Turizam i gastronomija

[Dlapek]

črni kaže:

Zanimljiva kritika Zg gastronomije

Svaka šetnja zagrebačkim ulicama nova je lekcija iz urbane topografije krize: prazni izlozi, propali dućani, sniženja pred zatvaranje. Tu čak i uspješne poslovne priče svjedoče o masovnom osiromašenju. Ekspanzija velikih pekarskih lanaca, recimo, donijela nam je nedavno specifičnu lokalnu verziju fast fooda: visokokalorične konfekcijske obroke namijenjene onima s manjkom novca i vremena, pekarske proizvode za domaći pekarijat. Unutar šireg perimetra zagrebačkog centra posljednjih se mjeseci, međutim, zbiva nešto neobično. Restoranska scena iznenada pulsira vitalnom poduzetničkom inicijativom, dok nevidljiva ruka tržišta otvara, jednu za drugom, maštovite nove niše: od ruskih specijaliteta, preko veganskih salata, belgijskih vafla, organskih burgera i sushi take outa, pa sve do kalifornijskog burrita, wok-fusiona i kineskog fast fooda. Na menijima se nižu azerbejdžanski ćevapčići, rezanci od cikle sa sušenom marelicom, gruzijska pita i keksi od lavande: izbor je širok i šarolik, a šefovi kuhinja neumorno eksperimentiraju, kombiniraju i reinterpretiraju. Tu se kuha “soul food”, obavještavaju nas propagandni materijali; promovira se “booty kulinarstvo”. Atmosfera je opuštena i sexy: interijerima dominiraju pastelne boje i živopisni detalji, recepti ispisani po zidovima, šarene šalice umjesto abažura…

Mjesta poput Kiše, Ništa, Yellow Submarinea, RougeMarina ili Binimoto sushija pritom su i neusporedivo jeftinija od ekskluzivnih destinacija haute cuisine, kakve posjećuju samo menadžeri, premijeri i EPH-ovi porezni dužnici na recenzentskom zadatku. Cijene su im pažljivo prilagođene takozvanim prosječnim primanjima – ili, u nekim slučajevima, blago iznadprosječnim – pa kulinarska zaigranost i poslovni elan susreću radoznali urbani ukus, nudeći mu bogatu i diferenciranu paletu lako probavljive egzotike. Vibrantna ponuda stvara već i posebne rukavce: nakon što su pekare monopolizirale jeftinu i brzu hranu, burgeri su spontano promovirani u viši gastronomski razred, pa ih barem pet-šest novih specijaliziranih barova priprema u sofisticiranijim verzijama i dizajnerski amerikaniziranim interijerima, nimalo nalik na uniformnu korporacijsku konfekciju McDonald’sa ili Burger Kinga… Iz perspektive zagrebačke gastronomske scene, ukratko, krize kao da i nema: ideje, kreativnost i poslovna inicijativa stvaraju gustu gastronomsku mapu iz vlažnih snova velikih promotora malog poduzetništva za srednju potrošačku klasu.

Jer nema nikakve sumnje: iako se dobrim dijelom oslanja na turističku ekspanziju glavnog grada pa u ljetnim mjesecima mami organizirane grupe japanskih gostiju i dokone američke bekpekere, nova restoranska ponuda svoj središnji tržišni teren nalazi upravo među razvalinama predrecesijskih snova lokalne srednje klase. Prije negoli pripovijest o snažnom poduzetničkom zamahu i poslovnoj imaginaciji, ona nam stoga nudi simptom šireg, fundamentalno promašenog društveno-ekonomskog projekta. Jedan od dominantnih narativa o ekonomskoj krizi onaj je, naime, vezan uz propast ovdašnje srednje klase. Mali privatnici, dizajneri, novinari i programeri u toj su priči činili osovinu uspješne ekonomije i zdravog društva, kičmu koja se slomila već u prvim recesijskim godinama; tek njeno ponovno uspravljanje označit će dakle period oporavka. Nevolja se, međutim, sastoji u tome što je standardizirani životni stil srednje klase u godinama ekonomske propulzije bio tek dio problema. Konstruiran fantazijama marketinških stručnjaka, on je počivao na ekscesivnoj potrošnji omogućenoj kreditnim zaduživanjem, sasvim u skladu s dinamikom periferijske ekonomije. Nakon što se balon rasprsnuo, izvan dosega su najednom ostali novi automobili, komforni dvosobni stanovi i privlačno dizajniran namještaj; na njih sada podsjećaju tek redovite mjesečne rate otplate i pritajen strah od ovrhe.

Lišen nekadašnjih mogućnosti, a nepovratno inficiran iskustvom potrošačkog obilja, srednjoklasni ukus osuđen je zato na preostale male lajfstajl-rituale. Pomalo nalik na onaj poznati fenomen lipstick effecta – tzv. efekta ruža – iz doba Velike depresije dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su sociolozi zabilježili neočekivani rast prodaje kozmetike, pa ga protumačili kao pokušaj da se rasturena ekonomska stvarnost zamaskira sitnim, lako dostupnim luksuzima. Ako je njihova anegdotalna teorija barem donekle točna, za stolovima zagrebačkih trendy restorana deklasirana srednja klasa otkriva nam danas sličan prizor: dok štapićima radoznalo prebire po svojim hosomakijima, nigirijima i algama, nesvjesno stvara privid podnošljivijeg stanja, vlastiti chopstick effect.

Tragikomedija zabune završava tako prikladno farsičnim finalem: baš ona društvena skupina koja je bila zadužena da s novinarskih i marketinških pozicija neumorno proizvodi hegemonijsku pripovijest o ekonomskom prosperitetu posljednja je koja od nekadašnjih iluzija može odustati. Ako ništa, barem joj je prehrana pritom uravnotežena i zdrava: sva od smotuljaka, orašastog voća i svježih salata. Na tanjuru nema mjesta za loj, pečenje ili masno meso: proći će, ipak, još poneka godina krize prije nego što joj kost konačno zapne u grlu.

Boris Postnikov

Tekst pretendira dati sliku društva kroz gastronomsku ponudu.
Nije uspio.
Nezanimljiv je,ne bavi se konkretnim primjerima ni podacima. Duge rečenice i nategnuti "literarni" stil su umjetni i iritantni.

[črni]

Pa očito je da se ne bavi konkretnim podacima, ako misliš na suhoparne brojke, grafove i ostala dosadna štiva kada ga nije pisala osoba koja inače piše takvim stilom. Tekst je sociološki, znači društvenog je tipa. Analiza društva kroz gastronomiju mi se čini ok, dovoljno bliska svakome od nas pogotovo u današnjoj "total global" situaciji na gastro sceni ne samo Zagreba nego i šire.

[snick]

Poštovanje. Molio bi preporuku restorana na području Varždina, Čakovca - tog djela Hrvatske (da je dobro ali opet ne preskupo). Hvala

[Dlapek]

snick kaže:

Poštovanje. Molio bi preporuku restorana na području Varždina, Čakovca - tog djela Hrvatske (da je dobro ali opet ne preskupo). Hvala

Mala hiža Mačkovec najbolja bez konkurencije.

[Nikakodopenzije]

Nisam baš aktivan na ovim temama ali me je ovo gadno skuhalo.

Znači pregledavam neke turističke propagandne letke kad naletim na ovo.
Ljepi mali gastro vodič srednje Dalmacije, dizajniran kao ubrus.



I na samom početku par recepata među kojim i ovaj na prvoj stranici.



Nemereš bilivit. Ako netko ima primjedbi evo odgovornih.



Pozdrav

[arenx]

jel zbog prstaca?

[Donata]

arenx kaže:

jel zbog prstaca?

rekla bih da je ... fakat ne mogu vjerovati da takav recept objave bez problema kada je već godinama zabranjeno razvaljivati obalu radi prstaca.
"Prema Zakonu o morskom ribarstvu u Hrvatskoj su predviđene visoke novčane kazne koje se kreću od 5 000 do 15 000 kuna za fizičku osobu, za obrtnike od 10 000 do 150 000 kuna, za odgovornu osobu u poduzeću i u gospodarskom ribolovu od 10 000 do 30 000 kuna te za tvrtke od 20 000 do 300 000 kuna. Za međudržavni šverc prstaca, kojim se izbjegavanjem carinskog nadzora krši kazneni zakon, predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a ako je riječ o organiziranoj grupi kazne mogu biti od jedne do osam godina zatvora" ... ne spominju veličinu kazne za imbecile u TZ koji žive od proračunskog novca i barem na papiru bi se trebali brinuti da se zakon poštuje

[Nikakodopenzije]

već godinama

Samo 20 i nešto g.

Teško mi je bilo šta komentirati, katastrofa.

Pozdrav

[neno1966]

To je copy/paste iz neke stare kuharice, Imam i ja doma knjiga sa danas zabranjenim stvarima. A tko je vidio raditi kada danas sve možeš, kako se hrvatski kaže, pejsati

[Nikakodopenzije]

Stvar je u tome da ovi ljudi primaju ozbiljne novce za ovakve pamflete bez pameti.
To nam samo govori kakvi ljudi rade u tim uredima, sva sreća da turizmu cvate, ne zbog djelovanja ovakvih, već su okolnosti jednostavno takve.
Kad se to promjeni, kuku&lele.

Šta se tiče samih prstaca, neću glumiti nekakvo nevinašce, kad mi je trebalo za počastiti, nabavilo se.
Činjenica je da ih ima u crnoj ponudi ali to je i za očekivati, kako se stotinu puta ponovilo, sama zabrana ne rješava ništa.

Državi bi bilo pametnije omogućiti kontrolirani otkup preko ovlaštenih firmi koje bi imali koncesiju za branje.
Odrede se godišnje zone i kvote, preko burze se prodaje po zakonu ponude i korist imaju svi, od države do ugostitelja.

Pozdrav

Ps: odabrali ste pogrešnu temu za ovo, nema to veze sa gastronomijom već sa glupošću.

[črni]

Nikakodopenzije kaže:

Državi bi bilo pametnije omogućiti kontrolirani otkup preko ovlaštenih firmi koje bi imali koncesiju za branje.
Odrede se godišnje zone i kvote, preko burze se prodaje po zakonu ponude i korist imaju svi, od države do ugostitelja.

Zaboravila si da korist nema život podmorju i da se prstaci love tako da se uništava kamen u kojem rastu, čekićem ili nekim drugim predmetom se lome komadi stijena čime se posljedično onemogućava život drugim organizmima a kako je sve jedan veliki lanac postoji jako velika i opravdana opasnost od uništavanja drugih oblika života. Samo jedan ronioc može dnevno upropastiti veliki dio podmorja, samo da bi se ti "počastila".
Slobodno se ti časti nekim drugim školjkama, velik je izbor onih dopuštenih u Jadranu, bez kvota i drugih kvazi regulacija pa izvoli.

[Otvorenomore]

Tko jos ne zna da se prstaci ne smiju tuci a mrvice na kraju kad je jeo gotovo