Kompleksni ptsp

[Čupiks]

Nisam naišla na ovu poprilično značajnu temu, te ju odlučih otvoriti. Vjerujem da će se mnogi s ovog podforuma prepoznati u ovome ( osobito oni koji često pišu na temi Otrovni roditelji).

Prije svega, bitno je naglasiti da se kompleksni ptsp razlikuje od jednostavnog. U našem podneblju, jednostavni ptsp se uglavnom veže uz ratne traume (nastaje uslijed jednog ili nekoliko traumatičnih događaja, uglavnom u odrasloj dobi), dok je kompleksni uzrokovan nizom (dugogodišnjih) traumatskih situacija, uglavnom tijekom odrastanja ( tzv. childhood trauma) .
"Kompleksni PTSP nastaje nakon dugotrajne, ponavljane traumatske situacije. Simptomi PTSP-a kod ljudi koji su preživeli ovakav vid nasilja nisu vezani za jedan konkretan događaj. Oni ne osećaju da je događaj van njih, jer je trauma postala srž njihovog identiteta. Džudit Herman, koja je 1992. godine prva istakla značaj stvaranja zasebne dijagnoze Kompleksnog PTSP-a, u knjizi „Trauma i oporavak“ tu razliku opisuje ovako: „Dok se pacijenti sa prostim posttraumatskim stresnim poremećajem ponekad plaše da će izgubiti razum, pacijenti sa složenim poremećajem često osećaju da su izgubili sebe“

Kompleksni ptsp uglavnom je rezultat odrastanja u disfunkcionalnim obiteljima, i može nastati uslijed:
- fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja nad djetetom
- promatranjem nasilja u obitelji ( uglavnom oca nad majkom)
- zanemarivanja djeteta
- gubitak roditelja ( rastava)
- život s psihički oboljelim roditeljem
- život s ovisnikom o alkoholu/ drogama

Odrastanje u ovakvim okolnostima dovodi do fizičkih promjena na djetetovu mozgu ( osobito ako su devijantna ponašanja prisutna prije djetetove 6. godine), a djeluju na: abnormalni razvitak mozga, način na koji se vrši ekspresija gena, te način na koji funkcionira sustav hormona stresa ( https://www.psychologytoday.com/us/b...umatized-brain)

Sve to uzrokuje niz destruktivnih načina razmišljanja, osjećanja i ponašanja u odrasloj dobi, a neki od simptoma su:
- depresija
- anksioznost
- suicidalne misli
- ovisnost o alkoholu/ drogama
- poremećaji u prehrani
- problemi sa spavanjem
- gubitak pažnje i koncentracije ( disocijacija)
- izolacija od prijatelja i obitelji
- problemi s kontrolom emocija
- impulzivnost, sklonost riskantnim ponašanjima/ izbjegavanje mnogih prilika zbog nemogućnosti izlaska iz zone komfora
- problemi u odnosima ( nemogućnost postavljanja zdravih granica, pretjerano upuštanje u seksualne odnose/ nemogućnost ostvarivanja intimnih odnosa, pretjerano ugađanje drugima- people pleaser)
- loša slika o samom sebi ( osjećaj krivnje i srama, osjećaj da s nama nešto nije u redu/ da smo bitno drukčiji od drugih ljudi)
- preosjetljivost na kritiku
- uvjerenje da je svijet nesigurno i strašno mjesto
- neodređena dugotrajna psihička bol "kojoj se ne zna izvor"

Ovakvo ponašanje je rezultat prilagodbe na stres, odnosno, "normalne reakcije na nenormalne okolnosti". Kako bi se zaštitilo od opasnosti, dijete podsvjesno razvija određene osobine (npr. ne može se ljutiti na roditelja koji ga zlostavlja jer će na taj način još više potaknuti njegov bijes, ali i zato što je roditelj (jedini) izvor života djetetu- on ga hrani, oblači, pruža određenu razinu nježnosti, zaštite i ljubavi ( iako nedovoljne i iskrivljene). Na taj način dijete internalizira ljutnju koja se kasnije u životu manifestira kroz ispadaje bijesa, nasilje ili mržnju prema samom sebi.). Na taj način se stvara "lažna" osobnost, poput slojeva zaštite koji su zapravo destruktivni za osobu, pri čemu "istinska" osobnost ostaje skrivena.
Važno je naglasiti da su i roditelji koji vrše neki oblik zlostavljanja i sami žrtve, te se tako trauma prenosi generacijama. ( Zanimljiva je i studija sa štakorima gdje se čini kako se trauma ne prenosi s roditelja na dijete ne samo kroz naučeno ponašanje, već čak i genetski : https://www.newscientist.com/article...l-generations/)
U svrhu liječenja preporučuju se kognitivna, dijalektička terapija i edmr tehnika.

Ako nekoga zanima tema detaljnije, preporučam knjige: Susan Forward Otrovni roditelji; Drama djetinjstva - Alice Miller; David . Hosier: Childhood Trauma And Its Link To Complex PTSD, Charles Withfield: Tješiti dijete u nama

[Leteća]

Pohvala za temu, odlično je postavljena. Pročitala sam sve od navedenih knjiga (osim Hosierove), ali nekako još uvijek ne mogu suvislo pisati o tome. KBT je pomogao, EMDR također, kao i neke alternativne tehnike... ali ima tu još puno posla.

[mantisa]

Potpuno mi je jasno da i neke druge traumaticne i stresne situacije mogu izazvat PTSP.
Ja bih rekla (ovo ce vam se ciniti bizarno) da imam neki oblik PTSP-a od studiranja. Tad sam zivjela pod uzasnim stresom, koji je vec davno bio presao granicu koju sam mogla podnijeti. I da, taj stres je rezultirao i fizickim problemima.

Slazem se da je tema dobro postavljena.

[Leteća]

Čupiks kaže:

Važno je naglasiti da su i roditelji koji vrše neki oblik zlostavljanja i sami žrtve, te se tako trauma prenosi generacijama. ( Zanimljiva je i studija sa štakorima gdje se čini kako se trauma ne prenosi s roditelja na dijete ne samo kroz naučeno ponašanje, već čak i genetski : https://www.newscientist.com/article...l-generations/)

Zanimljiv članak na tu temu:
https://www.medicalnewstoday.com/art...oday_TrendMD_1

Plus prilično opsežna natuknica iz Wikipedije:
https://en.wikipedia.org/wiki/Epigen...ated_disorders

[Čupiks]

Leteća kaže:

Zanimljiv članak na tu temu:
https://www.medicalnewstoday.com/art...oday_TrendMD_1

Plus prilično opsežna natuknica iz Wikipedije:
https://en.wikipedia.org/wiki/Epigen...ated_disorders

Zastrasujuca mi je pomalo ta epigenetika, ne samo da nas definira ono sto roditelji rade tijekom naseg djetinjstva, vec i sto rade prije naseg rođenja.
Dobra je vijest u cijeloj prici da mozemo naslijediti predispoziciju za npr. anksioznost, ali zivotne okolnosti određuju hoce li se taj gen "ukljuciti" ili ne. (nekako mi se cini da u sporu priroda/okolina, okolina (odgoj) ipak odnosi pobjedu). Vezano uz to, preporucam knjigu Brucea Liptona Biologija vjerovanja.

Slicno, sto se tice prijemcljivosti na posljedice traume, epigenetika također igra ulogu. Oni koji naslijede određenu eskpresiju serotoninskog gena- SS (short-short) ili LS ( long- short) (nisam sigurna jel serotoninski gen pravi naziv, znam da ima veze sa serotoninom) imaju vecu mogućnost "oboljeti" , za razliku od njihovog brata/sestre koji su svjedočili istim traumaticnim događajima, ali zbog LL (long-long) varijacije nemaju posljedice kasnije u zivotu.

[Čupiks]

mantisa kaže:

Potpuno mi je jasno da i neke druge traumaticne i stresne situacije mogu izazvat PTSP.
Ja bih rekla (ovo ce vam se ciniti bizarno) da imam neki oblik PTSP-a od studiranja. Tad sam zivjela pod uzasnim stresom, koji je vec davno bio presao granicu koju sam mogla podnijeti. I da, taj stres je rezultirao i fizickim problemima.

Slazem se da je tema dobro postavljena.

Nisam strucnjak, ali mislim da izrazito stresni događaji kasnije u zivotu mogu ostaviti traga na nama, iako ne znam da li bi se to uklopilo u klasicni prikaz ptsp-a. Ja npr. još uvijek ponekad imam nocne more koje ukljucuju neke scene iz srednje skole zbog profesora cije je ponasanje granicilo sa zlostavljanjem ( a od tada je proslo 10 godina ).

[Leteća]

Čupiks kaže:

Zastrasujuca mi je pomalo ta epigenetika, ne samo da nas definira ono sto roditelji rade tijekom naseg djetinjstva, vec i sto rade prije naseg rođenja.
Dobra je vijest u cijeloj prici da mozemo naslijediti predispoziciju za npr. anksioznost, ali zivotne okolnosti određuju hoce li se taj gen "ukljuciti" ili ne. (nekako mi se cini da u sporu priroda/okolina, okolina (odgoj) ipak odnosi pobjedu). Vezano uz to, preporucam knjigu Brucea Liptona Biologija vjerovanja.

Slicno, sto se tice prijemcljivosti na posljedice traume, epigenetika također igra ulogu. Oni koji naslijede određenu eskpresiju serotoninskog gena- SS (short-short) ili LS ( long- short) (nisam sigurna jel serotoninski gen pravi naziv, znam da ima veze sa serotoninom) imaju vecu mogućnost "oboljeti" , za razliku od njihovog brata/sestre koji su svjedočili istim traumaticnim događajima, ali zbog LL (long-long) varijacije nemaju posljedice kasnije u zivotu.

Koliko sam napabirčila odasvuda, to funkcionira otprilike ovako. Osoba doživi neko traumatsko iskustvo koje oblikuje njezin 'stress response' i prenese to potomcima. Postoji mogućnost da se to 'resetira' nedugo nakon rođenja - ako zbližavanje s majkom prođe u redu. Nažalost, ako je majka ona čija je psihička stabilnost problematična, može doći do postporođajne depresije (ili čak postporođajne psihoze) i do tog balansiranja živčanog sustava ne dolazi, tako da dijete de fakto na svijet dolazi s posljedicama trauma koje mogu sezati nekoliko generacija unazad (osobito na ovim prostorima gdje su praktički svi istraumatizirani u većoj ili manjoj mjeri). Ono što nekako pokušavam dokučiti jest je li se i kod tih 'naslijeđenih trauma' može javiti kompulzija ponavljanja, odnosno je li to mehanizam koji navodi (neke) ljude da se izlažu rizičnim i potencijalno traumatizirajućim situacijama (koje pak dovode do ekspresije tih gena za te anksioznosti i još koješta). Liptona nisam čitala... koliko sam ubrala, njega smatraju pseudoznanstvenim na način koji meni baš ne odgovara, ali prije nekog vremena sam si bukmarkirala ovo:

https://www.jutarnji.hr/life/znanost...ijetu/7000587/

[BabaMileva]

Pronasla sam se. Inace idem nazalost tek godinu dana na psihoterapiju, niko mi dosad nije rekao koji je moj problem. Nazalost tek sada shvatam da sam ga decenijama maskirala, tako sam naucena da cutim i da trpim i da se van porodice ne iznosi istina o zlostavljanju. Iako sam otisla od zlostavljaca i osamostalila se, nazalost nisam znala koliko su duboke moje traume, te nisam odmah potrazila pomoc, vec nakon sto sam pocela da osecam fizicke probleme. Negativne misli i emocije su za mene bile kao dobar dan pa nisam tome ni pricala, ne pridajuci im znacaj. Tako sam naucena, da moje emocije nisu bitne.

[Loli4]

Kompleksni ptsp jako sliči graničnom poremećaju ličnosti. Meni je dijagnosticirano ovo drugo, iako se potpuno pronalazim u kompleksnom ptsp-u.

[Leteća]

Loli4 kaže:

Kompleksni ptsp jako sliči graničnom poremećaju ličnosti. Meni je dijagnosticirano ovo drugo, iako se potpuno pronalazim u kompleksnom ptsp-u.

Kompleksni ptsp se još uvijek rijetko prepoznaje, osobito kod nas. Najčešće se dijagnosticira kao granični, ali sama dijagnoza i nije toliko bitna. (Cijeli kanal je odličan, preporučujem.)

[Loli4]

Leteća kaže:

Kompleksni ptsp se još uvijek rijetko prepoznaje, osobito kod nas. Najčešće se dijagnosticira kao granični, ali sama dijagnoza i nije toliko bitna. (Cijeli kanal je odličan, preporučujem.)

Da, ja sam čula za to prvi put prije 2 godine kad je to dijagnosticirano kod moje frendice.
Hvala za link, inače, nedavno sam počela baš taj kanal gledat, ali sam u jednom trenutku dobila dojam da je žena cijelu svoju priču izmislila i da je totalni lažnjak. Ne mora bit, ali eto, to je bio moj dojam. Bacit ću pogled još jednom.

[Leteća]

Loli4 kaže:

Da, ja sam čula za to prvi put prije 2 godine kad je to dijagnosticirano kod moje frendice.
Hvala za link, inače, nedavno sam počela baš taj kanal gledat, ali sam u jednom trenutku dobila dojam da je žena cijelu svoju priču izmislila i da je totalni lažnjak. Ne mora bit, ali eto, to je bio moj dojam. Bacit ću pogled još jednom.

Meni svi Ameri djeluju lažno.

Prvi koji sam pogledala bio je "Why I quit therapy" i ostala paf jer se gotovo identična stvar (dysregulation) dogodila meni. Od tada bježim od šrinkova kao vrag od tamjana.

Simptome rješavam sama. Ostala mi je jedino ona izolacija, ali to je u zadnje vrijeme in, pa više nisam uopće čudna.

[Loli4]

Leteća kaže:

Meni svi Ameri djeluju lažno.

Prvi koji sam pogledala bio je "Why I quit therapy" i ostala paf jer se gotovo identična stvar (dysregulation) dogodila meni. Od tada bježim od šrinkova kao vrag od tamjana.

Simptome rješavam sama. Ostala mi je jedino ona izolacija, ali to je u zadnje vrijeme in, pa više nisam uopće čudna.

Da, da, ja sam se isto našla u disregulaciji. Za sad imam šrinkicu, a vidjet ćemo što dalje, ionako je sve odgođeno do daljnjega sada. U samoizolaciji sam već jako dugo, godinama, tako da za mene sve normlano

[disassembled]

dijagnosticiran mi je ptsp i poremecaj licnosti.
samoizolacija mi je poprilicno bliska i pocelo me to smetati, ne volim guzve i buku ali biti okruzen ljudima ili biti sa nekime u drustvu mi nije veci problem.
najveci problem mi je gdje otici, jer prijatelji nisu dostupni, i sresti ljude skojima se mogu druziti. i meni je normalno biti u izolaciji, doduse nism bas sam, imam sina od 3 godine.

[Loli4]

disassembled kaže:

dijagnosticiran mi je ptsp i poremecaj licnosti.
samoizolacija mi je poprilicno bliska i pocelo me to smetati, ne volim guzve i buku ali biti okruzen ljudima ili biti sa nekime u drustvu mi nije veci problem.
najveci problem mi je gdje otici, jer prijatelji nisu dostupni, i sresti ljude skojima se mogu druziti. i meni je normalno biti u izolaciji, doduse nism bas sam, imam sina od 3 godine.

Živiš u nekom manjem mjestu ili gradu? Prijatelji su okupirani vlastitim obavezama ili žive daleko?
Nisam ni ja u potpunoj izolaciji, ali treba mi puno vremena nakon druženja da se izreguliram i imam duže periode kad se ni sa kime ne družim i paše mi.

[disassembled]

zivim u vecem gradu ali nitko ne interesira nikoga, jos sad i ova corona, nema pasa nigdje.

[Jupiter39]

disassembled kaže:

zivim u vecem gradu ali nitko ne interesira nikoga, jos sad i ova corona, nema pasa nigdje.

To je živa istina, "nema pasa nigdje".

[disassembled]

evo danas, krasan dan, bio sa klincima na moru i bilo je odlicno, cak je bilo i ljudi, uglavnom rekreacija.

[Leteća]

Dobar članak:

https://www.themeadows.com/blog/the-...TnJ9b_a8xSmrBc

[uzumaki]

Stvoriš neku frankenštajn osobnost sastavljenu od onog što si morao biti, nekih malih prilagodbi i možda kroničnom nepovezanosti sa slikom koju imaš o sebi, o drugim ljudima i životom općenito, kao da gledaš svoj život i sebe u nekoj tavi koja se prži na vatri..

Gadno je to. Teško za poludit ali može se izać iz toga.
Pomaže stvaranje smislenih veza, za početak prijateljskih i kolegijalnih.
Meni osobno najviše kćer koja je motiv za borbu iznad svih drugih.

To ke teško za liječit jer psihijatar ne može pomoć čovjeku koji ne trami pomoć a ljudi sa kompleksnim niti ne znaju da trebaju pomoć.
Nisam ni ja znao..