Psihologija Vodič kroz um i ponašanje za entuzijaste. Podforum: Psihokauč |
|
|
21.03.2011., 16:14
|
#21
|
Registrirani korisnik
Registracija: Oct 2009.
Postova: 288
|
imam simptom da mislim da me ljudi ne vole...u poslu koji povremeno radim imam puno socijalnih kontakata i sudeći po rezultatima , uspješna sam...no ovako u privatnim socijalnim kontaktima nisam i osjećam se ko jadničak...ne znam ni na koji način da se potrudim ili bi me prvo drugi trebali primjetiti...pogotovo za muško-ženske odnose ne znam kako se to uspostavlja ,,jer nije to posao,,,,a može li se i to naučiti? što da radim , vježbam glede toga...da i u tom budem uspješna
|
|
|
24.03.2011., 03:16
|
#22
|
Registrirani korisnik
Registracija: Mar 2011.
Postova: 6
|
Imam problem s nekim određenim situacijama u životu, i to me počelo dosta kočiti.
Prvo se javilo prije neke dvije-tri godine u obliku boli u trbuhu. Bila bi recimo na predavanjima ili putovala vlakom, i samo bi me počeo jako boliti trbuh, od neke nervoze. Ispočetka je bilo blago, a kasnije nepodnošljivo i morala sam često bježati s predavanja.
Mislila sam da je problem u nekoj hrani itd., kasnije sam skužila da je vjerojatno do psihe, ali ubrzo je prestalo pa sam zanemarila.
U zadnje vrijeme je počelo slično, samo gore.
Opet imam probleme s bolovima u trbuhu, ali to je sad rjeđe. Međutim sad me počinje "gušiti" u grlu, tj. imam problema s gutanjem. Ne znam kako da to objasnim. Radi se o situacijama koje su meni nelagodne jer je tišina, oko mene ima ljudi, a očekuje se neko "mirno" ponašanje - recimo predavanja, vožnja u kupeu vlaka s nepoznatim ljudima, crkva i sl. U takvim situacijama počnem nekako svjesno gutati slinu umjesto nesvjesno i bude mi jako teško kontrolirati gutanje, ako je ikome imalo jasno što želim reći. Ne bi to sad bio neki problem da meni ne postane jako suho grlo, a bude mi problem piti i jesti zbog nemogućnosti kontroliranja gutanja. Zato moram uzimati samo jaaako jako male zalogaje hrane i jako dobro ih prožvakati, inače postoji potencijal da se doslovno ugušim (par puta sam već morala iskašljavati itd). Ne ide uopće kroz grlo i bok. E, ali onda ako ne jedem, budem gladna pa me boli trbuh i čuje se želudac i tako u krug.
Uglavnom zvuči kao mali problem, ali to me jako onemogućilo u nekakvom normalnom funkcioniranju vani. Kao student bi trebala cijeli dan biti van kuće na faksu, a to jednostavno ne ide ako ne možeš jesti ni piti vani. Sad mi se to javlja i u restoranima iako njih inače ne promatram kao "problematična" mjesta - jer u njima nije tišina niti nelagoda, nitko ne obraća previše pažnju na tebe za susjednim stolom itd. U drugim situcijama mi pomaže kad sam u opuštenom društvu, s prijateljima itd., ali u restoranima više ni to ne pomaže često. Još jedino mogu jesti doma ili kod prijatelja i rodbine, okružena poznatim ljudima ili sama.
Pokušala sam ovo rješiti suočavanjem s problemom u smislu "samo idi na ta mjesta, ne može ti ništa biti od tog, treba se samo malo naviknuti", ali ne pali baš, ovo traje već mjesecima skoro svakodnevno. Tako da dosta često izbjegavam te situacije, npr. neodlaskom na predavanja, što me i ne usrećuje baš. Ali radije ostanem doma nego da provedem sate mučeći se jer jedva čekam kad ću izaći (ili još gore, da se čak nagovorim da dođem u tu situaciju pa problemi počnu, ne uspijem izdržati i onda pobjegnem ako uspijem nekako ). Voljela bi recimo slušati predavanja, ali što mi vrijedi kad neću moći pratiti ni 2 min zbog sve te nervoze.
Da napomenem, inače nemam problema s komuniciranjem s ljudima. Imam tremu pred javne nastupe, ali to je sve samo normalna trema kao kod drugih ljudi. U mnogim socijalnim kontaktima uživam. Problem su mi samo te neke mirne situacije u kojima se šuti i gdje se svako moje meškoljenje, nakašljavanje itd. čuje. I to se sve manifestira samo u tim nekim malim zdravstvenim poteškoćama.
I, ne bih rekla da sam u nekoj stresnoj životnoj situaciji. U zadnje vrijeme sam relativno na miru samo sa sobom i s drugim ljudima što se ostalih stvari tiče.
Sve skupa zvuči kao jako glup problem, ali vjerujte, proizvodi jako puno problema i nelagode sve to skupa jer sve češće ostajem doma kad bih trebala biti vani u takvoj situaciji...
Jel to isto socijalna fobija ili anksioznost? Ovako na prvu bi bubnula da je nešto od toga, ali ne znam puno i ne želim si postavljati neke dijagnoze unaprijed.
|
|
|
24.03.2011., 13:07
|
#23
|
Vrhovna žena!
Registracija: Feb 2010.
Lokacija: Pingu.
Postova: 1,494
|
Dakle, ono što se meni događa već jako dugo, a tek sam toga postala svjesna je samosabotaža, šta god radila ili vodila kakav razgovor ja se sabotiram. U meni je duboko usađeno mišljenje da ja nisam dobra i da su svi drugi bolji i vrijedniji od mene. Tek sad kad malo bolje bogledam, vidim da sam isključivo ulazila u odnose koji bi mi potvrdili da sam loša i da na bolje ne smijem ni pomisliti odnosno da bolje niti ne zaslužujem. Podsvjesno sam birala i prijatelje s kojima bih bila u podređenom položaju. Shvatila sam i to, da ja, ne da nisam dopuštala sebi ispunjenje i najmanje svoje potrebe, nego sam ih toliko sabotirala da sam se pravila da moje potrebe ne postoje, a ako i postoje onda ja nisam tu da brinem o njima nego sam tu da brinem o potrebama drugih.
Kad sam upisala željeni fax počela sam se družiti s ljudima kojima je upisani fax bio zadnji na listi prioriteta, zanemarivali su svoje obveze,izlazili vani,pili te i ja s njima. Oni su svi završili ili su pri kraju ja sam još daleko od toga. I jutros sam sabotirala izlazak na ispit. Izlaske na ispit sabotiram već godinama.
Znam da u pozadini svega stoji odrastanje u problematičnoj obitelji koja se neadekvatno ponašala. Znam da osjećam negativne osjećaje prema sebi i to je tako otrovno i grozno. Znam da sam nesvjesno birala sve situacije i odnose koji bi mi to i potvrdili, oni koji bi se ponašali lijepe i dostojanstveno bih ili ja otjerala ili bi sami otišli. Trenutno sam svjesna svega na kognitivnoj razini, svjesna sam ovog strogog glasa u meni koji mi govori da ne vrijedim ništa i da sam loša, toliko je jak i glasan da ja potpuno vjerujem kako nisam dovoljno dobra. Već godinama sam blokirana od kronične sabotaže ali također svjesna da ne mogu više ovako. Želim promijeniti ovo negativno mišljenje o sebi koje mi ubija svaku volju za normalnim životom. Ne želim se više osjećati sigurno u situacijama gdje mogu sebe sabotirati, ne želim više osjećati neprijateljstvo prema samoj sebi.
Ako tko ima kakav savjet, bila bih uistinu zahvalna.
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
|
|
|
24.03.2011., 21:17
|
#24
|
Registrirani korisnik
Registracija: May 2008.
Postova: 10,865
|
Quote:
Disticha kaže:
Dakle, ono što se meni događa već jako dugo, a tek sam toga postala svjesna je samosabotaža, šta god radila ili vodila kakav razgovor ja se sabotiram. U meni je duboko usađeno mišljenje da ja nisam dobra i da su svi drugi bolji i vrijedniji od mene. Tek sad kad malo bolje bogledam, vidim da sam isključivo ulazila u odnose koji bi mi potvrdili da sam loša i da na bolje ne smijem ni pomisliti odnosno da bolje niti ne zaslužujem. Podsvjesno sam birala i prijatelje s kojima bih bila u podređenom položaju. Shvatila sam i to, da ja, ne da nisam dopuštala sebi ispunjenje i najmanje svoje potrebe, nego sam ih toliko sabotirala da sam se pravila da moje potrebe ne postoje, a ako i postoje onda ja nisam tu da brinem o njima nego sam tu da brinem o potrebama drugih.
Kad sam upisala željeni fax počela sam se družiti s ljudima kojima je upisani fax bio zadnji na listi prioriteta, zanemarivali su svoje obveze,izlazili vani,pili te i ja s njima. Oni su svi završili ili su pri kraju ja sam još daleko od toga. I jutros sam sabotirala izlazak na ispit. Izlaske na ispit sabotiram već godinama.
Znam da u pozadini svega stoji odrastanje u problematičnoj obitelji koja se neadekvatno ponašala. Znam da osjećam negativne osjećaje prema sebi i to je tako otrovno i grozno. Znam da sam nesvjesno birala sve situacije i odnose koji bi mi to i potvrdili, oni koji bi se ponašali lijepe i dostojanstveno bih ili ja otjerala ili bi sami otišli. Trenutno sam svjesna svega na kognitivnoj razini, svjesna sam ovog strogog glasa u meni koji mi govori da ne vrijedim ništa i da sam loša, toliko je jak i glasan da ja potpuno vjerujem kako nisam dovoljno dobra. Već godinama sam blokirana od kronične sabotaže ali također svjesna da ne mogu više ovako. Želim promijeniti ovo negativno mišljenje o sebi koje mi ubija svaku volju za normalnim životom. Ne želim se više osjećati sigurno u situacijama gdje mogu sebe sabotirati, ne želim više osjećati neprijateljstvo prema samoj sebi.
Ako tko ima kakav savjet, bila bih uistinu zahvalna.
|
apsolutno ići na psihoterapiju. svjesna si svega što je već u startu pt veliki plus.
|
|
|
24.03.2011., 21:20
|
#25
|
Registrirani korisnik
Registracija: May 2008.
Postova: 10,865
|
Quote:
river1 kaže:
Imam problem s nekim određenim situacijama u životu, i to me počelo dosta kočiti.
Prvo se javilo prije neke dvije-tri godine u obliku boli u trbuhu. Bila bi recimo na predavanjima ili putovala vlakom, i samo bi me počeo jako boliti trbuh, od neke nervoze. Ispočetka je bilo blago, a kasnije nepodnošljivo i morala sam često bježati s predavanja.
Mislila sam da je problem u nekoj hrani itd., kasnije sam skužila da je vjerojatno do psihe, ali ubrzo je prestalo pa sam zanemarila.
U zadnje vrijeme je počelo slično, samo gore.
Opet imam probleme s bolovima u trbuhu, ali to je sad rjeđe. Međutim sad me počinje "gušiti" u grlu, tj. imam problema s gutanjem. Ne znam kako da to objasnim. Radi se o situacijama koje su meni nelagodne jer je tišina, oko mene ima ljudi, a očekuje se neko "mirno" ponašanje - recimo predavanja, vožnja u kupeu vlaka s nepoznatim ljudima, crkva i sl. U takvim situacijama počnem nekako svjesno gutati slinu umjesto nesvjesno i bude mi jako teško kontrolirati gutanje, ako je ikome imalo jasno što želim reći. Ne bi to sad bio neki problem da meni ne postane jako suho grlo, a bude mi problem piti i jesti zbog nemogućnosti kontroliranja gutanja. Zato moram uzimati samo jaaako jako male zalogaje hrane i jako dobro ih prožvakati, inače postoji potencijal da se doslovno ugušim (par puta sam već morala iskašljavati itd). Ne ide uopće kroz grlo i bok. E, ali onda ako ne jedem, budem gladna pa me boli trbuh i čuje se želudac i tako u krug.
Uglavnom zvuči kao mali problem, ali to me jako onemogućilo u nekakvom normalnom funkcioniranju vani. Kao student bi trebala cijeli dan biti van kuće na faksu, a to jednostavno ne ide ako ne možeš jesti ni piti vani. Sad mi se to javlja i u restoranima iako njih inače ne promatram kao "problematična" mjesta - jer u njima nije tišina niti nelagoda, nitko ne obraća previše pažnju na tebe za susjednim stolom itd. U drugim situcijama mi pomaže kad sam u opuštenom društvu, s prijateljima itd., ali u restoranima više ni to ne pomaže često. Još jedino mogu jesti doma ili kod prijatelja i rodbine, okružena poznatim ljudima ili sama.
Pokušala sam ovo rješiti suočavanjem s problemom u smislu "samo idi na ta mjesta, ne može ti ništa biti od tog, treba se samo malo naviknuti", ali ne pali baš, ovo traje već mjesecima skoro svakodnevno. Tako da dosta često izbjegavam te situacije, npr. neodlaskom na predavanja, što me i ne usrećuje baš. Ali radije ostanem doma nego da provedem sate mučeći se jer jedva čekam kad ću izaći (ili još gore, da se čak nagovorim da dođem u tu situaciju pa problemi počnu, ne uspijem izdržati i onda pobjegnem ako uspijem nekako ). Voljela bi recimo slušati predavanja, ali što mi vrijedi kad neću moći pratiti ni 2 min zbog sve te nervoze.
Da napomenem, inače nemam problema s komuniciranjem s ljudima. Imam tremu pred javne nastupe, ali to je sve samo normalna trema kao kod drugih ljudi. U mnogim socijalnim kontaktima uživam. Problem su mi samo te neke mirne situacije u kojima se šuti i gdje se svako moje meškoljenje, nakašljavanje itd. čuje. I to se sve manifestira samo u tim nekim malim zdravstvenim poteškoćama.
I, ne bih rekla da sam u nekoj stresnoj životnoj situaciji. U zadnje vrijeme sam relativno na miru samo sa sobom i s drugim ljudima što se ostalih stvari tiče.
Sve skupa zvuči kao jako glup problem, ali vjerujte, proizvodi jako puno problema i nelagode sve to skupa jer sve češće ostajem doma kad bih trebala biti vani u takvoj situaciji...
Jel to isto socijalna fobija ili anksioznost? Ovako na prvu bi bubnula da je nešto od toga, ali ne znam puno i ne želim si postavljati neke dijagnoze unaprijed.
|
uopće nije glup problem. ti si anksiozna i treba se tražiti uzrok. za socijalnu fobiju nisam sigurna. ali svakako otiđi na psihoterapiju.
|
|
|
25.03.2011., 22:50
|
#26
|
Registrirani korisnik
Registracija: Nov 2010.
Postova: 268
|
Quote:
river1 kaže:
Imam problem s nekim određenim situacijama u životu, i to me počelo dosta kočiti.
Prvo se javilo prije neke dvije-tri godine u obliku boli u trbuhu. Bila bi recimo na predavanjima ili putovala vlakom, i samo bi me počeo jako boliti trbuh, od neke nervoze. Ispočetka je bilo blago, a kasnije nepodnošljivo i morala sam često bježati s predavanja.
Mislila sam da je problem u nekoj hrani itd., kasnije sam skužila da je vjerojatno do psihe, ali ubrzo je prestalo pa sam zanemarila.
U zadnje vrijeme je počelo slično, samo gore.
Opet imam probleme s bolovima u trbuhu, ali to je sad rjeđe. Međutim sad me počinje "gušiti" u grlu, tj. imam problema s gutanjem. Ne znam kako da to objasnim. Radi se o situacijama koje su meni nelagodne jer je tišina, oko mene ima ljudi, a očekuje se neko "mirno" ponašanje - recimo predavanja, vožnja u kupeu vlaka s nepoznatim ljudima, crkva i sl. U takvim situacijama počnem nekako svjesno gutati slinu umjesto nesvjesno i bude mi jako teško kontrolirati gutanje, ako je ikome imalo jasno što želim reći. Ne bi to sad bio neki problem da meni ne postane jako suho grlo, a bude mi problem piti i jesti zbog nemogućnosti kontroliranja gutanja. Zato moram uzimati samo jaaako jako male zalogaje hrane i jako dobro ih prožvakati, inače postoji potencijal da se doslovno ugušim (par puta sam već morala iskašljavati itd). Ne ide uopće kroz grlo i bok. E, ali onda ako ne jedem, budem gladna pa me boli trbuh i čuje se želudac i tako u krug.
Uglavnom zvuči kao mali problem, ali to me jako onemogućilo u nekakvom normalnom funkcioniranju vani. Kao student bi trebala cijeli dan biti van kuće na faksu, a to jednostavno ne ide ako ne možeš jesti ni piti vani. Sad mi se to javlja i u restoranima iako njih inače ne promatram kao "problematična" mjesta - jer u njima nije tišina niti nelagoda, nitko ne obraća previše pažnju na tebe za susjednim stolom itd. U drugim situcijama mi pomaže kad sam u opuštenom društvu, s prijateljima itd., ali u restoranima više ni to ne pomaže često. Još jedino mogu jesti doma ili kod prijatelja i rodbine, okružena poznatim ljudima ili sama.
Pokušala sam ovo rješiti suočavanjem s problemom u smislu "samo idi na ta mjesta, ne može ti ništa biti od tog, treba se samo malo naviknuti", ali ne pali baš, ovo traje već mjesecima skoro svakodnevno. Tako da dosta često izbjegavam te situacije, npr. neodlaskom na predavanja, što me i ne usrećuje baš. Ali radije ostanem doma nego da provedem sate mučeći se jer jedva čekam kad ću izaći (ili još gore, da se čak nagovorim da dođem u tu situaciju pa problemi počnu, ne uspijem izdržati i onda pobjegnem ako uspijem nekako ). Voljela bi recimo slušati predavanja, ali što mi vrijedi kad neću moći pratiti ni 2 min zbog sve te nervoze.
Da napomenem, inače nemam problema s komuniciranjem s ljudima. Imam tremu pred javne nastupe, ali to je sve samo normalna trema kao kod drugih ljudi. U mnogim socijalnim kontaktima uživam. Problem su mi samo te neke mirne situacije u kojima se šuti i gdje se svako moje meškoljenje, nakašljavanje itd. čuje. I to se sve manifestira samo u tim nekim malim zdravstvenim poteškoćama.
I, ne bih rekla da sam u nekoj stresnoj životnoj situaciji. U zadnje vrijeme sam relativno na miru samo sa sobom i s drugim ljudima što se ostalih stvari tiče.
Sve skupa zvuči kao jako glup problem, ali vjerujte, proizvodi jako puno problema i nelagode sve to skupa jer sve češće ostajem doma kad bih trebala biti vani u takvoj situaciji...
Jel to isto socijalna fobija ili anksioznost? Ovako na prvu bi bubnula da je nešto od toga, ali ne znam puno i ne želim si postavljati neke dijagnoze unaprijed.
|
socijalna fobija bi bila kada bi ti glavni problem u svemu tome bio to što drugi ljudi misle o tebi dok se ti gušiš, kašlješ, jedeš. I ne, to uopće ne zvući kao glup ni mali problem. Nemoj omalovažavati svoje probleme, to ti je moj savjet. Meni kad je bilo najgore isto su mi se svi moji problemi činili malima ili ne toliko strašnima ili glupima. Sad sva sreća kužim koliko su veliki
|
|
|
26.03.2011., 12:40
|
#27
|
Registrirani korisnik
Registracija: Mar 2011.
Postova: 6
|
Quote:
147 kaže:
socijalna fobija bi bila kada bi ti glavni problem u svemu tome bio to što drugi ljudi misle o tebi dok se ti gušiš, kašlješ, jedeš. I ne, to uopće ne zvući kao glup ni mali problem. Nemoj omalovažavati svoje probleme, to ti je moj savjet. Meni kad je bilo najgore isto su mi se svi moji problemi činili malima ili ne toliko strašnima ili glupima. Sad sva sreća kužim koliko su veliki
|
Pa sad, socijalne situacije i jesu problem. Bude mi problem to što drugi misle, ali nisam sigurna muči li me u tom trenutku više to ili činjenica da se mogu ugušiti. Otprilike jednako me muči.
Te stvari se događaju 99% u socijalnoj situaciji koja nije ležerna, i ne uključuje razgovor. Ako je prisutan razgovor, to mi samo pomaže, osjećam se opuštenije, nije napeto...
Dogodilo mi se i 2-3 puta doma, s partnerom itd, odnosno u situacijama koje ne bi trebale biti problem, ali to je obično ako sam ekstremno napeta.
Meni to nije uopće mali problem jer me ozbiljno ograničava, ali nekako imam osjećaj da ne mogu baš dobro opisati koliko to sve zapravo bude problematično, pa se ljudima koji čitaju čini kao malo bezvezan problem.
|
|
|
26.03.2011., 16:58
|
#28
|
Registrirani korisnik
Registracija: Nov 2010.
Postova: 268
|
Quote:
river1 kaže:
Pa sad, socijalne situacije i jesu problem. Bude mi problem to što drugi misle, ali nisam sigurna muči li me u tom trenutku više to ili činjenica da se mogu ugušiti. Otprilike jednako me muči.
Te stvari se događaju 99% u socijalnoj situaciji koja nije ležerna, i ne uključuje razgovor. Ako je prisutan razgovor, to mi samo pomaže, osjećam se opuštenije, nije napeto...
Dogodilo mi se i 2-3 puta doma, s partnerom itd, odnosno u situacijama koje ne bi trebale biti problem, ali to je obično ako sam ekstremno napeta.
Meni to nije uopće mali problem jer me ozbiljno ograničava, ali nekako imam osjećaj da ne mogu baš dobro opisati koliko to sve zapravo bude problematično, pa se ljudima koji čitaju čini kao malo bezvezan problem.
|
Ne znam, ne bi baš sa sigurnošću tvrdila da je ovo tvoje socijalna fobija. Kad se sjetim vrhunca svoje socijalne fobije mislim da bi mi glavni problem bio što ljudi misle o meni dok se gušim i ako sa sad udavim na mjestu, umrem ili me odvede hitna, imam li na sebi čisti veš da se ne osramotim (mrtva ) ili što mi je u torbi koja će ostati iza mene- npr. nešto što će me osramotiti pred ljudima. Možda zvuči smiješno, ali takve misli ne izgledaju nebitnima ili irealnima kada patiš od socijalne fobije....
|
|
|
26.03.2011., 19:21
|
#29
|
.
Registracija: Jan 2008.
Lokacija: Zagreb
Postova: 9,597
|
Quote:
147 kaže:
Ne znam, ne bi baš sa sigurnošću tvrdila da je ovo tvoje socijalna fobija. Kad se sjetim vrhunca svoje socijalne fobije mislim da bi mi glavni problem bio što ljudi misle o meni dok se gušim i ako sa sad udavim na mjestu, umrem ili me odvede hitna, imam li na sebi čisti veš da se ne osramotim (mrtva ) ili što mi je u torbi koja će ostati iza mene- npr. nešto što će me osramotiti pred ljudima. Možda zvuči smiješno, ali takve misli ne izgledaju nebitnima ili irealnima kada patiš od socijalne fobije....
|
Oo da, i ja baš tak razmišljam , točno si opisala sf
__________________
Yearning again only to be myself
|
|
|
26.03.2011., 19:47
|
#30
|
Registrirani korisnik
Registracija: Mar 2011.
Postova: 6
|
Quote:
147 kaže:
Ne znam, ne bi baš sa sigurnošću tvrdila da je ovo tvoje socijalna fobija. Kad se sjetim vrhunca svoje socijalne fobije mislim da bi mi glavni problem bio što ljudi misle o meni dok se gušim i ako sa sad udavim na mjestu, umrem ili me odvede hitna, imam li na sebi čisti veš da se ne osramotim (mrtva ) ili što mi je u torbi koja će ostati iza mene- npr. nešto što će me osramotiti pred ljudima. Možda zvuči smiješno, ali takve misli ne izgledaju nebitnima ili irealnima kada patiš od socijalne fobije....
|
Pa da, u biti, ima dio toga i kod mene, ali mislim da nije tako jako naglašeno.
Zapravo u cijelom mom problemu najviše vlada strah od samog problema, to je taj glupi krug iz kojeg se ne može izvući. Jednostavno me strah do kud to sve može odvesti, da li će se simptomi i učestalost pogoršati, strah me da me to ozbiljno ne ograniči u životu, da zbog tog ne budem mogla ostvariti svoj život, da ne bude još većih problema i tako. I onda zbog tog straha se naravno samo ponovno javljaju simptomi... Ima li kod anksioznosti sličnih razmišljanja?
|
|
|
26.03.2011., 20:26
|
#31
|
Registrirani korisnik
Registracija: Nov 2010.
Postova: 268
|
Quote:
river1 kaže:
Pa da, u biti, ima dio toga i kod mene, ali mislim da nije tako jako naglašeno.
Zapravo u cijelom mom problemu najviše vlada strah od samog problema, to je taj glupi krug iz kojeg se ne može izvući. Jednostavno me strah do kud to sve može odvesti, da li će se simptomi i učestalost pogoršati, strah me da me to ozbiljno ne ograniči u životu, da zbog tog ne budem mogla ostvariti svoj život, da ne bude još većih problema i tako. I onda zbog tog straha se naravno samo ponovno javljaju simptomi... Ima li kod anksioznosti sličnih razmišljanja?
|
Mislim da da. Meni to tvoje zvuči više kao anksioznost, ali ja nisam stručna za davanje dijagnoza, mogu samo iz iskustva procijeniti.
|
|
|
27.03.2011., 10:44
|
#32
|
U samoizolaciji
Registracija: Mar 2011.
Postova: 346
|
Prvenstveno mi je vrlo tesko objasniti svoj problem, ali probat cu..i nisam nikad isla na nikakvu psihoterapiju. Jer me sram uopce rec da ju trebam a i strah me da ce me ljudi drugacije gledati. Mama u startu odbija strucnu pomoc za mene jer valjda ne zeli takve probleme u obitelji, kao ima i svojih previse...
Ugl...imam neke simptome anksioznosti, to sam ovdje shvatila..citajuci tude probleme. Prije god dana sam jako dugo bila u depresiji, jako teskoj depresiji koja je ostavila velikog traga na meni, i dalje sam cesto tuzna. Negativno nastrojena. Nemam volje ni energije za nista. Nemam bas s nekim pricati o tome i neznam se izrazavati kad dode do tog kako se osjecam, pa niti ne mogu objasniti kako mi je. Ali osjecam neku bol u prsima, neku duboku tugu..puno puta se iz cistog mira rasplacem jer ju ne mogu zadrzat vise unutra...i isto tako imam osjecaj da sam sama, svi su me ostavili..za ljubav necu ni govoriti....od tud je sve i pocelo...
Da se razumijemo, ja nisam u depresiji jer sam bila i znam kako to izgleda i kako sam se osjecala. Ovo je nesto drugo..nesto malo teze i dublje. Nekada imam osjecaj da cu poludit i necu nikad vise biti normalna, sama od sebe postanem nervozna, zivcana...tuzna...najgora mi je frustracija od sveg tog, jer je to sve tako. I ne mogu to promjeniti, nesto me koci iznutra da budem optimisticnija i gledam vedrije na stvari tj iz druge perspektive.
Par dana sam ok. Cak nekad i sretna i osjecam se ugodno u svojoj kozi, i onda dode par dana gdje prozivljavam pravi unutarnji pakao. Od nocnih mora, nesanice, stezanja u prsima. Ljutnje, bijesa....prava blokada koje se ne mogu rijesiti.
Na koji nacin da mi bude bolje? Rekla sam da imam tu blokadu koja mi neda da mi bude bolje, jednostavno ne mogu.
|
|
|
27.03.2011., 11:34
|
#33
|
Registrirani korisnik
Registracija: Nov 2010.
Postova: 268
|
Quote:
Sierra Leone kaže:
. Mama u startu odbija strucnu pomoc za mene jer valjda ne zeli takve probleme u obitelji, kao ima i svojih previse...
|
Mislim da ti generalno ne štimaju odnosi u obiteljina neki način i to ti se ispoljava u svim tim simptomima koje si navela. Stav roditelja da smo mi nekakav teret, da imaju oni dovoljno svojih problema i da ih ne trebami i mi opterećivati, stavlja njih na prvo mjesto i vrlo je sebičan. Znači nije bitno što ti imaš problema, njeni su važniji i nemoj ju uznemiravati? Ja bi krenula od toga, preispitala te odnose.
|
|
|
27.03.2011., 11:44
|
#34
|
U samoizolaciji
Registracija: Mar 2011.
Postova: 346
|
Quote:
147 kaže:
Mislim da ti generalno ne štimaju odnosi u obiteljina neki način i to ti se ispoljava u svim tim simptomima koje si navela. Stav roditelja da smo mi nekakav teret, da imaju oni dovoljno svojih problema i da ih ne trebami i mi opterećivati, stavlja njih na prvo mjesto i vrlo je sebičan. Znači nije bitno što ti imaš problema, njeni su važniji i nemoj ju uznemiravati? Ja bi krenula od toga, preispitala te odnose.
|
Da, imam traumu iz djetinjstva..roditelji su mi rastavljeni i sad sam primorana zivjeti sa ocuhom s kojim nemam nikakav odnos. Tj ne voli me. Ali dok se ne snadem sama u zivotu mogu samo trpit nista vise. Mama mozda je sebicna, ali opet sebe krivim..jer imam osjecaj da sam razmazena i da se samo zalim. Ali nemam snage niti ne mogu poduzeti nista po tom pitanju...navela sam razlog u prethodnom postu....ma neznam sta da radim..
|
|
|
27.03.2011., 12:05
|
#35
|
Registrirani korisnik
Registracija: Nov 2010.
Postova: 268
|
Quote:
Sierra Leone kaže:
Da, imam traumu iz djetinjstva..roditelji su mi rastavljeni i sad sam primorana zivjeti sa ocuhom s kojim nemam nikakav odnos. Tj ne voli me. Ali dok se ne snadem sama u zivotu mogu samo trpit nista vise. Mama mozda je sebicna, ali opet sebe krivim..jer imam osjecaj da sam razmazena i da se samo zalim. Ali nemam snage niti ne mogu poduzeti nista po tom pitanju...navela sam razlog u prethodnom postu....ma neznam sta da radim..
|
Meni je pomogla knjiga Otrovni roditelji, Suzan Forward. Da se i skinuti s neta vrlo lako. Možda kad ju pročitaš ti bude jasnije odakle krenuti. Jer dok je sve tako crno, nemaš snage i osjećaš se krivom teško je uopće snaći se sama u životu i onda opet sve u krug. Toplo preporučam knjigu.
|
|
|
27.03.2011., 12:34
|
#36
|
U samoizolaciji
Registracija: Mar 2011.
Postova: 346
|
Quote:
147 kaže:
Meni je pomogla knjiga Otrovni roditelji, Suzan Forward. Da se i skinuti s neta vrlo lako. Možda kad ju pročitaš ti bude jasnije odakle krenuti. Jer dok je sve tako crno, nemaš snage i osjećaš se krivom teško je uopće snaći se sama u životu i onda opet sve u krug. Toplo preporučam knjigu.
|
Hvala ti puno.
|
|
|
27.03.2011., 15:35
|
#37
|
Vrhovna žena!
Registracija: Feb 2010.
Lokacija: Pingu.
Postova: 1,494
|
Uz "Otrovne roditelje" ja bih ti od srca preporučila knjigu "Tješiti dijete u nama" autora Charlesa L. Whitfielda
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
|
|
|
27.03.2011., 17:34
|
#38
|
U samoizolaciji
Registracija: Mar 2011.
Postova: 346
|
Quote:
Disticha kaže:
Uz "Otrovne roditelje" ja bih ti od srca preporučila knjigu "Tješiti dijete u nama" autora Charlesa L. Whitfielda
|
Hvala
|
|
|
27.03.2011., 19:51
|
#39
|
registrirana korisnica
Registracija: Feb 2006.
Postova: 6,717
|
Quote:
river1 kaže:
Pa da, u biti, ima dio toga i kod mene, ali mislim da nije tako jako naglašeno.
Zapravo u cijelom mom problemu najviše vlada strah od samog problema, to je taj glupi krug iz kojeg se ne može izvući. Jednostavno me strah do kud to sve može odvesti, da li će se simptomi i učestalost pogoršati, strah me da me to ozbiljno ne ograniči u životu, da zbog tog ne budem mogla ostvariti svoj život, da ne bude još većih problema i tako. I onda zbog tog straha se naravno samo ponovno javljaju simptomi... Ima li kod anksioznosti sličnih razmišljanja?
|
glupi krug = anksioznost.
samo nemoj odustati od faksa. to ti neće smanjiti anksioznost, baš obratno.
nisi napisala dovoljno o okolnostima u kojima živiš, obično je u njima korijen problema. kad nismo u stanju ni priznati problem, a kamoli ga krenuti rješavati, kreću simptomi
|
|
|
28.03.2011., 16:17
|
#40
|
Registrirani korisnik
Registracija: Mar 2011.
Postova: 6
|
Quote:
Vilenica kaže:
glupi krug = anksioznost.
samo nemoj odustati od faksa. to ti neće smanjiti anksioznost, baš obratno.
nisi napisala dovoljno o okolnostima u kojima živiš, obično je u njima korijen problema. kad nismo u stanju ni priznati problem, a kamoli ga krenuti rješavati, kreću simptomi
|
Ma neću odustati od faksa jer mi nije još puno ostalo, a dolasci na predavanja nam nisu bitni za dobivanje potpisa na skoro svim kolegijima. Uspijevam se snalaziti. Više me strah da problema ne bude kasnije, na poslu itd. Bila sam dosta ambiciozna pa strahujem da će mi ovakvi problemi uništiti neke moje životne snove...
A okolnosti... pa ne znam što bih napisala. Mislim, imam ja neke sitne probleme na kojima pokušavam raditi, kao i svaka osoba. Ali za nijedan ne mogu reći da je od njega sve krenulo... Ne znam što da izdvojim.
|
|
|
|
|
Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 13:57.
|
|
|
|