- Čekaj, Hazan, dopusti da ti kažem. Bio sam ludo ljubomoran. Nisi me željela vidjeti, ali kako si radila s Yagizom provodila si vrijeme s njim. Izluđivalo me je! Kako si se smijala pored njega... Rekao mi je da buncam. Da mi je brat. Ali ste stalno provodili vrijeme skupa, imali ste zajedničke teme, a ja nisam bio u tome..
- Da si odgovorao na pozive...
- Zvučiš kao Yagiz.
Sinan se gorko nasmiješio.
- Nisam slušao kad je rekao da me voliš, čuo sam samo svoju ljubomoru. Žao mi je, Hazan.
- Da si bio tu.. - mrmljala sam.
Nešto se pojavilo u meni, u mojim mislima. Zašto Yagiz nije rekao da ga je Sinan napao?
- Da li bi mi se vratila?
Sinanov glas je bio pun nade.
- Ako bih se mogao iskupio za hotel, da li bi mi se vratila?
Nasmiješila sam se. Naravno, vratila bih mu se. Ne ponašaju li se tako zaljubljeni ljudi? Ali riječi su mi zastale na jeziku.
- Onda ne bi otišla k njemu?
Mislila sam da ću se ponovo naljutiti. Kako me opet može gađati sa svojim bratom?! Ali nešto me spriječilo da se naljutim. I nije dopustilo da kažem "da". Zašto sam se okrenula Yagizu? Nisam navikla da ovisim o nekome, ali to je poput zamagljenja. Uvijek je govorio tako da mu se ne može suprotstaviti. I ja se složim s njim. Yagiz me mogao uvjeriti jednim pogledom. Kako mu je to uspijevalo?
Jedno drvo u kaminu je puklo i ja sam se stresla.
- Trebao si me poznavati, Sinane. Znati moje srce.
Nisam odgovorila na njegovo pitanje. Nisam imala odgovor. Gledajući mu u oči vidjela sam iskreno pokajanje. I njega je boljelo. Uzeo je moju ruku.
- Slušaj, Hazan. Ne može se ovako završiti. Ne možemo biti jedno bez drugoga. Umirem svake minute bez tebe. Osjećam se tako loše. Pobjegnimo. Ti i ja. Daleko od svega. Od problema, od snimanja. Znam da to ne voliš.
Htjela sam ga zaustaviti, ali se činilo da se Sinan boji da neće imati vremena da kaže sve.
- Znam da je Yagiz iz nekog razloga stavio klauzulu u vezi jednostranog prekida. Mogu razgovarati s našim odvjetnikom. Istina, on više sluša moga brata. - u Sinanovom glasu se čula ironija.
Nasmiješila sam se, jer su Yagiza slušali svi. To me je razdraživalo, pogotovo kad mi se obraćao njegovim urednim (pedagoškim) tonom, ali bilo bi teško ne priznati mu tu sposobnost.
- On je jedan od najboljih odvjetnika. Trebala bi ga se sjećati, on nas je izvukao iz zatvora.
- Da. Kojeg je Yagiz poslao na tvoj zahtjev. - kimnula sam glavom.
Sinan je skrenuo pogled. Namrštila sam se, nešto mi je promaklo.
- On ti može reći kako da iazđeš iz ugovora.
- Ne. - provalilo je iz mene.
U Sinanovim očima se pojavila nevjerica.
- Ne sviđa mi se to, - objasnila sam, - ali ne želim iznevjeriti toliko ljudi, sad kad smo skoro gotovi. Posebno jer vam je otac dao samo tjedan dana. Ne želim da imate problema zbog mene.
- Tatu ni ne zanima ovaj projekt. Ukinuo ga je.
- Što? Onda...
Skočila sam na noge pogledavajući moju crvenu haljinu.
- Što to sve znači?!
- To je? Ah...
Sinan se naslonio na sofu i salutirao kao da je u kazalištu.
- Yagiz se nije slagao, rekao je da će završiti projekt bez obzira na sve.
Namrštila sam se. Yagiz je nešto slično spomenuo.
- A poslije toga će ići za Ameriku?
Nisam ni shvatila da sam to rekla naglas. Vidjela sam kako se Sinan ponovno unervozio.
- Zašto si tako zabrinuta, Hazan?
- A tebe nije briga što je tvoj brat iz nekog razloga odlučio otići na drugi kraj svijeta?
- Dosta sad!
Sinan naglo ustade, pogled mu se ponovno pretvorio u bodež.
- Ja se moram brinuti, a ne ti. Ja sam njegov brat! Brat! Ti mu nisi nitko!
- Ali..
- Znaš li uopće što je dugo vremena mislio o tebi?
- O meni?
Nisam vjerovala da je Sinan opet odlučio povrijediti moje srce. Dosta! Ne može to stalno raditi. Stegla sam šake. Osjećala sam bijes, kao da samo taj osjećaj prolazi kroz moje vene.
- Kurva? A tko ga je uvjerio u to? Ti! Ti si ga uvjerio! S kojim pravom sada nešto pričaš?! S kojim?! Mrzim te!
Gušile su me suze. Okrenula sam se. Skrila se kod najbližeg prozora. Kako sam samo htjela izaći iz ove zamke!
Sinan mi prišao. Ušao u moj prostor, kad sam mislila da će otići. Ali nije ništa rekao. I nije se micao.
S druge strane prozora je bio mrak, neprimijetno je stilga noć. Iznenada. I ona je, poput ove kuće, bila stranac.
- Ljubav je najgluplja stvar koja se nekome može dogoditi. - promrmljala sam nakon vječnosti.
Sinan je okrenuo glavu u mom smjeru. Nisam ga gledala, nisam mogla. U duši je bila pustoš. Umor.
- Neći ići?
Sinanov glas je bio tih.
- Kao da si otišla, a ja ostao ovdje. Sjećam te se, ali si bila drugačija. I ne mogu te razumjeti. Ne mogu to sve da shvatim.
Pogled mu je prešao preko haljine.
- Tko si ti stvarno?
Nisam znala što da kažem. Sjetila sam se kako smo Yagiz i ja igrali košarku. Bilo je stvarno. Nisam mogla a da se ne smijem. I kad smo gledali fotografije..
- Tko je on tebi, Hazan?
Pitanje je došlo naprasno.
Zbunila sam se. Sinan nije rekao ime, ali...
- Ne znam…
Ovdje su zvijezde sjale jače. U Istanbulu su praktički nevidljive. Fascinantni crni somot s raspršenim dijamantima. Zabacila sam glavu sanjajući da se izgubim među njima.
Sinan više nije ništa rekao. Tišina se uselila među nas. Shvatila sam da više ne osjećam ljutnju ili gnjev. U meni je bila praznina. Nije bilo ničega.
***
Zvuk otvaranja vrata, unatoč čekanju, izazvao je početak. Pogledala sam Sinana kako sjedi pokraj prozora. Jutarnje svjetlo je njegov obris učinio nejasnim. Nije se micao. Ustala sam i ponovno ga pogledala.
- Idi. - rekao je tiho.
Podigavši rub haljine, krenula sam prema izlazu. Na vratima sam se zaustavila. Osjećala sam žaljenje. Ova noć je sa sobom odnijela dio mene, dio Sinana u kojeg sam bila zaljubljena. Zaboravila sam šal, ali se nisam mogala vratiti.
- Žao mi je. - reče moje srce.
Yagiz je bio u pravu, bio nam je potreban ovaj razgovor. Ali nije sve podređeno volji Yagiza Egemena.
Izlazim van, zaustavljam se. I, vjerojatno, da nisam pogledala krajičkom oka, ne bih ga primijetila. Yagiz je stajao po strani, naslonjen na zid kuće. Kao da je umoran. Sam. Rekao je da njegova duša ne pjeva (da su njegove pjesme utihnule), jer se navikao na usamljenost. Činilo mi se da mu je sada potreban netko, još više nego kad mi je onda plakao na ramenu.
Nisam mu naglas pozvala ime. Čini se da je ipak čuo. Pogledao me je. Sad bih dala sve da znam koje misli su skrivene u tim neobičnim očima.
Tko je on meni?
Pogledala sam u hladno jesensko nebo. Bilo je gotovo poput njegovih očiju. Vjerojatno onih s kojima će se moja duša naći.
KRAJ 
Mašala. 
Ili evo nešto što je vas ostavilo bez daha! Hvala i sorry na smetnji! 
Problem je u tome sto trazim jednu lokaciju sa seta i to vec 2 dana.Bila je u par serija)nije cafe loti vec jedna drvena nazvala bi ju gostiona ima drvenu ogradu i na katu je .Pogled je na sumu i dalje na grad .E sad da me ubijes neznam koja serija ,ali mislim da glavni lik zeli da zaprosi svoju djevojku,cak je i muziku narucio .Pomagajte !
Hvala
Linearni mod
