Samorazgovor

[Happyning]

ESKat kaže:

Ne, nikad sebi ne kazem nista. Naljutim se na sebe ali onako bez rijeci samo budem bijesna zato sto sam nesto zaboravila ili propustila.

da, na to pitanje sam mislio

Zanimljivo.
A kako je taj tvoj odgovor meni, potekao iz tebe :"Ne, nikad sebi ne kazem nista.
Naljutim se na sebe ali onako bez rijeci samo budem bijesna zato sto sam nesto zaboravila
ili propustila."?

Mislim, normalno da si to odgovorila meni kao normalan dijalog, ali zar može biti da to prije nego što si meni odgovorila nisi na neki način prije tipkanja odgovora isto izrekla sama sebi?

Da li ti misliš na osjećaj da se ti prema sebi odnosiš bez upotrebe riječi (na neki način "unutranje neverbalno")?
Ili želiš reći da ti to jednostavno misliš u sebi kao normalan proces razmišljanja, ali nikad ne govoriš nešto sebi? Ono, misliš si u sebi.

Volio bih si to pojasniti zbog teme a i sam zapažam koliko je prikrivena i suptilno-tricky priroda samorazgovora.
Zato sam malo oprezan, jer vidim koliko SR prikriveno može biti uzročan i zaslužan za, i na žalost svašta nešto osim i samog pozitivnog.

Ne pokušavam te uvjeriti ili tvrditi da ni u tvojem slučaju nije moguće a da ti ne razgovaraš sa sobom ili ne govoriš sebi.

Samo kritički provjeravam SR hipotezu koja na meni iskustveno djeluje, pojednostavljuje unutrašnju zamršenost ljudske psihe, olakšava i objašnjava dosta toga.

[ESKat]

Happyning kaže:

Da li ti misliš na osjećaj da se ti prema sebi odnosiš bez upotrebe riječi (na neki način "unutranje neverbalno")?
Ili želiš reći da ti to jednostavno misliš u sebi kao normalan proces razmišljanja, ali nikad ne govoriš nešto sebi? Ono, misliš si u sebi.

Sad si mi dao misliti.
Ja stvarno mislim da se ja ne odnosim prema sebi uopce. Kao proces razmisljanja, to da.

Eto recimo pokusala sam zamisliti da sam napravila neku stvarno gadnu gresku, sto bi osjetila, bi li sebi ista rekla. Osjetila bi jad, ogorcenost, ljutnju, tugu, razocaranost, ali vise nekako prema sudbini, trenutku koji nisam znala prepoznati, sansi koju sam propustila. Iako mogu tocno znati koje su to moje mane zbog kojih sam pogrijesila, mogu odluciti da ih pokusam promijeniti, znaci razumijem i ne prastam... ali opet nije to direktno upuceno meni a posebno ne u formi razgovora.
Za "odnositi se" moram imati bar zamisljenog nekog drugog.

I sad se eto mislim sto sa mnom nije u redu

[boo-boo]

dok nisam postala svjesna svojih misli nisam uopće kužila da vodim SR... a onda je bilo - uvijek, stalno, sama ili sa drugima zapravo pričam sama sebi ili sama o sebi

u početku je to bila samo buka, bujica misli koje se samo roje u enormnom broju...s vremenom se ta buka stišala, svjesna sam ih često, pogotovo dok pričam s drugima ili dok ih slušam kako pričaju (onda "čujem" njihov SR)

vidim ih dok sam u nekom "problemu", svjesna da ga vrtim u krug, dodajem mu, ne puštam da prođe itd. Tada sam ih u stanju "rezati", tj uopće ne dopuštam da se formiraju; dok istovremeno probavljam emocije vezane uz "problem"

vidim i one "pozitivne", koje dižu, hrane, glade...i te režem

ne znam jesam li unutar teme

i dobrodošao natrag

edit: postoji i pozadina ovog što pišem, puno je tu razina

[The Maystor]

Happyning kaže:

jesu li te slike o vlastitim dojmovima i željama jasnije u smislu da možda ponekad vidiš da su dobrim dijelom ispravne ili iskrivljene?

Da li imaš dovoljno iskreni samokritički kapacitet da si možeš priznati da neke stvari kojim slučajem možda sebi pogrešno govoriš?

Da li ponekad u sebi vidiš nešto što zapravo nisi ali bi takav zbog raznih razloga volio biti?

Da li ponekad primjećuješ da se velikim naporima trudiš postati nešto što nisi?

Imam neki osjećaj da si ti neke vrste "duhovnjaka" ili možda samo malo briješ na to?
Imaš bogat unutarnji "svijet".

Pa, jest, ipak su slike o dojmovima i zeljama jasnije, a i nekako vise primjetim ono sto je djelomicno neispravno {ili manje ispravno} u odnosu na ono sto je zaista ispravno, i to ispravno u smislu da potice na zaista lijepe i pozitivne emocije.

Nisam siguran u svoj dovoljno iskreni samokriticni kapacitet, djelomicno i zato sto nekako i nisam siguran koliko uistinu poznajem sebe, koliko poznajem svoje principe i koliko s vremenom osjetim potrebe zua promene nekih principa {jer promjena je ipak ponekad ptrebna ako vrijeme stvori djelomican pritisak}.
Gresaka sam svjestan, ali opet si mislim da mi je bolje biti cim vise u fokusu sadasnjosti, u fokusu da cak i kad se nekakav djelomican pritisak i priblizi, da ga ja uspijem na vrijeme prepoznati.

A onako, ne bih rekao da u sebi u sebi vidim nekoga tko zapravo nisam, ne bih rekao da u sebi vidim coovjeka koji bi svjesno zanemarivao vlastite talente, covjeka koji bi svjesno propustao prilike cekajuci da nesto bolje naidje.

Covjek sam , imam zelje, imam snove, imam potrebe da neke od zelja i ljepih snova i ostvarim, a ako se to i ne dogodi, barem je dobro to sto pokusavam, jer da ne pokusavam, onda mi se cini da bi me pekla savjest, cini mi se da onda ne bih uspio naci dovoljno energije za zivot, dovoljno energije za vaznost sebe kao covjeka i za vaznost bliznih ljudi, za prisutnost onih ljudi koji me motiviraju.

Ponekad primjetim veliki napr i trud u zeljama da neke ciljeve ostvarim , a pritom i oosjetim pritisak, pa onako spontano mi se dogodi kao da djelomicno kopiram neke obrasce ponasanja onih ljudi koji me motiviraju, onih ljudi koji me cine sretnim, premda se realno dosta razlikujem od njih, no kako sam covjek koji ne voli podjele, kako sam covjek koji zeli ici prema zajednistvu {tim vise sto je samo jedan zivot na ovoj kugli u ovakovom stilu}, tako mi se cini da mogu biti svoj, li i da to svoje i unaprijediti time da budem slican i drugima {tj. onima kojima zelim biti slican}

Pa, i ja nekako osjecam te duhovnjacke osjecaje u sebi, osjecam da hrpetina toga kroz zivot nije slucajnost, osjecam da u svakom vremenu se moze nesto nauciti, da svi ti mirisi, okusi, sve te boje, svako jutarnje budjenje, da je sve to ovdje s razlog, i najteze bi bilo kada bih odbacio sve neistrazene opcije, kada bih odbacio one stvari i pojave koje jos nisam upoznao, koje jos nisam osjetio, a vjerujem da cu neke osjetiti, i da ce neke pojave i dogadjaji potaknuti na srecu koja je mozda i zaista mnogo blize nego sto se to cini.

Pa, bogati unutarnji svijet i jedan od razloga zasto ga jos zelim obogatiti i unaprijediti {a pritom ne mislim da je to sebicno ili pohlepno}. Vjera u bolje danas je vjera koja i jest ono sto me drzi na zivotu, ono sto drzi na onom putu koji je ponekad i izrazito obilazan, ali ako taj put zahtjeva i suze i teskoce, ako taj put zahtjeva i mnoge neprospavane noci, vjerujem da je to s razlogom bas tako, jer vjerujem da ipak iznad svega jesu ljubav i priroda, i isto tako da ljubav i priroda jesu zivot, i da kao takav,zivot treba biti miris najljepsih emocija.

Okrenuo sam se dosta introspektivnosti jer vidim da mogu tu osjetiiti bolju energiju, i da samim time mogu bolje prihvatiti neke stvari koje se dogadjaju.

Puno je razmisljanja, ponekad je i dosta izgovora, izgovora koji utjecu prilicno na manjak energije. Neki strahovi su bili poprilicno dugotrajni, samim time je i teze bilo pronaci onaj unutarnji mir. Eto, razliciti nacini doprinose nekom privremenom boljem raspolozenju, ali i odricanje donosi puno izazova jer odricanje ne znaci predaja, ne znaci kraj. Ponosan sam na dobre ljude, radostan sam zbog njihovih dobrih postupaka.

Ako realno razmislim, mozda i mogu doci do neceg smislenijeg. Duge noci nekako donesu vise nostalgije nego inace, samim time
srce me boli kad vidim da neki ljudi nemaju sto za jesti. Nisu zasluzili patnju! Zasto ne bi okruzenje bilo pravednije?

Zasto se toliko cudnih stvari dogadja? Mada, kad malo bolje razmislim, sto je uopce znacenje pojma cudno u ovim premodernim vremenima? I tako, kruzim li ga kruzim, i nekako sam opet u nekoj neodredjenosti s povremenim isprepletanjem pesimizma i optimizma.

Zivot bi trebao donijeniti prednosti, no komplicirano je kada dogadjaji prilicno brzo se izmjene i dolazi do poteskoca. Trud biva osporavan i umanjen, a neke manje greske se dozivljavaju na nacin da ih se prilicno preuvelicava.

Neki ljudi hodaju ko roboti, grabezljivo korace i svoje talente koriste za manipulaciju i zamagljivanje. Nisam ljubomoran na to sto su oni bogatiji, luksuzniji, jednostavno vidim da je dobar dio takvih neprirodan.Bolje je sacuvati dostojanstvo i paziti na sebe, nego igrati prljavo.

Te neke zabrane, ogranicenja, nemugocnosti, cemu sve to? Strah od novih poraza, poraza cak i s dobrim kartama?
Uh, ti strahovi toliko koce zivot, a zapravo...mozda su i strahovi misterija?
Uh, beskrajnost nekih tajni, tajni koje ne zelim potpuno otkriti, ali djelomicno ih i zelim saznati.
Sto je to sto ima toliko snazno u tome da se pitanja toliko puno ostavljaju traga?

A glasna tisina opet sugerira na neka nova pitanja, pitanja koja imaju tezinu za suocavanje u ovome jos uvijek prisutnome zivotu.
No, kako odigrati dobro i s naizgled losijim kartama?
Kako da ponesem i izdignem sebe u boljim smjerovima?
Poput sportasa koji se sprema za Olimpijske Igre, tako i ja ponekad zelim se pripremiti za velike stvari. No, ponekad kao puz putujem kroz te staze koje pomalo zarastaju teskim granama koje treba podici i odmaknuti, rupe koje treba zakrpati, jer te rupe su previse blatnjave i nisu poticajne za sjaj u ocima.

[Muškica]

Happyning kaže:

Jel ti to pišeš o različitim identitetima sebe?
Ono kad si na poslu imaš identitet poslovne žene; kad si doma, onda si u identitetu domaćice; a u društvu u identitetu prijateljice?

Fora! I vjerojatno svaki identitet ima svoju vrstu i način SR-a, a i normalne dijalog sa drugima komunikacije. Podsjetila si me na jednu metodu ili je to neki sistem, nazvan Idenika, ak se dobro sjećam.
Objašnjava kako netko ima problema slobodno pustiti svoj identitet koji ima npr. na poslu pa taj identitet samo ponese sa sobom pa nastavi brijati i kod kuće kao poslovan čovjek ili još gore kao vojna osoba ako mu je npr profesija vojno lice.
Mislim da puno puta i sami u sebi brijemo o poslu i kad dođemo kući.

ne djeluješ ti meni kao neka mala miškica jedino u slučaju da imaš povećane oči/svjesnost.

Mislim da to nema veze sa identitetima i ulogama. To i jest najzanimljivije. A, možda i ima. Pojma nemam.
Tema me inspirirala da obratim pažnju na te samorazgovore jer ja pričam sa sobom od malena Meni je to normalno. No, kako sam počela obraćati više pažnje zamjećujem da su mi razgovori češće naporni.
Ponekad imam osjećaj kao da razgovara moja podsvijest, svijest i savjest. Kao da id, ego i super ego vode diskusije
Npr: danas u dućanu čekam red, neki lik se izgura preko reda i stavi stvari na blagajnu. Ja lijepo maknem njegove stvari i stavim svoje. Izlazim iz dućana i kreće um:
A: Jesi li ti normalna? Jesmo već rekli da se nećeš uzrujavati zbog debila?
B: Šta? Pa do kada ja moram trpiti da me preskaču? Zbog šutnje i kimanja glavom i jesam u kurcu. Neka sam mu rekla i opet ću.
A: Nismo li rekli da ćeš ostati u sadašnjem trenutku?
B: Zajebi ti to, ne možeš baš stalno biti u sadašnjem trenutku.
A: Stabiliziraj se.

Itd....ide to u nedogled

[The Maystor]

Miškica kaže:

Mislim da to nema veze sa identitetima i ulogama. To i jest najzanimljivije. A, možda i ima. Pojma nemam.
Tema me inspirirala da obratim pažnju na te samorazgovore jer ja pričam sa sobom od malena Meni je to normalno. No, kako sam počela obraćati više pažnje zamjećujem da su mi razgovori češće naporni.
Ponekad imam osjećaj kao da razgovara moja podsvijest, svijest i savjest. Kao da id, ego i super ego vode diskusije
Npr: danas u dućanu čekam red, neki lik se izgura preko reda i stavi stvari na blagajnu. Ja lijepo maknem njegove stvari i stavim svoje. Izlazim iz dućana i kreće um:
A: Jesi li ti normalna? Jesmo već rekli da se nećeš uzrujavati zbog debila?
B: Šta? Pa do kada ja moram trpiti da me preskaču? Zbog šutnje i kimanja glavom i jesam u kurcu. Neka sam mu rekla i opet ću.
A: Nismo li rekli da ćeš ostati u sadašnjem trenutku?
B: Zajebi ti to, ne možeš baš stalno biti u sadašnjem trenutku.
A: Stabiliziraj se.

Itd....ide to u nedogled

Pa kaj i ako ide u nedogled, bitno je to da je puno vise kreativne i poziitvine od negativnih stvari u samorazgovorima.

[The Dove]

Ja razgovaram sama sa sobom stalno. O banalnim stvarima, tipa što ću jesti danas. Ili ako se radi o ozbiljnim stvarima onda razmišljam što trebam učinit, što mogu učinit i što sam mogla učinit. Uvijek prije nego razgovaram s nekim, makar to bila prodavačica u dućanu, znam što ću reći, isprevrtim moje rečenice sto puta. I uvijek prije nego što nešto napišem, uvijek mi to prvo padne na pamet, izgovorim to u sebi i onda napišem.

[The Maystor]

A kako ti se cini spontani samorazgovor?

[bijelatama]

ESKat kaže:

Sad si mi dao misliti.
Ja stvarno mislim da se ja ne odnosim prema sebi uopce. Kao proces razmisljanja, to da.

Eto recimo pokusala sam zamisliti da sam napravila neku stvarno gadnu gresku, sto bi osjetila, bi li sebi ista rekla. Osjetila bi jad, ogorcenost, ljutnju, tugu, razocaranost, ali vise nekako prema sudbini, trenutku koji nisam znala prepoznati, sansi koju sam propustila. Iako mogu tocno znati koje su to moje mane zbog kojih sam pogrijesila, mogu odluciti da ih pokusam promijeniti, znaci razumijem i ne prastam... ali opet nije to direktno upuceno meni a posebno ne u formi razgovora.
Za "odnositi se" moram imati bar zamisljenog nekog drugog.

I sad se eto mislim sto sa mnom nije u redu

ma kaj nije u redu! sretna si da si istovremena , direktna , odmah si u doživljaju, stanju, osjećaju bez priče! uuh, da mogu tako bit zaokružena!
ja u sebi kazem, kak si bedasta ak nest fulam, ali i: ma dobro, ne sekiraj se.
kasno je pa mi nije više bistra glava, al mogu reć svakom od vas koji ste pisali, hvala. znači mi.
di smo tu smo i , tak je kak je i divno je kako ljudi promišljaju i nastoje da shvate a toga za shvatit je cijeli kup.
iako imamo sami sa sobom puno posla, nismo sami.
good night good people!

[Happyning]

ocean_size kaže:

...još uvijek nisam siguran što pod pojmom samorazgovora točno smatraš...Dakle, vodim dijaloge, s osobama iz svog okruženja.
One koje ću vodit i u stvarnosti i one koji se naravno neće odigrat u stvarnosti. Smatram
te dijaloge suvišnima, iscrpljujućima, tu i tamo se pokaže da izvučem neku korist od njih, zaključim nešto što me ''dovede na pravi trag nečeg...'' onda postanem kao svjestan toga, inače ih nisam baš svjestan, tj. kad postanem, onda se dijalog prekine, ajmo reć... Ako pak pričamo o monolozima, ima i njih, ali su puno rjeđi, oni su donekle svjesni (svijest je isto tema za sebe i tu bih bio dosta oprezan kad bih govorio o tom pojmu).
Dakle, da, prihvaćam i da,
recimo da ih svjesno vodim (to su obično oni ili motivirajućeg tipa ili razmišljajućeg tipa kad
pokušavam doć do nečeg...)

vjerujem da ćemo prilično brzo doći do esencije što je to točno samorazgovor, ako svatko zainteresiran interaktivno nastavi iznositi svoje iskrene uvide u vezi ove suptilne teme.
Naveo si da smatraš te dijaloge suvišnima, iscrpljujućima.. Bez obzira i ako si to komentirao za svoje unutrašnje zamišljene dijaloge sa drugim ljudima.

Taj suvišnu i iscrpljujuću kvalitetu isto mnogi na ovoj temi prijavljuju i u slučaju SR. To je nešto što sam i ja primjetio na početku osvještenja a nakon toga, valjda sam nekom srećom postao imun na te svoje dobrim dijelom suvišne, iscrpljujuće i blebetajuće samorazgovore koji kao da se samostalno vrte u mojoj svijesti.

U meni se je nakon tog trenutka osvještenja SR a pogotovo nakon par dana, svjesne "imunizacije" prema takvoj vrsti SR koji su po kvaliteti suvišni i iscrpljujući, pojavila neka lagana kvaliteta spokoja i dodatnog prostora u smislu konačno u sebi imam prostora da se nesmetano posvetim onome što mi je zaista bitno u životu.

Da budem precizniji: Ti suvišni i isprljujući SR se i dalje vrte ali "sporije" i manje, a što mi je najvažnije oni su mi postali benigni i bezazleni te nisu više toliko lukavi kradljivci većeg dijela mojeg svjesnog prostora i pažnje.
Tako da se sada mogu više posvetiti onome što mi je bitno, svemu što ustvari trebam raditi i nesmetanije se više posvetiti onome što me veseli.

Svijest...the final frontier
Da, to je za zasebnu temu. Mislim da ako bude vremena i interesa da ćemo se i toga dotaknuti jer je direktno vezana za SR.
Ne u nekom mutno metafizičko-duhovno filozofskom smislu nego čisto kao nešto praktično i u biti jednostavno. Neka "KIS - Keep it simple!" u tome bude smjernica. ipak je lakše bez kompliciranja.

Na kraju krajeva da nismo barem malo svjesni, kako bi drugačije primjetili tog samorazgovarajućeg crvića koji neprestano gmiže putem naših neurona i uz put nam smišlja i odašilje maštovite priče u koje često povjerujemo.

ocean_size kaže:

Jebemu, još ću samog sebe zbunit na kraju

Maaaa... Tko je to rekao? Ti ili lukavi crvić?

[Happyning]

ESKat kaže:

Ja stvarno mislim da se ja ne odnosim prema sebi uopce.
Kao proces razmisljanja, to da... ... ali opet nije to
direktno upuceno meni a
posebno ne u formi razgovora.
Za "odnositi se" moram imati bar zamisljenog nekog drugog. I sad se eto mislim sto sa mnom nije u redu.

osjećam da tu ima nešto lijepo.

Meni se osobno, nakon što sam uočio da se u meni vrte samorazgovori, u velikoj mjeri izbistrila sposobnost razmišljanja. Jednostavno lakše, zdravije i učinkovitije na svjež način razmišljam.

Taj efekt ili nuspojavu prepisujem tome da više ne poklanjam toliko pažnje i važnosti samorazgovorima. Oni se znaju vrtiti ali pa što ak se vrte! Smatram ih nečim normalnim (makar znaju biti naporni i čista smetala) ali sada sa bitnom razlikom da se više ne hvatam/vežem toliko za njih. Nekako su postali velikim dijelom vreća istrošenih i prevaziđenih gluposti u koje sam nekad ni sam ne znajući vjerovao.
Uvid: na čudan način oni su tu ali kao da za mene istovremeno i ne postoje a time i nisu neki problem i smetnja.

Vjerojatno su nekad u prošlosti služili meni,nečemu, kao neki mehanizmi samoobrane i strategije suočavanja sa raznim prošlim događajima.

Ali sad je jednostavno i očito sada! te jasno vidim koliko su u ovom trenutku nepotrebni tj. zapravo samo magle ovaj sad, baš sada trenutak koji u real time mogu hendlati i bez tih istrošenih prošlih samorazgovora.

ESKat kaže:

I sad se eto mislim sto sa mnom nije u redu.

bijelatama kaže:

ma kaj nije u redu! sretna si da
si ISTOVREMENA , DIREKTNA , odmah si u doživljaju, stanju, osjećaju bez priče! uuh, da mogu tako bit zaokružena!

bijelatama u tih par riječi kojim si odgovorila Eskat, meni bi trebalo tisuće riječi a niti onda ne bih ni približno toliko iskomunicirao odgovor, suštinu!

Nemam riječi.
Ako je zaista tako u tvojem slučaju onda Eskat nemaš ni najmanjeg pojma o pojmu koliko si zapravo sretna, bez obzira ako te i nešto tu i tamo povremeno muči što je jednostavno sasvim normalno u našim životima.

[kor-im]

sve je to odvratno

to momentalno funkcioniranje, osječaji, misli i radnje koje se naprosto dešavaju, mentalno funkcioniranje bez svjesne kontrole, tu čovjeka niti nema, to je samo truplo koje hoda, i tako dan za noč i noč za dan sve dok organi ne otkažu i sve kolabira i istrune, i to jest čovjek

ono čega se postaje svjestan kada se postaje svjestan tih stvari je čista odvratnost, i sve što jesmo jest ta odvratnost, nemoč, nesloboda, gadost na gadost, bez izbora, bez kontrole

bez korištenja supstanci praktički je nemoguče zauzdati frustraciju i bjes, ono što svjestan um nemože kontrolirati unutar vlastitog funkcioniranja stvara poriv za čistom agresijom jer je izuetno teško izbječi tu automatsku reakciju, tu urođenu logiku - ono što smeta ili nevalja mora biti promjenjeno ili ispravljeno, a ako nemože biti promjenjeno ili ispravljeno mora biti odstranjeno ili uništeno - ustvari se tu radi o nemogučnosti prihvačanja, na taj način sustav dolazi u sukob sa samim sobom i to pak uzrokuje još stresa, frustracije i bjesa, što intenzivira i utvrđuje unutarnje diskurse čisto ulaganjem energije

pošto je ono što se zapravo dešava samo automatizirano odvrtanje več utvrđenih sinaptičkih veza, koje su dakle fizički i fiziološki takve, organski, doslovce u dovoljnom uvečanju može ih se 'vidjeti' kao materialnu strukturu isto kao bilokoju konstrukciju ili formaciju, ne-aktivacija istih je nešto što se praktički nemože postiči u momentu, moguče je jedino, ako se računa na neuroplastičnost, s vremenom, i svjesnim naporom, uzrokovati da se jedna 'mreža' rastroji a druga ustroji, međutim to čime se taj svjestan trud kroz vrjeme treba vršiti jest fizički satsavljeno od istih tih sinaptičkih konfiguracija, odnosno doslovce ne postoji drugo što se može koristiti u danom momentu, ne postoji drugo što se može činiti u tom danom momentu, ne postoji drugo čega se može sjetiti u tom momentu, 'unutarnja' stvarnost u tom momentu jest zadana potpuno time i time

u tom smislu sam dojam stvarnosti se deformira i izopačuje i iz njega nema izlaza, kako tada nema nikakve vjere u pozitivnu mogučnost promjene ostaje jedino želja da to nestane, prestane, čista mržnja i poriv za uništenjem

[ocean_size]

Happyning kaže:

vjerujem da ćemo prilično brzo doći do esencije što je to točno samorazgovor, ako svatko zainteresiran interaktivno nastavi iznositi svoje iskrene uvide u vezi ove suptilne teme.
Naveo si da smatraš te dijaloge suvišnima, iscrpljujućima.. Bez obzira i ako si to komentirao za svoje unutrašnje zamišljene dijaloge sa drugim ljudima.

Taj suvišnu i iscrpljujuću kvalitetu isto mnogi na ovoj temi prijavljuju i u slučaju SR. To je nešto što sam i ja primjetio na početku osvještenja a nakon toga, valjda sam nekom srećom postao imun na te svoje dobrim dijelom suvišne, iscrpljujuće i blebetajuće samorazgovore koji kao da se samostalno vrte u mojoj svijesti.

U meni se je nakon tog trenutka osvještenja SR a pogotovo nakon par dana, svjesne "imunizacije" prema takvoj vrsti SR koji su po kvaliteti suvišni i iscrpljujući, pojavila neka lagana kvaliteta spokoja i dodatnog prostora u smislu konačno u sebi imam prostora da se nesmetano posvetim onome što mi je zaista bitno u životu.

Da budem precizniji: Ti suvišni i isprljujući SR se i dalje vrte ali "sporije" i manje, a što mi je najvažnije oni su mi postali benigni i bezazleni te nisu više toliko lukavi kradljivci većeg dijela mojeg svjesnog prostora i pažnje.
Tako da se sada mogu više posvetiti onome što mi je bitno, svemu što ustvari trebam raditi i nesmetanije se više posvetiti onome što me veseli.

Svijest...the final frontier
Da, to je za zasebnu temu. Mislim da ako bude vremena i interesa da ćemo se i toga dotaknuti jer je direktno vezana za SR.
Ne u nekom mutno metafizičko-duhovno filozofskom smislu nego čisto kao nešto praktično i u biti jednostavno. Neka "KIS - Keep it simple!" u tome bude smjernica. ipak je lakše bez kompliciranja.

Na kraju krajeva da nismo barem malo svjesni, kako bi drugačije primjetili tog samorazgovarajućeg crvića koji neprestano gmiže putem naših neurona i uz put nam smišlja i odašilje maštovite priče u koje često povjerujemo.

Možda si mi sad i indirektno pomogao ovim postom, vidjet ću kad budem pribraniji. U svakom slučaju...

Happyning kaže:

Maaaa... Tko je to rekao? Ti ili lukavi crvić?

Ma neki crvuljak

[The Maystor]

Ja sam jucer u toku duuugotrajne setnje zamislio okrugli stol na kojem su petorica mene, dakle aktualni ja , proslogodisnji, i jos tri svaki godinu mladji, i onako, bas sam primjeti kako sadasnji ja jos vise sklon analizama od prijasnjih, ali da isto tako sadasnji ja je cesce sklon vecoj pozitivnosti i vecoj negativnosti, tj. Nekakva sredina u raspolozenja biva osjetno rjedja, usamljenost precesto krece prema depri, usamljeni vikendi su prrdugacki, a radni tjedan je sasvim motivirajuci.

Znanje koje imam je previse zmiksano, i to je mozda razlog da sw neki stari strahovi ponovo vracaju.

[Happyning]

boo-boo kaže:

dok nisam postala svjesna svojih misli nisam uopće kužila da vodim SR... a onda je bilo - uvijek, stalno, sama ili sa drugima zapravo pričam sama sebi ili sama o sebi

u početku je to bila samo buka, bujica misli koje se samo roje u enormnom broju...s vremenom se ta buka stišala, svjesna sam ih često, pogotovo dok pričam s drugima ili dok ih slušam kako pričaju (onda "čujem" njihov SR)

vidim ih dok sam u nekom "problemu", svjesna da ga vrtim u krug, dodajem mu, ne puštam da prođe itd. Tada sam ih u stanju "rezati", tj uopće ne dopuštam da se formiraju; dok istovremeno probavljam emocije vezane uz "problem"

vidim i one "pozitivne", koje dižu, hrane, glade...i te režem

ne znam jesam li unutar teme

i dobrodošao natrag

edit: postoji i pozadina ovog što pišem, puno je tu razina

Hej ti! Kako ti je mali buu-buu?

Naravno da si u okvirima teme. Jasno se vidi da imaš uvide o ovoj temi.

Za sad opiši malo što ti to znači da "čuješ" SR dok pričaš sa drugima?

Imaš možda osjećaj da intuitivno pretpostavljaš, "čuješ" što si oni zapravo sa sobom razgovaraju dok istodobno razgovaraju s tobom?

[ESKat]

bijelatama kaže:

ma kaj nije u redu! sretna si da si istovremena , direktna , odmah si u doživljaju, stanju, osjećaju bez priče! uuh, da mogu tako bit zaokružena!

Happyning kaže:

Ako je zaista tako u tvojem slučaju onda Eskat nemaš ni najmanjeg pojma o pojmu koliko si zapravo sretna, bez obzira ako te i nešto tu i tamo povremeno muči što je jednostavno sasvim normalno u našim životima.

Hvala vam, oboje

Ja sam eto pomislila da sam odvojena od same sebe ili nesto slicno, u stvari ne znam sto bi mi falilo jer nisam nikad probala drugacije.

Problema imam, ne bas malih, muce me puno cesce nego sto bi voljela; ali eto svjesna sam da su neki tu zbog mojih losih procjena, a neki zbog spleta okolnosti. Ne treba mi puno price ni sa sobom ni s nekim da znam gdje su problemi i zasto. A sto se tice rjesavanja to isto znam sto mogu ili ne mogu napraviti i sto me koci. Isto tako znam da se ponekad izvlacim i da je jedino pravilno rjesenje stisnit zube i napravit sto treba.
U svemu tome ne mislim da bi bilo neke razlike kad bi bila sposobna bas razgovarati sama sa sobom. Jer stvari su ili past tense pa uglavnom zasluzeno trpim posljedice ili jasne bez puno razgovora.

Imam jos puno rada na sebi, nema garancije da cu uspjeti ili ako uspijem da cu postici ono sto zelim, vjerovatno cinjenica da ne kazem sama sebi "tuko jedna, sto ti je to trebalo" ne bi puno promijenila u saznanju da jesam tuka i da mi "to" nije trebalo

[boo-boo]

Happyning kaže:

Za sad opiši malo što ti to znači da "čuješ" SR dok pričaš sa drugima?

Imaš možda osjećaj da intuitivno pretpostavljaš, "čuješ" što si oni zapravo sa sobom razgovaraju dok istodobno razgovaraju s tobom?

dok se nešto/nekoga komentira čujem kako zapravo pričaju o sebi pripisujući to nešto tome o kome se priča. Ili unose u neku situaciju (koja ih se direktno ne tiče) svoje emocije, stavove, frustracije. U razgovoru vidim kako vrte filmove i čuju filtrirano, i onda odgovaraju u skladu s time - parcijalno i često nevezano uz ono što je realno situacija. Nesvjesni toga. Ne da ne znaju što pričaju već nisu svjesni što je to zapravo i otkuda dolazi.
Svaka riječ, komentar, pokret tijela su obojani bojama vlastitog SR (ja to zovem um).

pišem "čujem" jer ne znam sadržaj ali vidim da iza toga što se promišljeno iznosi van postoji još. Zapravo, nekad znam i sadržaj, djelomično.

Isto vidim i kod sebe, samo sam sada toga svjesna pa više to ne izlazi iz mene potpuno nekontrolirano (ne mislim na neke ispade ili sl., već na sadržaj običnog razgovora, općenito) već znam direktno reći što želim, isto tako i odgovoriti bez da me uvuku u svoj film i bez da im ga hranim.

jesam jasna?

negdje si spomenuo svoj primarni SR...što si pod time mislio?
ja sam imala neke spoznaje o svojim bazama koje su bile baš začuđujuće, potresne i radikalno me izmijenile (u smislu da kad sam ih osvjestila više nisu samnom "upravljale" - što se do tad događalo potpuno nesvjesno); no to su bili spoznajni blicevi, ne u obliku SR, već baš neki bazični "programi" - stavovi, uvjerenja.
Zato me zanima


(moj mali je veliko biće u još malom tijelu, sakuplja svoja znanja, iskustva ali i popratno smeće koje učimo čistiti . Tvoja? )

[The Maystor]

Za samorazgovor uvijek treba imati vremena {jer se prociste misli}

[The Maystor]

Naravno, i u samorazgovoru je dobro koristiti argumente, jer kroz argumentiranu raspravu viśe je vjerojatnosti da se neśto pokrene {a opet da i to pokretanje ima smisao}

Sluśati srce i krenuti boljim stazama

[Happyning]

ovo je bilo jučer navečer.

Stigao sam doma navečer...
Vidio sam da sam od prije ostavio prljavo suđe od pripremanja ručka jer sam morao brzo kidnut van nešto obaviti.

Sad dok mi je sjećanje još svježe ću napisati SR o pranju suđa

c: = crvić koji većinom potiho u nama i u početku van našeg dosega svijesti, priča pričice "samima sebi".

sj: = svjesni ja, koji sebi želi najbolje i koji je svjestan samorazgovora i utjecaj, važnost crvića.


SR o pranju suđa
sj :"Trebao bi sad oprati suđe da si ne ostavim za ujutro jer mi je i đezva za kavu prljava.."

c :"Ma ne da mi se sad, imam važnijeg posla (tuširat se, pripremit se za jutro....!)"

sj :"pa onda ću ujutro biti biti u turbo pogonu jer ću između ostalog još i suđe morati oprati!"

c :"hmm...ajde da si sad skuham čaj, pa sam tek došao od vani i malo mi je hladno!"

sj :"ma daj ne seri! Čaj se može kuhati i dok u međuvremenu operem suđe. Što ćeš samo stajati kraj štednjaka i vježbati koncentraciju prateći kako se se pojavljuju mjehurići vrenja u kuhalu? Sada ćemo stativi kuhati čaj i akcija!"

c: ........ (crvić zašutio)

- i ja sam, stavio čaj i počeo prati suđe bez mojeg prijatelja crvića, lukavijeg od nekog profesionalnog manipulatora, i pregovarača sa širokim repertoarom diverzija i trikova za na svašta se dati nagovoriti i osjećati.

Jednostavno sam se uhvatio prvog tanjura a suđe se počelo "samo" prati. Nisam na ništa mislio i baš mi je godila topla voda...uživao sam bez misli

i najednom nakon par minuta...

c: "nešto me malo zaboljelo u leđima! Dosta je. Idem sad staviti čaj!"

sj: " : ) no dobro, malo ću si ispraviti leđa i nastaviti prati a ti...samo brbljaj i kompliciraj sam sebi...

c: .....

Dalje nisam ni primjetio kad sam već prije oprao suđe

Ovo je "banalno" jednostavan primjer koji sam vodio u sebi o pranju suđa.
Pitam se kakav li je tek sadržaj SR kada je neka osoba sklona odgađanju važnijih životnih obaveza?

Karikirano bi se mogli pitati kako to može biti da jedan tako mali neprimjetni crvić u glavi može kontrolirati neku toliko veliku, ponosnu, karakternu i visoko obrozovanu osobu?

Crvić može nekoga nagovoriti da se osjeća kao govno, izgubljeno, očajno i paralizirano za najmanju dobru stvar koju bi za svoju i nečiju dobrobit mogao lako i bez velikih napora učiniti.

Može nekoga i učiniti da se osjeća kao zadnja mineralna u pustinji, te svojim egoističnim ponosom i "veličinom" i lažnom moći činiti jako loše stvari drugima a sam ne vidjeti što i zbog čega to čini.

Taj "crvić" u glavi je jako suptilan i neprimjetan ako se ne postane malo svjestan.
Ne mogu naglasiti koliko je ta "malena" nevidljiva beštija odgovorna za što šta; na primjer i u smjeru da nas je nebrojeno puta blokirala da slobodno izrazimo što više svojeg potencijala a time i povećali kvalitetu života.

Bilo bi inteligentno povećati svjesnost o toj "nevidljivoj" i toliko uzročnoj stvari.

Zašto ne odmah sad?!
-Kako se trenutno osjećam?
-Da li trenutno postoji neki tihi SR koji se vrti u pozadini i uzrukuje moje trenutno raspoloženje, ali ignoriram ili jednostavno "ne idem za tim", zapravo ne da mi se pogledati u to?

Možda se sami uvjerimo kako možemo biti puno inteligentniji od tog malog nevidljivog crvića i na njegovu žalost uputiti mu podsmijeh u smislu "hmm...e pa nećeš me više samo tako lako vozat jedna mala pobjedica za drugom.

Beštijica nije baš sretna niti želi da se zna za takve stvari jer zna da je s tom spoznajom čekaju brojne promjene nakon osvještavanja.

A mogli bi i za početak tijekom dana kao mneme ili smjernicu u sebi pjevušiti : Umiiiremm sto puta dnevno...i je li to... zbog malenog crvića vrijedno...