Samorazgovor

[Happyning]

U zadnje vrijeme sam naglo primjetio, tj. postao sam jako svjestan da puno pričam sam sa samim sobom.

Ti razgovori su ponekad jako pozitivni, ugodni, zanimljivi, kreativni i plodonosni; a ponekad su negativni i ispunjeni sumnjama, brigama...
Te samorazgovore hendlam na praktičan način čak i ako to pričanje sa samim sobom ponekad donosi trenutak neugodnog samorazgovora nakon kojeg se sa njim pojave i neugodni osjećaji. Sada se puno puta više potapšam po ramenu nego prije i svakako sam postao budniji i oprezniji za sve što sam sebi pričam.

Prije nego što sam postao svjestan toga, ti "samorazgovori" su mi se činili da je što čisto ono što mi mislimo pod procesom razmišljanja. Ono čisto:"Razmišljam!"
U smislu ne samorazgovor nego jednostavno, normalno svakodnevno razmišljanje svake osobe.

Nemam nikakvu psiho dijagnozu i normalno funkcioniram u svakodnevnom životu, pod time mislim zdrav sam mentalno
Poslije mi je sinulo da su ti razgovori počeli ne dječačkog doba kad sam naučio riječi, počeo razmišljati i razgovarati sa drugima a pogotovo sa samim sobom. Ništ
posebno. Ali čini mi se da ovaj pristup ili kut gledanja ima daleko praktičniji pristup prema životu i svemu što nam on donosi. Nekako postanemo svjesniji koliko zapravo mi sami sebi donosimo najviše teškoća i bol svojim samorazgovorima.

Da li ja imam ispravan dojam da u biti svi mi ljudi razgovaramo sami sa sobom?
Napišite što mislite o tim samorazgovorima?
Tko tu priča s kim? Ja imam osjećaj da ja sam pričam sa samim sobom.
I nekako mi je dojadio taj samorazgovor jer nekako crpi energiju. Vjerojatno to radi ona negodnija strana samorazgovora. Ne mogu ovo opisati.
A i sam sebe najlakše nagovoriš na svašta u životu jer u biti ne primjećujemo da razgovaramo sami sa sobom najveći dio dana i za pa za to jednostavno okrivimo nekog ili nešto drugo, za na primjer neke, pazite sad na ovo:Naše!: odluke, izbore, način rješavanja nečega...

Da li primjećujete da razgovarate sa samim sobom? Ili je to samo ono što trpamo pod sposobnošću razmišljanja?

[The Maystor]

Samo razgovor po meni ima puno viśe prednosti nego nedostatka. Zaśto? Zato jer je to neśto u ćemu ćovjek moźe prepoznati bitne stvari koje źeli postići.

Ćak i snovi puno toga govore o kreiranju stvarnosti, o kreiranju źivota. Smijeh, suze, sve je to dio źivota, ali ponekad {naroćito suze} po navici skrivamo od drugih.

Logićno je i da samorazgovor {pre}ćesto skrivamo od drugih, to su navike. Zato ipak vjeran prijatelj bjeśe papir i olovka {ili barem mobitel}

Neśto se ipak postigne. Inaće, baś sam razmiśljao o odnosu pozitive i negative kroz dan.

Dośao sam do ideje da nije isto dobiti jedinicu s 24 od 50 bodova i jedinicu s manje od 5 bodova od 50. Eh, ali, tako je to, traźi se ta nadpolovićnost, ko i u sportu, negdje se gubi, negdje dobi {a negdje suci odluće}, popriličan broj sportova nema opcije nerijeśeno.
Za uspješan maraton potrebno je cijelo vrijeme biti u spremnosti.

Eh, tako i kroz dan , po meni bi bilo najpraktićnije odrźavati 75%. Zaśto 75? Zato śto dan ima 24 sata!

Ako krenemo sa 75% i iz sata u sat biva +1% napredka, na kraju dana će biti 99% , śto je opet 1 manje od 100 , ali nije fora biti baś na 100% {tad bi se ćovjek moźda i previśe umislio}

Ako pak i krene u lośijem smjeru, u prosjeku -1% po satu, na kraju dana nas ćeka 51% {a to nije jedinica, već je ipak dvojka}

Znaći, logićki , treba imati rezervne planove, ali i u relativno lośijim kombinacijama odrźavati tu nadpolovićnu pozitivnosti {i ostvariti lijepe źelje}

Tako da svaki postotak je rezervni plan, i sloźit 48 varijanti za {pre/do}źivjeti dan {tojest źivot}

Ćovjek nije stroj, ali nije lośe probati neke metode koje donose taj faktor x, to sunce poslije kiśe. Źivot je {pre} kratak da bi ga se provelo u traženju izgovora.

[kikakm]

Happyning kaže:

Tko tu priča s kim? Ja imam osjećaj da ja sam pričam sa samim sobom.

Pričaj sam sa sobom, zdravo je to (analiziranje, razmišljanje, zaključivanje, samokritičnost...).
Začini stvari vegetom i počni pričati sa više njih unutar sebe. Napravi tulum u glavi.

The Maystor kaže:

Znaći, logićki , treba imati rezervne planove, ali i u relativno lośijim kombinacijama odrźavati tu nadpolovićnu pozitivnosti {i ostvariti lijepe źelje}

Baš me zanima kakve rezervne planove je imao čovjek koji je jednom prilikom u javnosti samo odjednom prestao disati, poplavio i preživio srčani udar. Ili onaj koji se čitavi život pridržavao pravilne prehrane, fizičkog kretanja, nije pušio/pio alkohol, nije imao nikakve bolesti, itd. i onda jednog dana otkrije da ima rak pluća s veoma malim šansama preživljavanja sljedećih par godina.

[The Maystor]

Prilićno ekstremni primjeri {sputavanje strahovima nije baś logićno}

[Muškica]

Happyning kaže:

U zadnje vrijeme sam naglo primjetio, tj. postao sam jako svjestan da puno pričam sam sa samim sobom.

Ali čini mi se da ovaj pristup ili kut gledanja ima daleko praktičniji pristup prema životu i svemu što nam on donosi. Nekako postanemo svjesniji koliko zapravo mi sami sebi donosimo najviše teškoća i bol svojim samorazgovorima.

Da li ja imam ispravan dojam da u biti svi mi ljudi razgovaramo sami sa sobom?
Napišite što mislite o tim samorazgovorima?
Tko tu priča s kim? Ja imam osjećaj da ja sam pričam sa samim sobom.

Izvrsna tema
Tko tu priča s kim? jako dobro pitanje

Unutarnji dijalozi mogu ti pomagati i mogu ti odmagati.
Pričam sama sa sobom od kada znam za sebe.
Sad mi je postalo previše pa sam zašutjela u glavi
Uvidjeh da mi treba mentalno čišćenje jer sam se počela pitati da li razgovaram sa još jednom sobom ili nas ima više? Eeeee...stop. Ima nas više
Odoh ja u tišinu. Svaki put kad um krene sa svojim idejama ja si kažem: Miškice peglaš, pereš suđe, pričaš sa strankom, tipkaš na forumu, piješ pivo - odnosno, vraćam samu sebe u sadašnji trenutak tijela, i stopiram um koji vodi dijalog dok radim nešto sasvim deseto. Puno puta sam se uhvatila kako svojim unutarnjim dijalogom sama sebi presudim u situaciji koja se nije niti dogodila, ali ja znam unaprijed.

Zaključak: vodi ugodne razgovore samo sa sobom, ali po tiho

[Happyning]

Nisam mislio na pozitivu ili negativnu tehniku razmišljana, samoanalizu ili introspekciju nego prvenstveno baš o svjesnosti postojanja razgovora sa samim sobom kao osnova za ostalo:introspektivnu, pozitivnu, motivirajuću, ohrabrujuću, čisto zdravu komunikaciju sa samim sobom a time posredno i sa drugima. A ta osnova je naravno nažalost i podloga za negativan, neugodan i neproduktivan razgovor prema sebi. U smislu stvaranja svakakvih brija i prenapuhavanja u glavi.

Ne znam, nekako sam puno blaži prema sebi tj. dan prođe u puno radosnijem i produktivnijem tonu nakon osvještavanja svojih samorazgovora jer primjećujem što si govorim, pa vjerojatno indirektno imam veću kontrolu nad pričama koje si govorim. Puno toga si više ne vjerujem od onog što sam si prije pričao i ne dam se više tako lako nagovoriti od samoga sebe a i više se potičem da vodim ugodnije razgovore sa sobom i da od vičem na sebe.

Od sada si želim biti najbolji ja koji si priča prvenstveno vedre priče.

Vidim da su ti samorazgovori po sličnosti skoro isti kao i razgovori kad normalno govorno razgovaramo sa drugim ljudima, osim što su otvoreniji i nesputaniji. Zbog toga je malo teže uočiti samorazgovor, jer su samorazgovori u biti naša druga priroda, nešto sasvim normalno i nešto što konstantno "prakticiramo", vrtimo u sebi ni ne znajući da to radimo. Mislimo da je to samo razmišljanje a u biti razgovaramo sami sa sobom većinu vremena.
Isto kao riba koja pliva u vodi nesvjesna da pliva u nekakvoj vodi.

kikakm kaže:

Pričaj sam sa sobom, zdravo je to (analiziranje, razmišljanje, zaključivanje, samokritičnost...).
Začini stvari vegetom i počni pričati sa više njih unutar sebe. Napravi tulum u glavi.

Ne bih hvala začinjivao razgovore sa više mene. Ovaj jedan mi je sasvim dovoljno dovoljan samo nek bude vedar, malo sumnjičav samo tek toliko da ne povjeruje u sve i laganini.

Uf, ne mogu si zamisliti takav fragmentiran kaos u glavi.

Miškica, upravo na to sam mislio pod i pod tim kutem gledanja.
vedro ali i pssss...da netko ne čuje naše, svoje razgovore. Što li mi sve ljudi pričamo sami sa sobom
urnebesno ali na žalost i jako često i tužno.

[Happyning]

Nakon dva do tri dana osvještavanja kako i što sam sebi govorim, postao sam spontano ponekad jako jako iznenađeno svjestan što ja normalno glasovno govorim/razgovaram sa drugim ljudima prilikom svakodnevnih razgovora, bilo privatnih bilo na poslu i uz to istovremeno svjestan što drugi govore meni.
Sasvim neka nova perspektiva koja se pomaknula na vam i šire jer je to sad na kraju sasvim logički međupovezano.
Kakav si iznutra ( površno rečeno: "kako se većinom ophodiš prema sebi tako se ophodiš i prema vam sa malim odstupanjima) takav si prema drugima.

A i dok nešto čekam, ili sam u nekoj pauzi ili ono konačno si sjednem i odmorim sam na miru, počnem promatrati ljude koji su sami a nedaleko od mene i vidim kako u sebi vode neki razgovor u sebi sa pogledom uprtim u strop ili neku prazninu koji će poslije možda voditi sa nekom drugom osobom; nadam se plodonosno, ovisi od kvaliteti ili nekoj normalnoj ispravnosti svojeg samodijaloga.

I dok ja sjedim i promatram njih, svjestan sam da sam i sam u svojem samorazgovoru kao i oni

[kor-im]

vrtim te unutarnje monologe i dijaloge čitav život, ustvari je i ovo tipkanje po forumu oblik toga, več niz godina mi to sve više ide nakurac, na koncu se ulovim kako pričam sa sobom o tome da pričam sa sobom o tome da pričam sa sobom... ili stalno pričam nešto nekom ili s nekim, ili objašnjavam nešto, ili prepričavam ili pravdam ili komentiram... pokušam to zaustaviti ali neide, pokušam naprosto misliti šta radim i fokusirati se na to i zbilja šutit tokom toga, ne uspije, uspije na možda 20 sekunda, onda taj dio mozga počne doslovce govoriti šta radim, ono doslovce verbalizirati misli i kretnje, najduže sam to uspio zadržati na kojih minutu i pol

izluđuje me to, rjetko kad se radi o ičemu 'sada i ovdje' u bilokojoj situaciji priča je uvjek o nečemu petnajstom, ili naprosto komentira i prepričava nešto šta se več desilo maloprije, to ometa samo po sebi osim što odmaže naprosto time da ne mislim ono što je u tom trenutku zapravo tu

svašta sam pokušavao, držat zrak, meditirat, disat ovako onako i fokusirat se, zbilja jedino što rutinski funkcionira je fička bol, al opet samo na trenutak

[nijavic]

Super tema.
Početak samorazgovora je neizbježan. To je ono kad dođe neka misao u glavu o kojoj se ima dosta toga razmišljati. E tu se treba postaviti neko razumsko pitanje koje će u mnogo slučajeva zaustaviti započeti samorazgovor. Međutim to nekada neće poći za rukom ko se radi o nečemu emotivnom tada je potrebna ruka utjehe ili što reče neko maloprije potapsati sebe po ramenu.
Imaju pozitivne rečenice o sebi i situaciji u kojoj se nalazimo koje treba ponavljati još bolje naglas.

Nešto sam primjetio,nakon prijatnog druženja i razgovora sa nekim samorazgovori se za neko vrijeme izgube.

[Happyning]

I meni sve više i više dođe pun kufer tih svojih samorazgovora. To ja taj neugodan aspekt samorazgovora koji crpi. A crpi čak i kad je monolog voljno i aktivno usmjeren na pozitivno (npr. želimo, brinemo se da sve ispadne kako treba, hrabrimo se, tješimo, nadamo, očekujemo...). Meni iskreno i taj pozitivan samorazgovor stvara u neku ruku filing doze samoopterećivanja. Naravno, kod negativnog, brijačkog i defektnog samorazgovora to opterećivanje je intenzivirano.

Kad se osvrnem unazad sjećam se da sam se uvijek osjećao najbolje i najsretnije kad nije bilo nikakvih monologa, u trenucima kada u svijesti neko vrijeme nije bilo nikakvih misli, propitkivanja, analiziranja ili kada u nekom poslu trebam biti dosta pažljiv pa me rad potpuno absorbira, kad radim nešto što volim raditi, te pri tome ni malo ne mislim na sebe, o sebi ili bilo čemu. E to mi nekako zaustavi traku kazete u glavi.
Kao da tada nema "pričam si pričice" ili razmišljanja/prožvakavanja što mi se nekad dogodilo ili što bi moglo u budućnosti biti.

Baš kao da kad nema monologa tek tada sam u trenutku. Sada trenutno samo pijem kavu i osjećam samo osjete, okus, toplinu, zvukove i trenutno u tom jednostavnom okruženju doživljavanja nema mjesta za monologe što za posljedicu ima lijepi ugodni mir i zadovoljnost.

Ispada kao da baš i nije toliko zdravo pričati sa sobom što mnogi psiho stručnjaci savjetuju. Ironično, takav savjet, sad mi se čini da je donešen zbog uočene ljudske tendencije da svi mi ljudi ionako pričamo sa sobom po defaultu pa je po stručnom mišljenju većinski to vjerojatno zdravo?!

Jednostavno opterećuje nas jer si svojim konstantnim pričanjem ne damo mira, ne ostavimo si mjesta za mir. A ruku na srce i malo ironično, a kako ćemo si dati malo okrepljujućeg mira kad nam je glava ispunjena stalnim zabrinjavajućim monolozima, pričanjem sebi raznih imaginarnih scenarija o sebi i drugima bez obzira ako je to povezano sa drugima. Komplikacije na n-tu.
Nije uopće čudno što postoje toliko psiholoških dijagnoza.

Nekako imam filing da su najzajebaniji i najopasniji naviknuti samorazgovori koji se vrte kao na autopilotu jer su oni van praga pažnje, u skrivenoj pozadini, tj. jako ih je teško tako zakulisane uočiti makar se događaju u realnom vremenu.

kor-im kaže:

...svašta sam pokušavao, držat zrak, meditirat, disat ovako onako i fokusirat se, zbilja
jedino što rutinski funkcionira
je fička bol, al opet samo na
trenutak

u kom smislu misliš da fizička bol zaustavla monologe?
Možda misliš da te bol kao stavlja u trenutak i čisto doživljavanje u kojem nema mjesta za unutrašnje monologe?

nijavic kaže:

Nešto sam primjetio,nakon
prijatnog druženja i razgovora sa nekim samorazgovori se za
neko vrijeme izgube.

Zar nije super i pravo je olakšanje kad se samorazgovori barem i na trenutak izgube.

[Verdadera]

Za temu
Obožavam samo-razgovor (izmislio si novi termin )
Čak i kad je "negativan". Tad jedna sijeda ja koja se lagano treska sjedi ispred kamina i uz pucketanje vatre tihim ali oštrim glasom govori maloj naivnoj meni sve zamke i probleme koje me mogu snaći u određenoj situaciji iako ponekad razmaženo vrištim kako ne želim slušati o tome.

Ima samo jedna vrsta razmišljanja od koje zaista bježim kao vrag od tamjana. Kad se uhvatim isceniravanja loših situacija onima koje volim iz svog nekog straha što bi se moglo dogoditi. Ta vrsta samo-razgovora me potrese do suza i onda znam da je vrijeme da stanem ali nije uvijek tako jednostavno.

Inače od malih nogu crtam stripove sa dvije mene u "dubokoumnim" raspravama. Kad ih danas pogledam, jer ima već 2 godine nisam crtala stripove, odišu sarkazmom prema svijetu i samoj meni. Obično se u mom mozgu nalaze dvije mene, dva ekstrema. Jedna ja je racionalna, staložena, svjesna. Druga je naivna, rasterećena, dijete, jedna drugu nadopunjuje i pruža ono što mi je u tom trenu potrebno, obje se trude argumentirati posve logički. Da bi obje bile tihe i ne opsjedale me obično izaberem nekakvu ravnotežu između njih. Također pišem i dnevnike od neke tamo 13. godine, dijaloge sa samom sobom, postavljam strašno puno pitanja.

Samo-razgovor je svakako spoznajna potreba. Makar to bila spoznaja kako patiš od npr OKP. Kao što sam npr shvatila ja. I to ne pričajući sa samom sobom nego promatrajući sebe dok pričam sa samom sobom, koliko god paradoksalno zvučalo.
Između ostalog, imam savršeno racionalno objašnjenje zašto moram poljubiti svog dragog točno 3 puta prije spavanja.

To je kad smo svjesno postavili uloge dvjema ili više osoba u svojoj glavi. Što se tiče nesvjesnog razmišljanja...i to je samo-razgovor samo ne tako točno definiran.
Stvarno je ponekad super osjećaj kad provedeš vrijeme s nekim i ne razmišljaš, barem ne u vrsti dijaloga sa samim sobom. Zato volim svoj posao- moram biti koncentrirana i ne smijem dozvoliti lutanja mozga a istovremeno mogu pričati s ljudima i razmjenjivati stajališta, iskustva. Onda doći kući i fino porazgovarati sa sobom o onome što sam tog dana naučila. Uz obaveznu kavicu i ja super happy :klap:

[ESKat]

Happyning kaže:

Da li ja imam ispravan dojam da u biti svi mi ljudi razgovaramo sami sa sobom?
Napišite što mislite o tim samorazgovorima?
Tko tu priča s kim?

Nikad ne pricam sama sa sobom, ali kad se dogodi situacija koja me uznemiri ili trebam donijeti neku vaznu odluku "razgovaram" s konkretnom, stvarnom osobom u svojoj glavi. Najcesce je to moj pokojni otac, manje cesto netko tko je direktno upleten u recenu situaciju.

Te razgovore ne mogu voditi ako se ne krecem tj.hodam i to dosta brzo. U tom trenutku sam toliko koncentrirana na "razgovor" da ne primjecujem nista oko sebe. Recimo zadnji put kad sam imala takvu konverzaciju lezala sam u bolnici, izasla da prosetam, pravila krugove oko interne i u jednom trenu potpuno nesvjesno se odvezla liftom na odjel a da nisam ni primijetila gdje sam dok me sestra nije zaustavila i pitala sto radim tu.

Naravno, trudim se da izbjegavam prometne ulice kad me uhvati potreba za "razgovorom".

[Muškica]

[QUOTE=Happyning;62144363]

Baš kao da kad nema monologa tek tada sam u trenutku. Sada trenutno samo pijem kavu i osjećam samo osjete, okus, toplinu, zvukove i trenutno u tom jednostavnom okruženju doživljavanja nema mjesta za monologe što za posljedicu ima lijepi ugodni mir i zadovoljnost.

Čitaš mi misli.
Biti u trenutku je neprocjenjivo. Oslobodi čovjeka na trenutak suvišnih misaonih procesa. Moć sadašnjeg trenutka, izvrsna knjiga.

Ispada kao da baš i nije toliko zdravo pričati sa sobom što mnogi psiho stručnjaci savjetuju.

A šta je zdravo?
Kako stalno biti u trenutku

Jednostavno opterećuje nas jer si svojim konstantnim pričanjem ne damo mira, ne ostavimo si mjesta za mir.

Opterećujemo sami sebe i ne damo si mira, i to sami od sebe

Nekako imam filing da su najzajebaniji i najopasniji naviknuti samorazgovori koji se vrte kao na autopilotu jer su oni van praga pažnje, u skrivenoj pozadini, tj. jako ih je teško tako zakulisane uočiti makar se događaju u realnom vremenu.

Zar nije super i pravo je olakšanje kad se samorazgovori barem i na trenutak izgube.

Je

ESKat kaže:

Nikad ne pricam sama sa sobom, ali kad se dogodi situacija koja me uznemiri ili trebam donijeti neku vaznu odluku "razgovaram" s konkretnom, stvarnom osobom u svojoj glavi. Najcesce je to moj pokojni otac, manje cesto netko tko je direktno upleten u recenu situaciju.

Kako to misliš ne pričaš sama sa sobom?
Daj malo više reci kako?

[Happyning]

Verdadera kaže:

...Samo-razgovor je svakako
spoznajna potreba. Makar to bila spoznaja kako patiš od npr OKP. Kao što sam npr shvatila ja. I to ne pričajući sa samom
sobom nego promatrajući sebe dok pričam sa samom sobom, koliko god paradoksalno zvučalo...

Ne smatram da sam nešto novo izmislio, samo sam dramatično postao povišeno svjestan kad sam prije par dana jasno uvidio da razgovaram sa sobom, dok sam prije tog trenutka ta "autorazmišljanja" koji su mi sada svjesno samorazgovori zdravo za gotovo uzimao kao "normalnu" aktivnost hiperaktivnog uma tj. razmišljanje.

Zanimljivo mi je to sa OKP. Jednom sam promatrao jednu osobu sa žešćim OKP-om.
Ta osoba si je neprestano govorila kako mora provjeriti da li su vrata zaključana, da li je tanjur i pribor postavljen po nekoj samo njoj milimetarski shvatljivim geometrijskom smislu, točan redosljed i sistem pranja svakog prsta ruku...
A najzanimljivije je bilo kad je ta osoba upalila tv i počela gledati neku sapunicu ili zanimljiv dokumentarac i u tim njenim trenucima absorbcije u sadržaj tv-a nije bilo ni jedinog traga OKP makar oko nje bio i neki nered/neraspored, zvukovi otkjučavanja i lupanja vratima.
Čim je zanimljiv sadržaj tv programa završio ona kao da se probudila i započela sa svojim okp ritualima.

Pa se pitam kako to da se toj osobi u tim tv trenucima potpuno povukli OKP prisilni nagoni?
Ja si to sada objašnjavam kroz prizmu samorazgovora.
U trenucima gledanja tv-a u toj osobi nije bio prisutan agonijski, propitkivajuć samorazgovor tipa: "Da li sam ja provjerila vrata? Da li su moje ruke potpuno čiste? Da li sve stoji na svom mjestu?" Plus trideset drugih upitnika.

Osoba je u trenucima gledanja tv-a bila sasvim spokojna, pa gdje su onda nestali OKP simptomi?
Da li su jednostavno nestali u trenutnom privremenom odsustvu za tu osobu specifične vrste samorazgovora o sigurnosti, provjeri vrata, čistoći ruku i prisilnom rasporedu stvari prilikom gledanja tv-a?

Poznam i jednu dragu osobu kojoj kad se dogodi nešto za nju "loše" kao npr. padne joj čaša i razbije se. Ona od tada očekuje još 2 dodatna loša događaja i dok taj niz nije zadovoljen ona nije mirna bez obzira koliko dobronamjernog uvjeravanja i utjehe prema toj osobi bilo upućeno.
Ona jednostavno u sebi ponavlja a što je još gore uvjerava se u to da: "Zlo" dolazi u nizu od 3x i tek onda poslije toga za nju postaje dostupan mir i osjećaj sigurnosti.
Sama sebi govori:"Joj, čaša mi se razbila, to je prvo loše! Loši događaji dolaze u nizu od tri puta a protiv toga ništa ne mogu dok taj niz nije ispunjen sa još dva loša događaja!"
To je jako dobra osoba i žao mi je što joj takva "sitnica" truje kvalitetu života.

Verdadera kaže:

... promatrajući sebe dok pričam sa samom sobom, koliko god paradoksalno zvučalo...

Ovo mi je jako dobro i uopće mi ne zvuči paradoksalno.
Osjećam da se u tome zapravo krije stalno prisutno urođeno mentalno i emotivno zdravlje svake osobe jer tek kad svjesno vidimo što si zapravo radimo i o čemu se radi i što stoji iza toga tek tada smo si podarili ključ slobode od raznoraznih vlastitih samonametnutih unutrašnjih boljki.

@ESKat
I mene jako zanima kako to postižeš da ne pričaš sama sa sobom? Je li to zaista istina?
Iskreno, ja sam isto prije mislio da ne pričam sa sobom nego to ja samo kao razmišljam. Ono:"Nema teoretske šanse da razgovaram sam sa sobom! Jesam li ja malo puknut u glavu kad se razgovaram sa sobom?

Tako sam se nekako ja i PRIJE razgovarao sa sobom

[ESKat]

Happyning kaže:

@ESKat
I mene jako zanima kako to postižeš da ne pričaš sama sa sobom? Je li to zaista istina?
Iskreno, ja sam isto prije mislio da ne pričam sa sobom nego to ja samo kao razmišljam. Ono:"Nema teoretske šanse da razgovaram sam sa sobom! Jesam li ja malo puknut u glavu kad se razgovaram sa sobom?

Tako sam se nekako ja i PRIJE razgovarao sa sobom

Ne znam kako "postizem"

Naprosto nikad nisam. Imam zamisljenog sugovornika koji odgovara onome sto me muci i onda mu objasnjavam, razlazem, uvjeravam ga. Zamisljam sto bi mi rekao. Otac mi je bio vrlo realan i pomalo skeptican covjek, zato njega uglavnom biram za "razgovor" kad se radi o konkretnom problemu. Ako recimo mastam o necemu sto bas nije jako izvedivo onda mi je sugovornik bivsi muz. Ako se radi o nekim radikalnim rezovima u zivotu onda zamisljam da pricam sa sadasnjim muzem. U tom stilu.... Uvijek su u pitanju ljudi koje dobro poznajem i mogu pretpostaviti sto bi mi rekli da je razgovor stvaran.
Ali sama sa sobom ne razgovaram, uopce ne znam ni kako bi

[Azz]

prednost razgovora sa samim sobom je to da barem znate da vas netko slusa. jel tako islo? a i barem tada znate da cete cuti nesto pametno i zanimljivo

[Happyning]

Miškica kaže:

Kako stalno biti u trenutku

Kako stalno biti u sadašnjem trenutku?

Pa zar nismo uvijek i stalno u sadašnjem trenutku što god se ovog trenutka događalo? Makar se događalo nešto što nam se ne sviđa što je obićno i glavni razlog lažnog dojma i osjećaja da nismo u trenutku zato jer nam se jednostavno Ne sviđa sadržaj trenutnog trenutka, pa ga se većinom odričemo. Ne želimo ga
Ali on je tu i nikakva ga naša strategija neće izbjeći.

Gdje bi drugdje moguće bilo biti osim u sada i ovdje? Stvarno!?
Zar to nije očito (kad se naši unutrašnji zahtjevni i uvjetni monolozi kako bi baš nama sadašnji trenutak morao točno izgledati, povuku.)?

To što nam vlastito pričanje govori da nismo sada i ovdje te da nekako trebamo doći do tog "sadašnjeg trenutka" je samo priča koju si pričamo jer nam ovaj, baš ovaj sada real time sadašnji trenutni trenutak možda nije u skladu sa svojim željenim izmaštanim očekivanjima i pričicama kako bi taj trenutak zaista točno za nas morao izgledati da bi si konačno mogli sebi reći:"E, To...sad sam konačno u sadašnjem trenutku."

Ludo je to kako lako se možemo nagovoriti da nismo u sadašnjem trenutku. A gdje smo drugdje

A kako li može biti moguće da budemo bilo gdje osim u ovom trenutku? Naravno osim u vlastitoj priči, vlastitom samorazgovoru da nismo u sadašnjem trenutku.

Gdje bi drugdje moguće bilo ili mogli biti?
baš ludo kak sami sebe možemo zeznuti.

@ESkat
zar ne misliš da su ti tvoji zamišljeni unutrašnji dijalozi zapravo prerušen razgovor sa samom sobom samo sto unutrašnje sugovornike koristiš da lakše i fokusiranije razgovaraš sa samom sobom?

ja sam tako nekad zamišljao da razgovaram sa Einstenom i Merlinom da mi kažu kako bi oni riješili trenutni problem koji me mučio.

Brzo mi je postalo jasno da je kapacitet njihovih rješenja bio naravno ograničen mojim kapacitetom sposobnosti rješavanja nekog problema. Tj. nisam razgovarao sa njima nego sam sa sobom.
"Oni" su mi bili samo zamišljeni simulirani orijentir za stil, metodu razmišljanja i rješavanja.

[nijavic]

mislim da je samo razgovor više prisutan kod muškaraca zbog toga što oni manje govore sve što im pane na pamet...
Čovjek je srećniji što je više sličan djetetu. Dijete radi i govori skoro sve što misli i zato nema briga.

[Happyning]

nijavic kaže:

mislim da je samo razgovor više prisutan kod muškaraca zbog toga što oni manje govore sve što im pane na pamet...
Čovjek je srećniji što je više sličan djetetu. Dijete radi i govori skoro sve što misli i zato nema briga.

Zanimljivo... A vjerojatno misliš i da ljepše polovice, žene, više zbrbljaju na van pa u biti time i puno lakše i prije prebrode razne životne nepogode. Ima tu nečega.
One lakše iskomuniciraju i podijele sa nekim ili više osoba pa lakše dolaze do realnije slike problema sa više strana a time i razriješenja pa do olakšavanja.
Ali nisam siguran tko zaista više priča, da li žene ili muškarci? Možda je razlika u dubini i osjećajima
Potpuno se slažem s tobom u vezi djece.

Da budem malo jasniji, samorazgovore ne smatram da su oni nešto loše ili negativno. Nije ništa pogrešno u vezi njih. Nego lošim se može pokazati kada naprečec povjerujemo u loše, neispitane zaključke dobrog dijela naših samorazgovora i time ih doživimo ili zamijenimo za realnost.

Možda bi i ponekad željeli da su stvarnost ili neko opravdanje za nešto, i puno puta ih koristimo za to, te se pretvaramo kao da su stvarnost ali jbg zbog toga smo i tijekom života puno puta i tresnuli u taj zid iluzije i završili na podu krute realnosti.

Svatko iz iskustva zna da samo jedan takav neispitan zaljučak može i imao je za nas dalekosežne posljedice kako na naše mentalno i emotivno zdravlje, tako i na naše odnose sa drugim ljudima.

[kor-im]

Happyning kaže:

u kom smislu misliš da fizička bol zaustavla monologe?
Možda misliš da te bol kao stavlja u trenutak i čisto doživljavanje u kojem nema mjesta za unutrašnje monologe?

mislim da je, osim nešto kemije, stvar naprosto u momentalnoj distrakciji, mozak se fokusira na trenutni šok i sirovu informaciju i na momenat zaboravi monolog, ruminaciju, emocionalno stanje

dio onoga što izluđuje je baš to da percipiraš kako neki set funkcija stane, onda šuti neko vrjeme i onda, iako svjesno samo promatraš sustav, sklizne natrag u blebetanje i pričanje sa sobom

slično kao kad djete cendra pa netko plesne rukama i djete na momenat zaboravi da cendra i fokusira se na izvor zvuka - točno vidiš par sekunda prije kako se djete prisječa da je loše volje i opet razočarano počne cendrat

bizarno je da se u nekim tenucima nemožeš sjetit nekih stvari, recimo da je svako stanje prolazno, da te stvari koje mozak melje nisu istina ili nemaju veze sa vezom a pogotovo nemaju veze sa situacijom, da se ne identificiraš stim i da ne popuštaš emocionalnim impulsima koje ti narativi okidaju, onda se desi bilokoja kombinacija stvari iz okoline i očito pak zaboraviš čitav razgovor kojisi upravo sa sobom vodio i stvarnost se mjenja iz situacije u situaciju

iskreno izluđuje me to, kao da cjeli dan gledam kako netko mjenja programe a ja nemam pristup daljinskom, dosta mi je repriza