Prvo iskušenje je ''normalno'' shvatiti statistički, dakle, kao ''normalna razdbioba''. No, ja ne mislim da je
normalno naprosto
uobičajeno - u nekom korumpiranom društvu može postati uobičajeno da liječnici ne liječe, da učitelji ne poučavaju, da državni službenici ne rade u službi države, itd. Ali ne mislim da je to normalno.
Dakle,
norma-lno se ne odnosi na činjenično stanje, nego na
norme. Liječnik
treba liječiti, učitelj
treba poučavati, državni službenik
treba raditi u službi države, itd.
Normalno je (odnosno
norma je) da obavljaju svoju funkciju,
trebaju obavljati svoju funkciju (čak i ako to nije uobičajeno - neuobičajenost normalnosti znači da je društvo postalo ne-normalno).
Biti u funkciji znači da nešto nije radi samog sebe nego radi nečega drugoga. Ali, ako je A radi B, a B radi C, itd. gdje to okončava? Mora biti nešto što nije radi nečega drugoga, nego radi sebe.
Radi čega je zdravlje? Je li radi samoga sebe ili radi nečega drugoga? Recimo da je netko rob, i zdrav je. I popije nešto da se razboli, da više ne može biti rob. Je li to suludo? Nije. Zdravlje nije radi samoga sebe, nego radi dobrog života.
Je li dobar život radi nečega drugoga? Čini se da nije, da tu okončava onaj niz A je radi B, B je radi C, itd.
Ali što je
dobar život? Tko će to odrediti? Ima li nekih stručnjaka za to? Hoćemo li to demokratski procijeniti?
Čini mi se da svatko na to sam odgovara svojim životom. Nečiji odgovor je samopouzdan u smislu da zna što je dobar život za njega i za druge, nečiji samopouzdan u smislu da zna za sebe a ne zna za druge, nečiji u smislu da ne zna i ne može znati, nečiji manje samopouzdan pa ne zna zna li i može li znati, itd.
Uglavnom, ja sam prilično uvjeren da nema stručnjaka za dobar život onako kako ima stručnjaka za dobro auto ili dobar PR itd. Nipošto ne vjerujem da su psiholozi ili liječnici stručnjaci za dobar život, pa da kao stručnjaci mogu normirati tko živi dobro a tko ne.
Svakako, ako netko pati i traži pomoć, trebaju mu pomoći ukoliko misle da mogu. To je zacijelo njihova funkcija kao liječnika ili psihologa. Ukoliko ne traži pomoć, ostaje procjena:
pati li i, ako pati,
mogu li mu pomoći. Time dođoh do teških pitanja iz naslova, a moj odgovor je, valjda: ne znam.
Linearni mod
