Izuzetno ugodna lakoća postojanja

[Hamletovich]

Slomljeni snovi i novi početak

Bio je jedan od mojih prvih prijatelja u Danskoj. Kad sam ga upoznao, pričao sam mu vedro, otvorenog srca, sa dječačkim osmijehom, kao što sam prilazio svima u tom momentu. Bio je oprezan, vidio sam strah u njegovim očima. Prepoznao sam ga kao biće koje je prošlo kroz neke stvari koje drugi ljudi nisu prošli. Iako je relativno mlad i danas je dečko u srednjim tridesetima, proživio je on već nekoliko života. Već sam tad namirisao da nije kao ostali i da duboko u sebi krije jednu priču koju ne dijeli baš sa svakim.

Potiče iz kurdske obitelji iz Irana. Kao mlad dečko mnogo je čitao i promišljao o životu. Nakon što je pročitao Kafkinu Preobrazbu želio se ubiti. Svi ljudi poput nas imaju jednu pročitanu knjigu nakon koje su se željeli ubiti. Svi smo mi tražili viši smisao svoga postojanja od ranog djetinjstva.
Kao mlad dečko studirao je u Teheranu kineziologiju. Bio je relativno vedar dečko, pun snova i ideala. Prepoznao je sve anomalije u iranskom društvu i želio je to na neki način promijeniti. To je bila njegova misija u tom trenutku, on nije mogao prihvatiti situaciju kakva je bila. Iran je bio izoliran od zapadnog svijeta, a oni su mu se željeli približiti. Želio je mijenjati svijet. U tom momentu nije znao, da nitko od nas nije pozvan da mijenja svijet, nitko tu ništa promijeniti ne može. Mnogi su pokušali, ali nisu uspjeli. Njegova borba je bila časna, ali uzaludna.

2009. godine u Iranu su se održavali predsjednički izbori. Vjetar nade je puhao snažno i svi su oni znali da je došao pravi trenutak. On je bio jedan od prvih koji je znao. Bio je spreman, pucao je od samopuzdanja i mladalačke energije koju sami viši ideal može podariti. Bio je apsolutno siguran da je došao pravi trenutak i niti u jednom momentu nije sumnjao u sebe. Zelena partija je željela promijeniti društvo i on ih je podupirao svim svojim bićem. Nisu oni bili antiislamisti, dapače, među njima i jesu bili pravi muslimani. Željeli su odvojiti religiju od društva, željeli su sekularizam, željeli su direktnu demokraciju. Željeli su bolji život, borili su se protiv nametanja pravila, borili su se protiv diktature.

Noć prije izbora znali su da će bez obzira na glasove većine biti prevareni. Prethodna iskustva su ih tome učila. Željeli su to preduhitriti. Organizirali su tihi protest ispred studentskih domova i sloboda je došla. Tisuće mladih punih snova, ideala i želje za promjenom disalo je u jednom ritmu. Neke djevojke su skinule obavezne marame sa glave, sloboda se mogla opipati rukom. U tom momentu je bio sretan i od sreće je mogao lebditi zrakom. Znao je da prisustvuje nečemu velikom, znao je da učestvuje u nečemu velikom. Osjećao se posebno!

U noći izbora prekinute su telefonske linije, interneta nije bilo. Diktatorski režim ima svoje uhodane sisteme da se održi na vlasti, nije im to bilo niti prvi niti zadnji put. Nacionalna televizija je objavila da je kandidat zelene partije u ogromnom vodstvu. U tom momentu imao je oko 40 milijuna glasova, naspram Ahmadinedžadovih 24 milijuna. Euforija je bila na vrhuncu, svi su pjevali, svi su skakali, svi su vrištali od sreće.

Kako to i obično biva u ovakvih pričama u samo tri sata, sve se promijenilo i Ahmadinedžad je opet pobijedio. Svi su oni znali da je to bila laž, nije im to bilo niti prvi put niti zadnji put. On se sa tim nije mogao pomiriti, on se želio i dalje boriti. Na tom putu nije bio sam.

Sutra su svi izašli na ulice. Prosvjed je bio spontan, bez ikakvog prethodnog dogovora. Četiri milijuna živih bića željnih slobode izašlo je na ulice. Imali su zelene marame na glavi u simbol potpore zelenoj partiji, imali su svoje dlanove, svoje zviždaljke, imali su svoja hrabra srca. Pitali su se gdje su nestali njihovi glasovi, tko je njima njihovu slobodu ukrao. Tko bi to mogao zaustaviti pitate se? Četiri milijuna ljudi na istom mjestu, sa istim ciljem. Svi su disali jednim bićem i bili su neustrašivi. Bili su idealisti željni promjena. Iako Kurd, po prvi u svom tom zajedništvu osjetio se Irancem bio je ponosan na svoju naciju i na svo to jedinstvo. Svi su disali jednim bićem, svi su stremili istom cilju i pobjeda je bila jako blizu.

Još samo par dana i režim mora pasti, nitko od njih nije sumnjao da neće uspjeti. Svi su bili u euforiji i vjetar promjene je puhao iz svih smjerova. Trajalo je to neko vrijeme, ali u jednom momentu nastala je galama. Ljudi su počeli vrištati i paničariti. Teško je bilo u svoj toj buci prepoznati što svi ti glasovi žele reći, ali čuo je; bježi, čuo je; ubijaju.

Počeo je trčati. Nije znao kamo, samo je znao da na istom mjestu ne može stajati. Sve je bilo začepljeno ljudskim tijelima i poželio je da ima moć da leti. Kad se nalazite u gomili od četiri milijuna ljudi, a želite pobjeći od nečega, morate poželjeti letjeti.

Uspio se dokopati svog studentskog doma. Druge kolege studenti su da dočekali. Zabarakadirali su se iznutra. BIlo je vrijeme za borbu na jedan drugi način. Oduvijek je bio mirna osoba, nikad nije bio militantan i do tog trenutka se borio samo intelektom. Ovaj put je rat došao po njega i on se braniti morao. Naoružali su se kamenjem, ponekim molotovljevim koktelom. Za svoje ideale, bio je spreman i poginuti. Bilo je vrijeme za rat i on se previše bojao nije.

Uskoro je došla vojska u punom naoružanju. Ljudi odani režimu bili su također spremni poginuti za svoje privilegije. Okružili su studenstki kampus i borba je krenula. Oni su bacali kamenje i molotevljeve koktele, vojska je uzvratila suzavcem. Jedna po jedna, zgrade su osvajane i studenti su uhićavani i slani u zatvore. Profesionalnoj vojsci to je bio jedan lakši trening.

Neki su se htjeli ostati boriti, ali on je znao da je došlo vrijeme za uzmak. Pobjegao je na zadnja vrata gdje ga je dočekala civilna policija. Od njih je očekivao zaštitu, ali je naravno nije dobio. Trčao je kao manijak, bio je u dobroj formi kao student kineziologije i nije ga u svemu tome omelo što je bio bos. U svoj toj strci zaboravio je obući tenisice. Preskočio je zid kampusa, pokucao na prva vrata jedne privatne kuće i ti ljudi su ga primili kao svoje dijete. Ti ljudi su ga zaštitili i spasili od sigurne smrti.

Tih dana zatvori su bili puni studenata. Omladina željna promjena je prolazila torturu kakva se ne viđa u filmovima strave i užasa. Bili su silovani, bili su ponižavani, ubijano je u njima ljudsko biće. Humanost je nestala i isparila, teheranski krovovi su bili krvavi. Grad je bio u opsadnom stanju i vojska je sve kontrolirala.

Obitelj koja ga je primila obezbjedila mu je novu garderobu. Kupili su mu autobusku kartu da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad. Zagrlili su se i poželjeli su mu sreću. On je nekako predosjećao da je ovo zadnji put da ih vidi i da im nikad neće moći uzvratiti uslugu što su mu pružili ruku spasa. Svi mi ponekad zatrebamo ruku spasa i sami na ovom svijetu ništa ne možemo.

Nakon povratka kući mjesecima je bio u depresiji. Svojim ponašanjem brinuo je vlastitu obitelj. Nije vidio nikakav smisao života i razmišljao je što dalje? Predaja naravno nije dolazila u obzir. Imao je jednog prijatelja i sa njim je kovao planove o daljnoj borbi. On se nije predao, on se samo povukao. Sve i da je htio, on je znao da se predati ne može. Znao je da bitka izgubljena, ali rat se i dalje mogao dobiti. On je u to vjerovao, kao što drugi ljudi vjeruju da će sutra svanuti novi dan.

Počeo je raditi u školi kao učitelj tjelesne kulture. Roditelji su mu pomogli da pronađe posao. Željeli su ga vratiti u život. Oni su njemu željeli najbolje, ali oni nisu znali što on želi. Mrzio je svoj posao, bio je razdražljiv i djeca su ga nervirala. Znao je da ona nisu ništa kriva, da ona zaslužuju boljeg učitelja od njega. On se njima nije mogao posvetiti jer je rat tek počeo. Znao je sve o pedagogiji, ali je nije mogao primjenjivati.

Preko dana je radio u školi, po noći se posvećivao svojoj borbi. Zajedno sa svojim prijateljem pisao je manifeste, pozivao je ljude na ustanak, pozivao je na otpor. Preko noći bi tumarali gradom i gurali svoje isprintane letke ljudima ispod vrata. Iako su bili samo dvojica u tome, za njihov aktivizam se brzo pročulo. Bili su podgrupa zelene partije i oni su ih prepoznali. Dobili su svojih pet minuta slave i osjećali su se sretno. Nisu se oni previše bojali niti strahovali, oni su radili ono što su u datom momentu morali raditi.

Život je prolazio svojim tempom, a oni su radili ono što su morali. Nitko za to nije znao, čak niti njihova najbliža obitelj. Nisu željeli nikoga ugroziti. Oni to svakako ne bi mogli razumijeti.

Bili su u stanu njegove djevojke. Proslavljali su njen rođendan. Pili su alkohol i samim tim su se osjećali kao odmetnici i neukrotivi. U jednom momentu njegov prijatelj je dobio telefonski poziv od svog oca. Policija ga je tražila kod kuće, sve su pretresli i prerovili. Po prvi put tijela su im protresla i oštrica straha im je odsjekla koljena. Što sad?!

Nisu imali druge opcije nego da sve priznaju svojim najmilijima.

Njegova obitelj to nije mogla shvatiti. Bili su ljuti na njega, ne zato što ga mrze, već zato što ga vole. Svi su znali da povratka više nema i da je bijeg jedino rješenje.

Uvijek su postojali i uvijek će postojati ljudi koji se znaju obogatiti na tuđoj nesreći. Novac je prikupljen, lažni dokumenti pribavljeni i krenuo je na put u nepoznato. Prvo do Tuske, nakon toga brodom do Grčke i na koncu automobilom do Danske. Njegov put zahvaljujući lažnim putovnicama nije bio težak kao kod nekih drugih. Štoviše od Grčke do Danske vozili su se u sportskom BMW-u i osjećao su se na neki način i sretno. Bilo ga je strah zato što ide u nepoznato, ali bio je premlad da bi to shvatio previše tragično.

[Hamletovich]

Izašao je van na ulicu, stajao na tlu iako se u tom momentu osjećao ni na nebu ni na zemlji. Bila je hladna siječanjska noć, snijeg je zabijelio krošnje drveća i tlo je bilo promrzlo.

Danska, pomislio je u sebi. Dobro, Peter Schmeichel, braća Laudrup i Hamlet. To je sve što je znao o Danskoj u tom momentu. Ostalo će već naučiti. Za ovakve poput njega prepreka nema, sve se može naučiti.

Daljni razvoj priče možete pretpostaviti. Ovo je jedno humano društvo koje štiti ljude kao što je on. Pola godine kasnije saznaje da mu je majka preminula nekoliko dana nakon što je otišao. Službeno zbog srčanog udara, ali obojica znamo da je to bilo zbog tuge. Majke zbilja mogu umrijeti od tuge za svojim sinom.

Danas studira i radi. Završio je jezičnu školu i odlično priča danski. Skandinavizirao je prezime radi lakšeg progresa u društvu. Živi u lijepom stanu koji je neobično uredan. Povjerio mi se da i on također piše. Nije kao drugi i ponekad imam osjećaj da nam je svima kao otac. Sretan baš i nije, često je zamišljen. Ne može ostaviti prošlost iza sebe i danas prati kako se razvija situacija u domovini. Posjetiti domovinu ne može i pitanje da li će ikad moći.

Jednog dana ću napisati veliki roman o njegovom životu, jer on to zaslužuje. Imamo taj dogovor, ali ne sad, tamo za nekih dvadesetak godina. Sad je na novom početku i nove bitke su pred njim i ove pameti on će sve da ih dobije.

On je hrabar i neustrašiv, on se predati nikad neće!

[Hamletovich]

Kurvini sinovi

Nije mogao vjerovati što se dešava. Svakog dana sve gore i gore vijesti su pristizale. U dubini duše nada je tinjala da bi se sve to moglo primiriti, ali vatra nije tinjala, ona se naprotiv rasplamsavala. Televizor je stalno bio upaljen i CNN je redovno izvještavao o opsadi Sarajeva. Muslimanskom narodu prijetio je nestanak, grad je gorio u plamenu i svakog dana je slušao izvještaje o snajperima i granatama. Gledao je ljude pokošene kako leže na ulicama kojima je nekad hodao. Oko njih bi se stvarala lokva krvi koju niti jedna kiša više nikad neće isprati. Na mahove bi gasio televizor i pokušavao razmišljati o nečemu drugom, ali onda bi ga opet iznova palio i satima ne bi pogled odvajao od ekrana. Oči su ga boljele i mahnito bi ih trljao svojim šakama.

Islam je volio. Islam je religija mira i pročitao je Kur'an kao mlad dečko. Onda je proučavao islamsku filozofiju i umijeće življenja, te na koncu islamski misticizam. Proučavao je islamske pjesnike iz 12. stoljeća i za oko mu je zapao Omar Hajjam. Nije Omar Hajjam bio samo veliki pjesnik, bio je on također veliki fizičar, matematičar i astronom svoga vremena, bio je on nešto mnogo više od pjesnika, ali on ga je promatrao isključivo kao umjetnika. Heinreich Heine je u 19. stoljeću preveo i prilagodio jednu od njegovih pjesama na njemački, mada to nikad zvanično nije potvrđeno, ali on je predosjećao da bi to mogao biti Hajjam. Zvala se „Del Asra“. Aleksa Šantić je kasnije preveo na bosanski i dao joj ime Azra. Iako se mnogo izgubilo od izvorne vrijednosti kroz silna prevođenja i prilagođavanja kakvu poezija zahtijeva, on nikad u životu nije pročitao ništa ljepše.

"Ja se zovem El-Muhammed,
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube,
i umiru kada ljube!"

Lice mu je bilo ozareno ljepotom stihova i dalo mu je inspiraciju za ime vlastitog benda.

U ovim momentima osjećao se baš kao Omar Hajjam. I njega su pojedini proglašavali heretikom i nevjernikom i bio je u nemilosti zvanične teologije svoga doba zato što je kroz svoje pjesme preispitivao religijske dogme. Danas je i on doživio sličnu sudbinu. Odabrani nemaju pravo stajati na ničiju stranu kad krv frca na sve strane, on je tu filozofiju slijedio, ali mnogi to nisu mogli razumijeti.

Nakon krševitog grebena samospoznaje razmišljao je na koji način poslati poruke. Izabrao je glazbu iako nije znao pjevati, iako nije znao svirati. Sve se može naučiti i on je to dokazao. Vremenom je zbilja i postajao sve kvalitetniji glazbenik, samo što on glazbenik bio nije. Bio je to samo format kroz koji se realizirao i neki su to i shvatili. Sa visine je gledao na svoje kolege glazbenike, na svu tu balavurdiju željnu svojih pet minuta slave koji su svirali i ne znajući zašto sviraju. Nekad bi ih i ismijavao, ali većinom ih je puštao na miru. On je znao zašto piše pjesme, on drugog izbora nije ni imao, on ih je pisati morao.

Znao je on da će komunizam pasti, on je to i prizivao, ali da će se to desiti na ovaj način na koji se dešava i da će se tolika krv prolijevati na sve strane, to nije mogao baš mogao pretpostaviti. Što je krenulo po krivu, gdje je pogriješio, pitanja na koja nije imao odgovor su se gomilala u glavi.

Pijuckao je hladni heineken u svom malenom stančiću u Nizozemskoj i prebirao prstima po gitari. Najrađe bi zapjevao iz sveg glasa, ali u ratu pjevati nije red. Iako je govorio da ga nije briga, da ga nije strah i da on pomoći ne može nikome, ipak je lagao. Bilo ga je briga, itekako ga je bilo briga. Pokušavao je pomoći, slao je jasne poruke i svi su oni to morali shvatiti. Bio je idol generacije i svi su ga obožavali, ali za većinu je bio jedna od običnih pop zvijezdica sa rokom trajanja. Njegov utjecaj ipak nije bio toliki koliko je on sebi bio umislio. Možda je ipak umjesto gitare trebao posegnuti za olovkom. Možda bi kao pisac i filozof mogao više dati. Sad je svakako bilo kasno, naknadna pamet je uvijek najgora. Ništa od nje nema, samo donosi frustracije.

- Zajebao si se druže – mrmljao si je u bradu. Često je pričao sam sa sobom, a u zadnje vrijeme sve više i više. Bio je ljut sam na sebe i svoju mladalačku naivnost. Promaklo mu je tko su pravi neprijatelji. Mislio je da su to Rusi, ali bila je to lažna fobija, njegovi neprijatelji su bili oni što su skakutali uz njegove pjesme. Sva ta izgubljena mladež koja je vrištala kad bi izašao na binu i koja se derala „hoćemo još“ kad bi svirku priveo kraju.

- Kurvini sinovi – rezignirano je dobacio dok je voditeljka na CNN-u izvještavala ispred gradske vijećnice u Sarajevu koja je gorila u plamenu.

Telefon mu je stalno zvonio, a on ga je ignorirao. Nije bilo smisla javljati se nikome. Svakako nije znao što da kaže, a i kad bi rekao ono što misli nitko ga ne bi mogao razumijeti. Opet je bio neshvaćen, baš kao u vrijeme dok je kao mladić lutao po Novom Zagrebu u potrazi za samim sobom. Kad malo bolje razmisli, on je cijelog svog života neshvaćen, samo što je u jednom trenutku naivno pomislio da ga neki počinju shvaćati.

Bilo mu je dosta rata i prebacio je na MTV. „Smells like teen spirit“ je dominirao eterom i on se po prvi put tog dana nasmiješio. Nikad nije doživio svjetsku slavu, ali njegov utjecaj se očigledno širio. Basista Nirvane Krist Novoselic je jednu godinu svog života proveo u Zadru na školovanju i inficirao se njegovom glazbom. Jasno je vidio da ga taj mladić Kurt Cobain kopira. Gledao ga je onako zbunjenog i pogubljenog kako bunca stihove koje niti on sam ne razumije. Komarci, libido, svjetla, zabava. Slava ga je iznenadila i dočekala nespremnog.

- Nećeš još dugo druže – promrljao si je u bradu te posegnuo za daljinskim upravljačem i ugasio televizor.

Obukao je farmerice i crnu majicu. Odlučio se prošetati gradom i kupiti si nešto za jelo. Pogledao se u zrcalo na vratima i rukom je promrsio masnu dugu kosu koju već tjedan dana nije oprao. Gubio je volju za održavanjem vlastite higijene iako se oduvijek trudio biti uredan mladić. Stan je bio u neredu, prazne limenke heinekena je našutavao u prolazu. Nekad je imao želju biti nogometaš. Nešto talenta je imao, ali to ipak nije bilo dovoljno.

Otvorio je ulazna vrata, ali nije imao hrabrosti izaći van. Neka viša sila ga je tjerala da ostane unutra. Po prvi put nakon mnogo godina osjetio je strah. Taj strah ga je paralizirao. Unutra je bolje, unutra je ugodnije. Zaključao je vrata i vratio se u dnevnu sobu. Navukao je zastore i tama je zavladala prostorijom.

Vremena su bila nesigurna i on je odlučio ostati kod kuće.

[Mr Smoogj]

"Slomljeni snovi i novi početak" je vrlo slabašan pokušaj novožurnalističke proze. Stilski je šlampavo i nekoncentrirano, tako da se čak događa da dvije rečenice u istom pasusu počinju s "Kao mlad dečko". Krcato je ofucanim frazetinama kakve bi dolikovale opisu seksa u roto ljubavnim romanima (disanje u jednom ritmu, bivanje jednim tijelom), patetičnom šabloniziranošću (majka koja umire od infarkta, ali zapravo od tuge za sinom) i najopćenitijim mogućim mjestima zapadnog doživljaja Bliskog Istoka. Skoro sam uvjeren da taj lik kojeg opisuješ uopće ne postoji, jer da postoji vjerojatno bi posjedovao i koju specifičnu osobinu, a ne bio tek hrpa plošnih tipičnosti, ali to je možda i do tvoje nemogućnosti da učiniš literarnog lika životnim, pa makar ovaj stvarno i postojao.

Ukratko, tematski potrošeno, stilski nespretno, nezanimljivo i neinspirativno. Uči pisati konkretno.

[Hamletovich]

Mr Smoogj kaže:

"Slomljeni snovi i novi početak" je vrlo slabašan pokušaj novožurnalističke proze. Stilski je šlampavo i nekoncentrirano, tako da se čak događa da dvije rečenice u istom pasusu počinju s "Kao mlad dečko". Krcato je ofucanim frazetinama kakve bi dolikovale opisu seksa u roto ljubavnim romanima (disanje u jednom ritmu, bivanje jednim tijelom), patetičnom šabloniziranošću (majka koja umire od infarkta, ali zapravo od tuge za sinom) i najopćenitijim mogućim mjestima zapadnog doživljaja Bliskog Istoka. Skoro sam uvjeren da taj lik kojeg opisuješ uopće ne postoji, jer da postoji vjerojatno bi posjedovao i koju specifičnu osobinu, a ne bio tek hrpa plošnih tipičnosti, ali to je možda i do tvoje nemogućnosti da učiniš literarnog lika životnim, pa makar ovaj stvarno i postojao.

Ukratko, tematski potrošeno, stilski nespretno, nezanimljivo i neinspirativno. Uči pisati konkretno.

Hvala na savjetima! Lik naravno postoji, ali da bi se sačuvala privatnost nisam smio ulaziti u detalje u dogovoru sa njim. Poenta se stavlja na borbu za ideale i koliko su ljudi ponekad spremni izgubiti zbog njih. Kad se mrdne dupetom iz lijepe naše upoznaju se svakakvi ljudi. Da, majke mogu umrijeti od tuge za vlastitim sinom, pogotove majke odgajane u islamskom društvu, treba znati razgraničiti patetiku od čiste emocije, boli i tuge.

[Mr Smoogj]

Hamletovich kaže:

Hvala na savjetima! Lik naravno postoji, ali da bi se sačuvala privatnost nisam smio ulaziti u detalje u dogovoru sa njim.

Nisam ni mislio da si mu trebao napisati kućnu adresu, ali nešto unutar njega što bi tog lika ičime učinilo specifičnim si mogao.

Hamletovich kaže:

Poenta se stavlja na borbu za ideale i koliko su ljudi ponekad spremni izgubiti zbog njih. Kad se mrdne dupetom iz lijepe naše upoznaju se svakakvi ljudi.

Za ovoga fakat nisi morao ići u bijeli svijet. Takvu šabloniziranu skicu si mogao napisati i iz svog suterenskog stana u Malešnici.

Hamletovich kaže:

Da, majke mogu umrijeti od tuge za vlastitim sinom, pogotove majke odgajane u islamskom društvu, treba znati razgraničiti patetiku od čiste emocije, boli i tuge.

Slažem se, ali ti to još nažalost ne znaš. Da znaš, onda bi znao da je zapravo majka najzanimljiviji lik ovdje i napisao bi priču o njoj. Meni bi bila jako zanimljivo pročitati priču o majci koja umre od tuge nakon što joj sin od sigurne pogibije pobjegne u bolji život.

[Hamletovich]

Mr Smoogj kaže:

Nisam ni mislio da si mu trebao napisati kućnu adresu, ali nešto unutar njega što bi tog lika ičime učinilo specifičnim si mogao.

Za ovoga fakat nisi morao ići u bijeli svijet. Takvu šabloniziranu skicu si mogao napisati i iz svog suterenskog stana u Malešnici.

Slažem se, ali ti to još nažalost ne znaš. Da znaš, onda bi znao da je zapravo majka najzanimljiviji lik ovdje i napisao bi priču o njoj. Meni bi bila jako zanimljivo pročitati priču o majci koja umre od tuge nakon što joj sin od sigurne pogibije pobjegne u bolji život.

Mr Smoogj kad spoznaš svoju pravu vrijednost, tuđe te frustracije ne dotiču, mada je tvoj pokušaj izbacivanja iz takta interesantan i simpatičan. Nisam živio na Malešnici i nisam živio u suterenu, ali da je bilo lako nije. Zato sad uživam u svojoj stančini u centru grada i balkončićem sa inspirativnim pogledom na protestantsku crkvu. Trenutno otvaram Torpedo Pale Alle, mala craft pivica na popustu u dućanu koja košta cijelih 29,90 kuna. To mi ne predstavlja problem pošto kao mladi i uspješni danski menadžer to zaradim za otprilike pet minuta. Kapitalizam nije loš ako izabereš pravu zemlju za život, pa čak i taj novac kojeg imam na bacanje i koji općenito donosi samo privremena zadovoljstva odjednom postane drag. Život zna biti prekrasan kad spoznaš tko si i što si. Nisam se nikad vidio kao jedan od onih pisaca koji pišu iz sobičaka i reže na cijeli svijet kako su oni pokupili svu pamet svijeta, moj idol je bio moj kolega Jonathan Franzen, a ne Bukowski. Ovo je jedna od prvih stvari koju sam ikad u životu napisao i više je to posveta mom prijatelju, nego neki ozbiljniji literarni pokušaj. Ja jesam odabran da pišem, ali nisam pokupio svu pamet svijeta. Ajde, recenziraj drugu, poderi me, vidim da to imaš u sebi, a i posao koji radite kao forumski administrator zbilja vas ispunjava zadovoljstvom i daje viši smisao vašem postojanju. Oduvijek sam sanjao da ću postati administrator na forumu, ali nikad to nisam uspio, bila je to nedostižna misija i zbog toga vam se klanjam. Nemoj me banirati radi sitnih provokacija, ja jesam ekscentrik sa čudnim smislom za humor, ali ne mislim nikome loše. Svijet bi bio jedno poprilično dosadno mjesto bez ljudi kao što sam ja. Nakon samospoznaje stalno zaboravljam da drugi ljudi nisu kao ja i da njih još vlastite emocije i frustracije pokreću i da oni nisu pročišćeni od tih bolesti običnih smrtnika, stres, kompleksi, strah od smrti, nerealiziranost. Ja imam samo svoj ego visine Mount Everesta, koeficijent inteligencije koji ne smijem ni izmjeriti, neutaživu ambicioznost i ljubav za sve ljude ovog svijeta i to je to!

Btw. ovo zadnje što si napisao to i jesi upravu, nisam ni razmišljao o tome, ali ta tema je nažalost preteška i moje nježne godine ne dopuštaju mi da se upustim u tako nešto. Trebat će još puno Save proteći, još puno Pernara će morati prodefilirati kroz saborske klupe prije nego što se ja upustim u u tako nešto. Za sve ima mjesto i vrijeme i hvala na dobroj ideji.

[Mr Smoogj]

Hamletovich kaže:

Mr Smoogj kad spoznaš svoju pravu vrijednost, tuđe te frustracije ne dotiču, mada je tvoj pokušaj izbacivanja iz takta interesantan i simpatičan.

Ne pokušavam te izbaciti iz takta, nego ti pokušavam reći da loše pišeš. Evo, sad ću si dati truda i nabrojat ću sve figure kojima se služiš u prvoj priči, a koji su čisti literarni šrot.
- strah u njegovim očima
- proživio je on već nekoliko života
- duboko u sebi krije jednu priču koju ne dijeli baš sa svakim
- Vjetar nade je puhao snažno (kaj je ovo, Scorpionsi?)
- on ih je podupirao svim svojim bićem
- disalo je u jednom ritmu
- sloboda se mogla opipati rukom
- od sreće je mogao lebditi zrakom
- Svi su disali jednim bićem x2
- vjetar promjene je puhao iz svih smjerova
- Za svoje ideale, bio je spreman i poginuti
- ti ljudi su ga primili kao svoje dijete
- oštrica straha im je odsjekla koljena
- Bili su ljuti na njega, ne zato što ga mrze, već zato što ga vole
- snijeg je zabijelio krošnje drveća
- Dobro, Peter Schmeichel, braća Laudrup i Hamlet. To je sve što je znao o Danskoj u tom momentu

Zaista ne uviđaš da se radi o petparačkim metaforama i prvoloptaškim literarnim rješenjima?

Hamletovich kaže:

Zato sad uživam u svojoj stančini u centru grada i balkončićem sa inspirativnim pogledom na protestantsku crkvu. Trenutno otvaram Torpedo Pale Alle, mala craft pivica na popustu u dućanu koja košta cijelih 29,90 kuna.

Moraš se okaniti te navike hvalisanja cijenom pive koju piješ, to te ne čini samosvjesnim umjetnikom, nego nesigurnim seljakom. Zbilja.

Hamletivich kaže:

Život zna biti prekrasan kad spoznaš tko si i što si. Nisam se nikad vidio kao jedan od onih pisaca koji pišu iz sobičaka i reže na cijeli svijet kako su oni pokupili svu pamet svijeta, moj idol je bio moj kolega Jonathan Franzen, a ne Bukowski.

Nažalost, Frenzen nikada neće napisati nešto ni približno kao Heller "Something happened", koliko se god trudio.

Hamletovich kaže:

Ajde, recenziraj drugu, poderi me, vidim da to imaš u sebi, a i posao koji radite kao forumski administrator zbilja vas ispunjava zadovoljstvom i daje viši smisao vašem postojanju.

Mili, to mi nije posao. To mi je jedan od hobija.

Što se druge priče tiče - na pola drugog pasusa sam pomislio, Ovo bolje da nije o Johnnyju Štuliću. I jebiga. Našao se on objašnjavati Johnnyja Štulića kroz rečenice tipa "U dubini duše nada je tinjala da bi se sve to moglo primiriti, ali vatra nije tinjala, ona se naprotiv rasplamsavala." Ne. Sorry, ali ne.

Hamletovich kaže:

Svijet bi bio jedno poprilično dosadno mjesto bez ljudi kao što sam ja.

Vidi, ako si ti ono što pišeš, jedan si od razloga zašto je svijet dosadno mjesto. Govorim ti ovo jer znam da je tvoje samopouzdanje nepoderivo i da ti riječi jednog bijednog frustriranog administratora neće puno značiti u tvom doživljaju sebe. Ali tko zna, jednog se dana, možda, sjetiš ovih riječi. I opet pomisliš, kroz srk craft infuzije u luksuznom švicarskom lječilištu s pogledom na snijegom zabijeljene mošnje, "Kako je glup bio onaj Mr Smoogj na forum.hru onomad!".

[Hamletovich]

Mr Smoogj kaže:

Ne pokušavam te izbaciti iz takta, nego ti pokušavam reći da loše pišeš. Evo, sad ću si dati truda i nabrojat ću sve figure kojima se služiš u prvoj priči, a koji su čisti literarni šrot.
- strah u njegovim očima
- proživio je on već nekoliko života
- duboko u sebi krije jednu priču koju ne dijeli baš sa svakim
- Vjetar nade je puhao snažno (kaj je ovo, Scorpionsi?)
- on ih je podupirao svim svojim bićem
- disalo je u jednom ritmu
- sloboda se mogla opipati rukom
- od sreće je mogao lebditi zrakom
- Svi su disali jednim bićem x2
- vjetar promjene je puhao iz svih smjerova
- Za svoje ideale, bio je spreman i poginuti
- ti ljudi su ga primili kao svoje dijete
- oštrica straha im je odsjekla koljena
- Bili su ljuti na njega, ne zato što ga mrze, već zato što ga vole
- snijeg je zabijelio krošnje drveća
- Dobro, Peter Schmeichel, braća Laudrup i Hamlet. To je sve što je znao o Danskoj u tom momentu

Zaista ne uviđaš da se radi o petparačkim metaforama i prvoloptaškim literarnim rješenjima?


Moraš se okaniti te navike hvalisanja cijenom pive koju piješ, to te ne čini samosvjesnim umjetnikom, nego nesigurnim seljakom. Zbilja.


Nažalost, Frenzen nikada neće napisati nešto ni približno kao Heller "Something happened", koliko se god trudio.


Mili, to mi nije posao. To mi je jedan od hobija.

Što se druge priče tiče - na pola drugog pasusa sam pomislio, Ovo bolje da nije o Johnnyju Štuliću. I jebiga. Našao se on objašnjavati Johnnyja Štulića kroz rečenice tipa "U dubini duše nada je tinjala da bi se sve to moglo primiriti, ali vatra nije tinjala, ona se naprotiv rasplamsavala." Ne. Sorry, ali ne.


Vidi, ako si ti ono što pišeš, jedan si od razloga zašto je svijet dosadno mjesto. Govorim ti ovo jer znam da je tvoje samopouzdanje nepoderivo i da ti riječi jednog bijednog frustriranog administratora neće puno značiti u tvom doživljaju sebe. Ali tko zna, jednog se dana, možda, sjetiš ovih riječi. I opet pomisliš, kroz srk craft infuzije u luksuznom švicarskom lječilištu s pogledom na snijegom zabijeljene mošnje, "Kako je glup bio onaj Mr Smoogj na forum.hru onomad!".

Mr. Smoogj, moje samopouzdanje je nepoderivo, kad znaš koliko vrijedš, onda znaš. To ne vrijedi za pisanje, tu ipak slušam druge, jer sam ja na početku jednog velikog puta. Zrno talenta koje imam i koje ću kroz godine razvijati mi svakako nitko ne može osporiti sve i da hoće. Životne spoznaje su ono što velike pisce čini velikima,a ja ih sa svojih 28 godina imam i malo previše. Opisivati pejzaže i ostale stvari tehničke prirode može naučiti svaki zanesenjak na Ferićevoj radionici kreativnog pisanja. Ja nisam ono što pišem, to je moj smisao za humor, ljudi koji se hvalisaju koliko zarađuju općenito ne čitaju i ne pokušavaju pisati književnost, valjda ste dovoljno stari da to razumijete. Što se tiče druge priče, to je moj osobni doživljaj Johnnya, svi ljudi u njemu vide nešto drugo, za neke je i četnik, pa im se ja ne miješam u to. Ja u Johnnyu vidim što ja želim i tu istinu mi nitko nema pravo preispitivati, možete pričati samo o stilu i rečenicama. Najlakše je nekoga pokopati, samo kad naletite na ovakve poput mene sa energetskim štitom oko sebe to ne uspijeva. Konstruktivna kritika je uvijek poželjna dapače, samo nastavite. I provocirat vas neću, mora netko i biti administrator, nismo svi rođeni da pokupimo Nobela.

[mimma7]

užasno, ali užasno je glupo sve što si dosad napisao na ovom forumu, svaki tvoj upis je toliko glup da gotovo kao svoju dužnost osjećam obavijestiti te o tome, a jer si pitao.
stoj s mirom, budi sretan i nađi si neku drugu zanimaciju, a i ne moraš, bit će svakako u redu.

[Mala Leona]

Meni se nekako čini da je gospodin Hamletovich preuzeo ulogu Da Kanga
Da li je moguće da je Da Kang postao Hamletovich?

[Hamletovich]

mimma7 kaže:

užasno, ali užasno je glupo sve što si dosad napisao na ovom forumu, svaki tvoj upis je toliko glup da gotovo kao svoju dužnost osjećam obavijestiti te o tome, a jer si pitao.
stoj s mirom, budi sretan i nađi si neku drugu zanimaciju, a i ne moraš, bit će svakako u redu.

Hvala na komentaru gospodična.