privremeni gubitak pamcenja

[Mrtva mrkva]

Sjetila sam se ove epizode prije par dana kad sam nesto pricala s PVP (poremecenim virtualnim prijateljem )...



Prosle godine, negdje pred kraj poprilicno stresnih ispitnih rokova, probudila sam se bez ikakve svijesti o sebi. Trajalo je nekih pola sata dok sam uspjela prokljuviti tko sam i sto radim u zivotu. Za osnovne podatke mi nije trebalo puno vremena, ali svoj citav zivot od zavrsetka srednje skole, a pogotovo zadnjih pola godine sam rekonstruirala poprilicno dugo.

Dakle, probudila sam se, zapravo, probudila me radio budilica, CD jedne meni vrlo drage grupe cije pjesme bih uredno prepoznala i da ih pjeva totalni antisluhist u vrlo pijanom stanju, ali meni nista od toga nije bilo poznato. Osjecaj je bio vrlo prirodan, kao uobicajeno budjenje, lagani drijemez u kojem jos niste svjesni da ste budni i nista oko vas vam nije ni uobicajeno ni neuobicajeno. Zakljucila sam da ne prepoznajem svoju sobu. Nije to bilo kao kad se probudite na nekom nepoznatom mjestu ili kad zaboravite da ste u nekom drugom stanu pa prvi trenutak ne shvacate zasto, dovraga, niste doma. Stvari se nisu cinile kao da ih vidim prvi put, ali nisu mi bile niti poznate. Bilo mi je potpuno svejedno, isto tako sam se mogla probuditi i u roditeljskom domu, kod prijateljice ili decka, u bolnici, na smetlistu ili pak na Marsu. Potpuno prirodno i potpuno svejedno. Ama bas nista mi nije bilo poznato. Onda sam skuzila da to bas i nije u redu, da je to vrlo vjerojatno moja soba, ali je ne mogu nidgje smjestiti. Nisam imala pojma tko sam, sto radim u zivotu ni kako sam se nasla tu gdje jesam.


Onda me pocela hvatati panika. Zakljucila sam da ta budilica svira iz nekog razloga i da se moram sjetiti koji je to razlog. Malo po malo, dosla sam do saznanja da sam tu zato sto vec 5 godina pohadjam fakultet. Zatim sam se sjetila i da imam nekakav referat koji moram odnijeti na faks, a onda i da kod mene privremeno zivi moja prijateljica. Jos uvijek su mi falili neki podaci. Pocela sam se ponovo prisjecati... bilo je to dosta cudno, kao da na crnoj plohi imate neke svijetle tocke, kao plocice mozaika i znate da se iza njih nalazi nekakva slika, ali jednostavno ne vidite kakva i ne razumijete kakva je veza izmedju svih tih sitnih dijelova. Vrlo polako su mi poceli navirati podaci o sebi, pocela sam se prisjecati nekih detalja, bilo je to kao otkrivanje nekih davno zakopanih uspomena koje ste inace nosili u sebi, ali vam ih je netko oduzeo. S jedne strane, bilo me strah svega sto bih mogla saznati jer, kazem, nisam imala apsolutno nikakve veze o onome sto mi se do tada dogadjalo i bilo me strah da bih mogla otkriti nesto sto mi se, ajmo rec, nece svidjati. S druge strane, morila me ta bespomocnost i ta odsutnost bilo kakvog sjecanja. Mogla sam izmisljati podatke o sebi, ali i dalje mi ne bi bili poznati, pa cemu forsiranje? Donekle me i zabavljalo. I onda je pocelo bombardiranje podacima. Napomenula bih da svi ti podaci nisu bili nista senzacionalno, nisam otkrila nista novo o sebi, nista sto vec prije nisam znala, nista me nije iznenadilo, jednostavno su se tu pojavili kao da nikada nisu ni nestali... mogu reci da sam donekle bila i razocarana sto nisam otkrila nesto neobicno i potisnuto, unutar moje glave se rekonstruirao moja obican, svakodnevni, dosadan zivot.


Ali kad je to pocelo... kao da je ona svaka tockica iz mozaika odjednom ocistila put do novih tockica, kao da je svaka od njih povukla jos deset za sobom, a tih deset novih deset i tako do u nedogled...


To je doslovno bolilo. Cinilo mi se da je iznimno vazno da ih sve popamtim, iako ne razumijem bas veze izmedju njih, trudila sam ih se sve zapamtiti, ali stalno su navirali novi podaci i nova sjecanja, nesto unutar mene je vristalo, nisam mogla vise primiti i zapamtiti ni jedan detalj, bila sam preplavljena njima, a oni su i dalje dolazili i bombardirali me sa svih strana... Cinilo mi se da nikada nece prestati. Osjecala sam strasnu mentalnu bol.

I najednom se sve to samo utisalo i prestalo.




Nikad mi se to vise nije ponovilo. Sto je to bilo?

[papa štrumf]

ne znam šta je to bilo(možda od stresa) ali ne bi to htio proživjeti. ali mislim da mi se tako nešta desilo u djetinjstvu.

[Gospon Pes]

Mrtva_mrkva kaže:
Nikad mi se to vise nije ponovilo. Sto je to bilo?

Pretpostavljam - obrana od stresa.
Pretjerala si, pa te malo zgasilo.

Ne zvuci bas pozeljno, ali svakako zanimljivo.

[shipka]

Ja sam jednom, ne toliko pijan, bio zaustavljen od strane policije poradi legitimacije, i kad su me pitali kako mi se zovu roditelji nisam se mogao sjetiti. Mislili su da ih zezam, a ja sam mislio da sam dobio neku terminalnu bolest Tih dana se dosta stvari nisam mogao sjetit. Mislio sam slikat glavu kadli se smirilo..

[nitko i ništa]

Mrtva_mrkva kaže:
Sto je to bilo?

Droga te je zela.

[Mrtva mrkva]

Briljantan odgovor. :klap: :klap: Vidi se sto je pravi psiholog.

p.s. Ne drogiram se, pogotovo ne u vrijeme ispitnih rokova.

[soks]

Meni se jednom dogodilo, na noćnom kupanju na kojeg sam otišla još onako u polusnu, uđem u more do struka i pokušam se sjetiti u kojem sam ja to gradu. I onak gledam oko sebe da probam po nećem otkrit, međutim samo plaža i more i sumrak, a u mojoj glavi tabula rasa. Trebalo mi je par minuta da se sjetim.

[Štrikalica]

jeeez..meni se to desilo u petak

baš sam sinoć pričala frendovima..u petak idem po gradu, idem kupiti mački hranu, svratiti do firme uzeti šminke jer poslije idem van..i u auto..

obavim sve, sjednem s frendom na cugu - i skužim da mi fali onaj dio sa firmom! uopće se ne sjećam jesam li bila, jesam li uzela, tko mi je otvorio vrata (zaboravila sam karticu za ulazak)..gdje sam stavila šminke?! poslije sam šminke našla u autu, ali i dalje se ne sjećam tih 20tak minuta

[:o) Jo (o:]

Ima nas još takvih...

Ja se ne sjećam oko mjesec dana od prošle godine...

Sve zbog saobraćajke. Ne sjećam se jedno tjedan dana prije nesreće i dosta vremena poslije.

Rekao mi je psihić da sam morala ponovo naučiti pamtiti stvari, ono kao djeca, ali da bude zanimljivo - nisam zaboravila osobe ni pisat i čitat... Samo pamćenje...

Sad mi je teže učit, puno više truda iziskuje spremanje ostatka ispita do kraja faksa.
Ali dobro...

U pon. se dogovaram s jednom psihijatricom kad ćemo se naći, da mi pokuša pomoći.

Mislim da je nastala blokada u mom mozgu kao posljedica nesreće, ali sad sam i drukčija...

S vremena na vrijeme puknem, toliko da svi moji voljeni bježe što dalje od mene... I ja se već bojim toga.
Ali hvala bogu, ima i dosta dana kada sam kao stara... Vesela, vedra, nasmiješena... i prenosim to na osobe oko sebe.

Nadam se da ću uspjeti svjesno proživjeti i proraditi u glavi tih mjesec dana koji mi fale.

[Mrtva mrkva]

:o) Jo (o:, ajoj, stvarno mi je zao... drzim ti fige da se sto prije oporavis do kraja.

) Jo (o: kaže:



Mislim da je nastala blokada u mom mozgu kao posljedica nesreće, ali sad sam i drukčija...

Jo, tvoj gubitak pamćenja i teškoće koje si navela nastale su zbog fizičke ozljede i to je puno ozbiljnije nego privremena 'blokada' zbog stresa. Bori se, drž' se i nedaj se!



Mrtva_mrkva, i ja sam imala sličan doživljaj
Baš mi je to razdoblje bilo stresno i kad sam se probudila na dan D, kao da me je netko bacio u neku drugu stvarnost. Otvorim oči i ne znam ni tko sam, ne gdje sam, ni ništa, ništa.... Onda sam se još i isprepadala zbog toga. Vrlo dramatičan 'zona_sumraka' osjećaj. Sve je trajalo minutu-dvije, a onda mi se sve odjednom vratilo. Pretpostavljam da je to bilo zbog intenzivnog stresa.

[:o) Jo (o:]

Hvala Oleander.
Vjerujem da ću se uspješno oporaviti...
Ali svjesna sam da će potpuni oporavak trajati dugooo...

No dobro, lavica sam, ako sam se izborila za svoj život uz podršku najmilijih, i doktora - da ne zaboravim, onda ću se izboriti i za svoje cijelo zdravo biće.

Samo uporno vježbaj ono što ti je teže, i znaj da možeš

[fairy]

Nije mi se to nikada desilo tim intenzitetom kojim si ti Mrkvice opisala. No, istina je da živimo u takvom stresnom okruženju da jednostavno takovih blokada mora biti. Baš primjećujem da su ljudi kolektivno zaboravljivi bez obzira na dob, dakle nije riječ o staračkoj senilnosti.
Meni se često dese blokade od par sekundi do minute kad jednostavno jurim-žurim i u tom momentu stanem i neznam koji qrac radim, šta trebam napraviti, kuda sam krenula pa čak i gdje sam i što sam. Istina, te blokade traju kratko, ali u tom momentu se pitaš dali ti je stvarno potrebna ta žurba u životu i koliko ćeš ustvari vremena uštediti po danu ako tako juriš!? Možda kojih pola sata, ako i toliko, a posljedice su ove koje se nama mladima dešavaju iako je to stvarno nepotrebno. Bojim se iskreno kamo to sve vodi. Ta jurnjava simo- tamo, zovi ovog-onog, nađi se s ovim-onim, nemoj kasniti, posao....bla-bla...!
Što će tek biti kada rodim dijete, majko mila

[lilla]

Mrkva.s. Ne drogiram se, pogotovo ne u vrijeme ispitnih rokova.

Rečenice ovog tipa su mi uvijek urnebes.Čemu služi "pogotovo"?
Malo se smijem samo..nego tvoja priča mi zvuči kao mali horor jesi posjetila neku stručnu osobu ili se bar raspitala?

[Mljacko]

lilla kaže:
Rečenice ovog tipa su mi uvijek urnebes.Čemu služi "pogotovo"?
Malo se smijem samo..nego tvoja priča mi zvuči kao mali horor jesi posjetila neku stručnu osobu ili se bar raspitala?

Ne neg je u životu uzimala sintetičke droge. Koje mogu imat ovakve posljedice i nakon godinu dana.

[Mrtva mrkva]

"Pogotovo" znaci da tu i tamo zapalim joint, i to uglavnom ljeti (nekako mi ne pase zimi). A sinteticke droge sam zadnji put uzela prije 5 ili 6 godina.

Nisam nikoga posjetila u vezi toga. Da se ponovilo, otisla bih svakako. Ovako, cini mi se da ne treba dizati frku oko izoliranog slucaja.

[mrkenangelo]

mljackavi je u pravu - događa se, čak i nakon više od godinu dana. a događa se i od trave, pogotovo ove koja se danas nalazi na ulici. to je otrov.

[Mljacko]

mrkenangelo kaže:
a događa se i od trave

Njet. Trava ne mijenja mozak

[fairy]

da, još će ispasti da je Mrkvica narkomanka i da joj je mozak toliko spaljen da joj se ovakve stvari dešavaju!
Yeah right!