Sve je moguće ako u to dovoljno vjerujemo?

[malizia]

ne mislim na nešto tipa -vjerovati do smrti, ne saznati jel istina, pa će za nas ipak biti realno.

petar pan?

nego, npr. čitajući hessea..kaže on da je čitavu mladost snažno težio prema slobodi
i da je na kraju završio ko samotnjak, bezavičajan.

meni slična stvar.. čitav sam život htjela isto slobodu od obiteljske okoline, i sad s 23 živim sama.
venula sam za kućnim ljubimcem, sada ga i imam.
i to dvoje je povezano. odustala sam od dovođenja mačaka koje će letit na ulicu, i jednu večer (u drugom gradu na faksu) dođe mi mačka na vrata, mater me zbog nje poslala u naš mali stančić, u koji inače ni sama ne bi izrazila želju otić, itd.

ekstrovert sam, i nekoć sam se bojala samoće, htjela sam da mogu ostati doma, a da se osjećam dobro.
sad imam drugi problem iako sam ekstro kad sam već vani, ne da mi se vani.

čak što se tiče maštarija, jednom mi se dogodilo da ono što sam toga dana zamišljala, dogodilo se upravo tako.
a nije bilo baš 'realno'.


ukratko, na koji način nas samo pozitivno razmišljanje i strastvenost prema nečem vode prema tom nečem?





p.s. evo imam zapisanu hermannovu (ko da smo ovce pasli heh, hesse, op. p.) misao:

..jer svaki jaki čovjek neminovno postigne ono za čim ga njegov istinski nagon navodi da stremi.

[jebe se non]

malizia kaže:

..jer svaki jaki čovjek neminovno postigne ono za čim ga njegov istinski nagon navodi da stremi.

to uistinu smatram tocnim,za razliku od one-"ako stvarno vjerujes citav svemir ce se urotiti da to i dobijes"

konkretnije,mi nismo birali nase zelje,nagone,potrebe...
one su tu,iako ih rijetko prepoznamo,i one ce se ostvariti

[malizia]

jebe se non kaže:

to uistinu smatram tocnim,za razliku od one-"ako stvarno vjerujes citav svemir ce se urotiti da to i dobijes"

konkretnije,mi nismo birali nase zelje,nagone,potrebe...
one su tu,iako ih rijetko prepoznamo,i one ce se ostvariti

ah, coelho

ali ne ostvaruje se sve, svima? po ovom što si rekao/rekla ispada tako?

u čemu je ključ? ne mislim samo na pozitivno, nego i -pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti
i negativno razmišljanje na neki način sabotira želju, a meni nije jasno kako. ne mislim samo na djelovanje prema cilju, recimo da i pesimist i optimist rade jednako, pesimist nahebe češće, jel to zato što optimist ''čvršće stoji na Putu''?

npr. smrtno bolesni ljudi .. i optimist ozdravi mislim, nije si vlastoručno odstrania tumor

[jebe se non]

malizia kaže:

ah, coelho

ali ne ostvaruje se sve, svima? po ovom što si rekao/rekla ispada tako?

u čemu je ključ? ne mislim samo na pozitivno, nego i -pazi što želiš, moglo bi ti se ostvariti
i negativno razmišljanje na neki način sabotira želju, a meni nije jasno kako. ne mislim samo na djelovanje prema cilju, recimo da i pesimist i optimist rade jednako, pesimist nahebe češće, jel to zato što optimist ''čvršće stoji na Putu''?

npr. smrtno bolesni ljudi .. i optimist ozdravi mislim, nije si vlastoručno odstrania tumor

baza je u tome da mi vecinom ni ne znamo sto uistinu zelimo,zelje se nalaze duboko u podsvjesti i tesko ih je osvijestiti a skoro nemoguce njima upravljati,odnosno narediti sebi zelim zeljeti..npr.stan
ostavrit ce se ono cemu mi uistinu stremimo

onaj arhi nagon,motiv,potreba,misija ili nazovi kako hoces ce se svakako konkretizirati

u principu se slazem sa Hesseom,iako mi elokvencija nije jaca strana pa ne znam jasno izreci misao

uzmi za primjer "Putovanje na istok"
iako se putovanje u jednom trenutku naizgled prekida,nagon i potreba tj.uzrok putovanja u hh-ovoj (pod)svijesti ipak ne prestaje i nakon nekog vremena naizgled slucajno on ipak pronalazi Lea i put se nastavlja

[arna]

Je li sve moguće ako u to dovoljno vjerujemo?

Veli se: svakome prema njegovoj vjeri. Onda valjda je.
Samo izgleda da se radi o stvarnom, iskrenom vjerovanju, onome iz sveg srca, a ne o vjerovanju radi vjerovanja samog, ili vjerovanja jer drugi vjeruju, ili samo mišljenja da vjerujemo...


P.S.

Ne glasi li ona misao: ako nešto stvarno želiš, cijeli svemir će se urotiti da to i dobiješ?

[malizia]

je, tako glasi
coelho mi ide na živce, čitala sam par knjiga, ali jedino alkemičar mi ima određenu težinu.
dvije c-ove misli su mi ipak bolje od te:
za snove se valja po m u č i t i (prije nego se san ostvari, Duša svijeta stavlja te na kušnju)
i
najtamniji je onaj sat koji prethodi rađanju Sunca --> e to treba izdržati

pitanje drugo:
kako održati vjeru, kad dođe najtamniji sat?
kako zanemariti okolnosti koje vode u apatiju?
u čemu je moć pozitivnog mišljenja?

(da me se krivo ne shvati, optimist sam, te me baš zbog te činjenice smetam samu sebe kad se pokolebam)

ponekad je teško, kad te 'realnost' drmne šakom, mada znaš da je realnije tvoje vjerovanje

[Apemant]

malizia kaže:

najtamniji je onaj sat koji prethodi rađanju Sunca --> e to treba izdržati

pitanje drugo:
kako održati vjeru, kad dođe najtamniji sat?
kako zanemariti okolnosti koje vode u apatiju?
u čemu je moć pozitivnog mišljenja?

It is always darkest just before it goes pitch black.

http://www.despair.com/despair.html



Ne bih rekao da je optimizam ili pozitivno razmišljanje 'moć' - prije bih rekao da je optimizam nužnost, ono što je čovjeku potrebno za život. Nekakva manifestacija temeljnog instinkta, želje za životom. Naime, ono što smanjuje ili ubija želju za životom je iskonsko 'zlo' protiv kojeg se čovjekova svijest bori svim sredstvima, jer je rečeni instinkt preživljavanja tjera na to. Neutemeljeni optimizam je jedno od tih sredstava - čovjek praktički postulira 'bit će bolje', premda, naravno, nema nikakvog logičkog razloga zašto bi bilo bolje, a ne recimo gore. Poslije kiše uvijek dolazi sunce, istina, no potpuno analogno, poslije sunca uvijek dolazi kiša. Jasno da ni bezrazložni pesimizam nije nimalo više racionalan - no ipak: glavna pesimistička pretpostavka je svakako točna (a to je da ćemo svi jednog dana umrijeti). Tu činjenicu nitko ne može poreći; prema tome, pesimizam je svakako logički i iskustveno utemeljeniji nego optimizam. Hoće li biti bolje, to je pod znakom pitanja; no da će biti gore, to doslovno ZNAM.

Što se toga tiče, razne su mentalne akrobacije kojima ljudi nastoje izbjeći neumoljivu jednostavnost ovog zaključka. Tako se jezičnim konstrukcijama i paradoksalnim doskočicama nastoji 'dokazati' da smrt nije ništa. (Moja omiljena konstrukcija ovog tipa: smrti se ne moramo bojati, jer dok ima nas, nema smrti, a kad nastupi smrt, nema nas ). Ali to, posve očito, nije točno. Pa već sama ova 'moć' koju spominješ dosta govori o tome. Ljude fascinira moć, sposobnost činjenja, mijenjanja, utjecanja, stvaranja. Smrt, dakako, u potpunosti dokida ovu moć. Prema tome, smrt je nešto negativno, kako god okreneš i kako god pokušao to izvrdati - jer je to negacija onog što je pozitivno, onog što ljude dakle motivira.

Tradicionalno gledajući, čini mi se da je religija uglavnom služila kao baza za ranije spomenuti neutemeljeni optimizam: postoji neka benevolentna sila (ili više njih) koja se brine za nas ili smo joj možda dragocjeni... ili će nas bar nagraditi ako budemo 'dobri'. To meni zvuči kao iluzija/samozavaravanje, ali ako netko sebe u to doista može uvjeriti, to možda može biti prilično snažno. S druge strane, optimizam ateističkog materijalizma je nešto što ja osobno uopće nisam sposoban shvatiti . Pa ja nisam ništa drugo nego nakupina trulih molekula - kakav optimizam se iz toga može izvesti?

Stoga, zaključak ove konkretne nakupine trulih molekula je sljedeći: ne, nije točno da se sve može napraviti ako se u to vjeruje. Može se napraviti ono što je unutar objektivnih limita koje postavlja fizika, npr. Dojam ovog 'mogu sve' proizlazi iz toga što čovjek obično niti ne pokušava poželjeti ono što mu je očito da je neizvedivo. Nego 'želi' upravo ono što je unutar okvira njegovih mogućnosti, pa kad to ostvari, onda kaže sam sebi 'wow'.

Recimo, ja zaista želim biti kapetan ekspedicije za istraživanje i mapiranje treće po redu planete koja kruži oko zvijezde Tau Ceti. Koliko jako moram vjerovati da bi mi se to ostvarilo? Da zvrcnem Paula Coelha, možda bi mi on mogao dati kakve korisne prijedloge ili sugestije? Hoće li se svemir urotiti da se to ostvari, samo ako budem dovoljno iskreno vjerovao? Hmmmm.

[malizia]

ma nisam ni mislila na nešto totalno nerealno; moć pozitivnog mišljenja.. - moć, ne magija

npr. kaže mi otac da je želja prema nečem znak talenta za to
ne nužno, ali talent teži da se ostvari

prijateljica kaže dvije stvari: optimist više radi na nečem, jer vjeruje u to
kažem joj ja -a što ako ne radi? češće se optimistu ostvaruju stvari, nekako ko da pesimistično razmišljanje sabotira.. da ne generaliziram, znam po sebi (budući da sam optimist, a kako se ono kaže - pesimist je optimist s iskustvom, pa sam oboje) da kada si dopustim mislit da su moje nade realne, one se ćešće ostvaruju; kaže ona:
zakon privlačenja

e to mene buni: zašto pozitivno privlači pozitivno i obrnuto?

imam jednu svoju izreku:
ne postoje pesimisti, da postoje -to bi bili najsretniji ljudi na svijetu.
ozbiljno, koliko ljudi poznajete koji su baš pesimisti?
meni se čini da postoje samo realisti i optimisti koji se ponekad pretvaraju u pesimiste.

nedavno sam imala priliku nadat se nečemu što mi je važno, a stoput ošlo u k.. i moja prijateljica realist je u usporedbi sa mnom bila optimist. na kraju sam ja imala pravo, a iako sam se odnosila pesimistično, razočaranje se pojavilo.
ne postoji pesimizam, on ne bi imao niti tračak nade, a nikad nisam upoznala takvog čovjeka.
uostalom, taj bi se čovjek ubrzo pretvorio u optimista, jer bi ga sve ugodno iznenađivalo, u usporedbi s početnom pretpostavkom.

ne bi rekla da pozitivno ,privlači' pozitivno, nego da optimisti imaju više snage davati prilike dobrim stvarima. optimizam je aktivizam..

[arna]

malizia kaže:

imam jednu svoju izreku:
ne postoje pesimisti, da postoje -to bi bili najsretniji ljudi na svijetu.
..

Pesimisti nisu sretni, oni su uvijek ne- sretni.
Jer nije stvar u tome da se oni ne razočaraju u neuspjehu, jer uspjeh nisu ni očekivali, već je stvar u tome da tokom cijelog očekivanja ishoda nečega- oni niti ne dopuštaju da se to nešto pozitivno dogodi. Ukoliko se to, nekim čudom dogodi, njima je to puka slučajnost, a čak su se spremni uvjeriti da to zapravo ni nije ono što su priželjkivali.

Moja mama je pesimistica, uvijek i u svemu očekuje nešto loše, uvijek je u grču, i nikada se nije opustila i uživala u životu. Srećom, ja sam joj suprotnost. Meni svijet, uglavnom uvijek, izgleda kao lopta šarena.

[tohu va bohu]

malizia kaže:

je, tako glasi
coelho mi ide na živce, čitala sam par knjiga, ali jedino alkemičar mi ima određenu težinu.
dvije c-ove misli su mi ipak bolje od te:
za snove se valja po m u č i t i (prije nego se san ostvari, Duša svijeta stavlja te na kušnju)
i
najtamniji je onaj sat koji prethodi rađanju Sunca --> e to treba izdržati

pitanje drugo:
kako održati vjeru, kad dođe najtamniji sat?
kako zanemariti okolnosti koje vode u apatiju?
u čemu je moć pozitivnog mišljenja?

(da me se krivo ne shvati, optimist sam, te me baš zbog te činjenice smetam samu sebe kad se pokolebam)

ponekad je teško, kad te 'realnost' drmne šakom, mada znaš da je realnije tvoje vjerovanje

Kao prvo,Coelho je običan pisac šarlatan,i na njega ne treba trošiti riječi..

Tebe očito brinu neke stvari a sve je zapravo tako jednostavno..
Sve je u tvojoj glavi,i ako si tu jaka,nikakva "realnost"
ti ne može naškoditi..

[Apemant]

malizia kaže:

ne postoji pesimizam, on ne bi imao niti tračak nade, a nikad nisam upoznala takvog čovjeka.

Ovdje si u pravu, nije moguće biti živ a u stanju potpunog (apsolutnog) beznađa. Takav čovjek doslovno ne bi mogao više trpjeti ni sekundu egzistencije nego bi gledao prvi oštri (ili tupi) predmet blizu sebe da dokine to postojanje.

Što se mene osobno tiče, zrnce nade proizlazi, čini mi se, iz neznanja. Ja sam svjestan svog neznanja, i postoji ta (zapravo besmislena) nada da unutar tog segmenta realnosti koje je pokriven mojim neznanjem, postoji odgovor na moje dvojbe. Zapravo, čisto racionalno gledajući to je totalno syeban način razmišljanja , to mi je posve jasno. Ipak, često se uhvatim u stanju da NE ŽELIM nešto saznati, jer imam dojam, da bi se saznavanjem istoga moglo dogoditi da se ugasi i taj tračak nade koji proizlazi iz rečenog neznanja. A urođena želja za preživljavanjem to naravno odbija. Pa tako ostajem slijepac koji ni ne pokušava progledati.

[Volver]

arna kaže:

Je li sve moguće ako u to dovoljno vjerujemo?

Veli se: svakome prema njegovoj vjeri. Onda valjda je.
Samo izgleda da se radi o stvarnom, iskrenom vjerovanju, onome iz sveg srca, a ne o vjerovanju radi vjerovanja samog, ili vjerovanja jer drugi vjeruju, ili samo mišljenja da vjerujemo...


P.S.

Ne glasi li ona misao: ako nešto stvarno želiš, cijeli svemir će se urotiti da to i dobiješ?

Mora biti realno.
Znači, ne onako kako je to napisao Apemant da želi biti kapetan ekspedicije za mapiranje treće po redu planete... itd... jer je to nerealno što jest jest - i taj jedan osjećaj realnosti već je, vjerujem, ugrađen u samoj želji - s koje se potom napaja izvjesnost da će se ona i ostvariti...
Izvjesnost je ono u što vjerujemo, ali ona je tek ocrtana... Mislim da vjerovanje podupire intenzivnost želje koju pojačava ili smanjuje onaj realitet u njoj, ( jesam ga prostudirala, jel' da? ) a koji ovisi o raznoraznim faktorima koji svi zajedno tvore - onaj svemir što će se urotiti da to i ostvariš...
Samo vjerovanje iz mišljenja, u pravu si, nema životnost ni snagu koja pritječe iz drugog izvora....

[planinar]

volver kaže:

Mora biti realno.
....

...tj. čovjek ono što (vjeruje da) može - želi.
Ono što smatra nemogućim, niti ne želi.

[malizia]

volver kaže:

...Mislim da vjerovanje podupire intenzivnost želje koju pojačava ili smanjuje onaj realitet u njoj, ( jesam ga prostudirala, jel' da? ) a koji ovisi o raznoraznim faktorima koji svi zajedno tvore - onaj svemir što će se urotiti da to i ostvariš.......

jel mi moš molim te malo ovo približit? kad naiđem na dugu rečenicu, često je vidim na pitijski način, ilitiga više njih

[Volver]

planinar kaže:

...tj. čovjek ono što (vjeruje da) može - želi.
Ono što smatra nemogućim, niti ne želi.

Da, U želji je već prisutno, čini se... nešto od možnosti ( možebitnosti, moći ) njene realizacije jer stiže iz realiteta – a koji je mnogo širi nego bi mi možda ikada uspjeli razložiti ( razumijevajući ) sve ono što u jedno biva objedinjeno upravo u želji...
Netko kaže da su naše želje svjetlost... koja pristiže iz naše nutrine a onda – kako je svjetlost – tako je ona kao nešto već razvidno, istodobno i jedna distanca s koje možemo znati više o našoj unutrašnjoj strukturi ( jer otuda i proizilazi... ). To da je uzajamno sve povezano – nešto je šire nego bih sad uopće mogla ili željela krenuti tom stazom....
Ali recimo, samo i ako kažem – u jednom realitetu svijeta u kojem je sve povezano... – prizivam jednu mjeru koja se uspostavlja ( i uspostavlja se neprestalno ) ugrađujući ( ako ne i same naše želje ) u želju, sve ono što joj je potrebno... da ostane ili nestane... ( da se kao mogućnost realizira ili ne ).

Ti si zapravo sve to najbolje ( i najljepše ) rekao u svoje dvije kratke rečenice.

[Volver]

malizia kaže:

jel mi moš molim te malo ovo približit? kad naiđem na dugu rečenicu, često je vidim na pitijski način, ilitiga više njih

da se nastavim na ovo gore, planinaru...

rekla bih ti samo da obratiš pažnju na uzajamnost djelovanja u ovoj donjoj rečenici pod navodnicima, da bi je možda bolje razumjela, ali to je samo jedno moje razmišljanje... ( ne znam da li i kazuje ono što jest ).
"vjerovanje podupire intenzivnost želje koju pojačava ili smanjuje onaj realitet u njoj" - ili drugačije, kao što je rekao planinar - ono što može; pa se vjerovanje onda usklađuje s tom mogućnošću ( a to i osjećamo i znamo ) koja negdje postaje izvjesnost ( ono u što vjerujemo )... ili se pak rasplinjuje, ali vjerojatno nikada ne "umire" nego se samo vraća onamo odakle je i došla ( natrag u garažu! Psihomodopop! ).

[labellina]

planinar kaže:

...tj. čovjek ono što (vjeruje da) može - želi.

rezimirajmo........

'svemirska banka' za nas, ima samo one 'depozite'
koji i mi sami imamo pohranjene, 'odobrene' u svijesti

Ono što smatra nemogućim, niti ne želi.

pa...poželimo i nemoguće

ali tada prevlast imaju mentalni faktori;
negacija sposobnosti i sumnje u sreću ...
tada je to pucanje u prazno...
( sumnja je kao mrdanje, premještanje mete )

'Istinska želja' preskače te mentalne barijere.
Njena se klica razvija u višim sferama svijesti,gdje vladaju drugi zakoni...
na samom pragu svijesti je savjest ...
ona pita dal ti to zaslužuješ?

Možemo prijeći taj prag ako je 'čist'
A to je teško, ako si nismo 'dobri'

( ako je želja 'nesebična', nešto što donosi dobrobit drugima...
savjest pri tom miruje, 'preskačemo prag', ni ne vidimo ga...
a možda ga tad ni nema? )

i još...
ta percepcija 'dobrote' u svijesti, ne mora biti ni realno točna...
I zločincima se ispunjavaju želje ako su uvjereni da su 'ispravni'

[znashtikosam]

Gledaj na to ovako: čovjek koji ne vjeruje ni u što, nema potrebu više znati i preispitivati sebe i svijet oko sebe. Preispitivanjem sebe, analiziranjem i razmišljanjem o svojim postupcima polako upoznajemo sebe.

Dakle, vjera je temelj, korijen svega. Vjera u sebe, obitelj, boljitak društva, Boga, ne znam što...Ona je baza za naše postupke, ciljeve.

Primjer: ja vjerujem da umjetnost najbolje liječi rane koje nam zadaje svakodnevni život. Ta moja vjera će me goniti i tjerati da nešto napravim od sebe u spomenutom području života.

Neki vjeruju da je sve unaprijed određeno, da Bog ima plan za nas sve. Takvi ljudi obično hodaju kroz život bez one mučne težine na srcu, jer znaju da će se sve riješiti ako budu moralni, korektni, ako budu postupali ispravno.

Vjera je ono što nas čini ljudskim bićima, što nam daje energiju da zakoračimo u novi dan, da se dignemo kad smo na dnu. Da ne vjerujemo, ne bismo bili ljudi, bili bismo samo tijela bez duha.

Stoga kažem: ljudsko tijelo, ruke, noge, mozak, sve je to temelj za stvaranje materijalnih stvari, no vjera-ona upravlja duhovnim svijetom, ona je poticaj za stvaranje vrijednosti.

[xinran]

ukratko, na koji način nas samo pozitivno razmišljanje i strastvenost prema nečem vode prema tom nečem?



znam ženu koja zna ženu koja je psiholog ženi koja je jaaako htjela djecu a bila je neplodna, ona i muž su baš patili za bebom i vjerovali da oni to mogu kad se to jednog dana i dogodilo, jutarnje mučnine, pozitivan test trudnoće, trbuh počeo rasti, nema menge, sve štima, otišla ginekologu sva sretna i tamo saznala da je trudna ali nema bebe
odnosno, njena podsvijest je toliko vjerovala u nešto da se njeno tjelo počelo ponašati u skladu s tim, od hormona do maternice, vodenjaka...sve je izgledalo kao normalna trudnoća osim te sitnice što bebe nije bilo, tužno je to.
ali sve u životu psihički, podsvjesno i te fore.

[planinar]

labellina kaže:

pa...poželimo i nemoguće

Samim tim što smo poželjeli, već smo "omogućili". Ostaje da ne možemo poželjeti nemoguće, ali možemo (prije) nemoguće pretvoriti u (sad) moguće, i obratno...