Postporođajna depresija

[Lady_mama_23]

nemoj se puno opterecivat drugim ljudima nece oni to ni primjetit nedaj na sebe budi hrabra treba izdrzat i to da izdajse pa da onda dajes bebici to je herojstvo svakome se moze dogodit to da nedoji nemoj na to gledat kao na neuspjeh jer opet bebica pije majcinsko mlijeko samo naprijed bit ce bolje to ce te samo ojacat za nove pobjede u zivotu

[frupy]

Tobalo kaže:

@frupy i lady mama 23 hvala vam na podršci i komentaru.


Ono što sam gore zaboravila napisati a bilo mi je i još uvijek je jako teško jesu gosti koji su nedugo nakon dolaska kući počeli pristizati. Svi su je željeli vidjeti i radovati se s nama ali meni je to bilo jako naporno, nisam imala snage ni fizički ni psihički, ja sam sebi bila "mama koja ne doji" i "mama koja se ne trudi dovoljno" a raspadala sam se od obveza...grozan je to osjećaj i zaista ga treba staviti pod kontrolu.

cesto smo same sebi najveci neprijatelji.

nadam se da ce sto prije sve te ruzne stvari izblijediti (iako ih zaboraviti neces nikada) i da ces uspjeti prodisati punim plucima.

kako si sad? jel bar malo bolje nego na pocetku?

[Tobalo]

frupy kaže:

cesto smo same sebi najveci neprijatelji.

nadam se da ce sto prije sve te ruzne stvari izblijediti (iako ih zaboraviti neces nikada) i da ces uspjeti prodisati punim plucima.

kako si sad? jel bar malo bolje nego na pocetku?

Hvala ti. Nažalost nisam bolje, tek sam danas dogovorila prvi susret sa stručnjakom.

[frupy]

Tobalo kaže:

Hvala ti. Nažalost nisam bolje, tek sam danas dogovorila prvi susret sa stručnjakom.

i to je prvi korak, cesto najtezi.

daj si vremena. nadam se da ce okolina napokon imati razumijevanja, ako ga vec dosad nisu imali.
najteze je proslo, probaj se sad fokusirati samo na lijepe stvari kod svoje curice: svaki smijesak, puzanje, prve rijeci... neka ti to da snagu.

sretno!

[vlovrec]

Tobalo, drži se


I daj molim te javi kako je bilo kod tog stručnjaka jer i ja razmišljam da odem negdje.

[Pamella_19]

Ima li koga ovdje da prolazi kroz postporođajnu depresiju?

[Ipomoea]

Nisam u postporođajnoj, ali mislim da ću otići na psihološko savjetovanje možda i prije nego rodim.

Osjećam da ne zaslužujem biti mama, strah me da ću prenijeti svoje negativne osobine na dijete, strah me da će se dijete razočarati u mene i život (zbog mene).
Osjećam da nisam dovoljno dobra osoba, pitam se kako ću biti dobra majka. Teško mi je (pre)odgajati sebe, kako ću odgajati to biće koje nosim u sebi. Osjećam se loše i zato što se osjećam loše, zato što sav taj koktel kemijskih reakcija koje uzrokuju emocije, prolazi kroz posteljicu do mog djeteta (kako se osjećam ja tako se osjeća i ono).

Također, imam stalno osjećaj da će me moje tijelo izdati, da moj organizam nije dobra "kućica" za dijete, zato što sam unazad tri godine stalno bila bolesna, strah me da će tijelo podbaciti i da ću izgubiti bebu.
Imala sam strašne bolove ("trudove") u maternici svaki mjesec, izgubila posao zbog toga što sam svaki mjesec išla na bolovanje, do mjere da već dugo razmišljam o tome da ju odstranim, osjećam se slabo i neženstveno zbog toga što nemam normalne cikluse...
Osjećam kao da mi je vlastita maternica neprijatelj, a sada se u njoj nalazi dijete.

Nisam očekivala da ću se ovako osjećati kada budem trudna. Želim uživati i osjećati se lijepo u svojoj koži i biti ponosna na svoje tijelo što u njemu raste jedan mali život, ali ne ide... Strah me da neću biti dobra mama zato što se ovako osjećam već sada, kako ću ga prihvatiti, što ako padnem u postporođajnu, kako će se to odraziti na moje dijete. Užasno me je sram što se ovako osjećam.

[rushka]

Rodila sam prije 2 tjedna prekrasnog dečkića. i sve bi bilo divno da ja nemam nesanice u smislu nemogućnosti padanja u san. sve je krenulo u 9 mjesecu trudnoće do tada sam mogla zaspati bez problema. Mislila sam da će nesanice nestati nakon poroda međutim one su se nastavile. Nekad popijem Normabel, nekad Persen, nekad pomogne nekad ne. Znam imati nesanice takve da doslovce ne spavam cijelu noć, uz to osjećam se grozno, bezvoljno, jako puno plaćem, moram priznati da se nisam povezala s bebom i to me smeta jako, sve odrađujem mehanički (dojenje, oblaČENJE...). Muž mi je velika podrška međutim moje stanje počinje utjecati na sve nas, imam još jedno dijete.
U lošim danima sam nemoguća, plačljiva, u takvom sam teškom stanju da se i muž prepao jer mi ne može pomoći. Kako sam rekla on mi je podrška međutim ne razumije zašto se tako osjećam, odnosno zašto ne mogu spavati. Ima osjećaj kao da sam ja tražila da se ovako osjećam i ne razumije zašto je to tako kad nam je sve savršeno u životu (što stvarno i je). Mislim da imam ppd, u ponedjeljak idem kod psihijatra pa neka odredi dijgnozu, trepiju, što već jer ovako više ne mogu.

[Nunna]

rushka kaže:

Rodila sam prije 2 tjedna prekrasnog dečkića...

A draga

Najprije, shvati...nisi ni prva ni posljednja mama koja prolazi ovakvu fazu.+

Dapače, pretpostavlja se da je broj mami koje iskuse baby blues mnogo, mnogo veći negoli bi ikad pomislili...Jer žene o tome ne govore. Srame se. Osjećaju da su takvi osjećaji znak da sa njima nešto ne štima. Da "bi trebale" tako i tako...

Stani.

Nesanice...vrlo čest simptom koji ide s depresijom. Kao i anksioznošću koju imaš radi tih emocija(kako onih koje osjećaš, tako i onih koje misliš da ne osjećaš, a trebala bi).

Sama sebi stavljaš strahoviti pritisak i sebi si trenutno najveći neprijatelj. Najžešća kritika. Sutkinja koja oštro mjeri svaki osjećaj, svaku reakciju koja nastupi...

Najprije, svjesna si kako će ti sa tim se boriti biti mnogo lakše uz stručnu pomoć. Novopečene mame su česti posjetioci psihijatrijskih ambulanti i to je znak odgovornosti. Razborite brige za svoje zdravlje o kojem direktno ovisi taj novostvoreni maleni životić doma. Svakako bih ti preporučila da se raspitaš(možda i ovdje na forumu) o liječnicima s kojima su druge žene imale pozitivna iskustva. Ako si financijski ne možeš priuštiti privatnog, svakako imaš pravo na "socijalnog" preko liječnika opće prakse.

Ja sam mama dvoje djece.
Nakon prve trudnoće, koja je bila najljepše razdoblje u mom životu zadesio me strahoviti šok. Beba koja plače 24/7, raspucale i užasno bolne bradavice, cjelodnevno dojenje, nisam imala nikakvu pomoć od nikog, noćna bdijenja(znala sam sastaviti i tri dana bez uru sna!), ...da ne govorim o tome kako sam kasnila i u povezivanju s bebicom. Koja mi se odjednom učinila tako "surova" prema meni...Sjećam se da sam jedan dan sjedila na rubu kreveta, niz nogu mi je poteklo malo krvi(kako sam dugo sjedila dojeći, istodobno bebu nisam uspjevala smiriti, trbuh mi se sav u valovima namreškao tako prazan...iskorišten...Uf, osjećala sam se kao najodrpanija, najjadnija i najosamljenija iskorištena krpa na svijetu.
I to me držalo nekih mjesec dana. Plakala sam jako puno. Muž je suosjećao, a sjećam se da smo znali(kad bebo zaspe) zajedno leći na krevet, zuriti u strop, šutjeti i šmrcati(jecati)

No, kako je vrijeme prolazilo, a moja beba dobijala obraščiće, kad se iz onog malenog namreškanog goluždravca počelo nazirati predivno bebče(a znala sam da je tako zbog mene, zbog mojih napora, zbog toga što sam očito ja odrađivala posao kako treba-održavala ga na životu, njegovala!) sve se počelo mijenjati...Gotovo preko noći!

A ti...ti si rodila prije tek dva tjedna!!To je sve toliko "friško"kod tebe da je sve ovo kroz što prolaziš sasvim očekivana faza šoka koju mnoge majke dožive, pogotovo nakon rođenja prvog djeteta. Nitko nas ne može pripremiti za napor i žrtvu koja slijedi nakon poroda. Nitko!!Mogu oni probati, i možemo mi pomisliti kako smo sve shvatili, znamo što nas čeka...No way. Tek kad ti poneseš to biće kući na rukama, i kad se njegovo preživljavanje svali isključivo na tebe i tvoje psihofizičke snage, tek tad zapravo shvatiš koliko si zapravo...u banani.

I koliko ti zapravo nitko doista ne može pomoći.

Ali vjeruj mi jednu stvar. Nećeš se slomiti!!I svi ovi će dani jednom biti iza tebe. Ma koliko se sivo i beznadežno činilo sada. Desit će se dan (možda za mjesec, možda za tri...možda i kasnije), kad će ti onaj jutarnji bezubi osmjeh tvoje štruce biti najljepši prizor na svijetu, a njegovo gugutanje najsavršenija simfonija za srce...Čekaj, treba do toga proći malo vremena. Ne zaboravimo da je porod ostavio i velike fizičke posljedice na tvoj organizam, i da si psihički najskuliranija i najstabilnija, nema šanse da te i samo stanje organizma ne bi jako ozlovoljilo.

Ne koncentriraj se na nesanicu. Ona je samo jedan od simptoma trenutnog depresivnog stanja. Prigrli je. Prihvati je. Pomiri se sa njom, ne opiri se. Kad ideš leći ne strepi, nekako si u glavi složi...ok, vjerovatno neću mnogo spavati. Tako to ide ovih dana...ali dobro, što je, tu je...Neće me to ubiti...Bring it on. Ne dopusti da se nerviraš, da se razbjesniš...Ne. Skuliraj. Reci ok, samo ću ležati. Opustiti svaki mišić što je više moguće. Drijemat ću sklopljenih očiju. I to je odmor...San ako dođe, dođe...Ako ne, opet ok.

Mnoge su nesanice upravo rezultat "borbe" i bijesa koji proizlazi iz frustracija zbog nemogućnosti usnivanja. Čovjek se ljuti na to što nije u stanju nešto što bi trebalo biti tako jednostavno i onda se zbog toga ozlojedi, nabrusi...i uđe u začarani krug. Svaki sat nespavanja izaziva sve više i više bijesa. Panike...A svaka takva emocija dodatno odgađa nastupanje smirenosti koja je potrebna za nastupanje sna...


Odi popričaj s liječnikom. Reci mu sve...Povjeri se nekoj prijateljici, majci, sestri...Meni u inbox, ako su drugi nedostupni Ključ je u tome da se ne osamljuješ, da ne misliš kako je ijedna emocija koju osjećaš "pogrešna" na bilo koji način...Veliki broj nas bio je u tvojoj koži. I preživio.

Pa ćeš i ti.

Sigurna sam....


A vidiš, kod mene je situacija sa idućom trudnoćom bila bez i "b" od baby bluesa...Valjda sam sve krize koje su me sljedovale prebrodila s prvom bebom, i više to poslije nisam iskusila. Dakle vjeruj u sebe. Ni nemaš pojma koliko si moćna i jaka. Prebrodila si porod(najjaču moguću fizičku bol), darovala tom djetetu život, sad ga svakodnevno održavaš na njemu...Ti si odlična!!I vjeruj, tvoje dijete treba baš tebe. Tvoj miris. Tvoj glas. Jedinu sigurnu luku, jedinu poznatu "stvar"koju ima u o ovom trenutno tako stranom i naoko neprijateljskom svijetu...Polako.Emocije će stići. Ono trenutno niti ne treba tvoje emotivno "raspadanje" zbog ljubavi prema njemu...Ono te najviše treba fizički. Treba (.)(.), zagrljaj i povremen glas...

Najveći dio ljubavi i posebne veze ne stvara se pukim slučajem, preko noći niti po nekoj mističnoj relaciji...Nastaje kroz svakodnevnu brigu (fizičku brigu) za to malo dijete. A ono ju prema tebi razvija zbog sigurnosti koju mu pružaš. Zbog osjećaja da si uvijek tu i da je uz tebe sve nekako manje "strašno"...

Šaljem ti mnogo vibrica...Bit će sve ok, budeš vidjela!

[rushka]

Ma smeta me to sto 3 noci zaredom spavam normalno (uz dojenje) a sad nista, vidim da cu morati uzeti Normabel. Ne znam uopce sto mi je okidac za nespavanje, mozda grcevi koji si krenuli...

[hurmašica]

Evo 8. Mjeseci nakon poroda i ja imam osjecaj da polako ludim.
Naime cini mi se da su se svi dali u: analiziranje mog ponasanna, rijeci, postupaka, brige o djetetu. Nikom nista ne valja, samo kritike i kojekakva nametanja i savjetovanja. Svi bolje znaju sta mom djetetu fali od mene jer sam ja losa majka.
Imam osjecaj da mi okolina crpi energiju baca me u ocaj i ponizava me. Svi djeluju zlonamjerno, kao da namjerno zele da me sjeb... psihicki.
Obzirom da sam sama sa bebom i uglavnom sam u kontaktu samo sa muzevom porodicom i rjedje svojom. Svi mi nesto zamjeraju, odjednom nikom ne valja nista ... a ja se raspadam psihicki.
Nikakve pomoci od nikoga konkretne samo pametovanje i oametovanje i kritikovanje.
Evo nesanica me muci nocima , imam aritmije, brinem se konstantno.
Kako se uopce postaviti kad sam.na izmaku snaga?

[bela-12]

hurmašica kaže:

Evo 8. Mjeseci nakon poroda i ja imam osjecaj da polako ludim.
Naime cini mi se da su se svi dali u: analiziranje mog ponasanna, rijeci, postupaka, brige o djetetu. Nikom nista ne valja, samo kritike i kojekakva nametanja i savjetovanja. Svi bolje znaju sta mom djetetu fali od mene jer sam ja losa majka.
Imam osjecaj da mi okolina crpi energiju baca me u ocaj i ponizava me. Svi djeluju zlonamjerno, kao da namjerno zele da me sjeb... psihicki.
Obzirom da sam sama sa bebom i uglavnom sam u kontaktu samo sa muzevom porodicom i rjedje svojom. Svi mi nesto zamjeraju, odjednom nikom ne valja nista ... a ja se raspadam psihicki.
Nikakve pomoci od nikoga konkretne samo pametovanje i oametovanje i kritikovanje.
Evo nesanica me muci nocima , imam aritmije, brinem se konstantno.
Kako se uopce postaviti kad sam.na izmaku snaga?

Iskreno?
Lakše će biti tek kada ti dijete krene u vrtić, ja sam bila u sličnoj situaciji, sama s djetetom, moj bivši partner nije skoro uopće pomagao, moja obitelj nista, njegova još manje, a prigovaranje je bilo konstantno, on zna bolje, ali on radi a ja ne, pa eto neće on jer je to moj posao. Uz sve to ona ima i nekih problema, vrtić nismo mogli dobiti do njene 3 godine, jer ja nisam radila i nisam mogla raditi jer nisam imala gdje s djetetom. Ona je sada u vrtiću 5 sati, a ja radim na 4 sata, i iako sam strgana, psihički sam bolje, a dijete je i dalje samo moja briga, njen otac ju čuva jedino jedan dan vikendom 4 sata dok ja radim....
Tako da čuvaj živce, sad će lijepo vrijeme budi sto vise vani, i probaj se isključiti kada krenu sa tim prigovaranjem, ili ih lijepo pošalji u rodno mjesto, pa će te pustiti na miru.
Sretno!

[gugolina]

hurmašica kaže:

Evo 8. Mjeseci nakon poroda i ja imam osjecaj da polako ludim.

To je normalno, puno mama se tako osjeća. I ja sam s oba djeteta. Svijet se potpuno preokrene kad dođe beba. Pogotovo ako si osoba koja voli slobodu i koja voli spavati i po karakteru voli imati sve pod kontrolom. Evo ja sam takva.

Možda ti okolina samo želi dati dobronamjeran savjet, no do tebe to dopire kao da si nesposobna. Sumnjam da ti baš svi žele tako zlo, mislim da ti to tako više doživljavaš jer si u takvom izazovnom periodu u životu. No, da, svima nam se diže kosa na glavi kad nam dijele savjete

Vjerujem da ti ide dobro, kao i svakoj mami. Brineš za svoje dijete da su mu sve potrebe zadovoljene i vjerujem da jesu.
No, nemoj zapostaviti sebe, izađi, nađi nešto što te opušta, što voliš raditi. Ako imaš prilike, ostavi dijete na sat vremena nekome od obitelji ili prijatelja. Njima će to biti lijepo iskustvo, a ti ćeš odahnuti.

[HrvojeVRi]

Pozdrav,
Prošlo je 2,5 god od kada je supruga rodila zdravu curicu. Porod je što se tiče supruge prošao dosta teško al nakon 2,5 god čini se prema nalazima da je fizički sve u redu.
Šta se psihe tiče očito nije najbolje jer mi je teškom mukom priznala da je nakon posla, kada shvati da mora ići doma, hvata “gusenje”. Obično sa autom napravi nekoliko krugova po susjednim ulicama prije nego odluči ući i kuću. Problem joj je stres oko brige za djete i “naporno” djete.
Supruga odbija stručnu pomoć i odbija daljnje razgovore na tu temu. Kaže da će proći samo od sebe…
Ima li netko da je prošao slično i da je spreman dati savjet?
Hvala

[bela-12]

HrvojeVRi kaže:

Pozdrav,
Prošlo je 2,5 god od kada je supruga rodila zdravu curicu. Porod je što se tiče supruge prošao dosta teško al nakon 2,5 god čini se prema nalazima da je fizički sve u redu.
Šta se psihe tiče očito nije najbolje jer mi je teškom mukom priznala da je nakon posla, kada shvati da mora ići doma, hvata “gusenje”. Obično sa autom napravi nekoliko krugova po susjednim ulicama prije nego odluči ući i kuću. Problem joj je stres oko brige za djete i “naporno” djete.
Supruga odbija stručnu pomoć i odbija daljnje razgovore na tu temu. Kaže da će proći samo od sebe…
Ima li netko da je prošao slično i da je spreman dati savjet?
Hvala

Dok sama ne shvati - ne želi pomoć, nitko ju ne može natjerati (nagovoriti) na bilo što.
Savjet... budi joj potpora, iako je vjerojatno i tebi naporno, ne umanjuj njezinu brigu, njezin umor, ne govori da joj nije ništa, ne govori da je kriva jer ne želi doći doma djetetu...
Svi zajedno otiđite u park, u igraonicu, sami otiđite na kavu, u kino, kazalište, u setnju.
Kada se rodi dijete, svima nama se život promijeni za 100%, još ako je to dijete "naporno", ili ima neki problem, onda je još i teže, pogotovo jer se očekuje od žene da radi, bude savršena majka, supruga, domaćica, poslovna žena, a nekima od nas je to sve previše, pogotovo ako nemamo pomoći niotkud.

[Nepoznata007]

HrvojeVRi kaže:

Pozdrav,
Prošlo je 2,5 god od kada je supruga rodila zdravu curicu. Porod je što se tiče supruge prošao dosta teško al nakon 2,5 god čini se prema nalazima da je fizički sve u redu.
Šta se psihe tiče očito nije najbolje jer mi je teškom mukom priznala da je nakon posla, kada shvati da mora ići doma, hvata “gusenje”. Obično sa autom napravi nekoliko krugova po susjednim ulicama prije nego odluči ući i kuću. Problem joj je stres oko brige za djete i “naporno” djete.
Supruga odbija stručnu pomoć i odbija daljnje razgovore na tu temu. Kaže da će proći samo od sebe…
Ima li netko da je prošao slično i da je spreman dati savjet?
Hvala

Bok Hrvoje, jel se nešto promijenilo vezano za dijete u tom periodu otkad supruga odgađa dolazak kući s posla?? Jel dijete stvarno "naporno" ili je njoj naporno??

Možda je samo u nekom periodu kada joj je malo teže nego inače, možda će zaista proći samo od sebe sa vremenom, možda se ženi nakupilo...

Najbolje je zasad pratiti stanje, tj.nju pa ćeš vidjeti, ako potraje, onda ozbiljno porazgovarati sa njom i vidjeti daljnje solucije, a kažem, možda je samo teža faza u pitanju pa će proći...

[vlovrec]

Dijete ima 2,5 godine
Ako joj do sada nije ništa lakše, ne vjerujem da će s daljnjim protekom vremena biti. Baš naprotiv, biti će joj samo teže

Kad dolazi s posla, sama ostaje s djetetom? Zato joj je teško? Ili si i ti ili netko drugi prisutan?
Ako je sama, probajte joj nekoga još organizirati, da se ne osjeća tako očajno kad ide kući s posla, da i još netko preuzme malo hendlanje djeteta
A ona neka se malo posveti sebi, da može raditi nešto što nju veseli

Ali mislim da bi bilo najbolje da potraži neku pomoć, ili bar neku prijateljicu ili nekog kome se može izjadati, jer očito tebi ne može kad veliš da ti s teškom mukom priznaje

Grozno je to kad ti je donedavno tvoj dom i tvoje utočište, postane mjesto na kojem ti je grozno i na koje ne želiš ići. A drugog utočišta nemaš...

Tko nije probao ne zna, osjetiti tu količinu očaja
Skroz je shvaćam

[SummerNight]

zena se osjeca zarobljeno i neispunjeno. treba joj nesto samo njeno, treba joj vrijeme za nju i treba joj dio zivota odvojen od familije a da to nije posao.

[Preveza]

Bravo ^!

Koliko ti radis kucne poslove i koliko se baviš detetom?

Možda ipak nije bila spremna za dete, ali nije htela da prizna ili je tek sada shvatila kolika je to promena. Veoma je strašno to što joj se ne dolazi kući
Zašto ne želi pomoć? Uopšte ne razmišlja kako će se to odraziti na dete?

[HrvojeVRi]

Summernight - hmm, nije da nema vremena za biti sama, a tu ima još prostora...
Preveze- žena dođe doma u 15:15, ja u 16:45. Ja sam sa djetetom do 20:30 i nakon toga ga ja najčešće uspavljujem. Žena obavlja kućanske poslove kada ja dođem doma i pojedem. Ja sam je nagovarao na djete, ona pristala... pomoć ne želi jer smatra da je sve ok sa njom. Više misli na sebe nego na djete u konkretnom slucaju.
Vlovrec- njeni roditelji su sa njom dok ja doma ne dođem. Nije sama sa djetetom. Njeni roditelji čuvaju djete dok se mi ne vratimo sa posla. Nema šanse da bi se ona nekome povjerila oko onoga što je eventualno može povrijediti...
Nepoznata007- djete je uvijek isto. Dobro jede, dobro spava, zna se i samo igrati. Prosječno djete rekao bih. Pratim je