Što sad?

[tomiqqq]

Imam 22 godine. Imao sam vec slican post ovome sto sada pisem. U srednjoj sam cesto pravio budalu od sebe do nekih krajnosti da sad ne govorim. Takodjer, bio sam povodljiv. Upisavsi faks sam mislio da ce se to malo promjeniti. Medjutim, to nije bilo tako. I ono par ljudi iz srednje s kojima sam imao kontakt sam uspio, svojom pasivnoscu udaljiti. Dakle, udaljio sam se od realnog svijeta. Fax je, nazalost, takodjer pao u vodu. Tj. vanredno sam ga upisao. Strasti neke u zivotu nisam imao i nisam se uspijevao snalaziti medju ljudima, gdje god bio. Jednostavno, bio sam tuzan i depresivan a to stanje se samo produbljivalo i ja sam se tome potpuno prepustio. Imam osjecaj da su me svi od.... I nastavili sa zivotima. U zadnja 2 mjeseca nisam radio nista a na faksu je bila slicna stvar. Nisam gradio karakter s drugima vec sam se usamljivao, sto mi je bilo najlakse. Ta pasivnost se nije promjenila, bio sam i ostao cudan. Takodjer, neiskren sam bio s drugima i sa svojima. Veliki problem stvaram i svojim ukucanima i sebi. Izgubio sam radost zivljenja. Zaista, koliko god zreo ili nezreo bio, ostao sam isti. Van svakog sam đira. Ne mogu ovako više, mozda sam si umislio psihicku bolest ali ta moja pasivnost i depresija je toliko velika da mislim kako nisam izgradjena osoba. Da nemam sigurnost koja bi me gurala nedje, gurala naprijed. Neznam kako se tog kukavicluka rjesiti, kako se iz srzi promjeniti. Zaista mozda nemam volju za zivotom. Ne donosim radost jer ne komuniciram puno, nisam otvoren. Ubijam sebe i sve oko sebe. O koncentraciji da ne govorim, vodim nesuvisle razgovore i ispadam zaista cudan. Kako se vi rjesavate depresije? Kad bi se i nasao u nekom drustvu, mnogi bi pitali šta ovaj radi u životu, a ja bi im na to nesvjesno mogao reci, nista, apsolutno nista. To me boli previse. Glava mi je ko balon koji ceka da pukne. Kako iznaci nesto pozitvno u sebi kad zapravo imam toliko negativno misljenje o sebi? Takodjer, na glasu sam kao kockar i psihicki bolesnik. Nije situacija iz koje se moze nesto puno. Ali sve je to rezultat moje neodgovornosti i prije svega nesigurnosti. Moze li se poceti ponovno u smislu nalazenja sebe jer sam nazalost, vjecno kopija nekoga. To ne zelim biti. Najgore od svega je sto su mi 22 godine i nisam krenuo naprijed, vjecno se guram nazad. Mogu li to promjeniti? Ne izgubiti "busolu" i pribrati se i poceti zivjeti kao covjek koji je svjestan sebe. Bojim se, da sam sustavnim koristenjem opijata emocionalno otupio. Neznam vise, put kojim sam krenuo nije dobar i vodi samo jednomu... Stalno sam dokazivao drugima nesto, ali nisam sebi nista dokazao niti pokazivao interes za ista sto me je konacno kostalo toga da me apsolutno nitko ne zove niti pita za ista. Mogu li to promjeniti?

[jamesbond]

tomiqqq kaže:

Pozdrav,
Molit cu vas savjet kao vid pomoci. Dolazim iz jednog manjeg grada. Kroz srednju sam bio povučen i prilično "dosadan" i osjetljiv. Nisam briljirao kroz srednju ali sam upisao fax u vecem gradu. Već na prvoj godini sam zastao. Radio sezone i upisao ponavljanje godine ali na koncu nisam uspio upisati 2. godinu. U međuvremenu nisam puno djelovao u društvenom životu. Jednostavno se nisam snalazio. U jednom trenutku mi je i fax tamo bio težak pa sam se ispisao, vratio doma i prebacio se na isti fax ali u Mostaru. Sada imam osjecaj da se nisam pomakao nigdje. Sa 22 godine jos uvijek idem na 2. godinu istog fakulteta. Nemam apsolutno nijednog bliskog prijatelja. Radim sezone kao konobar i to me zapravo zadovoljava, konstantan rad ali sam se ne snalazim najbolje. Otkad sam se vratio sa sezone, ima 2 mjeseca nigdje nisam izašao niti išta konkretno radio. S druge strane, tokom sezone sam imao problema s marihuanom. Potpuno sam se pogubio i sa kladionicom, problemom koji sam na perode rješio ali se isti vratio. Također, dugo sam lagao i svoje i ljude oko sebe. Unatoč upisanom vanrednom faxu, nisam se nigdje pomakao. Ni u privatnom ni profesionalnom smislu. U biti, ne znam šta znam i za što sam sposoban. Živim s roditeljima, nemam curu i ostao sam isti. Ne radim nigdje i ne krećem se nigdje. Imam dojam da se gubim. Tj. teško komuniciram. Psihički sam opterećen i nezadovoljan sa situacijom i faxom kojega razvlačim. Da mi nije oca i majke, tko zna gdje bi bio. Ne snalazim se dobro i bojim se da sam se izgubio i to ljudi vide. Najgori sam sebi i svojima.Bojim se da samo preživljavam što i jesam. Nitko ne zna šta radim i gdje sam, postajem sumljiv. Ali stvar je u tome što zapravo ništa ne radim. Volio bih se promjeniti, žalost se uvukla u mene. Neznam što da radim više. Postajem slučaj a ne netko, to ne želim. Nekakav savjet na ovaj osvrr? Nema magičnog štapića

dvije potpuno iste teme u manje od 7 dana, sve skupa autor ima 4 upisa, od toga 2 su postavljene teme

[salomee]

ljudi sa 50 godina mogu okrenuti novu stranicu u životu a ne ti sa 22 g.
Oprosti sebi pogreške iz prošlosti, nisi znao bolje i drugačije, malo si zastranio ali bolje sada dok si mlad nego kasnije kada je mnogo teže iščupati se iz slijepe ulice. Neka ti tvoje "pogreške" ostanu samo iskustvo iz kojeg ćeš nešto naučiti, a naučit ćeš što ne želiš u životu i što nije dobro za tebe.

Kad oprostiš sebi i pomiris se sam sa sobom tada ćeš shvatiti i što bi volio te mogao studirati, što te zapravo zanima (upiši višu a ne faks ako ti predugo traje).
Kreni iz početka jer zaista nije kasno