Mene je moja sestra najviše iznenadila. Mislim daleko od toga da nisam od nje očekivala pomoć, ali ona se toliko razveselila našim zarukama i postavila se kao da se ona udaje, a ne ja
Uložila sam u organizaciju možda tjedan dana sve skupa jer se ničim nisam namučila. Kad smo se odlučili za datum odma se bacila na kontakt bendova koje je slušala po pirevima, saznala tko je slobodan, proslijedila mi broj, dala mi kontakt odličnog fotografa, našli se s njima ja i mm, kaparali i to je bilo to. Salu smo sami riješili isto jednim pozivom i odlaskom. Sestra dogovorila sve i sa cvjećarkom. Zasula me odmah bila prijedlozima za vjenčanice, frizure, šminku. Natjerala me da se i ja uživim i prvi put kad smo otišle u potragu za vjenčanicom odmah sam našla onu u koju sam se zaljubila na prvu probu
Nakon toga sam i ja počela shvaćat da se udajem jer mi je nekako sve bilo, samo da to odradimo i da nastavimo dalje
Čitavo vrijeme prije i tijekom je stvarno bila kao da je njen pir i prezahvalna sam joj na tome.
Mama isto naravno u suradnji s njom je sve koordinirala i organizirala. Tata je isto dao od sebe puno više nego što sam očekivala, uživio se skroz u sve planove, nudio pomoć, sredio sve na selu pošto sam htjela da gore u kući organiziramo doček i udat se u crkvi tamo (od malena smo sve blagdane isl provodili gore, gore sam krštena, uvijek sam se htjela udat gore, ne u gradu gdje smo inače...), renovirao i sredio po kući i oko kuće sve ono što se godinama planiralo, spominjalo, odgađalo jer nemaš vremena, ili je baka imala uvijek nešto za komentirat (bacili su joj toliko stvari starih i smeća koje se godinama čuvalo "jer može zatrebat", al sad nije smila ništa reć, tribalo je bit lipo i uredno za zeta hahaha), platio mi je vjenčanicu jer je htio da je imam, ma puno sitnica i potpore.
Svekrva mi je od početka veze, kad još uopće nismo bili niti sami sigurni u sebe kao par pristupila kao prijateljica, a do zaruka mi je bila skoro kao mama. Ona mi je isto stvarno puno pomogla. Ja uopće nisam bila napeta ni nervozna ni živčana nikako i mislim da je to zato što su mama i sveki sve to preuzele i filtrirale te osjećaje samo sebi
One su bile zabrinute hoće li sve proći u redu, hoće li svi gosti bit zadovoljni, hoće li biti lijepo vrijeme...
Nisam zvala previše ljudi. Imali smo nešto manje od 200 ljudi na piru s tim da je oko pola bila bliska rodbina i onda još 50ak prijatelja s pratnjom. Sve skupa je bilo desetak mojih najdražih prijateljica (mimo rodica iz onih 100) i sve su dale ruke u svemu što je trebalo. Muški dio je isto vozao, letao, nosao... što god je trebalo. Pomagali su mi i kasnije sa selidbom stvari, pošto nismo službeno živjeli skupa prije pira pa sam puno toga još imala u svom stanu. Mogli smo napraviti i svadbu za 500 ljudi da smo išli u širinu, ali baš nismo htjeli ni ja ni on, a i naši su se složili. Zvali smo samo rodbinu s kojom smo u stalnom kontaktu, s kojom se viđamo, idemo mi njima na fešte, oni nama i isto tako i krug prijatelja koji je i inače stalno s nama. Svi su nekako i čekali taj pir i pitali kad ćemo, pa kad smo se odlučili jedva su dočekali i rado su sudjelovali.
Kuma mi je igrom slučaja kratko prije zaruka dobila posao u drugom gradu i odselila se tako da je bila pošteđena šetanja i traženja vjenčanice pošto smo igrom slučaja to ja i sestra napravile (a onda zvale mamu i sveki da potvrde odabir
), ali smo bile stalno u kontaktu kako napreduju planovi. Išle smo skupa tražiti njenu haljinu, uzela je godišnji za dva tjedna prije pira čim je saznala datum i organizirala mi je skupa sa sestrom i rodicom predivnu djevojačku na kojoj su bile sve cure koje su bile pozvane i na vjenčanje. Prezahvalna sam im na tome i mislim da mi je osim vjenčanja to jedna od najljepših životnih uspomena.
Vjenčanje smo organizirali u malo više od 6 mjeseci, zaručili se krajem kolovoza, vjenčali početkom travnja. Zapravo smo sve organizirali unutar dva tjedna od zaruka i dva tjedna prije samog pira
I danas kažemo kako bi, da nam nisu napunili glavu pričama kako za pir treba godina ili više za organizaciju riješili sve odmah do kraja godine bili, ovako smo mislili kao treba vremena za ovo ono, pa ajde, nećemo zimu, pričekat ćemo proljeće
Nije mi žao jer je sve bilo lijepo, ali cure, ako se udajete i ne da vam se puno čekati, ne slušajte priče. Kad se male ruke slože da se svadba organizirati i u malo vremena i bez ikakvog stresa
Ono najvažnije, ne radite vjenčanje zbog poklona, nego radi sebe i svog budućeg supruga. Zovite samo one koji su i inače dio vašeg života i veze, ne sramite se delegirati i raspodijeliti zaduženja i poslove. Tko god ima neku zadaću u organizaciji i na svadbi osjeća se uključen, nije mu dosadno, ne doživljava pozivnicu kao da ga zovete samo zbog kuverte...