj - nikako.

S dečkom sam 5 godina, skoro od početka živimo zajedno, imamo zajedničke stvari, društvo, psa, obitelji nam se poznaju. Odnos nam je sve lošiji, a pomisao da prekinemo i da mi se cijeli život mijenja me muči do margine paranoje.

Forsiraš se da budeš u toj vezi? Ne stvarno, iskreno? Jel iole uživaš u njoj ili nemaš izbora? Kao npr negdje drugdje otići?
Moš se slobodno raspisat, nek te ne brine forum. People are learned to forget here Ak ti je bed uvijek postoji PP.

Oprosti na direktnosti, ali tvoj dragi nema pozitivan utjecaj nad tobom, a to su stvari koja žena treba u vezi (barem ona hetero haha), razlog zašto žena voli muškarca. Ili je predobar, ili ga sve manje zanimaš, ili je flegma, ili je veza postala čista navika, nužnost, ne znam.. ali čim siješ vatru po njemu to nije dobro ne samo za tebe - već još više za njega.

Nije dobro (za tvoje ničije u biti zdravlje) da bježući od jedne druge paranoje (roditelja) budeš u - prvoj ( s dečkom).

Razum/nužnost te drži u vezi a srce želi izaći iz nje? Jel to ta 'teška' situacija?

Psihologa volontera. Izabrala sam to jer sam mislila da psihijatar neće imati dovoljno vremena i da mi terapija nije potrebna. Ne pušim i pijem rijetko.

Probaj se držat isključivo crnog (razvodnjenog) vina ak već moraš pit, u vrlo malim količinama. Dok ne budeš bolje. Opet je duga (medicinska) priča zašto. Čuvaj si mozgić, trebat će ti uvijek.

Ne osjećam ništa od toga.

Good. Ne zaboravi na onaj Diazepam jer bi mogla nakon par godina osjećati nešto takvo. Tvoje nerviranje je iz psihologije/filozofije prešlo u neurologiju, ali popravit ćemo to.

U biti mozak ti troši previše krvi (prvi znak toga je loše nespavanje), naprežu se kapilari u glavi i može bit pizdarija. A još ako u to dodaješ i alkohol onda može bit trajnih pizdarija.

Alkohol dobro razbijaju ljudi koji ne razmišljaju o ničemu i koje ništ ne sekira. Opet pitam se zašt i piju

Nesreća i nezadovoljstvo je proizašlo iz situacije u kojoj se nalazim

Koja je to 'situacija' koja te čini nesretnom i stvara nesreće? Mislila si na sve ovo u paketu?

te pesimističnog pogleda na budućnost i sekiranja oko stvari koje se još nisu a možda ni neće dogoditi.

Ne bit paranoična LMD, nikad. Preplašena si jer živiš u događajima iz prošlosti i bojiš ih se da će doći opet.

Prihvati svoj život.. život je set dobrih i loših događaja. Koliko god grozni događaji da bili.. bez njih nebi znali koji su oni lijepi. E pa da. I svi su normalni. I svi dođu i prođu, i opet dođu i prođu. Opet će doći i proći će.

Jee ponekad dođu oni događaji koji ubijaju volju za životu ali zato.. nitko te ne sprječava da ih ne preskočiš.

[Love_Me_Do]

8472 kaže:

Trebaš biti svjesna da nisi TI jedino uvijek u pravu, te da trebaš saslušati sugovornika, razmisliti o rečenom te tek onda odgovoriti - reagirati. Ne duriti se na svaku stvar.

To što ti je dečku pun kufer tvog cmizdrenja, sasvim ga razumijem. Niti razumije što želiš niti zna što napraviti s tobom, zbunjen je i frustriran.


Zamisli malu bebu koja se dere i ti nemaš blage veze što joj je i što hoće, a beba urla i urla - popizdiš u momentu.
To ti je isto.
Male bebe plaču jer nemaju mogućnost izražavanja svojih osjećaja, tuge, gladi, nelagode, straha itd...
Ti nisi mala beba - verbaliziraj što te muči. Kaži.

U normalnom stanju dosta dobro verbaliziram osjećaje. Čak i previše analiziram svoje ponašanje i razloge nekih vlastitih ali i tuđih postupaka. Stalno radim na tom osvještavanju sebe i nije mi problem prihvatiti da nešto nije dobro i trebam mijenjati. U onom drugom stanju to više nisam ja, đabe što sam si tri sata prije govorila nemoj gubit kontrolu. Ja jednostavno kad uđem u taj film ne mogu se više vratit i što duže traje ja se ponašam sve gore. Nakon takve epizode govorim si da nikad više ni sebi ni drugima neću to priuštit ali svaki put isto tako da mi ovo da se tome ne prepustim zvuči kao sf jer ja stvarno ne znam kako. Jednostavno postanem preeuforično histerična da bih mogla razumno razmišljat.

Roditelji mi puno toga nisu usadili kad su trebali. Samopoštovanje, smopouzdanje, ispravno vrednovanje itd. Ponekad u svojim postupcima primjećujem naučeno ponašanje onoga što sam gledala cijeli život. Ne krivim ih jer su radili što su mislili da je najbolje, s obzirom na stanje svijesti i način na koji su odgajani moglo je i gore. Kako to osvještavam tako raste taj teret spoznaje koliko sam zapravo sjebana i koliko borbe me čeka da od sebe stvorim dovoljno dobru osobu da mogu imati vlastitu djecu i ne ponovit iste pogreške.

Lako se uvrijedim, tj. sve shvačam preosobno. Vjerojatno zbog manjka samopouzdanja poistovjetim se s izrečenim. Ja znam da samo ja odlučujem kako ću prihvatiti neku informaciju i da drugi nisu krivi ako mene nešto uvrijedi. Radim na tome da budem tolerantnija i znam da moja stvarnost nije ultimativna istina. Svašta ja znam u teoriji ali u praksi mi je jako teško kontrolirat te neke podsvjesne reakcije.

[Love_Me_Do]

radical change kaže:

Mislim da je ovo ključno, bar je kod mene bilo. Veze su jedan jako važan segment emocionalno osjetljivih ljudi, jer se podosta oslanjamo na partnera i postaju značajan dio našeg života. Kada tu zaklapa tada se jednostavno raspadamo po šavovima, imamo osjećaj da se naš svijet raspada i da ćemo sve izgubiti. To je strašan osjećaj koji se odrazi na ostale komponenete našeg života, i zapravo tek kada veza krene na gore tek tada isplivaju sve one traume koje cijelog života vučemo za sobom..

Baš to, strašan osjećaj. Ne mogu ni opisati muku koju osjetim kad pomislim na to. Ne znam se nositi s tim. Općenito se ne znam nositi s gubitcima i nekad se pitam kako bi ja preživila da mi se dogode neke puno teže stvari.

Problematična majka, koja nije dovoljno snažna, emocionalno je nestabilna i manipulativna.. tvoje je ponašanje htjela ti to ili ne u velikoj mjeri preslik njezinoga, od nje si naučila biti takva..
Potisnute traume iz djetinjstva, koje tek sada izlaze na vidjelo, da li si bila ostavljena, zanemarena, da li nisi mogla izraziti sebe, da li si bila osuđena ako si učinila nešto loše..?

Znam, prepoznajem nju u sebi. Od malena mi tata govori “Iste ste” i tek kasnije sam razmišljala o tome, pa bože tebe otac vrijeđa da si ista kao žena koju je on sam odabrao za razmnožavanje i još te grize savjest što si takva… I u odnosu s dečkom prepoznajem njihov odnos i zgražam se nad tim. Tješim se samo da sam već na dobrom putu da to promijenim samim tim što sam toga svjesna i nadam se da je promjena moguća.

Trauma o kojoj konkretno govorim puno je gora od nabrojanog. To da sam bila fizički kažnjavana, da sam od kad znam za sebe svjedočila njihovim sukobima koji su ponekad izgledali kao da bi mogli završiti u crnoj kronici i da me se milijun puta ponizilo na razne načine ni ne ubrajam u traume jer uvijek nekako mislim da pretjerujem, da su drugi doživjeli i gore.

Kako dalje... ljekovi da se stabiliziraš i dugogodišnji strpljiv i predan rad na sebi. Najprije da izbacimo van te traume koje su se ugnjezdile duboko u tebi i svaki put kad si povrijeđena ili je ego ugrožen otvore se te bolne rane iz prošlosti. Nadalje naučiti da si sposobna biti sama, te najvažnije od svega naučiti se pravilno nositi sa emocijama i kontrolirati ih po potrebi..
Zadatak je jako težak. Ja radim već 2 godine na tome, znaš koliko sam se pomakao, svega nekoliko milimetara, zašto.. jer ne želim kopati duboko, a bez toga se ne može naprijed, sve su to privremene vatrogasne mjere...

Muka mi je. OK, trebam stručnu pomoć za to i nije problem ali jednostavno ne znam kako da krenem. Imam predrasudu da psihijatri imaju puno pacjenata, malo vremena i da te na brzinu saslušaju i daju ti terapiju. Meni puno više od terapije treba razgovor. Besplatnih psihologa ovdje gdje sam nema, a za privatne nemam para. Jedino da tražim starce da počnu plačati za svoje greške.

EDIT: Odlučila sam ponovno kontaktirati društvo za psihološku pomoć gdje sam prvi put išla, tamo mogu na pokoji razgovor pa me oni mogu uputit ako mi ipak treba psihijatar.

[8472]

Love_Me_Do kaže:

U normalnom stanju dosta dobro verbaliziram osjećaje. Čak i previše analiziram svoje ponašanje i razloge nekih vlastitih ali i tuđih postupaka. Stalno radim na tom osvještavanju sebe i nije mi problem prihvatiti da nešto nije dobro i trebam mijenjati. U onom drugom stanju to više nisam ja, đabe što sam si tri sata prije govorila nemoj gubit kontrolu. Ja jednostavno kad uđem u taj film ne mogu se više vratit i što duže traje ja se ponašam sve gore. Nakon takve epizode govorim si da nikad više ni sebi ni drugima neću to priuštit ali svaki put isto tako da mi ovo da se tome ne prepustim zvuči kao sf jer ja stvarno ne znam kako. Jednostavno postanem preeuforično histerična da bih mogla razumno razmišljat.

Roditelji mi puno toga nisu usadili kad su trebali. Samopoštovanje, smopouzdanje, ispravno vrednovanje itd. Ponekad u svojim postupcima primjećujem naučeno ponašanje onoga što sam gledala cijeli život. Ne krivim ih jer su radili što su mislili da je najbolje, s obzirom na stanje svijesti i način na koji su odgajani moglo je i gore. Kako to osvještavam tako raste taj teret spoznaje koliko sam zapravo sjebana i koliko borbe me čeka da od sebe stvorim dovoljno dobru osobu da mogu imati vlastitu djecu i ne ponovit iste pogreške.

Lako se uvrijedim, tj. sve shvačam preosobno. Vjerojatno zbog manjka samopouzdanja poistovjetim se s izrečenim. Ja znam da samo ja odlučujem kako ću prihvatiti neku informaciju i da drugi nisu krivi ako mene nešto uvrijedi. Radim na tome da budem tolerantnija i znam da moja stvarnost nije ultimativna istina. Svašta ja znam u teoriji ali u praksi mi je jako teško kontrolirat te neke podsvjesne reakcije.

Samim osvještavanjem problema, već si na pola puta ka riješenju, samo ustraj

[brzi gonzales]

Love_Me_Do kaže:

U onom drugom stanju to više nisam ja, đabe što sam si tri sata prije govorila nemoj gubit kontrolu. Ja jednostavno kad uđem u taj film ne mogu se više vratit i što duže traje ja se ponašam sve gore. Nakon takve epizode govorim si da nikad više ni sebi ni drugima neću to priuštit ali svaki put isto tako da mi ovo da se tome ne prepustim zvuči kao sf jer ja stvarno ne znam kako. Jednostavno postanem preeuforično histerična da bih mogla razumno razmišljat.

Mogu te razumjeti. Emocije su toliko jake da te posve preuzmu.
Ono što je zeznuto, jest da u takvim situacijama možeš napravit najveće pomake, a to ne znam da li ćeš moći sama. Kada u tom "filmu" uspiješ dozvati svoj razum, stati i shvatiti što radiš sa ponašanjem onda si na pravom putu. Isto tako je to dugotrajan proces čije pomake u počecima se skoro ni ne osjeća, ali s dovoljnim brojem "ponavljanja" postajati ćeš i sve stabilnija. Ako te zanima Osho ima zanimljive knjige, mogle bi ti pomoći da se orijentiraš.

Roditelji mi puno toga nisu usadili kad su trebali. Samopoštovanje, smopouzdanje, ispravno vrednovanje itd. Ponekad u svojim postupcima primjećujem naučeno ponašanje onoga što sam gledala cijeli život. Ne krivim ih jer su radili što su mislili da je najbolje, s obzirom na stanje svijesti i način na koji su odgajani moglo je i gore. Kako to osvještavam tako raste taj teret spoznaje koliko sam zapravo sjebana i koliko borbe me čeka da od sebe stvorim dovoljno dobru osobu da mogu imati vlastitu djecu i ne ponovit iste pogreške.

Zato im se ne bi trebala vraćati. Nećeš se u toj okolini uspjeti mijenjati. Potreban ti je odmak, da stare navike počnu blijediti, emocije da se "smanje". Da sebe možeš promatrati odvojeno od njih.

Lako se uvrijedim, tj. sve shvačam preosobno. Vjerojatno zbog manjka samopouzdanja poistovjetim se s izrečenim. Ja znam da samo ja odlučujem kako ću prihvatiti neku informaciju i da drugi nisu krivi ako mene nešto uvrijedi. Radim na tome da budem tolerantnija i znam da moja stvarnost nije ultimativna istina. Svašta ja znam u teoriji ali u praksi mi je jako teško kontrolirat te neke podsvjesne reakcije.

Nije to samo manjak samopouzdanja. Da su barem stvari tako jednostavne. To dijete u tebi moguće da traži ljubavi, razumijevanje, oslonac.
Kada počneš mijenjati svoje reakcije na emocije, mijenjati emocije iz temelja, uvidjeti razloge zašto ih osjećaš mijenjati će se i sve ostalo. Nećeš se boriti sa dobivanjem samopouzdanja jer ćeš ga već imati. Sve je to povezano.