Moje pjesme

[BracekM]

Tu sam obriso al sam opet stavio, nema veze bitno je da se neš piše

[mimma7]

smišljaš iz glave, kako ti dođe. i meni je to super.
kao vidrić.

imaš u sebi neku toplinu.

[BracekM]

Moji su dlanovi kao tajanstvene niti života prolivene
Po uvojcima tvoje kose.

Tvoja kosa puna je kristala i neba, pjene i valova mora,
Gledam te u ovom vremenu koje sačinjava ljubav
I kao da živim to sve odjednom.

Istovremeno se smiješ djetinjim obrazima
I prikrivaš svoju sreću, kao da pokušavaš meteorske zrake
U svojim očima ugasiti.

Potisnuo sam krajnju liniju požude, odmaknuo sam zidove
Mraka od ove noći. Činim da zvijezde sjaje beskonačno.

Kroz poglede te prizivam iz odsutnosti, budim te iz dubokog sna
Dok sneno oči zatvaraš,
Samo da ovaj trenutak traje vječno.

[BracekM]

U školi sam iz povijesti radio nešto
O vladavini ruske carice Katarine druge,
A vjetar i dalje puše po susjedstvu
I počinjem shvaćati da sam ja vladar.

Srce nam biva prognano još dok smo djeca
I puni života, spremni na različite stvari,
Na pobjede i poraze,
Ali je cijela igra koju smo igrali
Bezbroj puta spriječena.

I kad čovjek zgrabi kocku u ruke
Već je prekasno, cvjetovi duda su povenuli
I nikako da išćezne osjećaj
Da putovanje koje se zove djetinjstvo
Nismo proputovali punim plućima.

Sutra ponovno idem na predavanje
Poznato po krađi snova i slobode,
I kao da je poznato po cijelom svijetu to predavanje,
I slušat ću ponovno o Katarini drugoj
Koja je bila carica.

[BracekM]

Nema uvijek svatko sebi bližnjeg,
Nekog tko obogaćuje nebo kad je nebo siromašno,
Tko uzajamno daje bez licemjerja,
Nekog tko pokazuje svoje isprepleteno srce
I kad ima i kad nema plodova jeseni na dvorištu.

Treba tražiti uzora u takvim osobama
Koje će pokazati ljubav iako im ljubav nije pružena,
Ili koje će gledati prijateljstvo u neprijatelju,
Zato što svijet vide toplijim očima.
Osoba koja prihvaća cijelog tebe
Ne tek toliko da prihvati.

Ljudi žive. Bliski su životi bez prave bliskosti,
I bijednici su s pravom bijedom u srcu
Nespremni da pruže istinsku ljubav,
Na igralištu, u svojim kućama, na poslovima,
Nezreli pokazati pravo prijateljstvo
Kao očarani nekom mračnom silom u očima,
I svijet se njima sve više puni i opterećuje,
Nezreli pružati i zahvalno primati,
Nezreli da vole,
Nezreli.

[mimma7]

u ovoj zadnjoj mi malo zvuči ko da si opjevao stockholmski sindrom.

ali prethodna je zanimljiva, a ona od prekjučer jako je lijepa.

[BracekM]

Ma upravu si, tko zna koje sve sindrome imam. Ne znam ni ja sam, sigurno ih je jako puno. Meni je najvažnije da neš pišem, pa makar i obični besmisleni haiku meni puno znači. Pisanje pjesama meni je kao što je pjevaču pjevanje, toliko o tome koliko mi znači.

[mimma7]

super, samo ti piši. oprosti što komentiram, ali to je zato što mi se sviđa.

[BracekM]

Moje pjesme toliko o smrti pjevaju....
Pjesme teške kao krila usnulih lastavica, pjesme kamenja sa dna oceana,
Obuzete kao da su zgasnutim zrakama
Ili okovane hladnoćom zvijezda...

Moje su pjesme samotne i samoća iz njih izviruje.
U njima se bol penje poput svježine jutra koju stvara dan.
S prikrajka, kao sa oštrim malenim strelicama
Spremne su ranjavati čovjeka duboko u srce.

Kao da me ovaj svijet vraća unatrag vremenu
I objašnjava mi svrhu postojanja,
Moje pjesme su tako tužne i često neobjašnjivo stižu
Podsjećajući na tvoje oči.

[BracekM]

Čovječe gdje si bio
Kad su te vinogradi i brda bogova čekala,
Kad su materija i zametak ključali po zemlji
I svaka se radost kao rijeka listova umnožavala...

Čovječe, dali je tvoj duh bio neobuzdan kao potok
I tvoja ranjivost od predatora sakrivena,
Noć je bila uzdignuta na prstima,

Dali se skrivao čovjek u čovjeku
Kao što se vrijeme u vremenu skriva.

Moje nebo je skrovište od pljuskova bilo sakriveno
I na mojoj zemlji našla se pokoja kap krvi.
Reci mi, dali si spavao dok je svijet čekao
Ili je svijet spavao dok je svijeća tvoje duše gorjela.

Čekao sam čovjeka svo ovo vrijeme
Kao svjetionik na rubu vremena,
Zaustavljao sam slapove i stvarao željezne kipove.

Tražio sam čovjeka ali nigdje ga nije bilo uz mene,
Samo njena kosa sačinjavaše i nebo i korijenje.
Tražio sam kao lovac ili nadobudni pustolov,
Ali od čovjeka nikada ne bijaše ništa.

[BracekM]

U petnaestoj godini grizao sam dojku frizerke. Bila je bludnica, a kaj sad.

Igrao sam nogomet i bio od boljih u timu. Pisanje nisam bogzna kako volio,
Ali volio sam ići na šišanje.

Ne znam šta se desilo, povukao sam se u osamu
Nakon prekida sa curom. Ko ju jebe.
Krenut će se paun ponovno praviti važan pred ženkama
I vjetar će nastaviti harati pustinjama.

[BracekM]

Covjek je rekao da brzo uci,
Ucitelj mu nije povjerovao.
Covjek je rekao da lijepo pjeva,
Slusatelji su rekli da nije dobro.
Covjek je rekao da je sposoban
I zeljan srece i uspjeha, sto god za njega predstavljalo uspjeh.
Obitelj mu nije vjerovala.
Covjek je rekao da je i dalje dijete s iskrama u srcu.
Prijatelji mu nisu povjerovali.
Covjek je rekao da je spreman voljeti dok ne umre vrijeme.
Djevojka mu nije vjerovala.
Covjek je rekao da nije vazno sto govore drugi,
I budala. Bio je u krivu.

[BracekM]

Dok lagano rasplicem tvoju kosu
Otvaraju mi se vrata vremena i uzimam prostor
Da ti kazem da si savrsena, iako to nije istina,
Jer savrsena je samo cjelokupna priroda,
Ali lijepo je u djevojcinoj dusi kad to cuje,
Valjda zato jer zna da ju prihvacamo sto postotno, bez sranja.

Pricam ti o vremenu i o ljubavi,
Iako o vremenu nemam pojma, dva su vremena, ili bezbroj njih, kak hoces..
Nebo je mokro, vrijeme vedro, djetelina blista
I vrijeme se ne zaustavlja, tolko do sad znamo..
A ljubav je kao veliko jedno razocarenje, kao neka laz, ali nebojmo se ljubavi
Kao sto se ne bojimo zivota.
Ljubav je jedna igrica izmedu milijarda zivota
I samo snazni umiju da pobijede..

Pitas me koliko bih zvijezdica za tebe skinuo i koja je nasa,
A ja ti kazem da nisam do sad upoznao zvijezde
Ali bih se uspeo na kraj neba da ti skinem svaku od njih.
U tvojim mislima ja vec skidam zvijezde.
U svojim mislima ja vec skidam zvijezde.
Jer to je ljubav.

Ti se smijes i gledam tvoje usne boje koralja, nebo je sretno,
I znamo da nismo nista posebno na ovome svijetu,
Tvoja glava je naslonjena na moju,
I njezno kazes da mi smrde noge, ja kazem stavi svoje noge do mojih
Da smrde zajedno.

[BracekM]

Pisem pjesme kroz zvjezdane nocne sate
I meni je zabavno, moje misli igraju i prsti se krecu
A svijet se nastavlja vrtjeti u svojoj orbiti,
I na jednom kraju svijeta netko place, netko se smije,
Zato i nije to toliko vazno,
Od toliko pojedinaca na ovome svijetu
Pojedinac nije nista novo i ne treba mu pridavati paznju,
Jer i onaj koji place ne place vjecno
I onaj koji se smije ne smije se zauvijek.

Ljudi me malo vole pa me malo ne vole,
Valjda kako prode neka njihova duhovna i psihicka faza,
I malo sam dosadan, pa se cinim drugima kao od osobite vaznosti,
Ali nisam jedini koji prozivljava sve to.
Dan je dug i noci su duge, i vjetar malo puse sa sjevera na jug
I obrnuto.

Svakome su vazni njegovi prioriteti, ali ljudi su skloni misliti
Da su njihovi prioriteti ono sto bi svi trebali slijediti,
Skloni su misliti da je netko kreten ili umisljeni bolesnik
Bez da su upoznati sa situacijom i unutarnjim silama
Koje se zbivaju u dusi.
Svjetiljka plamti, cesta u mom selu okruzena je kucama
I treba voljeti ono sto se ne mijenja preko noci.

Jos mislim na sebe, na onu istu osobu, koja je ista ali nije u potpunosti ista,
Koja je voljela djevojku narancaste kose i smedih ociju.
Jer sve ovo desava se samo jednom,
I zivot je kao rijeka, ili skaces u nju bez opasnosti da umres
Ili se odvajas od svega i umires pomalo,
Zato treba slijediti svoje prioritete, ma koliko bili smijesni
Jer oni su vrijedni zivota.

[BracekM]

Noc je duga i dosada se uvila u moje postojanje
Poput zracnog omotaca.

Pjesnici su osobe koje seru o svojem postojanju
I postojanju opcenito zivota kojim su okruzeni,
Ali previse je pametovanja, u porodici, u sluzbi, na cesti
I ne zelim ovaj put opterecivati svoje srce sa bolima.

Zivot nam stupa kao prijestolje, kao biljka koja raste.
I nasa je dusa kao biljka koja treba njegu da bude cudovisna.
Dan, kao obruc svjetla, moze donesti sa sobom crne rupe
Ali tomu smo mi krivi, zato sto smo mu dopustili.

Zivot je crn onoliko koliko mu dopustamo da bude crn, govorili su.
Ali tvoja je dusa kao nebeski orao spremna na svaku bitku.
Ljudi, neka bacaju kamene ruze i neka ruse katedrale,
Neka uspavaju valove, zemlju probude u njenoj utrobi,
Za dobrobiti covjecanstva.

[BracekM]

Danas se u meni budi onaj sveprisutni plam.
Zgužvani papiri, svjetlost koja pada listovima starog hrasta
Na dvorištu. Znakovi sreće i dvije-tri lopte na travi.

Dan je veseo. Odanost sreće prihvaćam u svojinu.
Daleko se nalaze moja prsa od očekivanja bilo čega,
Ništa ne očekujem, ne želim biti onakav kakvog me očekuju.

Ovaj dan je kao limun ili kao grožđe
I živim sadašnji trenutak sada. Misli mi ne lete
Na druge strane oceana, kao snovi ili kao vjetar.

Moji su dlanovi u riječima, i u mojim mislima nazire se ono
Što drugi nazivaše Bogom. Ruke su mi kao dva pojasa bijela.

Potrebno je uzbrkati riječi, živim ljubav kao što živim dan,
I u ljubavi postojim i jesam.

[BracekM]

Ja sam život i sjena sam, racionalnost sam i san,
Imam bezbroj imena, čovjek mi je ime.
Tako volim rušiti sve što sagradi marljivost
I snatrenje o nečem nepoznatom, ali dobrom.
Imam bezbroj imena, i tek što se rodih
Kao oznaku u vjetrovitom ognju, dadoše mi ime.
Kao kap kiše što leluja u vjetru, postao sam broj.

Imao sam imena nalik na listove duda,
Ili stabiljku svježega šaša.
Jednako sam priroda, a ipak obučen hodam zemljom,
Kao crni jastreb ili bijeli slavuj,
I tek što živim, okupan u otrovnoj kupki rasa i religija
Uzimam čašu i pijem svečanost crkve.
Razlike i sličnosti, a još uvijek nekako ne znam
Da bijelo predstavlja isto što i crno, i obrnuto.

Hodam sa tisuće biljega na srcu, koji su kao svjetovi.
Sad živim svijet ljubavi, sad mašte, pa logičnosti,
I mijenjam svoje svjetove kao drveno kormilo.
A ipak, nad tim svjetovima kao pokvareno prijetolje
Zauzeo je novac.
Ubijam, kradem, lažem, izmišljam radi toga izmišljenog kralja
I gdje god pođem pod teretom sam društva,
Osuđen i okaljan, kao vječna propast.

[BracekM]

Hrid mog života su razbile boli,
Poznanika imam mnogo, prijatelja ne.
U životu mome vrtilo se sve
Oko srca koje voli.

Sad zbilja iskušavam zatočenje
I korim srca koja zloba kuša.
Kao nebo velika je moja duša,
A ljubav za mene iskušenje.

Ljubav, za koju življah još juče,
Kojom strepljah, kojoj srce stavih,
Da volio sam - već zaboravih,
I prošlost je samo nadahnuće.

I minu ljeto, čutanjima gledam travu,
I doba kako bitisanjem leti.
Tvoj lik i glas što uzdasima prijeti
Već odavno predah zaboravu.

[BracekM]

Večeras, moja ljubavi, dišemo zajedno.
Moje krovište je perjem zapljusnuto, svi me ostaviše,
Dan je prošao, svi su otišli.

Tvoje vjeđe padaju na Pessoine stihove.
Znaš li, preko granica i država,
Preko zemalja i svih njenih prirodnih bogatstava,
Ne postoji čovjek koji voli tebe zbog tebe same,
Koji voli tebe gledajući u tvoju dušu,
Koji te voli jer te jednostavno voli,
Osim mene.

Ipak, ti sjediš kao izvor vatre na svim zabavama
I svi gledaju tvoju ljepotu kao u oči labuda,
Kao da je ljepota jedino nemjerljivo savršenstvo,
Kao da je ljepota božja riječ ili san.

[BracekM]

Srce mi je sklopljeno u rukama,
Posljednja pjesma u besanu noć mre.
Sanjati, o čemu sanjati?
Voljeti, zbog čega voljeti,
Kad na tome svijetu prolazno je sve.

Izgubljena i pronađena ljubav,
Ljubav prijatelja, brata, slaba ili stroga žara,
Što na zemlji bješe ljubav?
Što na zemlji bješe sreća,
Sem tanak list tvog spomenara.