Rast ka srodnoj duši ili pronalazak iste?

[Verdadera]

ex anais kaže:

Uletjela sam s nekim svojim projekcijama i tako to onda biva. Kad sam se skoncentrirala na ono što jesi napisala, shvatila sam.

Nema veze, u biti dobra stvar ponekad te projekcije, daš šansu drugoj strani puno bolje objasniti svoju poantu. Mislim da su mi neke stvari nekako konačno "definirano" sjele na mjesto, zato mi je drag forum. Meni je lako biti u mojoj glavi jer mi je (skoro) sve jasno, ponekad zaboravim da drugi ljudi imaju svoje glave a ne moju.

To je uistinu sreća. Moja prva veza je nažalost bila upravo ova druga verzija. Jedina koju bih poništila gumbom da mogu.
Jer me koštala scimavanja na sve iduće partnere ako povise ton na mene samo.
A imala sam manje godina nego ti.
Ponekad mislim da bi i neke druge veze kasnije bile drukčije ili s drugim ljudima da nije bilo tako. Ali što je tu je.

Najgore godine za biti u takvom odnosu Prvo misliš da je to normalno zbog ovog ili onog utjecaja, onda samu sebe kriviš zbog njegovih djela, sigurno si zaslužila, ti si uzrok, potom se kriviš što si to dozvolila. U godinama kada bi krivnja takve težine trebala biti zadnje na pameti. I onda u takvim uvjetima gradiš samopouzdanje. I odlaziš u ekstreme jer si premlada da ideš koračić po ispravni koračić u toj gunguli osjećaja.

Žao mi je što si to prošla...znam da patnja oplemenjuje i uz nju se raste i potrebna je i bla bla bla...ali ipak...sam život bez čovjeka je sasvim dovoljan da se pobrine za to. S godinama nalazim sve manje opravdanja za takve događaje, sve manje "svrhe".

Jednom sam promišljala o tome, ima tome već godina i rekoh si, jednog dana ako ikad naiđe taj pravi, neće me voljeti jer sam, da maknem lažnu skromnost, pametna, vješta s riječima, neki kažu neloše izgledajuća, ali to je stvar ukusa, voljet će me zbog mene. Mene same. To je najljepše što ti netko može reći. Jer tad znaš da ne treba površne stvari, da to što osjeća nije uvjetovano ni prolazno, uvjetovano površnim stvarima, da te ne razdvaja na faktore, da gleda cjelinu. Da te osjeća. Da te vidi. Da mu nisi trofej, a i to sam jednom bila, netko tko mu užasno imponira, ali nema pojma o tvojoj srži.

Naravno da svaki od tih faktora čini tebe, ali ti nisi samo to. Zaljubljenost se kači na te faktore, ljubav počiva na dubljoj povezanosti i shvaćanju osobe.

Onako kako ja gledam na to...ne znam zašto bi netko zavoljeo moju inteligenciju. Ima mi logike da zavoli recimo nježnost. Ali mi nema smisla, osim onog površnog kako si rekla, imponirajućeg, da me netko voli zbog toga. Ili zbog fizičkog izgleda. Moja pamet (s kojom dolazi i drugi niz, kao što si spomenula npr vještina slaganja riječi) nije nešto što sam zaslužila, zaradila, izborila se. To je nešto s čim sam se rodila. Može ga jedino privući. Čovječnost je sastavljena od drugih elemenata a to je ono što mislim da u biti volimo kod suprotne strane.
Ne volim ga zato što ima ajme dobro građene ruke..zato me pali.
Bez onog njegovog koktela čovječnosti u "savršenim" omjerima pozitivno-negativno to ne bi bio on i tko zna bi li takvog voljela, nikakve grčke ruke ne bi to mogle održati.

Ja vjerujem u ovo. Onaj tko u tebi vidi nešto vrijedno te neće otpisati zbog tvog opreza. Onaj koji samo traži bolju verziju iza ugla, hoće.

I to se pretvorilo u igru ega. Skoro pa se ne gleda više ljudskost. Ako nećeš "pasti" prelazi se na novu. Samoj sebi zvučim nekako "staro" kad s prezirom frknem "konzumerizam". Traži se potvrda, hrana. Prilazi se sa samim sobom u centru (sad mislim i na oba spola). Fokus=ja. Bilo "pozitivno" (nu me što sam moćan/na) ili "negativno" (jao, sigurno ću nešto sprčkati loše). Ima i ona kategorija "što ti meni imaš za ponuditi?" (iako smo svi u jednoj mjeri ta kategorija, pričam o ekstremu) Ono, takvome baš ništa, nisam na pazaru i ne trgujem karakternim osobinama ni ičim drugim. Gdje je nestao interes? Interesirajmo se! Osoba suprotna od toga svakako je "prava". Opet nešto pozitivno, zna se barem što se ne želi

Da, ponekad je zaista potreban period odmicanja od svega da shvatiš što ti u životu treba.

Izolacija i micanje sveg što odmiče fokus.

Preporučljivo svakome (uvela bih to kao prisilni dio školovanja muahahaha ), tada nisam imala pojma da je to ono što mi treba, nisam puno razmišljala o onome što sam radila. Danas shvaćam opet prednost tih godina bez realnih obaveza gdje sam mogla sebi priuštiti takvo nešto.

[mirandola]

[QUOTE=Coeli;66056897]

Pa tko je tu lud?

Pa ti.

Coeli kaže:

Previdio si ''i'', Mirandola.

I falusu. I ne prije svega. Samo kao jedan od (neizostavnih) faktora. Doduše, s godinama postane manje važno, no ako nema nikakve erotike u vezi, onda i ne smatram da sam u vezi. Možda samo prijateljskoj, ne ljubavnoj.

Ignorirao sam. Duboko prijateljevanje i ljubovanje je isto. Još je dublje prijateljevanje sa seksom, ali mislim da nije uvjet. Seks je i dionizijska dimenzija. Malo si nevaljala.

[MMovca]

[QUOTE=Coeli;66056897]

Joj, Platon.

On je priča za sebe. Kao i svi idealisti tog vremena. Sinteza im baš nije bila jača strana. Razlagali su segmente. Pa od silnog lišća ne vidiš drvo. Ili grm. Ili što već. Nikako do kompletne slike.
No o tome bi se zbilja moglo satima, pa nećemo.

Nemoj, netočno je u potpunosti, jer trijadni sustav sinteze, i upravo teza, antiteza, sinteza dolaze s njim u najcjelovitijem obliku.

Možemo razglabati o praznim mjestima, ima tu literature za cijeli život, počneš od Kramera i njegove polemike sa Schlesingerom, kopaš pa ide sve dublje, činjenica je da su stoljeća prošla, a i dalje se može dokazati njegova genijalnost.

Uzmi u obzir da je riječ o objektivnom idealizmu i da je izvršio utjecaj na cijelu zapadnjačku misao, na analitičku filozofiju, na jednog Fregea.

Ako ćeš tako, njegova anamneza nije tako daleko od tog new agea o kojem se govorilo.

No, što to ima veze sa srodnim dušama. Eto ti njegova alegorija pećine, kako izgleda jedan put prema tom srađanju eventualno. Okovani osjetilnom spoznajom, teško se mirimo s razumskom i umnom i one koji se nagledaju sunca proglašavamo luđacima. Igramo se sa sjenama i šaptima okrenuti svojim zidovima i okovani nestvarnim granicama.

Kad se dva luđaka nađu u svojim spoznajama i ne koje jedan drugomu pogled prema suncu, valjda tada dobiješ srodne duše. Po meni je jedini put rast prema vlastitim rastom ka sebi, jer tko nije spoznao sebe, kako bi mogao spoznati Drugo (e sad moremo o Gadameru malo )

[mirandola]

[QUOTE=MajaMama;66057351]

Coeli kaže:

Nemoj, netočno je u potpunosti, jer trijadni sustav sinteze, i upravo teza, antiteza, sinteza dolaze s njim u najcjelovitijem obliku.

Možemo razglabati o praznim mjestima, ima tu literature za cijeli život, počneš od Kramera i njegove polemike sa Schlesingerom, kopaš pa ide sve dublje, činjenica je da su stoljeća prošla, a i dalje se može dokazati njegova genijalnost.

Uzmi u obzir da je riječ o objektivnom idealizmu i da je izvršio utjecaj na cijelu zapadnjačku misao, na analitičku filozofiju, na jednog Fregea.

Ako ćeš tako, njegova anamneza nije tako daleko od tog new agea o kojem se govorilo.

No, što to ima veze sa srodnim dušama. Eto ti njegova alegorija pećine, kako izgleda jedan put prema tom srađanju eventualno. Okovani osjetilnom spoznajom, teško se mirimo s razumskom i umnom i one koji se nagledaju sunca proglašavamo luđacima. Igramo se sa sjenama i šaptima okrenuti svojim zidovima i okovani nestvarnim granicama.

Kad se dva luđaka nađu u svojim spoznajama i ne koje jedan drugomu pogled prema suncu, valjda tada dobiješ srodne duše. Po meni je jedini put rast prema vlastitim rastom ka sebi, jer tko nije spoznao sebe, kako bi mogao spoznati Drugo (e sad moremo o Gadameru malo )

Još veći šmuć-štuc pa proli. Na kraju mi je u potpunosti irelevantna znanstvenost. Objektivni idealizam jest transcendentalni idealizam ako se kao takav čita, ne treba potvrda izvana. Toliko daleko da mi je čak i skolastički realizam kao physica-meta-physica prihvatljiv. Čak se i Fregea, Witty-a i Russella može čitati u tom kontekstu. Ako se još uvijek zadrži barem blaga mističnost jezika.

Ako se već govori o rastu, onda ga vidim kao nazadovanje. Kao rast unazad. Kao odbijanje svih determinanti kroz koje se imenujem i kroz koje me imenuju. Slažem se da je rast ka sebi, to je evidentno. I to na način da budeš najmanji, jer si onda najveći. Kao što Isus kaže.

A Drugo prepoznajem u mišljenu. Baš zato što mislim nešto, negira mi misli: ušlo je u mene. Što više mislim smeće, više ću biti smeće i okretati se oko njega. Npr.

[MMovca]

[QUOTE=mirandola;66057513]

MajaMama kaže:

Još veći šmuć-štuc pa proli. Na kraju mi je u potpunosti irelevantna znanstvenost. Objektivni idealizam jest transcendentalni idealizam ako se kao takav čita, ne treba potvrda izvana. Toliko daleko da mi je čak i skolastički realizam kao physica-meta-physica prihvatljiv. Čak se i Fregea, Witty-a i Russella može čitati u tom kontekstu. Ako se još uvijek zadrži barem blaga mističnost jezika.

Ako se već govori o rastu, onda ga vidim kao nazadovanje. Kao rast unazad. Kao odbijanje svih determinanti kroz koje se imenujem i kroz koje me imenuju. Slažem se da je rast ka sebi, to je evidentno. I to na način da budeš najmanji, jer si onda najveći. Kao što Isus kaže.

A Drugo prepoznajem u mišljenu. Baš zato što mislim nešto, negira mi misli: ušlo je u mene. Što više mislim smeće, više ću biti smeće i okretati se oko njega. Npr.

Jebiga, nismo srodne duše

[mirandola]

MajaMama kaže:

Jebiga, nismo srodne duše

A što su uopće sr. duše?

[Coeli]

MajaMama kaže:

Nemoj, netočno je u potpunosti, jer trijadni sustav sinteze, i upravo teza, antiteza, sinteza dolaze s njim u najcjelovitijem obliku.

Možemo razglabati o praznim mjestima, ima tu literature za cijeli život, počneš od Kramera i njegove polemike sa Schlesingerom, kopaš pa ide sve dublje, činjenica je da su stoljeća prošla, a i dalje se može dokazati njegova genijalnost.

Pa te rupe su baš ono što me muči. A da je bio genijalac, je. Puno se korisnoga nauči čitajući ga.
No rupe ... rekoh već negdje prije,mrvice znanja su posvuda, na nama je napraviti sintezu.
S godinama čovjek postane zajebant jer vidi da život nije ni upola toliko ozbiljan koliko ga doživljavamo pa počneš nalaziti ironiju u nekim stvarima.
Na to sam mislila kad sam se lupila po glavi u vezi Platona.

Uzmi u obzir da je riječ o objektivnom idealizmu i da je izvršio utjecaj na cijelu zapadnjačku misao, na analitičku filozofiju, na jednog Fregea.
Ako ćeš tako, njegova anamneza nije tako daleko od tog new agea o kojem se govorilo.
No, što to ima veze sa srodnim dušama. Eto ti njegova alegorija pećine, kako izgleda jedan put prema tom srađanju eventualno. Okovani osjetilnom spoznajom, teško se mirimo s razumskom i umnom i one koji se nagledaju sunca proglašavamo luđacima. Igramo se sa sjenama i šaptima okrenuti svojim zidovima i okovani nestvarnim granicama.

Kad se dva luđaka nađu u svojim spoznajama i ne koje jedan drugomu pogled prema suncu, valjda tada dobiješ srodne duše. Po meni je jedini put rast prema vlastitim rastom ka sebi, jer tko nije spoznao sebe, kako bi mogao spoznati Drugo (e sad moremo o Gadameru malo )

Lijepo si to skuckala. Jest, prvo spoznati sebe da bi mogao drugoga.

[MMovca]

A ima o tome znanosti, podjela njegove filozofije na usmenu i pisanu, to je ta razlika u citanju. Jedno Schlesingerovo koji uzima samo pisanu, a onda Tubingenci sa sumom, prema svjedocanstvima ucenika (Aristotel npr.). Ako te zanima, Kako čitati Platona, Szlezak, lako stivo.

Kao I sa srodnim dusama, rupe u znanju, skrivanje znanja, toliko stoljeca unaprijed.

Zanemari moj autocorrect, jebe me vec danima pa bude sintaktickih sranja.

[Coeli]

MajaMama kaže:

Ako te zanima, Kako čitati Platona, Szlezak, lako stivo.

Nemam vremena. A iskreno rečeno, ni volje. Nakon napornog (umnog) posla mogu samo forum čitati. Kada stvari sada stoje, što imam, s tim klimam. Uglavnom po sjećanju. A i njega bi trebalo osvježiti, ima nekih rupa. No hvala na preporuci, jednog dana, možda ...

Kao I sa srodnim dusama, rupe u znanju, skrivanje znanja, toliko stoljeca unaprijed.

Zanemari moj autocorrect, jebe me vec danima pa bude sintaktickih sranja.

Zanemarila sam.

Nego, što se srodnih duša tiče, pade mi na pamet da se u svim ljubićima prvo slože pa se onda ne slažu i na kraju se opet slože. Bit će možda takav zamišljeni idealni scenarij, tko će ga znat?

A što se pak tiče mojeg spuštanja filozofije s nebesa na zemlju, pade mi na pamet da se per aspera ad astra, na naški prevodi kroz čičke do pi*ke.


To se pak uklapa s ovim ljubić scenarijem.

[Coeli]

mirandola kaže:

Pa ti.

Mirandola.

Pravo si zlato.

Nakuckaš mi moj vlastiti stav i onda sam ja luda.

Duboko prijateljevanje i ljubovanje je isto. Još je dublje prijateljevanje sa seksom, ali mislim da nije uvjet. Seks je i dionizijska dimenzija. Malo si nevaljala.

Bome nije. Pretpostavljam da ne vodiš ljubav s članovima obitelji s kojima si u prijateljskom odnosu, ma koliko da ste bliski?
Volimo različite ljude na različiti način. Ne seksamo se sa svima koje volimo.
A s onima koje volimo i usto se s njima seksamo, smo u vezi. Bračnoj, ljubavnoj, nekakvoj.
Jasno da smo usto i prijatelji pa nećemo se valjda seksati s neprijateljima?

Prijateljske veze su jedno, ljubavne su drugo, ma koliko to danas bilo popularno sve zvati prijateljima. I jedne i druge imaju gradacija, ali razlika se itekako zna.

Jasno da uvjet prijateljstva nije seks. Ali jedan je od uvjeta ljubavne veze.

Seks je dionizijska dimenzija? Pa sad, obzirom da je tebi prijateljevanje isto što i ljubovanje, bit će da se radi o bakanalijama? Ono, svatko sa svakim i nitko sa nikim konkretno.

Ne ulazim u tuđe navade, no hajd dobro, ja ne bi. Meni je to ovaj malo ...

Jasno da sam nevaljala. Jing-jang sheme, znaš već. Ravnoteža.

[gajto gazdanov]

MajaMama kaže:

Nemoj, netočno je u potpunosti, jer trijadni sustav sinteze, i upravo teza, antiteza, sinteza dolaze s njim u najcjelovitijem obliku.

Možemo razglabati o praznim mjestima, ima tu literature za cijeli život, počneš od Kramera i njegove polemike sa Schlesingerom, kopaš pa ide sve dublje, činjenica je da su stoljeća prošla, a i dalje se može dokazati njegova genijalnost.

Uzmi u obzir da je riječ o objektivnom idealizmu i da je izvršio utjecaj na cijelu zapadnjačku misao, na analitičku filozofiju, na jednog Fregea.

Ako ćeš tako, njegova anamneza nije tako daleko od tog new agea o kojem se govorilo.

No, što to ima veze sa srodnim dušama. Eto ti njegova alegorija pećine, kako izgleda jedan put prema tom srađanju eventualno. Okovani osjetilnom spoznajom, teško se mirimo s razumskom i umnom i one koji se nagledaju sunca proglašavamo luđacima. Igramo se sa sjenama i šaptima okrenuti svojim zidovima i okovani nestvarnim granicama.

Kad se dva luđaka nađu u svojim spoznajama i ne koje jedan drugomu pogled prema suncu, valjda tada dobiješ srodne duše. Po meni je jedini put rast prema vlastitim rastom ka sebi, jer tko nije spoznao sebe, kako bi mogao spoznati Drugo (e sad moremo o Gadameru malo )

Mislim da se ta delfska fraza pogresno tumaci a pogotovo kada je tumacis doslovno sto ne kazem da cinis. uostalom, pripisuje se mnogim autorima, pocevsi od jednog od sedmorice mudraca pa dalje kroz antiku. pisao sam negdje o tome i ne ponavlja mi se. dakle, sebe ne se ne spoznaje. sebe se istrazuje. jer kako mozes spoznati sebe? sto to uopce znaci? spoznaja u tom smislu nije znanje nego izvjesnost o sebi. sto je nonsens zapravo. beskorisnost. naime svako misljenje pociva u, ili na, neznanju. svo znanje koje dobijamo posljedica je nemisljenja. mimeze. zelim reci da mislimo samo onda kada nemamo paradigmu. kada smo neoslonjeni na cinjenice. kada smo sami i bez pomoci autoriteta, bilo u obliku obrazovanja, znanosti, drustva ili pojedinaca. sto je nekako primjenjeni heidegger.
takodjer nisam siguran da je rast ispravno tumacenje intencije kojom streme oni koji spoznaju odnosno oni koji se istrazuju. covjek ne moze rasti izvan svojih deterministickih gabarita nego ispunjava potencijale tog imaginarnog a ipak stvarnog okvira. sto ne bih nazvao rastom vec svojevrsnim sakupljanjem sebe i svojih mogucnosti kroz sebeistrazivanje. sto opet nije cjelovitost, koju je vec netko spomenuo (coeli) i mislim da je to takodjer kriva rijec za neciju ukupnost. nikada ne mozes biti cjelovit jer je ona naime, cjelovitost, neka derivacija apsoluta i nije nimalo svojstvena covjeku. a ukupnost ipak nije. ona je uvijek sve ono sto jesmo i to u svakom trenutku zivota.
no naravno da se i s mojom 'semantikom' moze obracunati. tek, pade mi napamet citajuci vas.
btw., coeli emocije su neodvojivi dio kognitivnog procesa. one su inteligibilne. neuroznanstvenik antonio damasio ima izvrsnu knjigu o toj temi. vrijedi je procitati. mislim da je i judith butler nesto skrabala o inteligibilnosti emocija. dihotomija emotio-ratio koja je na neki nacin usla i ostala u kolokvijalnom prevazidjena je i netocna.

a sad malo o srodnoj dusi i morati cu biti kratak jer me mob ubija, a tema je bas zanimljiva kao i vasa ukupna rasprava (usput, pozdrav starom debateru mirandoli.

mnijenje srodne duse je eskapizam zapravo. vrsta redukcije stvarnosti odnosno osobe. krivovjerje. utjesnost. utjeha kose. eto, pade mi matos. srodnost u igri moci koja je svojstvena polovima odnosno odnosima zapravo je oksimoron. hormonalna zabluda.i zaista ne mogu misliti na takav nacin. ali vjerujem u susretanja ukupnosti. za koja mi se cini da su vise plod nasih lutanja i neznanja nego puta i rasta.

steta, bas steta, mob me prisiljava da prekinem. no, fino vas je citati. vas ukupno.

edit: @majamama, ako mozes, molim te uredi mi ovaj kvote jer s mobom nisam u stanju. hvala!

[MMovca]

gajto gazdanov kaže:

Mislim da se ta delfska fraza pogresno tumaci a pogotovo kada je tumacis doslovno sto ne kazem da cinis. uostalom, pripisuje se mnogim autorima, pocevsi od jednog od sedmorice mudraca pa dalje kroz antiku. pisao sam negdje o tome i ne ponavlja mi se. dakle, sebe ne se ne spoznaje. sebe se istrazuje. jer kako mozes spoznati sebe? sto to uopce znaci? spoznaja u tom smislu nije znanje nego izvjesnost o sebi. sto je nonsens zapravo. beskorisnost. naime svako misljenje pociva u, ili na, neznanju. svo znanje koje dobijamo posljedica je nemisljenja. mimeze. zelim reci da mislimo samo onda kada nemamo paradigmu. kada smo neoslonjeni na cinjenice. kada smo sami i bez pomoci autoriteta, bilo u obliku obrazovanja, znanosti, drustva ili pojedinaca. sto je nekako primjenjeni heidegger.
takodjer nisam siguran da je rast ispravno tumacenje intencije kojom streme oni koji spoznaju odnosno oni koji se istrazuju. covjek ne moze rasti izvan svojih deterministickih gabarita nego ispunjava potencijale tog imaginarnog a ipak stvarnog okvira. sto ne bih nazvao rastom vec svojevrsnim sakupljanjem sebe i svojih mogucnosti kroz sebeistrazivanje. sto opet nije cjelovitost, koju je vec netko spomenuo (coeli) i mislim da je to takodjer kriva rijec za neciju ukupnost. nikada ne mozes biti cjelovit jer je ona naime, cjelovitost, neka derivacija apsoluta i nije nimalo svojstvena covjeku. a ukupnost ipak nije. ona je uvijek sve ono sto jesmo i to u svakom trenutku zivota.
no naravno da se i s mojom 'semantikom' moze obracunati. tek, pade mi napamet citajuci vas.
btw., coeli emocije su neodvojivi dio kognitivnog procesa. one su inteligibilne. neuroznanstvenik antonio damasio ima izvrsnu knjigu o toj temi. vrijedi je procitati. mislim da je i judith butler nesto skrabala o inteligibilnosti emocija. dihotomija emotio-ratio koja je na neki nacin usla i ostala u kolokvijalnom prevazidjena je i netocna.

a sad malo o srodnoj dusi i morati cu biti kratak jer me mob ubija, a tema je bas zanimljiva kao i vasa ukupna rasprava (usput, pozdrav starom debateru mirandoli.

mnijenje srodne duse je eskapizam zapravo. vrsta redukcije stvarnosti odnosno osobe. krivovjerje. utjesnost. utjeha kose. eto, pade mi matos. srodnost u igri moci koja je svojstvena polovima odnosno odnosima zapravo je oksimoron. hormonalna zabluda.i zaista ne mogu misliti na takav nacin. ali vjerujem u susretanja ukupnosti. za koja mi se cini da su vise plod nasih lutanja i neznanja nego puta i rasta.

steta, bas steta, mob me prisiljava da prekinem. no, fino vas je citati. vas ukupno.

edit: @majamama, ako mozes, molim te uredi mi ovaj kvote jer s mobom nisam u stanju. hvala!

Jest, Delfska faza se drukčije tumači, mom opsegu znanja (nisam nikad rekla da je velik ) trenutačno odgovara ovo Kramerovo, s tim da i s njim imam problema i trebala bih ga iščitati još jednom. Možda je i do Mikulićeve palice i vodstva.

Nu, tu se negdje slažemo da je sebespoznaja zajeban pojam, ali kad si već u Delfima, "Upoznaj samoga sebe", u-poznati bi u gibljivom procesu spoznaje imalo cilj sebe-poznati - spoznati.

Moremo ići i igrati se riječima pa reći s-poznati, pridružiti instrumental, koji u kontekstu prijedloga s označava društvo i eto ti možda srodne duše

Nu, željeh proturječiti determinističkom tumačenju. Priklonila bih se ipak onomu mišljenju da te sam deterministički kaos opovrgava, kako u fizikalnom, tako i u drugim smislovima. Za mene je to vrlo jednostavno, deterministički možemo gledati u dijakroniji, u sinkroniji ili prema budućnosti vrlo teško ili nikako.

Recimo to ovako.

Jesmo li došli do kraja čovjeka? Je li on deterministički određen u svakom svoj mogućem aktu i neaktu, bivanju i nebivanju? Što određuje granice? Je li čista suma prirodnih i civilizacijskih zakona ili viša sila?

Da, iz te magle ne možeš tvrditi ni da jest ni da nije.


Koliko mi se čini, ti mišljenje misliš kao stvaranje, kreaciju nezasićenu prijašnjim ili budućim mišljenjima, ja mislim da je sama postavka nemoguća. Suma znanja ne dolazi iz tebe, nego i izvana, po meni. Znanje ne nestaje tvojim nestankom, svemir i dalje funkcionira, stvara, kreće se i proteže. Ja nisam mjera svih stvari.

Što se tiče srodnih duša i eskapizma, kad već spomenu moć, poslužit ću se Foucaultom. Tvoj mi upis baš baca asocijacije na njegov "kraj čovjeka" u biopolitici moći. Determinističko određenje čovjeka proizlazi iz čitavog sustava prisile i moći strukture nad ljudskim, pokušaja klasifikacije, i to je proces koji se odvija gotovo neprestano u ljudskoj povijesti s kratkim eskapadama u poimanja slobode. Cilj je uređenje ljudskog društva po ustaljenim obrascima, znanje-moć teoretičara, antropologa, sociologa, koje već dugo ne preispituje položaj čovjeka u kozmosu (namjerno ova sintagma).

Čitav je jedan život predamnom, mlado sam biće koje je možda još nezrelo i optimistično, u filozofiju sam zapravo tek ogrezla, ali istražujem moguće putove, među njima i taj s-rađanja, neki mi akti iz vlastita dugogodišnjeg su-života s drugom dušom ukazuju na dijeljeno znanje. Vrlo jednostavno na realnoj razini - dugo sam u partnerstvu, ono je za moje spoznavanje sebe bezgraničnost, većinom su to dva puta vlastite spoznaje i učenja o sebi, ali odbljesci stapanja se događaju sve više.

Hoće li u toj beskonačnosti doći do razilaženja putova jer čovjek je ipak za sebe i tko sam ja da drugomu ograničavam rast, ili će se to beskonačno nastavljati u suživotu? Možemo reći da je u tom pogledu na snazi društveni ugovor mene i moga partnera te naše djece, norma koji ćemo oblikovati i potpisati makar nam se razilazile putanje. Ja sam spremna svoju srodnu dušu pustiti i da biva kraj mene sama ako joj je potrebno moje društvo samo na toj sociološkoj razini, neki zalog, koji u biti oboje imamo, u našu budućnost, iz neke potrebe da živimo u paru, ljubav s tim nema previše veze ako je nestane, dugo smo i često o tome razgovarali i srodili tu neku ideju.

[mirandola]

gajto gazdanov kaže:

Mislim da se ta delfska fraza pogresno tumaci a pogotovo kada je tumacis doslovno sto ne kazem da cinis. uostalom, pripisuje se mnogim autorima, pocevsi od jednog od sedmorice mudraca pa dalje kroz antiku. pisao sam negdje o tome i ne ponavlja mi se. dakle, sebe ne se ne spoznaje. sebe se istrazuje. jer kako mozes spoznati sebe? sto to uopce znaci? spoznaja u tom smislu nije znanje nego izvjesnost o sebi. sto je nonsens zapravo. beskorisnost. naime svako misljenje pociva u, ili na, neznanju. svo znanje koje dobijamo posljedica je nemisljenja. mimeze. zelim reci da mislimo samo onda kada nemamo paradigmu. kada smo neoslonjeni na cinjenice. kada smo sami i bez pomoci autoriteta, bilo u obliku obrazovanja, znanosti, drustva ili pojedinaca. sto je nekako primjenjeni heidegger.
takodjer nisam siguran da je rast ispravno tumacenje intencije kojom streme oni koji spoznaju odnosno oni koji se istrazuju. covjek ne moze rasti izvan svojih deterministickih gabarita nego ispunjava potencijale tog imaginarnog a ipak stvarnog okvira. sto ne bih nazvao rastom vec svojevrsnim sakupljanjem sebe i svojih mogucnosti kroz sebeistrazivanje. sto opet nije cjelovitost, koju je vec netko spomenuo (coeli) i mislim da je to takodjer kriva rijec za neciju ukupnost. nikada ne mozes biti cjelovit jer je ona naime, cjelovitost, neka derivacija apsoluta i nije nimalo svojstvena covjeku. a ukupnost ipak nije. ona je uvijek sve ono sto jesmo i to u svakom trenutku zivota.
no naravno da se i s mojom 'semantikom' moze obracunati. tek, pade mi napamet citajuci vas.
btw., coeli emocije su neodvojivi dio kognitivnog procesa. one su inteligibilne. neuroznanstvenik antonio damasio ima izvrsnu knjigu o toj temi. vrijedi je procitati. mislim da je i judith butler nesto skrabala o inteligibilnosti emocija. dihotomija emotio-ratio koja je na neki nacin usla i ostala u kolokvijalnom prevazidjena je i netocna.

a sad malo o srodnoj dusi i morati cu biti kratak jer me mob ubija, a tema je bas zanimljiva kao i vasa ukupna rasprava (usput, pozdrav starom debateru mirandoli.

mnijenje srodne duse je eskapizam zapravo. vrsta redukcije stvarnosti odnosno osobe. krivovjerje. utjesnost. utjeha kose. eto, pade mi matos. srodnost u igri moci koja je svojstvena polovima odnosno odnosima zapravo je oksimoron. hormonalna zabluda.i zaista ne mogu misliti na takav nacin. ali vjerujem u susretanja ukupnosti. za koja mi se cini da su vise plod nasih lutanja i neznanja nego puta i rasta.

steta, bas steta, mob me prisiljava da prekinem. no, fino vas je citati. vas ukupno.

edit: @majamama, ako mozes, molim te uredi mi ovaj kvote jer s mobom nisam u stanju. hvala!

Gajto Gazdanove koji više nisi i koji još nisi ono što jesi. Ili jesi? Lijepo te pozdravljam. Sad mi i boginja "koja nije u službi" nedostaje.

Sebespoznati i jesti beskorisnost, to i jest cilj. Slažem se. Mnim kako sebespoznaja upravo jest spoznaja istraživačkog sebe. Ona stoji kao fakt mišljenja kao takvog. I od toga se treba početi. Ono je ujedno ono koje gleda unazad na sebe kao neznanje i ispred, tj. ono božansko. Izdvoji jedno i ubio si mišljenje. Koje i treba ukinuti da bi se 'dvojica sreli' bez medija.

Ne vidim da je Ćeli u krivu kada govori o ukupnosti (kao apsolutnosti), vjerojatno zbog drugačije semantike. Upravo je točno da ona ne pripada čovjeku. Ali čovjeku ionako ne pripada ništa, kad niti nije ništa. Tkz. apsolutna-pojedinačnost važi kao ideal. Ona to uvijek jest, ali se ona razlikuje kao bivanje na Olimpu (apsolutna-apsolutnost) ili bivanje u blatu.

Da mi ne bude dosadno, dodat ću kako je srodna duša na razini mnijenja ono razdvojeno. Ne bi bila srodna da u sebi nema ono fuj. Upravo taj fuj jest okidač volji. Kao puko rođena bića ne možemo gledati u svojoj istini, u suzdržavanju od suda. Tj. ne u slobodi nego voljom. Usput budi rečeno, besmislena mi je sintagma 'slobodne volje'. U tom smislu srodna duša ne može biti ona koju se ne trpi ili za kojom se ne trči. U drugome smislu sama srodnost sugerira kreiranje, koje opet mora trpiti prethodnu manjkavost.

MajaMama kaže:

Recimo to ovako.

Jesmo li došli do kraja čovjeka? Je li on deterministički određen u svakom svoj mogućem aktu i neaktu, bivanju i nebivanju? Što određuje granice? Je li čista suma prirodnih i civilizacijskih zakona ili viša sila?

Da, iz te magle ne možeš tvrditi ni da jest ni da nije.

Mislim da tu nema prave dileme jer se radi o istoj stvari. U svakome slučaju se radi o nekoj zadatosti. U ovom slučaju suma prirodnih i civilizacijskih zakona isto je što i u tomizmu jedna vis major. U skladu s tim razlikujem sebi dvije razine. Jedna je apologetska. Izvan mene postoji svetost, i to je tako. Civilizacijski me prstenovi stisli, a što ću jadan. To je tako jer nisam mjera svih stvari. Iz toga proizlazi koncept o determinizmima, o kojima ne treba govoriti, osim diskursa taktike kojim će se nadići. U ovom slučaju mi se čini da su lijevi hegelijanci lijek. Jesam mjera svih stvari: ali krivo mjerim.

S druge strane vidim jedan sebe-žrtvujući plan i program. Atak na sebe i prepoznavanje želje za robovanjem. Za izvjesnim. Bilo to biologija, društvo ili Bog, da bi se iste determinante mogle nanovo uspostaviti. Lijek za potencijalnu dijaboliju su mi desni hegelijanci. Ili čak kršćanski mistici i duhovnici. Treba ostaviti dijete, muža, roditelje, da bi se ponovno njima vratilo. Ponovo Isusa malo.

Evo da se samo na to referiram.

[Coeli]

gajto gazdanov kaže:

btw., coeli emocije su neodvojivi dio kognitivnog procesa. one su inteligibilne. neuroznanstvenik antonio damasio ...

... bla, bla, bla.

nego, gajto gazdanove, tvoja senzibilna pjesnička duša trebala bi znati što govorim kad govorim o vječnom sukobu razuma i emocija.
Istinabog, nemam pojma gdje sam to uopće spomenula, no nevažno.

Hajmo probat ovako:
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)...

... i nastavak: https://cuspajz.com/tekstovi-pjesama.../povratak.html

Lijepo je upjesničio relaciju razum - osjećaji, slažeš se?

Zdravoseljački rečeno, neuroznanost ti neće pomoći kad te srce boli od ljubavi i jebe ti se živo jesu li emocije inteligibilne. Zemeš si lexaurin ili se naljoskaš.
I tako se, najzad, prije ili poslije složiš Sam sa Sobom.

editić: hoću reći, ponovno postaneš onak, ajmo reć cjelovit, u trenutno postojećim okvirima.

[gajto gazdanov]

MajaMama kaže:

Jest, Delfska faza se drukčije tumači, mom opsegu znanja (nisam nikad rekla da je velik ) trenutačno odgovara ovo Kramerovo, s tim da i s njim imam problema i trebala bih ga iščitati još jednom. Možda je i do Mikulićeve palice i vodstva.

Nu, tu se negdje slažemo da je sebespoznaja zajeban pojam, ali kad si već u Delfima, "Upoznaj samoga sebe", u-poznati bi u gibljivom procesu spoznaje imalo cilj sebe-poznati - spoznati.

Moremo ići i igrati se riječima pa reći s-poznati, pridružiti instrumental, koji u kontekstu prijedloga s označava društvo i eto ti možda srodne duše

Nu, željeh proturječiti determinističkom tumačenju. Priklonila bih se ipak onomu mišljenju da te sam deterministički kaos opovrgava, kako u fizikalnom, tako i u drugim smislovima. Za mene je to vrlo jednostavno, deterministički možemo gledati u dijakroniji, u sinkroniji ili prema budućnosti vrlo teško ili nikako.

Recimo to ovako.

Jesmo li došli do kraja čovjeka? Je li on deterministički određen u svakom svoj mogućem aktu i neaktu, bivanju i nebivanju? Što određuje granice? Je li čista suma prirodnih i civilizacijskih zakona ili viša sila?

Da, iz te magle ne možeš tvrditi ni da jest ni da nije.


Koliko mi se čini, ti mišljenje misliš kao stvaranje, kreaciju nezasićenu prijašnjim ili budućim mišljenjima, ja mislim da je sama postavka nemoguća. Suma znanja ne dolazi iz tebe, nego i izvana, po meni. Znanje ne nestaje tvojim nestankom, svemir i dalje funkcionira, stvara, kreće se i proteže. Ja nisam mjera svih stvari.

Što se tiče srodnih duša i eskapizma, kad već spomenu moć, poslužit ću se Foucaultom. Tvoj mi upis baš baca asocijacije na njegov "kraj čovjeka" u biopolitici moći. Determinističko određenje čovjeka proizlazi iz čitavog sustava prisile i moći strukture nad ljudskim, pokušaja klasifikacije, i to je proces koji se odvija gotovo neprestano u ljudskoj povijesti s kratkim eskapadama u poimanja slobode. Cilj je uređenje ljudskog društva po ustaljenim obrascima, znanje-moć teoretičara, antropologa, sociologa, koje već dugo ne preispituje položaj čovjeka u kozmosu (namjerno ova sintagma).

Čitav je jedan život predamnom, mlado sam biće koje je možda još nezrelo i optimistično, u filozofiju sam zapravo tek ogrezla, ali istražujem moguće putove, među njima i taj s-rađanja, neki mi akti iz vlastita dugogodišnjeg su-života s drugom dušom ukazuju na dijeljeno znanje. Vrlo jednostavno na realnoj razini - dugo sam u partnerstvu, ono je za moje spoznavanje sebe bezgraničnost, većinom su to dva puta vlastite spoznaje i učenja o sebi, ali odbljesci stapanja se događaju sve više.

Hoće li u toj beskonačnosti doći do razilaženja putova jer čovjek je ipak za sebe i tko sam ja da drugomu ograničavam rast, ili će se to beskonačno nastavljati u suživotu? Možemo reći da je u tom pogledu na snazi društveni ugovor mene i moga partnera te naše djece, norma koji ćemo oblikovati i potpisati makar nam se razilazile putanje. Ja sam spremna svoju srodnu dušu pustiti i da biva kraj mene sama ako joj je potrebno moje društvo samo na toj sociološkoj razini, neki zalog, koji u biti oboje imamo, u našu budućnost, iz neke potrebe da živimo u paru, ljubav s tim nema previše veze ako je nestane, dugo smo i često o tome razgovarali i srodili tu neku ideju.

fino. s primjesom idealizma napisano. mozda ima veze s tvojim godinama ali ne i nezreloscu. zapravo se nalazimo u razlicitim kontekstima. u razlicitom osobnom vremenu. mislim da upravo trebamo biti svoja mjera svojih stvari.
solipsizam kojeg ne preporucujem. ali meni odgovara kao nekakav svjetonazor.

u stvari ne zelim nikoga u nista uvjeravati. ne vjerujem u srodnost i s-radjanje i mislim da ono cak nije dobro. zbog samoocuvanja i autenticnosti. medjutim, sasvim je u redu da drugi vjeruju. i tu bih se zaustavio, premda sam jos jucer napisao odgovor koji je bio dugacak i podosta drugaciji. naime, pun refleksija.
nedjelja je, mozda zbog toga.

[gajto gazdanov]

mirandola kaže:

Gajto Gazdanove koji više nisi i koji još nisi ono što jesi. Ili jesi? Lijepo te pozdravljam. Sad mi i boginja "koja nije u službi" nedostaje.

Sebespoznati i jesti beskorisnost, to i jest cilj. Slažem se. Mnim kako sebespoznaja upravo jest spoznaja istraživačkog sebe. Ona stoji kao fakt mišljenja kao takvog. I od toga se treba početi. Ono je ujedno ono koje gleda unazad na sebe kao neznanje i ispred, tj. ono božansko. Izdvoji jedno i ubio si mišljenje. Koje i treba ukinuti da bi se 'dvojica sreli' bez medija.

Ne vidim da je Ćeli u krivu kada govori o ukupnosti (kao apsolutnosti), vjerojatno zbog drugačije semantike. Upravo je točno da ona ne pripada čovjeku. Ali čovjeku ionako ne pripada ništa, kad niti nije ništa. Tkz. apsolutna-pojedinačnost važi kao ideal. Ona to uvijek jest, ali se ona razlikuje kao bivanje na Olimpu (apsolutna-apsolutnost) ili bivanje u blatu.

Da mi ne bude dosadno, dodat ću kako je srodna duša na razini mnijenja ono razdvojeno. Ne bi bila srodna da u sebi nema ono fuj. Upravo taj fuj jest okidač volji. Kao puko rođena bića ne možemo gledati u svojoj istini, u suzdržavanju od suda. Tj. ne u slobodi nego voljom. Usput budi rečeno, besmislena mi je sintagma 'slobodne volje'. U tom smislu srodna duša ne može biti ona koju se ne trpi ili za kojom se ne trči. U drugome smislu sama srodnost sugerira kreiranje, koje opet mora trpiti prethodnu manjkavost.




Mislim da tu nema prave dileme jer se radi o istoj stvari. U svakome slučaju se radi o nekoj zadatosti. U ovom slučaju suma prirodnih i civilizacijskih zakona isto je što i u tomizmu jedna vis major. U skladu s tim razlikujem sebi dvije razine. Jedna je apologetska. Izvan mene postoji svetost, i to je tako. Civilizacijski me prstenovi stisli, a što ću jadan. To je tako jer nisam mjera svih stvari. Iz toga proizlazi koncept o determinizmima, o kojima ne treba govoriti, osim diskursa taktike kojim će se nadići. U ovom slučaju mi se čini da su lijevi hegelijanci lijek. Jesam mjera svih stvari: ali krivo mjerim.

S druge strane vidim jedan sebe-žrtvujući plan i program. Atak na sebe i prepoznavanje želje za robovanjem. Za izvjesnim. Bilo to biologija, društvo ili Bog, da bi se iste determinante mogle nanovo uspostaviti. Lijek za potencijalnu dijaboliju su mi desni hegelijanci. Ili čak kršćanski mistici i duhovnici. Treba ostaviti dijete, muža, roditelje, da bi se ponovno njima vratilo. Ponovo Isusa malo.

Evo da se samo na to referiram.

ne mogu s ovim mobom uredjivati postove kako zelim pa kvotam sve.
mirandola, ipak jos jesam. upravo pa i zbog determinanti. )
uglavnom, samo sam vam se malo prikljucio i cini mi se da mi je zanimljivije citanje nego sudjelovanje premda se razlikujemo u misljenjima uglavnom. ili u semantici, tko ce ga znati vise. ..nastavite.

[gajto gazdanov]

Coeli kaže:

... bla, bla, bla.

nego, gajto gazdanove, tvoja senzibilna pjesnička duša trebala bi znati što govorim kad govorim o vječnom sukobu razuma i emocija.
Istinabog, nemam pojma gdje sam to uopće spomenula, no nevažno.

Hajmo probat ovako:
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)...

... i nastavak: https://cuspajz.com/tekstovi-pjesama.../povratak.html

Lijepo je upjesničio relaciju razum - osjećaji, slažeš se?

Zdravoseljački rečeno, neuroznanost ti neće pomoći kad te srce boli od ljubavi i jebe ti se živo jesu li emocije inteligibilne. Zemeš si lexaurin ili se naljoskaš.
I tako se, najzad, prije ili poslije složiš Sam sa Sobom.

editić: hoću reći, ponovno postaneš onak, ajmo reć cjelovit, u trenutno postojećim okvirima.

ne kuzim odakle ti ideja, jer mi se naime cini da se nismo susretali na forumu, o mom pjesnickom senzibiltetu?

ako vidim u necijim ocima more, borove i smolu, klupu ili jezero poput lamartina, to nista ne pokazuje ili dokazuje. vidim stoga sto ne gledam. sto sam proturjecan. takodjer lizem zenske anuse. i samaram kitom po obrazu. s tekom. posve nepjesnicki.

nego, odakle ti misao da ljubav boli? prije je u pitanju racionalizirana tastina. udar na ego.
dozivio i probao puno puta. od neljubavi zapravo boli glava. neznanstveno.

[Coeli]

gajto gazdanov kaže:

ne kuzim odakle ti ideja, jer mi se naime cini da se nismo susretali na forumu, o mom pjesnickom senzibiltetu?

Bit će zato što si spomenuo Matoša, istina, u nekom pomalo čudnom kontekstu koji sam u nedoumici najzad odlučila protumačiti kao tvoj pjesnički izričaj.

Budući da mi se činio, hm, pomalo nespretan i neadekvatan, odlučila sam pitanje pjesničkog izričaja srodnosti duša staviti u pravilan pjesnički kontekst pa nalijepila tu Cesarićev Povratak.

Jer je lijepo upjesničio relaciju razum - osjećaji i sve to u skladu s posve normalnom i uobičajenom ljudskom čežnjom za pronalaskom srodne duše, otkad je svijeta i vijeka.
I kao takva, ne može biti ni eskipizam, ni krivovjerje ni hormolna zabluda, kako si naveo. Jer je riječ o prirodnoj potrebi za ljubavlju, svakog ljudskog bića.

nego, odakle ti misao da ljubav boli? prije je u pitanju racionalizirana tastina. udar na ego.
dozivio i probao puno puta. od neljubavi zapravo boli glava. neznanstveno.

Plavuša sam i čitala sam previše ljubića, valjda otud.

Taština boli, ma što ne kažeš? A od neljubavi, glava boli, neznanstveno?

Jesi siguran da imaš više od 15 godina? Ili misliš da ja imam manje od 15?

Bit će problem semantike, ipak.

[gajto gazdanov]

Coeli kaže:

Bit će zato što si spomenuo Matoša, istina, u nekom pomalo čudnom kontekstu koji sam u nedoumici najzad odlučila protumačiti kao tvoj pjesnički izričaj.

Budući da mi se činio, hm, pomalo nespretan i neadekvatan, odlučila sam pitanje pjesničkog izričaja srodnosti duša staviti u pravilan pjesnički kontekst pa nalijepila tu Cesarićev Povratak.

Jer je lijepo upjesničio relaciju razum - osjećaji i sve to u skladu s posve normalnom i uobičajenom ljudskom čežnjom za pronalaskom srodne duše, otkad je svijeta i vijeka.
I kao takva, ne može biti ni eskipizam, ni krivovjerje ni hormolna zabluda, kako si naveo. Jer je riječ o prirodnoj potrebi za ljubavlju, svakog ljudskog bića.



Plavuša sam i čitala sam previše ljubića, valjda otud.

Taština boli, ma što ne kažeš? A od neljubavi, glava boli, neznanstveno?

Jesi siguran da imaš više od 15 godina? Ili misliš da ja imam manje od 15?

Bit će problem semantike, ipak.

tvoju implikaciju o mojoj nezrelosti dozivio sam kao kompliment. i sam se cesto pitam koliko imam godina.

a jesi li uvjerena da je ono sto poimamo pod pojmom ljubav intrinzicna ljudska vrijednost odnosno posljedica biologije i evolucije odnosno ljudske prirode?
cini mi se da jesi.

drugacije dozivljavam taj pojam i njegove konotacije. intentio unionis plod je stvorenog i nametnutog diskursa ukratko receno. nesto slicno onome sto pise drug foucault o proizvodnji diskursa. teznja za ljubavlju nije urodjena covjeku i ne postoji kako je svijeta i vijeka. bez obzira sto covjek jest, aristotelovski receno, zoon politikon i pragmaticno treba druge. medjutim nije 'ljubavno bice' nego se uci biti takvim. ovo je naravno skroz simplificirano vidjenje i mogao sam biti opsirniji. ali, lijen sam, lezim i pusim.

[Coeli]

gajto gazdanov kaže:

tvoju implikaciju o mojoj nezrelosti dozivio sam kao kompliment. i sam se cesto pitam koliko imam godina.

a jesi li uvjerena da je ono sto poimamo pod pojmom ljubav intrinzicna ljudska vrijednost odnosno posljedica biologije i evolucije odnosno ljudske prirode?
cini mi se da jesi.

drugacije dozivljavam taj pojam i njegove konotacije. intentio unionis plod je stvorenog i nametnutog diskursa ukratko receno. nesto slicno onome sto pise drug foucault o proizvodnji diskursa. teznja za ljubavlju nije urodjena covjeku i ne postoji kako je svijeta i vijeka. bez obzira sto covjek jest, aristotelovski receno, zoon politikon i pragmaticno treba druge. medjutim nije 'ljubavno bice' nego se uci biti takvim. ovo je naravno skroz simplificirano vidjenje i mogao sam biti opsirniji. ali, lijen sam, lezim i pusim.

ugoda-neugoda. Od prvog trenutka kada se rodiš, nagonski. Težimo ugodi, izbjegavamo neugodu. Volimo ugodu ne volimo neugodu. Nagonski. Sve proizlazi iz toga.

Mogla bih i više ali udobno sjedim, pušim i pijem medicu.