Kako se nositi s vlastitim ograničenjima ?

[QuercusRobur]

Ay Carmela kaže:

Mene je oslobodilo kad sam shvatila i potpuno prihvatila činjenicu da nikog nije briga. Stvarno. Moje bruke su samo moje, i moje brige i moje mišljenje o meni. A na kraju dana, jedino što zbilja imam sam ja. Prema tome, sebi sam najbolja jer sam si jedina. Briga me jedino da namjerno ne povrijedim nikoga jer je dio mene i savjest. Ne znam koliko ovo ima smisla ali kod mene pali. Isto nemam nijedan poseban talent niti sam u bilo čemu najbolja.

luca kaže:

npr ja sam prirodni introvert koji kad vidi ljude pozeli isti tren poceti trcati u suprotnom smjeru. mama je mislila da cu biti casna sestra...
prije nekih 25 godina sam shvatila da to znaci da ce mi puno stvari do kojih mi je stalo u zivotu biti nedostupno i da cu sama sebi biti prepreka. pa sam odlucila da necu samu sebe blokirati (dovoljno je vanjskih faktora koji to vec rade). moze se istrenirati biti socijaliziran i profesionalan (sto ukljucuje odredjenu interakciju s kolegama na poslu) i onda u nekom trenu stvari postanu rutina i lakse ili cak i neprimjetne.

Citiram ova dva posta jer otprilike opisuju u moju situaciju. Ja sam čak i htjela bit časna sestra ili pustinjak .
Do svojih kasnih dvadesetih sam mislila da je perfekionizam vrlina . To je završilo skoro potpunom paralizom djelovanja, gubitkom samopouzdanja i općim nezadovoljstvom. Uopće nisam cijenila svoje uspjehe, a neuspjehe sam vidjela uvećane kao pod najjačim mikroskopom. Moja introvertnost je, mislim, samo još pojačala problem.
Onda sam slično kao luca osvjestila da tim gubim puno toga do čeg mi je stalo i počela sam sa promjenama. Npr. grozila sam se biti u centru pažnje, iako je puno mojih interesa vezano baš uz to. Zbog toga sam počela raditi povremeno kao stručni vodič u jednom edukacijskom centru. Pa sam se natjerala na druge egzibicije. Pa sam, kao i carmela, shvatila da nikog nije briga i da se ne treba previše opterećivati.
Dosta sam naučila i od nekih ljudi koje sam sretala. Imala sam kolegicu koja se uvijek svega laćala, probala, ako nije išlo ili je nešto krivo napravila, nasmijala se na svoj račun i krenula dalje. Jednom je na predstavi kou smo pripremili sfušala onak pošteno jednu stvar. Na njenom mjestu, ja bih još tjednima trpila zbog toga. Ona ne, nabacila je par fora i to je to. Jedan moj prijatelj, vrlo je jednostavan čovjek, neobrazovan, ali životno mudar. Cijeni sebe i veseli se svojim malim uspjesima, npr. kad pripremi fini doručak i ukrasi stol (ne davi s tim, nego je onako iskreno zadovoljan i svjestan svojih pozitivnih strana).

Konačno i ja manje ozbiljno shvaćam svoje greške, ali što je još važnije, znam se veselit i cijenit svoje uspjehe, ma kako mali bili. Ne znam na koji način ćeš ti svoje inhibicije riješiti, da ne ponavljam prijedloge koji su već napisani, ali želim ti ustrajnost na tvom putu i rezultat neće izostati.

[Litre O'Cola]

Da mogu birati bilo koji super-power, mislim da bi to bila sposobnost da probam nove stvari i da me nije briga ak ispadne očajno. Letenje i nevidljivost su precijenjeni i manje potrebni u stvarnom životu

(Ja sam npr. jednom pala s bicikla kad sam bila mala i od tada ne vozim bicikl )

[Ay Carmela]

Litre O'Cola kaže:

Da mogu birati bilo koji super-power, mislim da bi to bila sposobnost da probam nove stvari i da me nije briga ak ispadne očajno. Letenje i nevidljivost su precijenjeni i manje potrebni u stvarnom životu

(Ja sam npr. jednom pala s bicikla kad sam bila mala i od tada ne vozim bicikl )

Precijenjene su i nove stvari koje ispadnu savršeno. 😀

[Loonie.]

Meni je upalo u oči ovo:

oblačna kaže:

Imam osjećaj da sve što radim, radim s pola mozga i uopće ne razmišljam što rezultira glupim greškama.

oblačna kaže:

Teško učim, teško pamtim, teško se koncentriram, a za početak se teško i pokrenem.

Jesi pokušala dokučiti što je uzrok tome?
Zašto sve radiš s pola mozga i ne usredotočuješ se na to što radiš?
Jesi li možda u depresiji a ni ne znaš?
Jesi provjerila željezo? Možda si anemična. I uopće, jesi li fizički zdrava? Spavaš dovoljno?
Ili možda uopće ne voliš ništa od toga što radiš i pokušavaš naučiti? Ima li nešto što baš voliš, što te ispunjava energijom i za što ti se nije teško pokrenuti?

Na tvom mjestu, ja bi prvo kod liječnika i isključila ili popravila moguće fizičke uzroke nedostatka koncentracije i volje.
Zatim, ako se ne baviš sportom, počni. Recimo jogging je dobar za poboljšanje koncentracije i za snagu volje. Jogging će te naučiti kako da samu sebe "pokreneš".
Promisli zašto te ne zanima ono što radiš tj. da li je to zbog straha od neuspjeha ili reakcije okoline ili te zbilja ne zanima i ne bi te zanimalo ni da si u tome uspješna.

[Yuna]

Čuj, svi imamo neka ograničenja. Lijena sam, netalentirana, ne znam ništa radit osim svog posla, čak malo i asocijalna.

Moj ti je moto samo chill, glumi da se uklapaš jer ljude ti iskreno boli k. za druge tak da i ak se obrukaš zaboravit će se za čas.

[Brijana]

oblačna kaže:

prečesto zaboravljam kako se i drugi, baš poput mene, osjećaju nesigurno i inferiorno. Toliko se pogubim u samokritici da ništa više ne zamjećujem.

Ako te tješi, prilično sam uvjerena da su (u prosjeku!) žene sklonije samokritici i više pate od manjka samopouzdanja u usporedbi s muškarcima. To mi se dodatno potvrđuje kroz rad sa studenticama i studentima.
Zato si vjerojatno ovo i stavila na dobro mjesto, umjesto na Psihologiju.

Mene je to toliko kočilo u životu da sam mnoge stvari napravila bitno sporije, ali sad kad gledam unatrag, temeljitije. Samokritičnost i nedostatak sigurnosti u sebe ima loše, ali i dobre strane, sve to nije crno i bijelo.

Očito ne radiš posao koji želiš pa nisi u potpunosti prisutna u svemu tome, što ti odnosi fokus. Probaj sve raditi u potpunosti posvećeno, naći užitak u tome, bez obzira što ti izgleda bez veze na prvi pogled.

Ako se slažeš, par pitanja, koja možeš odgovoriti nama, ili samo sebi ako ti je draže:
1. Da li se javljaš na telefon dok voziš auto, odnosno telefoniraš dok voziš?
2. Radiš li nekad paralelno više stvari?
3. Koliko pozorno slušaš kad ti netko govori nove stvari, trudiš li se pamtiti, postavljaš li podpitanja, ili jedva čekaš da završi da bi se opet mogla baviti nečim drugim?
4. Dok nešto radiš, maštaš li o tome kako bi bilo lijepo da si negdje drugdje il radiš nešto drugo?

Ako si na neko od ovih pitanja odgovorila potvrdno, onda trebaš raditi na fokusiranosti i to ti može riješiti mnoge probleme koje opisuješ. Ako nisi, onda je vjerojatno negdje drugdje problem.

[Nevjerna]

Loonie. kaže:

Meni je upalo u oči ovo:


Jesi pokušala dokučiti što je uzrok tome?
Zašto sve radiš s pola mozga i ne usredotočuješ se na to što radiš?
Jesi li možda u depresiji a ni ne znaš?

Mislim da je ovo zato što previše vremena provodi u svojoj glavi, promišljajući šta reći, kako ovo sad napraviti, gdje ću sad zajebat, hoće mi se smijat, da li ću opet morat dati otkaz, šta će moja okolina reći što mi je to peti otkaz po redu u tom i tom vrem. periodu. Negativne automatske misli, opterećivanje stvarima koje se tek trebaju desiti. I onda dođe do toga da mozak ne može biti 100% fokusiran na ono što bi trebao biti.