Tragedije u kojima stradaju djeca

[nata_lie]

sve stoji sto si rekla, i ja isto tako razmisljam. no, opet s druge strane, sto bi promijenilo to da znam sve o tim tragedijama, da citam, da gledam, da razmisljam o tome cijeli dan?

nazalost, nista. one ce i dalje postojati. pa mi je jednostavno lakse ne znati za to. znam sta se sve desava, ali kao sto je lali rekla, potiskujem to.
lakse prodje dan, posvetim se svojoj maloj i to je to. jbg. zvuci sebicno ali tako lakse funkcioniram.

jer oduvijek sam to jako tesko prihvacala, ali otkad imam zvrka, puno mi je teze.

jebote, zao mi je onih rudara sto su ostali zatoceni u onom rudniku, i bit ce jos mjesecima, a di nece jadne djecice koja stradaju. tesko se nosim s takvim stvarima i ne mogu si pomoci. tako je kako je.

i svjesna sam da su to svakodnevne 'normalne' stvari koje se dogadjaju, ali jbg, meni nisu normalne. znam da zvuci malo psihoticno, al kaj da radim.

[juliška]

Znam i slažem se. Svi smo mi kukavice.
Većina nas, usuđujem se reći i svi, koji pročitaju neki tragični članak pomisle: sva sreća moji su svi zdravi, na suhom, na sigurnom.... Pa zar i to nije kukavički? "Aha teško mi je zbog njih, ali hvala bogu moji su svi na broju živi i zdravi..... "
Jesam kukavica. Lakše mi je ne pročitat nešto nego poslije pit tablete za smirenje (znalo je i toga bit u mom slučaju), bit u depresiji i imat napad crnih misli a pored tebe dijete i muž koji traže svoje a ti u kurcu.

[štemajzl]

stihaa kaže:

Meni je to nečitanje tako kukavički, kao guranje glave u pijesak. Sad ja neću pročitati i praviti ću se da se nije niti dogodilo. Sve mi je to nekako sebično, samo da se ja ne osjećam loše.

Koje dobro proizlazi iz toga što čitaš o toj djeci u frižideru ako si nakon toga tjedan dana uplakana, histerična ili na tabletama za smirenje? Kako time pomažeš sebi, svojoj obitelji i svojem djetetu?

Možda to jest kukavički, ali ni suprotnim, 'hrabrim' postupanjem ionako nitko nije na dobitku. Čemu onda ne bit kukavica?

[mom2be]

Kolu kaže:

Otkad imam dijete, svi osjećaji su poduplani. Hoću reći, i prije mi je bilo teško, a sad suze same idu.

isto
kad sam u novinama vidla fotke dude i slinceka "tatin mali andjeo" kraj autoputa kad je prije mjesec dana poginula beba od 7 mjeseci rascmoljila sam se k'o idiot

[Aruena]

stihaa kaže:

Ja jednostavno to više ne mogu podnijeti, evo opet na indexu nešto zamrzivač, igra skrivača, nisam dalje čitala, odmah ugasim. Nisam u stanju pročitati niti jedan jebeni tekst u kojem se spominje da je dijete stradalo. Budem danima depresivna. Plačem. Razmišljam o toj djeci. U glavi vrtim neke scenarije. Pa pokušavam zamisliti kako su se osjećali. Pa opet tako stalno ispočetka. Teme o preminuloj djeci tu na forumu nisam pročitala niti jednu. Počnem i ne mogu. Znam da je to svima teško, ali da ne mogu pročitati tekst? Što sam starija situacija se samo pogoršava. U društvu ako je tako neka tema šuti, a kad pokušam nešto reći drhti mi glas, čak i ako pričamo općenito a ne o nekom konkretnom događaju.
Pokušavam se uvjeriti da je smrt prirodna i da su tužni oni koji ostaju a da ta djeca ionako više ne pate. Međutim to nekako slabo pali. Trenutno ne vjerujem u Boga tako da utjeha s te strane isto pada u vodu.

Naravno, onda počinjem i sa razmišljanjima da su to npr. moja djeca i tako...

Kako se vi nosite s time i same sebe vraćate u normalu nakon toga. Kako se odupirete da non stop ne razmišljate o tome.

Nesrece u kojima stradavaju djeca se dogadjaju i to je,nazalost,tako.
Dogadjaju se neshvatljivo precesto.
Ne mozemo se bas uvijek izolirati i praviti kako je nastradao tamo neki mali XY iz Turske ili Bolivije,kojeg nismo ni poznavali.
Stradavaju i djeca iz nase okoline,djeca ljudi koje poznamo ili vidjamo u prolazu.

Moja teta je izgubila malo dijete.Udario ga je auto.
Nasim susjedima je umrla beba.
Moja dobra prijateljica je,pogreskom doktora,rodila dijete sa ostecenjem mozga.

Kako se mogu praviti da ne vidim,ne cujem,ne osjetim njihov strahoviti bol?!

S vremena na vrijeme mi bude grozno tesko zbog njih,placem i tugujem,a onda se smirim,pomislim da su to maleni andjeli koji nas sa neba cuvaju i bude mi lakse.

A kako je tek njihovim roditeljima i obiteljima...?

Neka im dragi Bog da snage...

[sun.shine]

stihaa kaže:

Naravno, onda počinjem i sa razmišljanjima da su to npr. moja djeca i tako...

Kako se vi nosite s time i same sebe vraćate u normalu nakon toga. Kako se odupirete da non stop ne razmišljate o tome.

Ne znam kako ti pomoći, ali ipak ću nešto naškrabati.
Mojim je roditeljima hobi (oni valjda misle dio odgoja) čitati crnu kroniku i prenositi svojoj djeci.
"Vidiš kako mladi ginu!"
"Vidi, vraćali su se iz diska, dvoje je umrlo, treći u komi!"
"Sun.shine, znaš li možda tko su N. N. (21) i M. M (23)? Znaš? Evo, imali su tešku prometnu nesreću na autocesti!"
Pa mi onda još telefoniraju s takvim vijestima:
"Ajme, sun.shine, opet plave osmrtnice, mali iz susjednog kvarta poginuo na skuteru, vozio ga je taj i taj, a njemu nije ništa, samo slomljena ruka, pazi s kim sjedaš u auto, ne sjedaj na motore, stavljaj pojas, skrič, skrič, skrič!"
"Danas je godišnjica smrti onoj dvojici iz susjednog ti razreda, e, kako je tužno, mladi ginu, ne paze se..."
"Eno, vidi, kupili mu motor za krizmu, i on pogine 100 metara od kuće sa 16 godina..."

I tako, hobi im je čitanje crne kronike i osmrtnica i zastrašivanje vlastite djece. Nemam pojma uopće kako podnose to da im djeca ipak sjedaju u auto bilo kao vozači, bilo kao suvozači.

Ja crnu kroniku čitam isto kao što gledam NYPD ili The Bill, ono, to se ne odnosi na mene...

[lala]

Možda dolijevam ulje na vatru-ali, ja bih odmah potpisala zakon da novinari moraju napisati je li dijete bilo vezano u AS kad se dogodi nesreća...Mislilm da bi to pomoglo, nama je dosta starijih govorilo da ne iznosimo dijete iz bolnice, pa ne bi da bebe ginu, kad smo to čuli, da je to tako kako mi pričamo, stalno bi ginula djeca...a, ne, ne,,,

[sonea]

Lali Puna kaže:

ovo mi je odlično

ja sam užasno empatična, previše čak, ja se snuždim kad na filmu vidim da neka životinja il čovjek pati
stoga ne gledam, ne čitam, ne slušam. ako ipak dođe do mene, potiskujem.
znam da nije zdravo i ne preporučam to, al tako radim.

isto i kod mene,pogotovo kad su zivotinje u pitanju

evo malopre,na RTL-u film LASSIE,ja jednim oko gledam,drugim okom ucim,moj JRT spava pored mene i tako smireno dise i duboko spava da je prosto milina i onda scene u filmu...i ja ridam kao nenormalni kreten i suzdrzavam se da je ne probudim a sve mi suze padaju njoj na glavu


i bas kao sto kazete,kad me tako nesto pogodi odmah zamisljam milion uzasnih scenarija u svojoj glavi i nekoliko dana ne mogu da dodjem sebi

mogu samo da pomislim sta ce biti kad jednog dana dobijem decu,u stvari bolje da jos ne mislim o tome odmah mi se zeludac pokrene...