Samo KARAKTERNI opstaju...

[Sentimental]

Kako je to biti osobenjak?
Sto to znaci imati karaktera?
Kako je to biti neprihvacen i odudarati od stereotipa?
Sta znaci biti cudak?!

Mislim da bi svatko bar jednom trebao iskusiti tako nesto. Odudarati, suprotstaviti se necemu, probuditi bunt u sebi, barem malo. Ali zivjeti takav zivot?

Gdje je tu asocijalnost onda?
Gdje je drustvenost???
I gdje biste sve skupa smjestili...

[Gospon Pes]

Ja sam drustveni osobenjak.
Prijevod sa pesjeg: snalazim se u drustvu i mogu se svakom prilagoditi, a da nikad ne izgubim svoju individualnost i osob(e)nost.
Smatram karakter vrlo vaznim i u izboru privatnih prijatelja mi je na prvom mjestu kao kriterij.
Plivanje protiv struje je vrlo moguce jer radim po svojoj savjesti i uvjerenju, pa ako je potrebno, branim to protiv svega i sviju, ali ne odskacem iz pomodnih razloga da bih npr. bila cool ili drugacija od mase. U nekim stvarima sam dio stada, u nekima nisam.
Ne zamaram se time...

[GothicA]

Hm, meni je takvo stanje vrlo poznato . Ne odskačem od mase zato što mi se tako radi i sviđa neg jednostavno zato što mi se ne sviđa to što čine ili to s čime se oni slažu.
Zašto moja izoliranost? Zato što većina stvari koja zanima moju okolinu mene ne zanima. Tu zna doći do sukoba. No često mi je bilo bolno kako su me drugi odbacivali zbog moje različitosti i drugačijeg mišljenja.
Uz to, uvijek kažem kaj mislim i držim se svog mišljenja bez obzira na to što drugi kažu i nisam povodljiva.
E, i sad di je tu problem? U tom kaj sam ja za komunikaciju, prijateljstva itd, , a stalno nalijećem na potpune suprotnosti s kojima ne mogu ostvariti ta prijateljstva i dobre odnose. Jednostavno za mene ne vrijedi "suprotnosti se privlače".
Ispadam nedruštvena iako želim bit društvena

[Mustra]

Hm...drustvenost me kostala da nisam bila prva u svom zivotu....prije ili kasnije dodje kraj staroga i pocetak novoga zivota...nije mi zao sto sam rascistila oko sebe ono sto me ne usrecuje...malo ali vrijedno, kvalitetno i sretno otvorena i iskrena srca.

[Sanjar61]

Originally posted by Sentimental
Kako je to biti osobenjak?
Sto to znaci imati karaktera?
Kako je to biti neprihvacen i odudarati od stereotipa?
Sta znaci biti cudak?!

Mislim da bi svatko bar jednom trebao iskusiti tako nesto. Odudarati, suprotstaviti se necemu, probuditi bunt u sebi, barem malo. Ali zivjeti takav zivot?

Gdje je tu asocijalnost onda?
Gdje je drustvenost???
I gdje biste sve skupa smjestili...

čovjek je društveno biće...to je sigurno.

Da bi mogao nekoga okarakterizirati ovako ili onako moraš ga s nečim uporediti. S čim? Obično s većinom (društvom) koje je definiralo neke norme ponašanja.

No, mene zanima zašto pod isto pitanje stavljaš ...biti osobenjak...i ...imati karakter??? Zar se odista krećeš u takvom društvu gdje te imanje karaktera čini osobenjakom? I što to znači karakter?? Morat ću te razočarati: imati karakter, samo po sebi ne znači pozitivni lik. Ili si ti čudak u negativnoj konotaciji??

Ne bih rekao imati karakter, nego bih rekao imati srca; reagovati u situacijama, kad niko drugi ne bi, i shvatiti onoga kome je to potrebno.
Trendovski je postalo danas biti nekarakteran.
No, ne radi se o akarakternosti, radi se o rasutosti, o nemogućstvu pronalaženja ravnotežnog repera.
U suštini ni jedna situacija se ne ponavlja, a decentriranjem se pledira na obuhvatanju, tj. kvantitetu kvaliteta. Ali, kvalitet ili postoji, ili ne postoji, trećeg nema.
Kvalitet se može ispoljiti samo u datom momentu, zbog toga jeste određujući u vremenu, zbog toga i jeste nadvremenski.
Antipodi mogu biti na prijelomima viđenja, no vrlo diskutabilni su na raskršćima srca.
Interesantno je da danas, kad je in biti rasparčan po svakom pitanju, rijetki broj pojedinaca to kanalizira u ispunjenost sobom.
Većinom se to svodi na grupu, uz koju se pojedinac razvija, često nesvjesno ne shvatajući, da je najteže biti u grupi u kojoj svako ima svoj stav, kao i u kojoj može doći do razmimoilaženja u cilju mentalnih istina.
U najvećem broju slučajeva se sve svede na energetsku podršku – preko toga skoro niko se ne usuđuje prijeći – opasno je, suviše izazovno, bijeg je od sigurnosti, preispitivanje je sebe, otvaranje je nove kulturologije u kojoj bi trebalo doživjeti jedino svoje viđenje svijeta...
Dakle, ne radi se, o sinhronizaciji, nego o mirnoj produktivnoj revoluciji.
No, živjeti tako kontinuirano, sasma je zahtjevno – stoga ima jedinki koje se povuku na neko vrijeme kako bi doživjeli osobna saznanja, pa se opet vrate u grupu.
No, antipodno promatranje ne prihvatam iz nekoliko razlogâ: ono skoro da u današnjem svijetu ne postoji – ma kako neko reagovao, ne postoji mogućnost neinterakcije kroz prostor, vrijeme, misao; osim, ako je to čisto materijalno poništeno, nalaskom u sredini divlje prirode, van civilizacije – a onih koji se odlučuju na taj korak, je iznimno, malo.

[Baphomet]

Pojma nemam šta znači "imati karakter", a ove ostale kvalifikacije zavise od samog društva. Sve što se razlikuje od većine u društvu to je čudno,neprijateljski,...itd.

Nekad mi kažu da sam čudan, nekad normalan, nekad perverzan, nekad dobar, nekad pokvaren, nekad pitom a nekad zao. I koga uopće briga za sve te etikete.

[Sanjar61]

Upravo tako...zavise od samoga društva...

Recimo to ovako: netko tko je u svojoj sredini "okarakteriziran" kao introvertiran, može se naći u takvoj sredini da je njegova introvertiranost, mjerena spram nove sredine, u stvari postala ekstrovertiranost.

I koja su to onda opće važeća mjerila i čime se uopće mjeri karakter?

Dream...ovdje se u potpunosti slažem s tobom:
No, ne radi se o akarakternosti, radi se o rasutosti, o nemogućstvu pronalaženja ravnotežnog repera.

I mislim da je to upravo ključna stvar: svatko za sebe mora pronaći reper i s tim živjeti u punom suglasju!

Inače, ne vjerujem baš u duhovnost samu za sebe. Prije glasam za uravnoteženi odnos "materijalnog" i duhovnog. No, možda je upravo to najteže postići.

[Kalista]

Pod karakterom podrazumjevam biti svoj na svome. Dakle, biti sposoban u svakom trenutku reći ono što doista misliš, radilo se to o predsjedniku ili običnom čovjeku. Mislim da smo u principu svi u nekim stvarima osobenjaci, svi imamo ono nešto svoje što nas razlikuje od svih drugih. Smatram to pozitivnim i korisnim. Ne slažem se sa izjavom da nam društvo diktira karakter, onima kojima može su definitivno bez karaktera.

[sinopsis]

Danas je previse na svijetu karaktera koji su slicni; a to ni dobro!
Djeca se uce od najmanjih nogu biti stereotipna. Nastoji se u korijenu ubiti svaka individualnost jer ona ugrozava i razdrmava onog beskicmenjaka na poziciji!
Karakter u svijet danas nije na cijeni.Sto ga manje imas, cijena ti je veca! -Sto prevedno znaci-potpuna obrnutost od normale!!
Covjek postaje uniformiran i takav zaveden onda misli da je prosjek(odnosno nekarakter) ono sto je prirodno i normalno.
A , ustvari, kad ono.... jad i bijeda. Kaljuza ljiga i mediokritetstva, sve prepuno laznih "karaktera" ...

[sinopsis]

Smatram da se karakter UCI, i tokom zivota razvija, produbljuje i izostrava, usmjeruje i iskustvom jaca!

[Kesten]

Možda je karakter tek filter za svijet. Koliko ljudi, toliko čudi, toliko svjetova.

[kisha]

Originally posted by sinopsis
Smatram da se karakter UCI, i tokom zivota razvija, produbljuje i izostrava, usmjeruje i iskustvom jaca!

Ne samo tokom jednog života,već više njih!!!

Ne volim pomodnost,kud svi tu i mali Mujo!! Volim samosvojstvenost vlastite običnosti,jer svi smo interesantni sa svojim karakterima na različit način i svatko od nas ima to nešto,ako imamo dovoljno volje da to kod drugoga prepoznamo!!

Originally posted by Sentimental
Kako je to biti osobenjak?
Sto to znaci imati karaktera?
Kako je to biti neprihvacen i odudarati od stereotipa?
Sta znaci biti cudak?!

Mislim da bi svatko bar jednom trebao iskusiti tako nesto. Odudarati, suprotstaviti se necemu, probuditi bunt u sebi, barem malo. Ali zivjeti takav zivot?

Ali živjeti takav život......je teško.

možda se nekima rto čini tako cool, biti special, extraordinary, ali ta ista masa će odbaciti takvu osobu u određenim uvjetima.

Potrebno je puno više snage za plivanje protiv struje.
To često boli.
Često su takve osobe same. I neshvaćene.

[Sentimental]

I samodostatne?!

ne

[Nemruth Dagi]

Odričemo se zbog ljubavi, neimaštine, životnog stava, mode, uloge vječne roditeljske žrtve, obitelji, religije, prijatelja, kućnih ljubimaca, automobila, kuće, vikendice itd

Sve su to žrtve nazovi sistema, već predhodno dogovorene, usklađene pravilima i prirodnim poretkom stvari.


Što biva kad se odreknemo samopoštovanja?

Sve se može žrtvovati, podrediti, skinuti sa prioriteta, ali što je samim samopoštovanjem?

Možemo li i trebamo li i to staviti na žrtvenik?

Ljude vole ljude.
Bez obzira na različitost i raznolikost, ima ih više ili manje dragih.
Volimo ih prema vlastitim afinitetima, premo onima svojstvima kakvih zamišljamo da ih imaju, a ne po onim koje stvarno imaju.

Imaju onih koji proždiru tuđe poštovanje, perfidno i kontinuirano,
rekli bi sa osmjehom.
To je linija moći koju mi ne možemo prijeći.
Ili ne želimo.
Jer smo svjesni našeg samopoštovanja i značenja koje ima ne samo za nas već i za drugog čovjeka.


Što je čovjek bez samopoštovanja, ako ne samostropošteno biće?

[Secundo]

Ne kuzim motivaciju. Sto bi bilo dobroga u odricanju od samopostovanja? Ono je ionako povremeno na iskusenju, prema tome ne moramo ga se sami odricati.

Ne odričem se ničega, izabirem vlastitom slobodnom voljom.

[Nimrod]

Sve je to stvar prioriteta. Ljubim dupe sefu da mi ne da otkaz jer mi je vaznije otplatiti kredit i dati jesti malodobnoj djecici. Pustam da mi se bahati sin u pubertetu ponasa kao vlasnik kuce jer ga ne zelim izgubiti. Vjencajem se u crkvi/kod maticara jer mi se vaznije vjencati za voljenu osobu. Prostituiram se po ulicama europskih velegrada jer mi je vaznije da me makroi ne pretuku na smrt. Svatko ima svoje prioritete.