Sebičnost i duhovnost

[Lost-soul]

Nedavno sam razgovarala sa osobom koja tvrdi da je potrebno biti sebičan u životu i gledati isključivo na sebe i svoju guzicu te sebi najviše ugađati i da je u životu potrebno gaziti preko leševa da bi se stiglo do cilja.
Sebičnost=egoizam.
Ja sam osoba koja u životu uvijek brine i za druge odnosno za tuđe želje i osjećaje. Nekad to pokažem a nekad izglumim ravnodušnost iako se na kraju krajeva grizem u sebi.
Ne znam za druge i naravno za osobu s kojom sam se dotakla ove teme koliko je duhovna zapravo, ali mislite li da osoba koja je dosta duhovna može doći do te prepreke koja ju zapravo teže vodi do tog koraka da postane sebična?
Ili je to ipak sve stvar prijašnjih uvjerenja da je loše dopustiti si sve što poželiš,gledati isključivo na sebe, hladnokrvno pojesti zadnji kolač na tanjuru,uzeti sebi najbolje?
Iz svog osobnog primjera moram reći da sam ja kroz život dosta često bila sputavana i dobivala razne kritike u smislu da ne vrijedim dovoljno ili da nešto ne zaslužujem. Kad bih iznela svoje mišljenje i stajalište o nečemu što je i drugoj strani odnosno tada odrasloj osobi bilo također van dometa, krivica se svaljivala na moja leđa sa riječima da visoko letim i da se spustim na zemlju u realan život.
Naravno takve stvari su me obično natjerale da se pokunim,slegnem ramenima i da pomislim da je čak sramotno imati misao da mogu imati ili poželjeti nešto više.
Danas kad sam shvatila da sam svjesni kreator i da mogu razmišljati daleko najdalje,takve stvari me ne diraju ali sam se bez obzira,oblikovala u skromnu osobu,nesebičnu i suosjećajnu što je svjesna sam ponekad loše za mene.

Čini li nas nesebičnost duhovnima?
Koja je po vama zdrava razina sebeljublja?