Gubitak majke

[TincH]

Nisam dugo pisala ovdje.

Ona se razbolila s 58, umrla sa 60.
Rak pluca. Za tu bolest - umrla je mlada, tako bar kazu.
Realno, mogla je povuci jos sigurno 15 dobrih godina. Osam godina kasnije, vecina mojih frendica i dalje ima majke, neke cak i starije od onoga koliko bi moja imala da je ziva.

Smrt joj nisam instant oplakala, zapravo sam prvih godina bila tupa ko kamen, prve postene suze izasle su kasnije.
Danas, rekla bih, po tom pitanju sam gore no ikad.
Stalno mislim na nju, stalno mi je pred ocima.
Najsretnija sam na nasoj vikendici, sjecuci grmlje koje je ona sadila, kupajuci se u uvali u kojoj se ona kupala.
Koristim peraje koje je ona koristila, i odbijam kupiti nove, iako su mi njezine prevelike i fakat vec stare.
Kako nam je uginuo i macak kojeg je ona donijela u kucu, uzela sam novu macu, koju nosim na more sa sobom, bas kako je i ona radila.
Muz razumije, ne gnjavi, ne inzistira da dolazi i on, pusta me samu, zna koliko mi znaci.
Cudno je, ali meni je tek tamo srce na mjestu, iako se cesto pitam odakle mi i zasto ta potreba da tako ponavljam nju, to njezino.

Ali cinjenica je takva da naprosto osjecam grozan nemir ako se ne nastojim konektirati sa svime njenim sto je ostalo 'na zivotu', najvise tom energijom.

Ne znam je li se dogadjalo ikome, ali zapravo otkako je nema ja sam se promijenila.
Bojim se smrti, bojim se da ce sve sto mi znaci iznenada nestati, isto kako je otisla i ona.
Najgore je sto je isla doktorima, godinama, stalno je imala bronhitise, nitko ju nije slao na pretrage, davali su joj antibiotike dok to nije skroz naraslo, do krajnjeg stadija. Cak je napravila i jedan rendgen u medjuvremenu slucajno, i nitko nista nije vidio.
To je ono sto mi je receno, iako postoji sansa da nije istina, ali recimo da se sve dogodilo tako da sam maltene nenadano ostala bez nje, i stalno se pitam je li se moglo sto jos uciniti, je li netko mogao nesto primijetiti na vrijeme, mozda joj produziti zivot jos koju godinu... svasta se pitam.

A taj strah od smrti, to mi je najgore.
Jednostavno sam svjesna da lako, svakog trena, mogu ostati bez svih vaznih ljudi. Pomislim, sto ako mi se muzu nesto desi, pa raspala bi se od tuge. Vrijedi za sve vazne mi ljude.
Uvijek sam mislila da cu, ako sam prezivjela njezinu smrt, prezivjeti sve.
A sada, ispada da vise ne mogu nista. Hipohondar sam, stalno si mjerim tlak, srce, pazim sto jedem, drscem od straha prije redovitih sistematskih pregleda. Imam 34 godine, a u svojoj glavi imam 54, osjecam kao da me nesto ceka iza ugla, svakog casa.

Znam da je to povezano s time sto sam prosla i sto to nisam posteno isplakala (o razlozima ne bih).
Zivim, radim, zaradjujem, grabim naprijed, ali nekada je tako tesko, nekada jedva da se imam snage ustati, ponekad me toliko obuzme strah da ne mogu raditi.
¨
Ne znam moze li mi itko od vas reci ista pametno...
Barem sam napisala nekoliko rijeci.

[prilika]

Ja te razumijem. Ostala sam bez mame prije tri godine. Imala sam tada nepunih 36 godina, sada sam prošli tjedan navršila 39. Moja mama imala je 68 godina. Njeni roditelji su dugo živjeli, deda je doživio 85 godina, a baka 91. Meni mama isto nedostaje. Nekako sam se navikla da je nema. Ostao mi je tata koji je 12 godina stariji od mame i ima 83 godine. Nemam muža, brinem se za tatu koji se razbolio godinu dana nakon što smo ostali bez mame. I tako vrijeme ide.

Ja sam sa mamom išla na more i to mi nekako najviše nedostaje. Bilo bi dobro da se tata nije razbolio.

poslano sa mog Samsung Galaxy S5 mini

[TincH]

A jebemu tebi isto nije lako.
Moj tata je dobrog zdravlja, ima svoj zivot, na neki nacin to je lakse, na drugi teze jer su nam tuge drugacije. On recimo ima jos uvijek svoju majku zivu (moju baku), i ne mozemo pricati uopce o nicemu. Drago mi je da je nastavio dalje, s novom curom, ali moju bol ne shvaca i previse ju banalizira. Najvise od svega voljela bih da mogu s njime o tome razgovarati medjutim ne mogu jer on me jednostavno ne osjeca na onoj dubljoj razini i pomirila sam se s time.
Tako da sam u toj nekoj dubokoj tuzi stvarno sama, i nekad mi je fakat tesko, uhvati me uzasan strah od svega.

Moji djedovi i bake su isto ok pozivjeli, s mamine strane do nekih 80, s tatine i dulje (prabaka je otisla s 94).
Ne znam zasto generacije nasih roditelja tako rano odlaze... A mozda mi se to samo cini...

[prilika]

Muški se nekako prilagode. Ja ne znam kako bi da je tata mlađi pa da je našao nekoga nakon mame. Mislim da bi me to jako povrijedilo. Tako da jasno mi je da ti nije lako prihvatiti tu novu ženu.

poslano sa mog Samsung Galaxy S5 mini

[TincH]

Ajme, krivo si me shvatila. Meni uopce nije problem sto on ima novu zenu, dapace, sretna sam sto ju ima.
I mislim da je dobro da ju ima. Zdravo je.
Plus nas dvije smo se sprijateljile i u dobrim smo odnosima.

Fali mi samo sto se ne mozemo naci i popricati na iskren nacinjer je on vrlo teska osobnost koja zapravo nije sposobna za ikakvu empatiju.
Ali bez obzira na njega, tesko mi je, i tesko bi mi bilo u bilo kojoj drugoj situaciji.
Jednostavno mi je nepodnosljivo zivjeti ponekad, imam osjecaj da sve sto imam moze nestati svakog casa i ne mogu se opustiti.

[prilika]

U svakom slučaju dobro je za tebe da si prihvatila novu ženu. Jer ipak ona je došla na mjesto tvoje mame, barem što se tiče tvoga tate. Recimo znam jednog susjeda sa mora. Isto je našao vrlo brzo novu ženu i doveo ju je da sa njim stalno živi u stanu. Djeca su mu to zamjerila, slabo sa njima komunicira od tog događaja. Meni isto ta žena nije baš nešto. Čini mi se dosta nametljiva. On inače ima 4 djece.

poslano sa mog Samsung Galaxy S5 mini

[Azz]

tinch, skroz te razumijem za ovaj strah koji ceka iza ugla, hipohondriju, te se i sama osjecam kao da sam mnogo starija. imam 38, a osjecam se kao da mi je 78. inace sam se uvijek osjecala starijom, a to se pojacalo nakon majcine smrti prije 5 godina. umrla je 10 dana nakon postavljene dijagnoze - neoprabilni rak na gusteraci s metastazama na jetri. umrla je s 51. godinom. i nakon toga se cijeli moj svijet okrenuo naglavacke.
otac je nasao jednu zenu, pa drugu, pa trecu...ide njega. vozi motorcine i gusta zivot. jako sam sretna da je njemu dobro, zasluzio je da uziva. znam reci da su mi otac i sin u pubertetu

mama, poistovjecivanje s njom. to je nesto najgore sto mogu cuti - "ista si mama". to bi mi zapravo trebao biti kompliment jer mi je stara bila komad za kojim su se okretali i muskarci i zene, full atraktivna, uvijek nasmijana, srdacna.
no, ja imam problem s tim poistovjecivanjem, te na svaki nacin pokusavam ne raditi nista sto je ona radila, ne biti poput nje. pa sam stvorila gard...hm, odavno to traje. ona je zeljela da ja budem njena lutkica s kojom ce se pokazivati drugima...a ja sam bila sve ono sto ona nije smatrala lijepim - darkerica koja ne da se ne osmjehuje svima kao i ona, nego sam vecinu zivota provela razmisljajuci kako je svijet zasluzio jedan veliki prasak, nakon koje vise ne bi postojale stetocine - ljudi.

i danas...i dalje pokusavam uvijek biti sve suprotno od onog sto je ona bila. jer, ako budem ona, ako joj nalikujem kako to drugi tvrde...umrijet cu kao i ona s 51. godinom...2xgodisnje s velikim strahom radim uzv abdomena i inzistiram da mi odmah kazu sto je s gusteracom, jel ima kakvih promjena.

i da...umrla je prije 5 godina, a ja sam jos ljuta...jer je zasrala kao zena i majka, jer je bila slaba i trebala uvijek neciju pomoc - musku obicno. ja ne trebam muskarce kao ona, nevjera mi je nepoznanica, ne flertam, a kad nesto hocu - direktno pitam.

i tako...dodjem na grob i gledam u sliku te lijepe zene...pa imam potrebu da me zagrli i da se osjecam sigurno kao u nekim jako davnim vremenima...a nekad dodjem i ljutim se na nju...sanjam da se svadjam s njom...toliko toga nismo rijesile, a ona je umrla. nije smjela umrijeti tako rano. i tako brzo.

Poslano sa mog SM-J500FN koristeći Tapatalk

[Joshua]

Kad mama umre prestaješ biti djete. Ne vele to bezveze.

[TincH]

prilika kaže:

U svakom slučaju dobro je za tebe da si prihvatila novu ženu. Jer ipak ona je došla na mjesto tvoje mame, barem što se tiče tvoga tate. Recimo znam jednog susjeda sa mora. Isto je našao vrlo brzo novu ženu i doveo ju je da sa njim stalno živi u stanu. Djeca su mu to zamjerila, slabo sa njima komunicira od tog događaja. Meni isto ta žena nije baš nešto. Čini mi se dosta nametljiva. On inače ima 4 djece.

poslano sa mog Samsung Galaxy S5 mini

Znam da puno djece ne prihvaca nove partnere roditelja, ali ja sam otpocetka imala dovoljno srca i mozga da to odobrim bez komplikacija. S time da je zenska fakat super, dapace, cak se ponekad zabrinem kako ona uopce uspijeva s njim

Inace, ne zivim s njim i nije me briga koga useljava u svoj stan, neka si napravi kako god mu pase.

Moja mama je moja mama, a zivot mog tate nema veze sa mojim zivotom i percepcijom koju ja gajim prema mami.
Mogli su se razvesti i naci nove partnere pa bi mi svejedno i dalje bili roditelji.

Smatram da svatko ima pravo na novu ljubavnu srecu, ako ju prizeljkuje, i ako ju moze prihvatiti. Znala sam to od samog pocetka i na neki nacin bila spremna na takav razvoj stvari. Osim toga, meni nije prirodno da dijete ostaje vezano za roditelja na takav nacin, roditeljev zivot treba teci dalje neovisno o djetetu, sto ne znaci da mu on i dalje nije otac odnosno majka.

josuha kaže:

Kad mama umre prestaješ biti djete. Ne vele to bezveze.

Da....
I bas je tesko, ono, bolno je
Tesko je i kada ode otac, ali mama je mama

[TincH]

Azzura kaže:

tinch, skroz te razumijem za ovaj strah koji ceka iza ugla, hipohondriju, te se i sama osjecam kao da sam mnogo starija. imam 38, a osjecam se kao da mi je 78. inace sam se uvijek osjecala starijom, a to se pojacalo nakon majcine smrti prije 5 godina. umrla je 10 dana nakon postavljene dijagnoze - neoprabilni rak na gusteraci s metastazama na jetri. umrla je s 51. godinom. i nakon toga se cijeli moj svijet okrenuo naglavacke.
otac je nasao jednu zenu, pa drugu, pa trecu...ide njega. vozi motorcine i gusta zivot. jako sam sretna da je njemu dobro, zasluzio je da uziva. znam reci da su mi otac i sin u pubertetu

mama, poistovjecivanje s njom. to je nesto najgore sto mogu cuti - "ista si mama". to bi mi zapravo trebao biti kompliment jer mi je stara bila komad za kojim su se okretali i muskarci i zene, full atraktivna, uvijek nasmijana, srdacna.
no, ja imam problem s tim poistovjecivanjem, te na svaki nacin pokusavam ne raditi nista sto je ona radila, ne biti poput nje. pa sam stvorila gard...hm, odavno to traje. ona je zeljela da ja budem njena lutkica s kojom ce se pokazivati drugima...a ja sam bila sve ono sto ona nije smatrala lijepim - darkerica koja ne da se ne osmjehuje svima kao i ona, nego sam vecinu zivota provela razmisljajuci kako je svijet zasluzio jedan veliki prasak, nakon koje vise ne bi postojale stetocine - ljudi.

i danas...i dalje pokusavam uvijek biti sve suprotno od onog sto je ona bila. jer, ako budem ona, ako joj nalikujem kako to drugi tvrde...umrijet cu kao i ona s 51. godinom...2xgodisnje s velikim strahom radim uzv abdomena i inzistiram da mi odmah kazu sto je s gusteracom, jel ima kakvih promjena.

i da...umrla je prije 5 godina, a ja sam jos ljuta...jer je zasrala kao zena i majka, jer je bila slaba i trebala uvijek neciju pomoc - musku obicno. ja ne trebam muskarce kao ona, nevjera mi je nepoznanica, ne flertam, a kad nesto hocu - direktno pitam.

i tako...dodjem na grob i gledam u sliku te lijepe zene...pa imam potrebu da me zagrli i da se osjecam sigurno kao u nekim jako davnim vremenima...a nekad dodjem i ljutim se na nju...sanjam da se svadjam s njom...toliko toga nismo rijesile, a ona je umrla. nije smjela umrijeti tako rano. i tako brzo.

Poslano sa mog SM-J500FN koristeći Tapatalk

Ajme stvarno je bila mlada

Moja mama je isto bila macka, crna, zgodna, bas su je svi gotivili, toliko se poistovjecujem s tvojom pricom
Moja je sutjela, trpila, rintala za sve, muza najvise, nije zivjela svoj zivot. Zamjerala sam joj to dok je bila ziva. Danas... razmisljam drugacije, razmisljam da je ona ipak u tome vidjela neki smisao, kojeg ja nikada necu dokuciti.

I grozan je taj osjecaj, kad mama ode tako naglo, kao da je zivot sam po sebi umro, jer mama je zivot, ta slika je uzasno jaka, i uzasno sve skupa boli

Imala sam i ja tu fazu kada sam mrzila to 'ista si mama'. I bilo je grozno, uzasno tesko za slusati i nakon njene smrti. Pogotovo jer bi me ljudi gledali s nekim sazaljenjem, a nisam to mogla podnositi.
Onda sam dosla u fazu kada sam to prihvatila. Jednostavno sam se pustila, rekla si dovraga i s time, njena sam kci, pa naravno da imam neke osobine. Tako da ih danas bez straha zivim, ponavljam, i sto je najbolje - shvatila sam tek tada da joj zapravo nisam previse slicna. Ni ocu, ok, imam neke osobine od oboje, ali nekako sam zapravo - svoja.

To sto ljudi pricaju i vide - to ostavljam njima. Mene su te komparacije pustile i sada je ostalo samo ono esencijalno - a to je da mi fali, uzasno fali. Zao mi je sto mi nije bilana svadbi ni upoznala mog muza, sto nije vidjela sto sad radim, kako zivim, sto nikad nece upoznati unuka, ako ga budem imala. Htjela bih je pitati sto stvari, a nje nema da je pitam... Cesto se sjetim toga i bas mi bude grozno.

A tu svijest o smrti i prolaznosti bolje da ne spominjem. Da, zivim mozda bolje, naucila sam da nema vremena, da treba uzeti sve sto zelis, slijediti snove, ta misao me tjera. Ali koliko me god tjera naprijed, toliko sam i u strahu, konstantnom. Valjda to tako mora biti.

Glede straha od smrti s 51. - kod mene ti je isto. Prije 4 godine jako sam prorijedila pusenje, a prije godinu dana ga u potpunosti ostavila.
Posto je to kod nje bio 'nepusacki' rak, naravno da me strah. Neki dan sam guglala metode skrininga pluca i saznala da zapravo neka kvalitetna jos ne postoji. Nadam se da ce je kroz par godina otkriti.
Inace, i sama sam pojacala zdravstvene kontrole.
Vjerojatno to nije lose za nijednu od nas. Ali s druge strane, zivis u stalnom strahu.
A upravo je to ono sto umara
Imam osjecaj da bi mogla biti puno opustenija i manje u grcu, a ne mogu....

[Azz]

svidja mi se Tinch tvoje prihvacanje onog sto je ona bila i sto ti je ostavila. nadam se da ste imale dobar odnos. veliki dio moje ljutnje zbog majcine smrti lezi u tome sto dugo prije smrti nije bila mama, potpora, nije bila uz mene...zamijenile smo uloge, ni sama ne znam kad. i to me jako povrijedilo. imam sestru tvojih godina koja je bila full bliska s njom. no ona je to nekako odzalovala i isla dalje. a ja sam zapela.
od njene smrti kitim svake godine najljepsi bor ikad. kao da je zadnji. od njene smrti sam toliko svjesna one "danas jesi, sutra nisi". i dobro josuha kaze...posebno je to s mamom. ona je bila stup. a ako je ona pala, ja sam po prirodi stvari sljedeca.
strah je prokletinja. "boj se vuka, boj se lije - nikad u sumu". zavraga i takav zivot. no u meni je toliko intezivan osjecaj prolaznosti zivota, krhkost i nemoc ljudskog bica.

kazu mi kog vraga svaki dan (kad mogu zbog posla) pratim sina do skole, ljubim ga, svirnem iz auta. i zaboli me sto drugi misle o tome. znam da ce on jako brzo odrasti i prirodno je da ode od mene. no dok sam ziva govorit cu mu koliko mi znaci i koliko ga volim. i muzu. i ocu. i sestri... ne cekam "posebne prilike" da pokazem ljubav. dajem je nedvosmisleno svakog dana. jer nikad ne znas koji ce biti posljednji.

...to jutro sam je ostavila samo na tren nakon sto sam otvorila prozor u sobi. rekla je da je jos malo pustim i da ce kasnije pojesti. rekla sam "ok, idem upalit ves masinu i onda se vracam". kad sam se vratila ona vise nije disala. glupa masina i roba...trebala sam sjediti uz nju i reci joj da je volim...
i zato ne propustam reci koliko volim.
a zivot...to je trenutak, bljesak...mozda ga ne bi ni trebalo odvec ozbiljno shvacati.




Poslano sa mog SM-J500FN koristeći Tapatalk

[TincH]

Ja muzu kazem valjda svaki drugi dan da ga volim.
Ne onako reda radi, vec mi dodje, bas me obuzme, i kazem mu
Uzasno sam sretna sto smo si organizirali svakodnevicu tako da nam je ful ugodno, prevazisli smo hrpu problema, radili na njima, i mogu reci da mi je dom mirna luka, i tezim tome da bude jos savrsenije kasnije, ako je ikako moguce.

Promijenila sam krug prijatelja, nekako spontano, za neke sam se morala aktivirati, neki su sami otpali. Kad gledam unazad, drago mi je. Ne mislim nuzno nista lose o tim ljudima kao takvima, ali naprosto ja za sebe trazim ono sto mi najvise odgovara.
Promijenila sam posao, radim ono sto mi srce zeli, prozivjela sam i lagani stres zbog tog transfera, ali opet.. ne tako veliki kao neki drugi stresovi. U konacnici, to je bio na neki nacin moj put u samostalnost, reklo bi se, ocekivani stres.

Mislim puno na mamu, nekako moja dusa pokusava ciniti sve sto ona nije - nije komunicirala s muzem, ja jako radim na tome. Nije izrazavala osjecaje, ja vristim. Odustala je od posla i aktivnosti, ja se bas razvijam na tom polju.
Zvuci suludo ali osjecam se kao da joj to dugujem, znam da bi voljela to, uvijek je govorila, uci, imaj svoju placu, da ne budes kucanica kao ja. Nikada me nije odgajala da to postanem...
Jedino kad sam lose, zatvorim se, poput nje, kako je ona cinila, nekako 'nestanem', udaljim se od svijeta, padnem u tu anksioznost, hipohondriju. Ne znam drugacije, ali se borim s time, ne dam se predugo, pokusavam izaci, aktivirati se. Uspjelo mi je svaki put.
Bas sad izlazim iz jednog takvog razdoblja.. ponovno.

Tebi saljem veliki zagrljaj, malo me stisnulo kada sam citala tvoj zadnji odlomak
Potpuno si u pravu, treba zivjeti svaki dan, ne po 'pravilima', vec onako kako mi bas zelimo, kako nas usrecuje
A od viska ljubavi nitko nije umro, samo od manjka

[OsicA965]

Previše mi fališ.........jedna situacija u kojoj bi tebe nazvala.........nemam koga drugog...a nema ni tebe.......Previše mi fališ mama.

[Absolution]

Moja majka je umrla prije četiri godine od raka pluća. Ona je držala sve konce u rukama. Znam da je smrt sastavni dio života i svi ćemo kad tad umrijeti. Boli me samo što sam zadnjih par godina njezinog života ja bila depresivna i zbog tog osjećam grižnju savjest. Što je morala otići na takav način u velikoj brizi za moju budućnost. Iz glave mi ne izlazi scena nje kako umire... Umjesto da prebacim misli na lijepe i sretne zajedničke trenutke meni se stalno to vrti pred očima. Ne samo zato što je moja majka ali stvarno bi mogla svakome poslužiti kao životna inspiracija, a što ti je život tako brzo prođe ni ne okrenemo se i tko na kraju može reći da je stvarno živio?

[prilika]

Danas je točno tri godine i šest mjeseci od kada je mama umrla. Mama mi jako nedostaje, ali nekako sam prihvatila da mame nema. U početku sam teško prihvaćala da mame nema. Najgore mi je bilo prvo proljeće i ljeto bez mame. Mama je umrla iznenada od bolničke sepse u ranu jesen 2013. godine. Bila je bolesna i nepokretna jer je ostala bez noge osam mjeseci ranije, ali mogla je još živjeti jer nije imala rak. Imala je i bubrežnih problema, slabiji rad bubrega. Srce joj je bilo zdravo. Mama je imala zelene oči, smeđu kosu. Ja sam više tamnoputa na tatu. Najveći problem je śto se tata razbolio nakon maminog odlaska. Za vrijeme mamine bolesti dosta mi je pomogao oko mame, pomogao mi je staviti mamu na kolica, išli smo van svaki dan kada je bilo lijepo vrijeme.

[prilika]

Dosta često sanjam mamu i u mojim snovima mama nije nikada bolesna. Drago mi je da su ostala lijepa sjećanja na mamu.

[OsicA965]

Kao da je s tobom mama sve pozitivno nestalo, sve sami neki problemi, trudim se izdići glavu iznad problema, no teret na ramenima je sve teži, a ja se trudim i dalje...malo sam umorna,malo sam tužna...sutra ću opet biti hrabra...nedostaješ mi!

[OsicA965]

Kad sam te izgubila,zapravo sam izgubila osobu od povjerenja,današnji dan mi samo to po stoti put potvrdio, a i ljudi na poslu gluposti pričaju, nemaju pojma...
Nedostaješ mi...svake sekunde,minute,sata,dana,mjeseca,godine,svih ovih desetak godina...nedostaješ mi

[Undertaker]

prije tri mjeseca mama je otisla. ja imam 25 godina. tek sada postajem biti svjestan i da ju vise necu vidjeti. zadnjih par godina zbog raka je bila jako slaba. a zadnjih par dana uopće nije jela a ja sem je silio i vikao na nju. savjest me pece zbog takvog ponasanja a bojao sam se bas toga da ce umrijeti a ja sebi necu moc oprostiti. stvarno se osjecam lose, jos navecer ok ali jutro i dani su mi sjebani skroz. radije bi da sam ja umro a ona ostala

[Brutalis]

Undertaker kaže:

prije tri mjeseca mama je otisla. ja imam 25 godina. tek sada postajem biti svjestan i da ju vise necu vidjeti. zadnjih par godina zbog raka je bila jako slaba. a zadnjih par dana uopće nije jela a ja sem je silio i vikao na nju. savjest me pece zbog takvog ponasanja a bojao sam se bas toga da ce umrijeti a ja sebi necu moc oprostiti. stvarno se osjecam lose, jos navecer ok ali jutro i dani su mi sjebani skroz. radije bi da sam ja umro a ona ostala

nije tvoja krivica, tako je trebalo biti, ne možeš protiv sudbine