Najljepše ljubavne pjesme poznatih pjesnika

[Korokov]

TETOVIRANA JESEN


1.

Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.

2.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se... bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.

Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerodjenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.

Sad... nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.

3.

Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

4.

A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.

Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strašnu
ja cu manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

5.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.

Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje izmedju smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadic bola.

Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA

Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dodju, jos manje kada odu.

VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU

Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi,a dalje, tko zna kada će smjeti.

MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA

Ne budi me,u snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s andjelima ići u školu.

I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.

7.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da verujem i da ne verujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
a život teče dalje.

Ti i ne znaš
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.

Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da šute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ces ti?

8.

Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.

Ja sam najlepshu pesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo više.

Ko zna... mozda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u zhivotu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.

Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

9.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Sećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
seti se bio sam svitac manji od makova zrna.

I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.

Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.

Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

Miladin Berić

[didac]

Povratak


Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu strane mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe

Antun Branko Šimić

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.


Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.


Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.


Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.


Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.


Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.


Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.


I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun

[kkate]

PTICA


Odletjela si

Zašto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv


(Mak Dizdar)

[avant-garde]

kkate kaže:

PTICA


Odletjela si

Zašto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv


(Mak Dizdar)

Najljepša ptičja pjesma.

[didac]

Slatka žeđ ili robovi slobode

umij se već jednom, počešljaj se
i opiši onih tisuću noćnih slika.
varijacije su slatko u istome,
vlažni postupci žeđi.
blizina smrti ih raspaljuje
nikada ne gasi.
to znaju pioniri uređenog nereda,
robovi slobode.
uredi svoj nered, ropkinjo.
otvori ured za pjevanje, pisanje i prcanje.
stavi tablicu: ordiniram od 0 do 24. vraćam se
odmah. ne boj se umora. spavat ćeš
kad umreš puna tri dana zaredom.

Milko Valent

[didac]

Kao talas…



Negde se pipnu naši mali svemiri
Kada već pomislim da spavaš...
Zašumi saten... Tama se uznemiri...
I kao talas naiđes...

U školjki tvoga pupka leto zimuje...
Tu čuvaš mrve sunca za nas...
Sa tvojim dodirom se čežnja rimuje...
Dok kao talas nadireš...

I ništa više nije važno...
Lice sveta zlobno i lažno se raspline za čas...
I niko više nije bitan...
Svi su pesak prezren i sitan, pesak ispod nas...

Srebra decembra kuju prsten za tvoj prst...
Niz tvoje sapi zvezda pala...
Zalud te privijam uz sebe, ko uz krst...
Kao talas izmičeš...

Ostavljaš slane kapi bistre...
I jato dobrih mirisa Istre po sobi razvijaš...
Ostavljaš varljiv zalog pene...
U srcu ove napukle stene koju razbijaš...

Đorđe Balašević

[Soul sister]

Da je barem 1993. godina

Da je barem ona strašna,
po poniženju ni sa čim uporediva
1993. godina
kada nismo imali ničeg
sem jedno drugog.
Barem da je ta strašna,
ta milion puta prokleta 1993. godina!
Još punih pet godina
mogao bih da te gledam.

Izet Sarajlić

[didac]

ISKRENA PESMA



O, sklopi usne, ne govori, ćuti!
Ostavi misli, nek se bujno roje,
I reč nek tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
Zabrekću novim, zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje,
Pred veličanstvom prirode; a potom,

Kad prođe sve, i malaksalo telo
Ponovo padne u običnu čamu,
I život nov i nadahnuće celo,
Nečujno tiho potone u tamu -

Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako......

A ti ćeš bedna ženo, kao vazda,
Slušati rado ove reči lažne;
I zahvalićeš bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva
Kako se spušta nema polutama,
Ti nećeš znati što u meni biva, -
Da ja u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale ko plima!

Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al' ne volim te, ne volim te draga!

I zato ću ti uvek reći; Ćuti!
Ostavi dušu, nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.



MILAN RAKIĆ

[didac]

LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju.

Gwendolyn Brooks

[didac]

KIŠA U BORIKU

Šuti. -Šume na rubu
Riječi ti nečuješ ljudske,
No riječi
Koje su nove
I meke
A šapću ih lišće i kapi
Daleke.
Slušaj. -Kiša je pala
Iz oblaka rasutih nebom
Na borove oštrih igala,
Na mrču kojoj su grane
Žedne i slane;
Kiši na miru
Božansku,
Na blistave žukve
S kojih se cvjetovi
Trune,
Na smreke koje su sočnih
I mirisnih bobulja
Pune;
Kiši na lica nam
Šumska,
Kiši na ruke na,
Gole
Kiši na ruho nam
Tanko,
Na svježe misli
Što iz nove duše nam
Niču,
Na lijepu priču
Što tebe obmanila juče,
A meni gle danas
Dušu zatravit svu će,
O Hermiona.

* * *

Na crne ti obrve kiši;
I ja bih rek'o da plačeš
Od miline. Bijela
Nijesi; nošena snagom
K'o da si izašla cijela
Iz kora drveta.
I život sav nam je sada
Mirisav, pun je svježine;
U grudima našima je srce
K'o breskva;
Između vjeđa nam oči
K'o puljci u travi,
A zubi naši
U rupicama svojima nalik
Na bademe gorke.
Od česte k česti! Sada
Smo skupa, a sad nismo,
Dok biljska nam snaga
Omotava gležnje, koljena veže;
Al ipak hodamo samo,
A tko zna kamo, a tko zna kamo?
I kiši na lica nam
Šumska,
Kiši na ruke nam
Gole,
Kiši na ruho nam
Tanko
Na svježe misli
Što iz nove duše nam
Niču,
Na lijepu priču
Što tebe obmanila juče,
A meni gle danas
Dušu zatravit svu će,
O Herimona.



Gabriele D'Annunzio

[didac]

BIJELE KOSE

Rano pada snijeg na visoki vrh. . .
Rano su tvoje kose pobijelile dragi!
Provlačim kroz njih ruke uz pritajen dah,
snjegovi moji bijeli,snjegovi neusporedivi . . .

Bile su to zlatne kose . . . Kad se u zoru
ispravljala tvoja glava na bijelom uzglavlju,
k'o što se sunce nehajno,prosuvši zlatne iskre,
začas podizalo nad morem osvijetljenim . . .

Silne su bure urlale-rani snijeg su nanijele,
ovjenčale su zauvijek tvoje čelo nepokorno . . .
Ti ćeš uvijek biti isti-u zori i u mraku,
kao ponosni vrh što ga kroz prozor vidim.

Snježnobijele uvojke na putu je prosula rosa,
kao što padaju zvijezde na vrh u planini,
kao što mrak pokriva smolastu moju kosu,
k'o što nas izlazak sunca poznatim cjelovom dira.

Bijele meke kose! Kao mliječni put noći,
možda ste vi isto tako zvijezde razasute?
O, sjajite za mene cijelog života, do smrti,
jer jesam noć - ako svjetlosti nemam!


Liana Daskalova

[didac]

Ta vaša mladost..

Ta vaša mladost nasmijana, lijepa,
ta vaša sreća tiha,zamišljena
pogledi vaši onom tko vas gleda,
nepoznanje vaše sebe-


sve ono što ste,po čemu ste nalik
općem životu što vas zaboravlja
ljubavlju hrani onog tko vas ljubi
jer bivate ne misleći


na istu mladost što je vječno žalo
Kronosa,pravde nepravedna oca,
valima skrši,tek bijeli zvuk pjene
ostavljajuć u sjećanju.


Fernando Pessoa

[didac]

Tiha seoba

Ja nisam blato
i nisam prah.
Svaki moj atom
Božji je dah.

Tijelo je moje
moj djelić svemira.
Isti nam bend
u vječnosti svira.

S majmunom katkad
zamijenim stablo
kad me umori zemlja.

Pute sam njene
othodala davno.
Sad zvjezdana sam prelja.

Vesna Parun

Nije ljubavna ali ...

[didac]

BEZ NASLOVA

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
ljepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sjene
i obrisi naših figura.

S nogama sjediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno- na svjetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući na konac nižeš
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled je tvoj i odveć tužan,
a riječ naivna, umiljata.

Riječ "ljubav" prošla, ti si prava;
drugo ću ime naći lako,
za te ću sav svijet preimenovat,
samo ako ti želiš tako.

Možda će čujstva blago tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?


Boris Pasternak

[didac]

NE PJEVAJ DRAGA

Ne pjevaj, draga, kad si samnom
gruzinske pjesme pune tuge;
u sjećanju mi bude tamnom
daleki žal i dane druge.

Kad razliju se u tišinu
te pjesme lude, zanesene,
ja vidim stepu, mjesečinu
i lik daleke jedne žene.

Otkad ugledah te, draga,
njen lik u mome srcu gasne,
al nova oživi ga snaga,
kad začujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si samnom,
gruzinske pjesme pune tuge;
u sjećanju mi bude tamnom
daleki žal i dane druge.

Aleksandar Puškin

[Gipsyqueen]

Paul Verlaine: Romance bez riječi - Romances sans Parole

Sve jače srce plače,
Ko kiša povrh grada;
Što bol i sjeta znače
Što muče me sve jače?

O blagi šume kiše
Po zemlji i po krovu!
Sve dosade je više,
O tiha pjesmo kiše!

Razlog plaču nema,
U srcu što se trza!
Zar izdaja se sprema?...
Toj tuzi razlog nema.

To najviše me boli
Da ne znam, čemu srce
Nit mrzi niti voli,
A teške pati boli!

[ball]

MILAN RAKIĆ: ISKRENA PESMA

O sklopi usne, ne govori, ćuti,
Ostavi usne nek se bujno roje,
I reč nek tvoja ničim ne pomuti
Bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
Zabrekču novim, zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu nas dvoje
Pred veličinom prirode; a potom,

Kad prođe sve, i malaksalo telo
Ponovno padne u običnu čamu,
I život nov i nadahnuće celo
Nečujno, tiho potone u tamu,

Ja ću ti, draga, opet reći tada
Otužnu pesmu o ljubavi, kako
Čeznem i stradam, i ljubim te, mada
U tom trenutku ne osećam tako.

I ti ćeš, bedna ženo, kao vazda
Slušati rado ove reči lažne,
I zahvalićeš Bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva
Kako se spušta nema polutama,
Ti nećeš znati šta u meni biva-
Da ja u tebi, volim sebe sama.

I moja ljubav naspram tebe, kad me
Obuzme celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale ko plima!

Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja,
Al ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: ćuti,
Ostavi dušu nek spokojno sniva,
Dok kraj nas lišće na drvetu žuti
I tama pada vrh zaspalih njiva.

[didac]

MOJ INTIMNI SAN

O ženi nepoznatoj san mi se čudan vraća,
O ženi što me voli i što je meni mila,
koja nikada nije kakva je prije bila,
a nije ni drukčija, i voli me i shvaća.

I jer me shvaća, ona jedina može ući
u moje srce - jao! - koje za nju samo
nije zagonetno, a znojno čelo tamno
jedina ona zna mi osvježit plačući.

Ne znam je l' crna, plava, riđa ta ljepota.
Ime joj? Samo pamtim: zvoni milo i meko
kao imena dragih prognanih iz života.

Kao pogled kipa pogled je njen usnuli,
a u glasu joj tihom, teškom i dalekom
glasovi drhte dragi koji su umuknuli.

Paul Verlaine

[didac]

Sara

Lezo sam na pijesku I gledao u nebo
Kad su djeca bile bebe I igrale se na plazi
Dosla si iza mene I kako prolazis te gledo
Bila si uvijek tako blizu I da te se lako trazi

Sara, Sara
Sta god da te natjera da predomislis se ti
Sara, Sara
Tako lako te spazit, tako tesko opisat

I jos uvijek ih gledam sa posudama u pijesku
Trceci do vode da ih napune brzo
I jos vidim skoljke s kojim se igraju uz vrisku
Dok prate jedni druge penjuci se uz brdo

Sara, Sara
Slatki nevini andjele, slatka ljubavi zivota
Sara, Sara
Blistavi dragulj, tajanstvena zena

Spavajuci u sumi pored zapaljene vatre
Ispijajuci bijeli rum u portugalskom baru
Preskacuci se igraju I slusaju bajke
Ti na pijaci u Savana-la-Maru

Sara, Sara
Sve je tako jasno, ne mogu zaboravit i
Sara, Sara
Voljeti tebe necu nikad zazaliti

I jos uvijek cujem zvuke Metodistickih zvona
Lijecio sam se dugo I prosao kroz patnje
U Celzi hotelu tih proslih dana
Pisao "Tuzno-oka ledi ravnice" za tebe

Sara, Sara
Gdje god da idemo, nismo razdvojeni nikada
Sara, Sara
Ljepoto moja, tako srcu draga

Kako sam te sreo, ne znam ni sam
Glasnik me posla sa tropskom olujom
Bila si tamo u zimu, mjesecina na snijegu
I na Lily Pond Lane sa toplom strujom

Sara, Sara
Skorpion sfingo u pamucnoj tunici
Sara, Sara
Nedostojnost moju mi moras oprostiti

Sad je obala pusta vidim samo algu po koju
I olupinom starog broda sto na kopnu spava
Ti si uvijek bila tu kad sam trebao pomoc tvoju
Daj mi mapu I kljuc za tvoja vrata

Sara, Sara
Carobna boginja sa lukom I strijelom
Sara, Sara
Ne ostavljaj me nikad, da ides nemoj

***

Bob Dylan