Potraga za psihologom zbog sukoba s roditeljima

[LeMaLena]

Pozdrav, vidim da na ovom "Roditelji i djeca" uglavnom pisu roditelji... E pa ja pisem iz pozicije dijeteta.

Imam 21 godinu, zivim s roditeljima. Studiram. Na prvoj sam godini i znam da je to to. Prosle godine sam takoder studirala, ali nisam bila zadovoljna pa sam se prebacila. Iako sad studiram nesto sto me stvarno silno zanima icime se zelim baviti cijeli zivot, ... Zeznula sam. Krenula sam odlicno, bila sam jako marljiva i sve sam obaveze obavljala... I onda sam posustala. Zasto? Zato sto nemam dovoljno snage.
Moji roditelji su osobe koje jednostavno nisu trebale postati roditeljima. Bar ne zajedno. Jer ne funkcioniraju. Stari je emocionalno retardiran, imao je ocajno djetinjstvo i jednostavno nikad nije naucio kako funkcionirati kao normalna osoba. Mama je pesimist i fatalist, uzasno negativna, apsolutno nista ne valja i zivot je doslovce kazna za zivjeti u njezinim ocima. Ne pomaze sto je usla u menopauzu, a i vec godinama ima problema s hormonima... Osim toga, bojim se da mozda nije u ranom stadiju Alzheimera (njezina mama je umrla od A.).
O cemu se tocno radi? E pa, kao sto rekoh, pocela sam izvrsno. I starci su cak bili relativno ok. Trudili su se (nedovoljno, doduse), a ja s se trudila jos i vise i mislila sam da bi to moglo biti ok. Nazalost, nije puno vremena proslo, i opet je sve pocelo. Vrijedanje, nepovjerenje, deranje, lupanje vratima, pozivi na mobitel non stop, sms poruke nenormalnog sadrzaja...
Cim je to pocelo, prestala sam razgovarati s njima i to je trajalo oko mjesec dana. Jednostavno sam bila previse sokirana i razocarana. Nisam mogla vjerovati sto mi se opet dogada, a ne treba mi to u zivotu, ne zelim to! Smrsavila sam oko 6kg, a i inace sam dosta mrsava. Jednostavno nisam mogla jesti kraj njih jer bi nakon prvog mog zalogaja, dok bih jos prvi zalogaj imala u ustima, zapoceli sa svojim govorima kako sam ja jedno nezahvalno, bahato deriste, koje nema drugog posla osim ucenja, ali i to za*ebe. Meni se inace instantno dize zeludac u takvim situacijama i ne mogu nastaviti s jelom...
Ne mogu im objasniti da se nenormalno trudim, ali da su naporni sa svojim nepovjerenjem i kontroliranjem... Stvaraju bolestan pritisak, ja se raspadam.
Jos jedna im stvar nije po volji, a to je moj decko s kojim sam vec dosta dugo, preko godinu i pol dana. Smeta im sto on ne studira, nego je zavrsio strukovnu. Licemjerni snobovi, umisljeni "intelektualci" koji nikad nisu nista intelektualno u zivotu radili... Maltretiraju me uzasno zbog njega, nazivaju k*rvom, dr*ljom, prileznicom, ljubavnicom, domacicom (da, to su njima uvrede). Iako smo nas dvoje U VEZI, i on, naravno NIJE ozenjen, iako je moj otac bio uvjeren da je. Ne samo to, mislio je da ima i djecu. Ialo nikad nismo o njemu razgovarali, niti sam ja ikad rekla ista slicno jer to NIJE ISTINA. Kakav ozenjeni muslarac, pa tko je tu lud... Nisam nikad rekla nista slicno. Ma joj. Mama je bila uvjerena da je lik zastitar u klubu. Nebuloze. ... Nisam im namjerno htjela pricati o decku jer sve sto im ikad kazem, preokrenu na negativno, lose, bolesno. SVE. Nista nije dobro i kako treba. Sve je krivo.
Ne znam kako da bolje objasnim... Ne povjeravam im se jer znam da ce to upotrijebiti protiv mene. Bolesno, jel da? Roditelji. Koji bi me trebali podupirati i voljeti bez obzira na sve, nikad to nisu radili. Kao da se natjecu sa mnom pokazati mi da su oni u pravu, da oni znaju...
Inacr je ovo jako duga prica. Naravno, jer zivimo skupa, ali nisam u stanju pisati sve. Previse je bolno.
Jos samo za kraj, scena od jucer. Ukinut mi je dzeparac. (500kn mjesecno, baka mi navodno daje jos 300, ali to je rijetkost) Inace, bila sam radila da im olaksam, hostesirala sam. Ali naravno, ni time nisu bili zadovoljni, oduzeli su mi odjecu i cipele prije jednog posla i dobila sam otkaz zbog njih... Ali o povecanju dzeparca nema govora. Kao sto rekoh, ukinut je.

Ono sto meni treba je psiholog koji ce provoditi terapiju s njima i sa mnom zajedno. Jer ne mogu vise ovako. Psihicki sam unistena... Molim Vas za preporuke u Zagrebu.

[ciaan]

Da, treba vam psiholog, ili se sto prije osamostali. Ne znam zasto su se urotili protiv tebe, ali trebala bi im dati do znanja da to ne mozes podnositi. Sjecam se da sam nesto slicno gledao o djevojcici koja se ubila, a isto je imala takve roditelje.

[Afrika paprika]

Neće ti oni psihologu, već vidim.
Gledaj se što prije osamostaliti i dobiti posao, makar i napustila fakultet privremeno, jer mu se uvijek možeš vratiti.

[dire Dawn]

iz tvog posta imam dojam da ste i ti i tvoji roditelji pomalo vatreni, da se tak izrazim. lako planete.
na neki način ih razumijem - odjevaju te, hrane te, stanuješ besplatno, daju ti đeparac i jedino što trebaš raditi je učiti. učiti kako bi se jednog dana mogla osamostaliti. znaš koliko ljudi razvlači faks po 6-7-8 godina? previše.
vjerujem da tvoji roditelji nisu neki bogataši, pa im je vjerojatno u cilju da ti jednog dana odeš iz stana. koliko god to ružno zvučalo.
s druge strane razumijem i tebe, znam kako je to biti student i koliki je napor učenje. samo, ako ne učiš vjerojatno nikada nećeš raditi posao koji te stvarno zanima. ja bi sada dala sve pare ovog svijeta da se mogu vratiti na faks i učila bi 8 sati dnevno samo da ne moram raditi posao koji radim. kad kažem nekome kakva je situacija obično mi ljudi kažu da potražim drugi posao - sa srednjom stručnom spremom više ne možeš biti ni čistačica ako nemaš vezu.
mislim da te tvoji roditelji žele zaštiti od takvog scenarija, ali na krivi način.

od psihologa nemoj očekivati čuda. psihoterapija je proces koji traje godinama i nema tu nekog brzog riješenja. možeš naučiti neke trikova kako da se smiriš, ali to opet neće promjeniti situaciju do kraja. mislim da je ključni korak tvog "izlječenja" selidba. ne vidim nekog velikog smisla u psihoterapiji, ako nastaviš živjeti u okruženju u kojem živiš.

na PDF-u Psihologija ima tema o otrovnim roditeljima (postoji istoimena knjiga), pa si ju potraži jer tamo ljudi pišu slična iskustva tvojima.

što se tiče preporuke za psihologa, vjerujem da si ne možeš priuštiti privatnog jer nemaš više džeparac, škicni si ove udruge za psihopomoć.

sretno

[novitt]

na jednom mjestu stoji da živiš s roditeljima, a na drugom s dečkom?

jesi sigurna da će oni htjeti poći s tobom na terapiju, a ta odluka ti je svakako dobra stvar

meni ova tvoja situacija graniči s zlostavljanjem, kod su nažalost sustavi takvi da se to ne može prijaviti i onda po tome djelovati, to rade jedino u ekstremnim slučajevima fizičkog zlostavljanja (pa i tad neučinkovito). recimo ono kad su ti sklonili odjeću, to je negdje na granici prema fizičkom zlostavljanju. to se ne radi ni djetetu od 5 godina, već mu se pusti da sebi odabere kombinaciju, kamoli curi od 21 godinu

[zoki89]

Žao mi je što to doživljavaš, te razumijem zašto ti to uništava raspoloženje i motivaciju.

Pokušaj smanjiti komunikaciju s roditeljima na minimum. Pričaj s njima dok se ok ponašaju prema tebi. Čim kreni s uvredama, smireno se okreni i otiđi negdje drugdje. Ne objašnjavaj da ti to nije prihvatljiva komunikacija, jednostavno to pokaži. Ako će htjeti pričati sa tobom, promijeniti će svoj ton prije ili kasnije.

Naravno, najbolje rješenje jest da tražiš neki posao, i kada ga nađeš, preseliš se. Možda već imaš neke poznanike ili prijatelje koji su na stanu, pa ih možeš zamoliti da neko vrijeme živite zajedno, a njima daješ nešto novca za najamninu. Olakšati ćeš sebi, a financijski i njima.

Za dečka ne brini. Mogu tvoji roditelji misliti i govoriti za njega što god požele, ali to je tvoj ljubavni život i samo ti imaš pravo odluke.

Što se tiče učenja, pokušaj više ići u gradsku knjižnicu ili na neko drugo mirno mjesto. Biti će ti znatno lakše nego kada si stalno pod pritiskom da tvoji ne počnu ponovno vikati na tebe.

Da, roditelji bi trebali pružati podršku djeci, isticati njihove vrline. Nažalost, mnogi to nikada ne nauče ili jednostavno preuzmu obrazac ponašanja kojeg su im prenijeli njihovi roditelji. Jednostavno ne znaju drugačije, pa se nemoj previše time opterečivati. Učinila si najbolje što možeš i probala im objasniti. Sada se samo pobrini da tebi bude čim lakše i da postepeno napreduješ na faksu i općenito u životu.

PS: svaka čast što si promijenila faks kada si skužila da te nešto drugo zanima. Jako dobra odluka

[bellinda]

Kod mene se nešto slično dešavalo, samo što meni nisu mogli nikakve primjedbe davati jer sam bila u svemu savršena. Naravno, to savršenstvo sam skupo platila. Faks, razni projekti, angažmani, porodica, društveni život... na sve sam stizala... tako što nisam spavala noćima, nisam se zdravo hranila, bila sam van kuće od zore do mraka... i povrh svega trpila sam svačiju nervozu, netrpeljivost, bijes, međusobne svađe, prebacivanje krivice, vikanje... a da nikad nisam tražila pomoć za svoje probleme, odgovornost svog života sam potpuno preuzela na sebe.
Živ se čovjek na sve navikne osim na psihički bol. Bježi od njega što dalje!
Toliko toga mi se dešava, buran, ispunjen mladalački život, a nemaš kome ispričati, jer upravo kao što kažeš, sve okrenu protiv tebe.
Onda su šavovi pukli, i prvo psihički, onda i fizički sam pala. I to ozbiljno, ozbiljnije nego sam mislila. Potpuno sam bila stala sa životom. Nemoj da se i tebi to desi!
Ja se nisam prehladila dvije godine, jer nisam imala vremena. Ali to se ne može sve podnijeti, i onda sam se onesvijestila po prvi puta. Bila sam na vrhu, a potom dotakla dno. Upropastila sam se baš lijepo.
Nedavno sam doživjela nervni slom prilikom svađe s roditeljima i optužbe bez osnove, nakon čega nisam bila u stanju pričati nekoliko dana. Isplivalo je da sam bila u pravu, ali meni je bilo užasno, dopustivši da me povrijede iznevjerila sam sebe, svoju jedinu sebe!
Promijenila sam se, ne dopuštam si nimalo nerviranja, mada još uvijek nešto ostane na pokušaju, ali neću prestati dok potpuno ne napravim taj zid zaštite.
Prirodno sam slaba na porodicu, ali sam shvatila da imam najveću obavezu prema sebi.
Zato ne dopuštaj da njihove kritike toliko utiču na tebe, moraš se zaštiti. Njih ne možeš promijeniti, zato mijenjaj sebe. I ja bih se osamostalila, ali sam u sličnoj situaciji kada još uvijek zavisim od njih, zato se primiri, postavi sebi ciljeve, idi ka njima, vrijeme teče, proći će sve, završit ćemo fakultete, zaposliti se, odvojiti i ne zavisiti ni od koga. To je sloboda!
Moraš se zaštiti! Govorim ti iz iskustva. Dotakla sam, fakat, dno dna, ne želim da ti se to desi. Niko nije vrijedan tvojih nerava i zdravlja.
Meni je život bio stao, i ono što me zapanjilo jeste što nije bilo nikoga kome je stalo do mene više od mene, ma ni blizu. Nikoga nema da te izvadi iz sivila, da te bodri, da te razveseli.
Budi jaka! "Ne daj se, Ines!"
P.S. Nema veze ako si popustila na faksu, odluči se, i nastavi dalje, pa makar ponovila godinu jer ti razumiješ svoje razloge. Samo ne ponavljaj greške.

[Afro Dita]

Godina i pol veze nije puno. A gle, mislim da su rijetki roditelji kojima paše izbor partnera njihovog djeteta. Svatko za svoje dijete misli i želi da je najbolje. Ako si zadovoljna s vezom, naravno da ju nećeš prekidati jer se tvojoj okolini ne sviđa izbor tvog dečka. Tvoji su roditelji prevršili mjeru kad te tako nazivaju zbog dečka. Oni njega nikad prihvati neće. A vrijeme će pokazati da li ste jedno za drugo. -.-

Drago mi je da si sad upisala i da studiraš ono kaj želiš.


A kaj si mislila sad osim hostesiranja raditi kad su ti ukinuli džeparac???

[LeMaLena]

dire Dawn kaže:

(...) na neki način ih razumijem - odjevaju te, hrane te, stanuješ besplatno, daju ti đeparac i jedino što trebaš raditi je učiti. učiti kako bi se jednog dana mogla osamostaliti.

e sad... da se razumijemo, taj džeparac koji sam dobivala je dosta mali pa uglavnom radim kad god nađem neki posao ili poslić pa zapravo više sama zaradim nego što mi oni daju... tako da si uglavnom sama kupujem odjeću, a i hranu. činjenica je da najrjeđe jedem doma, osim ako nisam sama doma (a to je jako rijetko), čim sjednem za stol i dok još u ustima imam prvi zalogaj, počinje. drvlje i kamenje po meni, kakva sam ja to kćerka itd. meni to užasno smeta, takva sam osoba, ne mogu jesti onda, diže mi se želudac. znam da postoji dosta ljudi kojima to nije problem, ali postoje i takvi kao ja. tako da u vremenima velikih svađa redovito smršavim (a i inače sam mršavica)... tako da mi je to baš super! (sarkazam!, obožavam papicu!)

[LeMaLena]

novitt kaže:

na jednom mjestu stoji da živiš s roditeljima, a na drugom s dečkom?

jesi sigurna da će oni htjeti poći s tobom na terapiju, a ta odluka ti je svakako dobra stvar

meni ova tvoja situacija graniči s zlostavljanjem, kod su nažalost sustavi takvi da se to ne može prijaviti i onda po tome djelovati, to rade jedino u ekstremnim slučajevima fizičkog zlostavljanja (pa i tad neučinkovito). recimo ono kad su ti sklonili odjeću, to je negdje na granici prema fizičkom zlostavljanju. to se ne radi ni djetetu od 5 godina, već mu se pusti da sebi odabere kombinaciju, kamoli curi od 21 godinu

hmmm, preletjela sam opet svoj post, ali ne vidim gdje piše da živim s dečkom. ne živim s njim, živim s roditeljima, ali kod njega sam dosta često, pogotovo kad se stvarno jako loše slažemo doma... i mislim da me nitko nema pravo prozivati zato jer je logično da ne želim biti u okolini zbog koje se osjećam stvarno jadno i bezvrijedno. naravno da sam ja to sve već pokušala objasniti svojima, ne jednom, nego doslovce stotinama puta, ali to je kao da pokušavam razgovarati sa zidom. ništa ne znači što god da ja kažem, mene se jednostavno ne doživljava kao ČOVJEKA, OSOBU sa vlastitim mišljenjem i mogućnošću izbora kakav život želim!

što se tiče zlostavljanja, nije fizičko, ali je psihičko dosta često. ne pričamo tu samo o učenju (iako ti ne pišeš u svom postu o tome, ali vidjela sam da neki pišu), moji roditelji nisu zadovoljni kakva sam ja osoba. nisu zadovoljni onime što mi se sviđa, što bih htjela raditi da se opustim (npr. doslovce buljiti u tv pola sata da pustim mozak na pašu), spomenula sam već da nisu zadovoljni moji izborom dečka, ali to isto vrijedi i za prijatelje... sve to i još mnogo toga stvara strašan pritisak na mene da ne zadovoljavam očekivanja...

[LeMaLena]

zoki89 kaže:

Pokušaj smanjiti komunikaciju s roditeljima na minimum. Pričaj s njima dok se ok ponašaju prema tebi. Čim kreni s uvredama, smireno se okreni i otiđi negdje drugdje. Ne objašnjavaj da ti to nije prihvatljiva komunikacija, jednostavno to pokaži. Ako će htjeti pričati sa tobom, promijeniti će svoj ton prije ili kasnije. (...) Što se tiče učenja, pokušaj više ići u gradsku knjižnicu ili na neko drugo mirno mjesto. Biti će ti znatno lakše nego kada si stalno pod pritiskom da tvoji ne počnu ponovno vikati na tebe.

Ne znam jesam li napisala već u prvom postu, ali jedno mjesec dana nisam uopće pričala sa svojima jer su me počeli napadati iz čista mira. Naime, kad je počeo faks prošlu jesen, bila sam dijete kakvo su željeli, učila, pisala zadaće i dodatne zadaće, bila na faksu po cijele dane u knjižnici (doma ne mogu učiti), išla sam kod dečka samo za vikend... Ali ni to nije bilo to Tako da sam onda prestala pričati, ali ni to nije pomoglo... Ne mijenjaju ton, nije njima stalo do razgovora sa mnom, oni žele da sam ja drugačija osoba

[LeMaLena]

bellinda kaže:

Kod mene se nešto slično dešavalo, samo što meni nisu mogli nikakve primjedbe davati jer sam bila u svemu savršena. Naravno, to savršenstvo sam skupo platila. Faks, razni projekti, angažmani, porodica, društveni život... na sve sam stizala... tako što nisam spavala noćima, nisam se zdravo hranila, bila sam van kuće od zore do mraka... i povrh svega trpila sam svačiju nervozu, netrpeljivost, bijes, međusobne svađe, prebacivanje krivice, vikanje... a da nikad nisam tražila pomoć za svoje probleme, odgovornost svog života sam potpuno preuzela na sebe.
Živ se čovjek na sve navikne osim na psihički bol. Bježi od njega što dalje!
Toliko toga mi se dešava, buran, ispunjen mladalački život, a nemaš kome ispričati, jer upravo kao što kažeš, sve okrenu protiv tebe.
Onda su šavovi pukli, i prvo psihički, onda i fizički sam pala. I to ozbiljno, ozbiljnije nego sam mislila. Potpuno sam bila stala sa životom. Nemoj da se i tebi to desi!
Ja se nisam prehladila dvije godine, jer nisam imala vremena. Ali to se ne može sve podnijeti, i onda sam se onesvijestila po prvi puta. Bila sam na vrhu, a potom dotakla dno. Upropastila sam se baš lijepo.
Nedavno sam doživjela nervni slom prilikom svađe s roditeljima i optužbe bez osnove, nakon čega nisam bila u stanju pričati nekoliko dana. Isplivalo je da sam bila u pravu, ali meni je bilo užasno, dopustivši da me povrijede iznevjerila sam sebe, svoju jedinu sebe!
Promijenila sam se, ne dopuštam si nimalo nerviranja, mada još uvijek nešto ostane na pokušaju, ali neću prestati dok potpuno ne napravim taj zid zaštite.
Prirodno sam slaba na porodicu, ali sam shvatila da imam najveću obavezu prema sebi.
Zato ne dopuštaj da njihove kritike toliko utiču na tebe, moraš se zaštiti. Njih ne možeš promijeniti, zato mijenjaj sebe. I ja bih se osamostalila, ali sam u sličnoj situaciji kada još uvijek zavisim od njih, zato se primiri, postavi sebi ciljeve, idi ka njima, vrijeme teče, proći će sve, završit ćemo fakultete, zaposliti se, odvojiti i ne zavisiti ni od koga. To je sloboda!
Moraš se zaštiti! Govorim ti iz iskustva. Dotakla sam, fakat, dno dna, ne želim da ti se to desi. Niko nije vrijedan tvojih nerava i zdravlja.
Meni je život bio stao, i ono što me zapanjilo jeste što nije bilo nikoga kome je stalo do mene više od mene, ma ni blizu. Nikoga nema da te izvadi iz sivila, da te bodri, da te razveseli.
Budi jaka! "Ne daj se, Ines!"
P.S. Nema veze ako si popustila na faksu, odluči se, i nastavi dalje, pa makar ponovila godinu jer ti razumiješ svoje razloge. Samo ne ponavljaj greške.

Hvala ti na prekrasnom postu, stvarno znam kako ti je jer sam i ja bila mala gospođica Savršena dok nisam pukla... Samo se to meni dogodilo ranije, u srednjoj školi. Išla sam u prilično dobru i zahtjevnu gimnaziju, a usputi i u srednju glazbenu školu za koju sam jako puno morala raditi jer se to jednostavno očekivalo od mene. Super sam svirala pa sam išla po natjecanjima, koncertima itd., ali za to je potrebno mnogo odricanja. Pogotovo zato što mi je glaz ena bila na drugom kraju grada, a morala sam ići svaki dan, i to mi je dnevno oduzimalo minimalno 2,5 sata (samo putovanje!). Moj dan bi izgledao ovako: buđenje prije 6, dok je još mrak, da stignem na vlak, i onda sam od 7:40 do otprilike podne u glazbenoj nakon čega trčim opet na vlak da stignem doma. Doma sam doslovce tek poslije 13h, a u 14 imam srednju... Tako da ručam u manje od 10min i opet trčim u školu. Doma bih se vraćala nešto prije 21h... Sjećam se da su mi roditelji prigovarali jer se vraćam doma tako kasno, ranije bih se vraća da idem pješke od škole, ali ja sam voljela ići busom tih par stanica s prijateljima hahaha... Šta da čovjek kaže.
Uglavnom, raspala sam se, završila u bolnici, skoro umrla. I onda se to ponovilo još desetak puta. Ali roditeljima to nije bio nikakav znak da sam u strašno lošem psihičkom stanju...

[LeMaLena]

Afro Dita kaže:

Godina i pol veze nije puno. A gle, mislim da su rijetki roditelji kojima paše izbor partnera njihovog djeteta. Svatko za svoje dijete misli i želi da je najbolje. Ako si zadovoljna s vezom, naravno da ju nećeš prekidati jer se tvojoj okolini ne sviđa izbor tvog dečka. Tvoji su roditelji prevršili mjeru kad te tako nazivaju zbog dečka. Oni njega nikad prihvati neće. A vrijeme će pokazati da li ste jedno za drugo. -.-

Drago mi je da si sad upisala i da studiraš ono kaj želiš.


A kaj si mislila sad osim hostesiranja raditi kad su ti ukinuli džeparac???

A gle, nije puno, ali nije ni malo, meni je to najduža veza do sad Ne znam jesam li već spominjala tu, radim povremeno nešto vezano za faks za jednog profesora... A i nalazim posliće gdje god mogu. Hostesiranje mi je bilo "idealno" zbog vremena. Imam čudan raspored na faksu, pa uglavnom nemam vremena preko dana za rad, nego samo navečer. Inače bih radila neki drugi posao, sumnjam da bih hostesirala.

[nobrainer]

kako bi reagirali da odeš na par tjedana kod rodbine?

[Ailour]

Slična situacija, ali kod mene je bilo i fizičkog nasilja. Od sedme godine sam sanjala da završim srednju i da pobjegnem. Jedino mi je to bio cilj. Samo da završim srednju i izdržim. I otišla sam. Psihički pregažena, ali sam otišla. To mi je bila jedna od najboljih odluka u životu, ako ne i najbolja.

Preživljavala sam ali sam napokon imala osmijeh na licu. Kad tad sve dođe na svoje Samo čvrsto, ne daj se

[LeMaLena]

Ailour, kod mene na svu sreću nije bilo fizičkog nasilja... Ali samo zato što sam svaki put prepoznala kad se bliži opasnost i prekinula bi s tim što je uznemiravalo moje roditelje (točnije oca, mama nije nasilna osoba).
nobrainer - razmišljala sam i tome, ali nisam sigurna da bi to dobro prošlo. Imam rodbine samo s mamine strane, i prije sam često išla kod njih s raditeljima ili sama... Ali zadnjih godina sam to jako smanjila. Svjesna sam naime da je mama jako ružno o meni pričala. Sram me pogledati te ljude u oči, užasno me boli to jer znam da nisam kriva, ali ne mogu protiv sebe (još ne, nadam se da ću moći).

Inače, otišla sam u TESU neki dan. Sama. Pokušat ću sljedeći put povesti svoje sa sobom, ali nisam sigurna hoće li htjeti ići na kraju... Zapravo ni sama nisam sigurna jesam li našla pravu osobu za ovu situaciju, ali otići ću barem još jednom da se uvjerim.

[Splićankaa]

-Žao mi je što se tako osječaš...

-POkusaj se emocionalno odcijepiti od njih.
Znam da te boli i da se osjecas tuzno radi svega-- međutim doći češ uskoro na nivo da kad oni krenu s paljbom ti češ mirno i stalozeno pustit mozak na pašu i nastavit jest...

Probaj napraviti zamjenu uloga...
Zanima me da li si TI ikada sama iz čista mira napala njih i izderala se na njih.
Ono na isti princip ko sto oni rade..
Probaj to čisto da ih testiraš kako će reagirati.

+ oni su odgovorni za svoje riječi, živce postupke...

+ ti si samo dijete i oni su te duzni skolovati ali im to ne daje za pravo da ti odreduju zivot.
Smisli plan. budi sebi na prvom mjestu. budi sebična na neki način...

znas sta reci ti sebi u glavi: ko vas j*be!!!!!!!!
Kad ti krenu žugat reci sebi u glavi j*be mi se i kreni u glavi pjevusit omiljenu pjesmu..
+ počni trčat i posveti se sebi.
nekako ih izignoriraj..
pa češ viditi kako ce se situacija promijeniti jer kad se osnazis nece ti moc pit krv.
ako ti ne pase ta osoba za razgovor nadji drugu..
di je tesa jel to u zagrebu?
svakako odlicno da si nasla osobu za razgovor...

uglavnom smisli sebi plan za buducnost..
i fokus na sebe..
znaci sto vise vremena vani provoditi- uci u knjiznici. idi na faks.. trci.pa s deckom.
doma samo spavanje.
mozes ti to!!!! bravo sto radis na sebi i odlazak psihologici gledaj kao RAD NA SEBI!!!!

[Ailour]

Huh, tako sam se i ja bojala mišljenja rodbine. Nakon nekog vremena sam shvatila da rodbina nije slijepa i da vide što se događa i kako se oni odnose. Tako da vjerujem da ni tvoja rodbina ne sudi na temelju maminih priča. Znaju oni, bez brige

Otiđi, spasi se i nemoj se vraćati. Oni se nikada neće promijeniti, nažalost
Kada uvide da si samostalna žena ili će biti ponosni ili će te još više zajebavati

[martin007]

Ailour kaže:

Slična situacija, ali kod mene je bilo i fizičkog nasilja. Od sedme godine sam sanjala da završim srednju i da pobjegnem. Jedino mi je to bio cilj. Samo da završim srednju i izdržim. I otišla sam. Psihički pregažena, ali sam otišla. To mi je bila jedna od najboljih odluka u životu, ako ne i najbolja.

Preživljavala sam ali sam napokon imala osmijeh na licu. Kad tad sve dođe na svoje Samo čvrsto, ne daj se

to je jedina dugoročno prava opcija ? zato jel je iz priče vidljiva patologija i kvarnost roditelja ... možeš sanjat da će oni ić psihologu ... a treba im psihijatar sa receptima ... po opisanom ? ko se tako odnosi prema djetetu ... nije ok !
ima trenutaka u životu kad treba priznati : neman sreče sa dodijeljenim mi starcima ... i bjež -što prije
ko je rekao da to graniči sa zlostavljanjem ? to je opako zlostavljanje !
možda samo napomena : ti nisi nikome ništa dužna ... starci bi trebali bit sretni što su te dobili ... ima ona -da su nekad djeca roditelji svojim roditeljima ... drž se

[LeMaLena]

Hvala vam na tako toplim komentarima, presretna sam dok ih čitam! Iskreno, dogodi mi se da budem uvjerena da sam ja jedini problem i onda budem jako nesretna jer je to stvarno zadnja stvar koja želim biti... Jasno je meni da nisam te sreće pa da mogu biti u dobrim odnosima sa starcima (bar ne u bližoj budućnosti), ali teško mi je na to gledati objektivno. Ipak su to ljudi koji bi mi trebali biti bezuvjetna podrška itd (tako društvo kaže). Ali što je, tu je, život je samo jedan pa mislim da nema smisla gubiti glavu zbog ičega zapravo. I da, želim otići što prije, ali tek kad se budem mogla sama finanacirati... A to, nažalost, još uvijek nije moguće.