Ottov pseći foto dnevnik

[C71]

Nakon što je Otto proplivao u Korani, eto, pred kraj ljeta odvažio se zaplivati i u Kupi.
Ovog ljeta tokom svake šetnje trči do vode jer je žedan, namoči šapice i to je to.
Voda u blizini mosta zna biti brža, a i sam ulaz u vodu je strm, pa Otto, više-manje, bježi.

No, desilo se da je jedan dan vodostaj bio «taman» za Oteka. Voda je prekrila jedan plato ispod mosta, nekih do dvadesetak cm i Otto si je dao oduška. Trčao je amo-tamo po plićaku, al da bi zaplivao – nikako.

Došao je i drugi peso (nikad se nisu vidjeli), pa sam mislila da će se možda uz njega Otto okuražiti – ali ništa. Na kraju, kad je pesonja otišao, ipak sam uspjela štap baciti dovoljno blizu, a ne predaleko, tako da je trčeći kroz vodu prema štapu samo «potonuo», malo zaplivao, uhvatio štap i rekverc.

Nadam se da će se slijedeće godine opustiti i uživati u rashlađivanju o ove naše 4 rijeke.

[C71]

Dugo se nisam javila. Prošla je godina dana otkad je otto kod mene. Slabo fotkam. Pred par dana sam ciljano uzela fotić za jutarnju šetnju na stari grad da vidite da smo živi.






stari grad nam je više-manje standardna jutarnja ruta. Otto je slobodan i uživa u tragovima divljači.





na vidikovcu je nekoliko stabala divljeg kestena, čije smo plodove koristili za igru, umjesto loptice.





kad smo se vraćali sreli smo tipa s ogromnim fotoaparatom, zamolila sam ga da nas slika.





trenutno od planinarenja ništa.
Jedino što me muči je da otto još uvijek kad ga ostavim doma samog, ili ga privežem ispred trgovine tuli k'o kišna godina. Probala sam štošta, ali nije bilo uspjeha. Jedino kada ne tuli je ako šećemo od 5 do 7 ujutro, onda me ni ne pogleda kada odem na plac.

[C71]

Nakon poduže pauze, opet smo u planinama.
Bili smo na Žumberku i popeli se na vrh koji se zove Zečak (735m) i hodali smo 4 sata.





Pa smo tri dana išli u Istru. Prvi i treći dan je Otto imao društvo, s nama je išao njegov najbolji prijatelj Onni.
Prvi dan smo posjetili Crnu puntu, svjetionik. Malo neobično planinarenje, zar ne?

Pravi prijatelji sve dijele.





Otto nije htio ni blizu vodi.





RR i peseki su tu dionicu do svjetionika prošli dvaput, jer su se vraćali, jer smo nešto zaboravili. Drugi put su išli puno brže, praktički trčeći, pa su do auta došli s jezicima skoro do poda., sveukupno nekih tri sata, što hoda, što trka.





Zaslužena klopa kod planinarskog doma na Skitači.





Bez obzira na dva puta odrađenu rutu, Otto i Onni su imali još puno snage za igru.. Iako je Onni bar 4X teži od Otta, njih dvoje se tako lijepo igraju i prilikom te igre Onni pazi da ne ozlijedi Otta, jako je pažljiv.








Tko bi rekao da će se veliki i mali pas tako dobro složiti.

[Lajoš]

Hvala na fotkama. Otto uživa i svi koji smo sudjelovali u njegovom spašavanju moramo biti sretni. Njegov nekad najbolji prijatelj Blaž opet šeće Maksimiorom.

[lajkan]

Ottek kak je tebi lijepo,stalno putuješ negdje prava si faca.

[C71]

Drugi dan smo se popeli na dva vrha, prvo Oštri (531m), potom Standar (474m). Otto je bio vidno tužan jer Onni nije išao s nama.
Ova dva vrha nisu bila zahtjevna. Na Oštri smo sveukupno hodali pola sata. Da Otto može govoriti rekao bi da u tih pola sata nije ni noge pošteno protegnuo, ali je zato uživao u vidicima.








Na Standar smo hodali duže, sveukupno sat i pol, vidici isto predivni.








Ova dva vrha su nas zagrijala za treći vrh kada nam se priključio Onni s gazdaricom.

[lajkan]

Ottek ha to se zove život kod tebe samo akcija,akcija.

Zakon ste mi i ti i gazdarica.

[C71]

Treći dan smo napravili turu od cca 4 sata hoda. Priključili su nam se Onni i gazdarica. Otto je bio presretan. Popeli smo se na dva vrha, oba pripadaju masivu Učke. Jedan je Vojak 1396m visok i ujedno najviši vrh spomenute planine, a drugi je Suhi vrh, visok 1333m.





Tojom cijelog uspona, koji je trajao sat i pol, su se igrali.





Najmilija Ottova igra – natezanje štapa, igračke, što god, samo da se nateže.





Nije se loše ni osvježiti u snijegu.





Pa su tu skokovi. Pametno mojw dite ne ulazi u dvoboj s puno jačima i većima od sebe.





Katkad se treba i odmoriti.





Kao što se i prije mogli vidjeti Otto se uopće ne boji visine i penje se za nama na vidikovce i piramide.
Na najvišem vrhu Učke, Vojaku.





S Vojaka smo se spuštali na sedlo i potom penjali na drugi naš cilj – Suhi vrh.





Od Vojaka do Suhog vrha smo hodali nekih sat vremena. Sa Suhog vrha je lijep pogled na Kvarner i Otto je uživao u njemu.

[C71]

Vrh nije toliko interesantan ako se počinju vaditi nekakve vrečice, još ako su šuškave. Otto je postao pravi mali žicator. Trebate ga vidjeti na onoj livadi kod knjižnice, više žica, nego što se igra, a nije da mu ne kupujem slastice.





Žedni nismo, ima snijega.





Na spustu smo sreli nekoliko pasa.





Na ovako strmom spustu lakše je s 4 noge.





Još jedan četveronožac.








Kratkotrajan odmor.





Nakon tri dana planinarenja Otto se cijeli ponedjeljak odmarao. U iščekivanju smo slijedećeg izleta.

[C71]

Otto uživa u snijegu. ne smetaju mu ove hladnoće. onaj dan kada je u gradu u jutro u 7 izmjereno -20 celzijevaca on je veselo odradio svoju jutarnju šetnju. ono što je mene počelo zabrinjavati je njegova blentavost. previše je siguran u sebe i čini mi se da ne zna kojim se opasnostima izlaže. ovaj odlazak na tanak led za patkama me skoro do infarkta doveo.
evo slikica sa šetnje uz kupu i koranu.








malac se voli valjati po snijegu.





i istraživati





i svugdje zabiti svoju njušku.

[C71]

[ja u kutu]

Jutro Oteku i gazdarici; čekali smo vaše sniježne fotkice! Mah mah!!

[C71]

Dugo nas nema tu. Možda ste se i zapitali gdje smo. Sve je u redu, samo što sam se vratila na posao, pa se i Otek morao prilagođavati novom ritmu i kraćim šetnjama. Nemojte samo pomisliti da je Otek po tom pitanju zakinut. Daleko od toga, planinarimo više nego ikad, počeli smo krajem veljače i već smo nabrali 9 izleta. Da, znam, nije njemu lako samnom.
Otek je prvi put putovao trajektom, ali i prešao državnu granicu, ali 'ajmo redom.
Prvi ovogodišnji izlet bilo je tek puko zagrijavanje za početak planinarske godine.

Izlet je bio na sjevernu padinu Medvednice, konkretnije pl. kuća Kulmerica. Hodali smo sveukupno sat i pol.

[C71]

Bili smo na Cresu i popeli se na njagov najviši vrh – Sis (639m).
Sveukupno smo hodali sat i pol
Otek se prvi puta vozio trajektom. Dobro je podnesao tu avanturu, ali da je baš lud za vožnjom, i nije.




Zna Otto uživati u vidicima, nije onaj pogled na velebitske vrhove bio slučajan.





Otek i ja na vrhu.

[ja u kutu]

Pozdrav društvo, jako me vesele fotke vaših putešestvija; ali iskreno, ovdje me najviše razveselila vijest da se gazdarica vratila na posao !!!

[C71]

Na Lošinju smo hodali puno više, a i staza je bila zanimljivija.
Od mjesta gdje smo ostavili auto do planinarske kuće hodali smo 15-tak minuta.





Do sada se nije desilo da je Otto bio među planinarima, a da nije žicao hranu. Najgore je što mu se svašta da, a on to naravno pojede, pa katkad ima problema sa želucem i u cijeloj toj priči stradam ja, jer nije baš očaravajuće kada mi povrati na tepih, u boljem slučaju, ili na krevet u crnoj verziji.





Od pl. kuće smo se prvo popeli na vrh Televrin





Pa na Sv. Mikul, sveukupno od auta 3h hoda.





RR se vraćao istim putom do auta, a ja sam se sustila u Nerezine. Otek je mogao birati i, nisam ni sumnjala, odabrao je da ide s RR-om. Ono što Otto još nije shvatio da RR voli brdsko trčanje i oni su se do auta vratili trčeći. Put koji smo uzbrdo prošli za skoro tri sata RR je otrčao za 40 minuta, i Otek skupa s njim.
Trebam li spominjati da je cijeli slijedeći dan spavao? Bila sam toliko dobra da sam mu malo i nonice masirala.
A mogao je ići samnom, ugodnijim putom kroz šumu, ali on, zaključili smo to već odavno, više voli RR-a.

[C71]

Nakon otoka planinarili smo u Sloveniji . Prvo Otekovo planinarenje s druge strane meje. Radi se o dva vrha smještena na grebenu jedne gore, koja se nalazi u zapadnom dijelu Posavskog hribovja. Hodali smo sveukupno tri i pol sati.


Cicelj (836m)




Uživali smo na vrlo ugodnoj stazi, bez nekih strmina, nažalost i bez pogleda.





Otek se voli penjati na stijene, kao da je moj, šteta što ja više ne mogu, ali tu je RR





Nemam baš puno slikica Otta na ovom izletu, na Murovici ((743m) ga nisam ni slikala, ali ga na slijedećem izletu nisam štedjela. Htio, ne htio, morao je malo i pozirati.

[lajkan]

Divan Ottek,mali putnik i planinar.

Slikice su super.

[C71]

Slijedeći izlet bio je na Medvednicu, i to njezin sjeverni dio. Tura je bila: Gornja Bistra – Oštrica – Hunjka i natrag, neki, a neki ne.
Početak puta u G. Bstri.





Iako smo tek krenuli odmor je dobro došao.





Skrenuli smo sa staze do vidikovca, Otek je sve pregledao i ponjušio.





Na Oštrici do koje smo hodali skoro dva sata.





Dalje smo imali nešto problema zbog izvlačenja stabala, uz blato na vlaci i gustu mladu smreku teško smo nalazili markacije.





U mnoštvu grana i ostataka od sječe koji su prekrivali stazu Otto je trebao pomoć. Sreća je što ima samo 8,5kg.

[C71]

Medvednica je Oteku draga, zbog mnoštva vodotoka u kojima se može osvježiti. Naravno, nosi mu se voda, ali potok je potok.





Odmorište Srnec podno Horvatovih stuba.





Tu se ulazi u carstvo krša, a već i vrapci na grani pjevaju kako Otek uživa na kamenju i stijenama.
Ima i prolaz kroz jednu malu špilju. Mislila sam da će se bojati proći kroz taj mrak, a u mog Otta ni s od straha.





Mali je stvarno znatiželjno pseto.





Njemu ne treba pomoć sajle , sa četiri nonice sve se može.





Teško je Otta uhvatiti objektivom, ne može on biti miran, kao da je moj.





Pred Hunjkom





Na taj izlet smo kasno krenuli, krivo sam izračunala satnicu hoda, a i vrijeme se pogoršavalo, pa sam ja ostala na Hunjki a RR i Otto su se vratili do auta istim putom, što trčući što hodajući, ali moram vam reći malac je dobroj kondiciji.