Postoje li filozofi šarlatani? Naravno.

[Cocaine Nights]

Neki potencijalno zanimljivi linkovi vezani za temu:

Postoji "random generator software" koji slaže besmislene tekstove iz postmoderne, zajedno s referencama i svime. Neki ljudima takvi tekstovi djeluju odlično, ali pravo postmodernističko oko bi odmah primjetilo prevaru. Valjda. Na vrhu je jedan takav tekst, dolje je objašnjenje.

http://www.elsewhere.org/pomo/


Fizičar koji je urednicima jednog postmodernističkog časopisa poslao besmisleni rad i ovi su ga uredno objavili. Kad je izašao u javnost s tim, obranili su se na način da su rekli kako su uočili da je rad loš, ali su htjeli podržati jednog prirodnog znanstvenika koji traži afirmaciju u postmoderni i time po Sokalu dokazali kako za objavljivanje rada uopće nije bitno što u radu piše. Kasniji kritičari su Sokalu zamjerili kako ne može kritizirati ono što ne poznaje dovoljno, dakle u postmoderni se tu i tamo ne pišu besmislice, nego dragi kritičari vi jednostavno niste na toj razini da shvatite što ti autori govore. To je jednostavno jedna drukčija razina i nivo znanja. Vi ga ne posjedujete. Sorry. Antropolog Latour je te vatrene rasprave nazvao "olujom u šalici čaja." (Za širu priču o svemu treba ipak kliknuti na link...)

http://en.wikipedia.org/wiki/Sokal_affair


Neki ambiciozni MIT-ovci su (nepovezano s onim prvim), napravili sličan software i neki takvi nasumično generirani radovi su prihvaćeni od strane raznih časopisa, ne samo filozofskih da budemo pošteni ...

http://en.wikipedia.org/wiki/SCIgen

Pa tako ako vam treba neki rad na brzinu jer ste promašili rokove, možete se možda poslužiti jednim od nasumičnih generatora, pretpostavljam da su kriteriji za radove u Hrvatskoj na nekim jestima još niži nego na svjetskoj razini...

[LNP20]

LIQ kaže:

pogledao sam što bi to bio šarlatan, pa sam našao da je to onaj koji svjesno
ili nesvjesno prodaje muda pod bubrege, tj onaj koji za laž misli da je istina te
je uspijeva podvaliti i drugima.
Kod dvojice filozofa koji zastupaju suprotna mišljenja uvijek jedan mora biti u onoj
poziciji u kojoj se laž zastupa kao istina, dakle u poziciji šarlatana.
Dakle sve do trenutka kada se otkrije stvarna istina (ako se takva otkrije)
obojica su šarlatani, a od tog trenutka je samo jedan.

Dakle, po tebi, ako hipotetski dobijemo jednom krajnju potvrdu da je platonistička
filozofija u najvećoj mjeri lažna, svi koju su do tad filozofirali na njen način -
od Platona do današnjih dana - bit će odjednom smatrani šarlatanima? Ti zaozbiljno
to smatraš valjanim kriterijim šarlatanstva?

Davor000 kaže:

#67

Upravo tako. Igrarija za mali krug ljudi. Pa kvragu, ne treba čovjek biti posebno nadaren da bi vidio iz tog linka da se Derrida samo zajebava. To što piše, jasno, niti su pitanja epistemologije, metafizike, znanosti, umjetnosti, politike, ekonomije itd. Dakle, windbag.

Iako bi se moglo dodati štošta, za prvu ruku:

Epistemologija - razbijanje desosirovskog znaka kao jedinstva označitelja i
označenog, te nemogućnosti dolaska samodostatnoj jedinici koja u svojoj
uspostavi ne bi ovisila o drugim jedinicama istoga sustava. Drugim riječima,
način znanja stvari uvijek je određen onim prethodećim i uslijeđujućim, naoko
prisutno je moguće uspostaviti samo posredstvom naoko odsutnog.

Metafizika - kritika metafizike prisutnosti gdje prisutnost slovi za postuliranje
entiteta koji bi kao takvi trebali biti prisutniji punini značenja, u usporedbi
s pojmovima koji su iz njih derivirani (primjerice, u platonistička hijerarhiji:
odnos ideje->materijalni oblici->odrazi) ili pak neoplatonističkoj tradiciji, gdje
jedan pojam slovi za odsutnost drugog (zlo nije izvedeni oblik dobra, nego
njegov nedostatak). Pokazivanje kako navodno samodostatni entiteti uopće
ne bivaju u mogućnosti uspostaviti se bez upućivanja na nešto ša je navodno
tek iz njih derivirano ili predstavlja njihovu odsutnost. Princip ponajviše
prisutan u razbijanju krutosti binarnih opozicija - gdje primjerice u ranoj fazi
Derrida pokazuje da bilo femenologija, bilo strukturalizam biva u nemogućnosti
koherentno uspostaviti sebe bez ulaženja u teritorij i postavke naoko
konkurentne teorije.

Znanost - problematiziranje čvrstih granica između znanosti, filozofije,
književnosti i drugih sfera mišljenja koje sebe žele predstaviti kao
samodostatne jedinice strogo međusobno ograničene od ostalih. Inherentna
demonstracija kako ono ša nastoji biti izbačeno iz vlastite odredbe načinom
pokušaja strogog razgraničenja u krajnju ruku nikad nije do kraja uspješno.
Dobar su primjer današnje rasprave unutar filozofije znanosti koje, iako se
ne bave uvijek eksplicitno Derridinim postavkama, nikako ne uspijevaju
razviti zadovoljavajući kriterij za raščlambu znanosti od pseudoznanosti -
jer kako god ga se definiralo, ili omogućava da uđu teorije za koje se ne bi
željelo da budu tamo, ili se izbacuje teorije za koje se smatra sasvim
legitimnim da budu tamo.

Umjetnost - od mnogih stvari ša bi se ovdje mogle istaknuti, usmjerimo k
problematizaciji postojanja institucije Autora koja bi garantirala postojanje
jednog fiksiranog, u umjetničkom djelu pohranjenog značenja te zatim bilo
kakvog umjetničkog djela kao zatvorene jedinice koje ima vrijednost per se.
Opće je poznat i utjecaj dekonstrukcije kao skupa specifičnih strategija
čitanja tekstova u književnosti popularizirane i zaoštrene od strane
struja američkog Yale sveučilišta otkud se proširilo i u brojne druge
domene američkog akademskog i neakademskog života.

Politika - nastavak/razrada/reformulacija/popularizacija kierkegaardovske
leap-of-faith koncepcije političkog djelovanja kompatibilne sa skeptičkim
nazorom različitog stupnja radikalnosti. Korištenje dekonstrukcijskog postupka
u svrhu ukazivanja na zatomljene i skrivene elemente određenih službenih
narativa poslužilo je mnogim aktivistima/icama - od feminističkih, postkolonijalnih,
queer, boraca za prava životinja i raznoraznih drugih manjina i potlačenih
skupina u emancipiranju vlastitog identiteta i ukazivanju na provizornost
dosadašnjih postavki diskurza koji su te identitete smatrale manje vrijednima,
ili ih pak u potpunosti potiskivale kao dio svojih vlastitih pretpostavki.
Općenito snažan utjecaj u vidu politike ideniteta - tj. promišljanje i
problematiziranje samodostatnosti i utemeljenosti ijednog tipa ideniteta -
od rasnih, klasnih, spolno-rodnih, nacionalnih, etničkih i sl., ukazujući
na njihovu provizornu jezgru - u Americi ponajviše nastavljeno od strane
politički angažiranog R. Rortya, iako s većom primjesom pragmatističkog okusa.
Ujedno, ukazivanje na slijepe pjege raznoraznih povijesnih narativa, koji su
kao takvi legitimirali određene političke sustave, kao i dovođenje pod veliki
upitnik same ideje povijesti kao linearnog akumulativnog kretanja spram nekog
određenog cilja. Ideja povijesti kao narativa danas je vrlo živa, u Americi
primjerice u vidu vrlo istaknutog Haydena Whitea ili ponešto radikalnijeg
Domincka Lacapre. Nadalje, Derrida predstavlja jedan od utjecaja k odstupanju
od isključivo političke povijesti - orijentirane isključivo na datume,
monumentalne događaje i velika imena - otvarajući prostor za kulturalnu povijest,
a time i za proučavanje šireg konteksta - načini življenja, mentaliteti, kulturalne
specifičnosti određenih grupacija i sl. - koje je prethodno politička povijest
zanemarivala (iako je u tome pogledu Foucault imao, a i dalje ima, znatno više
utjecaja).

Ekonomija - nisam upoznat s time da se Derrida izravno bavio ekonomijom,
posebice u vidu numeričkih proračuna, baš kao ni to da se današnji
ekonomisti pretjerano bave suvremenom filozofijom, napose kontinentalnom,
da bi uopće imali mogućnosti čitati ga, ili da bi za takvo ša bili osposobljeni.
U tom bi pogledu i valjalo postaviti pitanje koji je to suvremeniji ekonomist
utjecao na pomake, ili bar postignuo istaknutost, u poststrukturalističkoj misli?

S druge strane, unutar vlastitog rada, kasni Derrida je izvršio priklanjanje
reformuliranoj verziji marksističke misli u "Sablastima Marxa" uz žestoku
kritiku fukuyamanskog proglasa kraja povijesti i pobjede neoliberalnih režima
kao zadnje etape razvoja političkih uređenja. Iz toga slijede i ekonomske
implikacije, a to ša ih Derrida nije razradio načinom, metodama i izravnim
problematikama ekonomista, samo će reći da je riječ o djelovanju unutar
vlastitog polja interesa. Treće, u vidu propitivanja teorija koje spajaju
ekonomiju i filozofiju - primjerice, onih distributivne pravednosti - u
suvremenih autora od Nozicka, Rawlsa, Walzera i sl. - proučavajući sam
uvidio nemali broj mjesta koji bi se mogao na ovaj ili onaj način
problematizirati deridijanskim intuicijiama.

Razlog zašto je takvo ša rijetko činjeno jest da se radi o drukčijim tipovima
diskurza pri kojim nije dovoljno poznavati samo probleme, nego i načine,
koncepte i širu terminologiju kojom su isti izneseni - da bi se uvidjelo njihova
mjesta približavanja i razilaženja. Tako primjerice pouzdano znam da na
riječkoj studiju Filozofije, koja je par excellance analitički pravac, predavači
su redovito minimalno upoznati s kontinentalnom, posebice suvremenom
kontinentalnom filozofijom. Njih 2-3 nešto je malo čitalo Derridu još na studiju,
i to prije kojih 10-20, ako ne i više godina (ovisno o kom je predavaču riječ),
dok ostali uopće nisu ni to. Slična, ako ne i još gora stvar je s Heideggerom,
Hegelom i sl., a a da ne spominjemo sve ove daljnje desosirovske linije misli
i njihove poststrukturalističke radikalizacije. Ne želim reći da se kontinentalci
nešto puno više bave analitičarima (iako je primjerice Derrida imao živahne
rasprave s kasnim Austinom i Searlom u vidu njegove teorije govornih činova -
v. Limited Inc.) Dapače, poanta je da to ša se nešto negdje ne radi ili pak
da je nešto negdje izostalo nipošto ne znači - a niti je nužno vjerojatnije da
znači - da to nešto nema svoju valjanost ili težinu iz ovih ili onih razloga,
već jednostavno da predavači nisu upoznati s time te ne posjeduju kompetenciju
da takvo ša izlažu, a iz tog se razloga onda okreću onome s čime su upoznatiji.
Iz toga ne slijedi automatski da ne valja stvar koja nije prisutna, već ne valja
kompetencija ili upućenost predavača koji s tom stvari nisu propisno upoznati.
Ša je zapravo i jedna od intuicija Kantovog kopernikanskog obrata, a mnogo ranije
i prije njega jasno izražene u tradiciji antičkog skepticizma - sudovi o stvarima
ne govore nužno o stvarima, već o onome tko te stvari prosuđuje.

Davor000 kaže:

Dakle sva tri članka imaju nešto zajedničko. Postmodernizam se pojavljuje u raznim umjetnostima. Točnije, pojam se pojavljuje kod teorije o umjetnosti. Kao što i sam autor kaže u prvom članku, pojmovi se pojavljuju disparatno. Iz nepoznatog razloga autor si je postavio za zadatak da prokrustovski to sve poveže, skrati i izreže u par općih načela koja se pojavljuju. Toliko o nepostojanju meta-pripovijesti.

Prvo ističeš da članci imaju nešto zajedničko, a to je da se postmodernizam
pojavljuje u raznim umjetnostima, tj. kod teorije o umjetnosti. Dakle, ne
ističeš sve ša članci govore, nego samo ono ša vidiš da im je ZAJEDNIČKO,
a zatim iz tog ša vidiš zajedničkim zaključuješ o tome kakav je postmodernizam.
Zanemarujući sve one NEZAJEDNIČKE segmente, pa i unutar bilo kojeg jednog
članka - ne trebamo ni uzimati sva tri u obzir - koji bi narušili tvoj zaključak.
A zatim prigovaraš autoru da "si je postavio za zadatak da prokrustovski poveže,
skrati i izreže [pojmove koji se pojavljuju disparantno] u par općih načela
koja se pojavljuju". Dakle, ti si prvo prokrustovski povezao, skratio i izrezao
pojmove koje si vidio zajedničkima u sva tri teksta; nadalje, to ša si vidio
zajedničkim još si podosta provizorno prebacio u teorijsku branšu, a uz
to si zanemario sve one nezajedničke pojmove koji narušavaju tvoj zaključak.
I zatim si prigovorio autoru za nešto ša si i sam napravio, s tom razlikom
da autorovi zaključci još koliko-toliko slijede iz postavljenih premisa, dok
tvoje prebacivanje utjecaja postmodernizma u umjetnosti u teoriju o umjetnosti
ne slijedi. Sve u svemu, bravo, Davore, toliko o dosljednosti.

S druge strane, sama ta pozicija nepokušavanja odgovara na pitanje ša nešto
jest sokratovskim traženjem skrivene biti nekoga X, već okretanje instancama
u kojima se to X pojavljuje/koristi - poznata je pozicija kasnog Wittgensteina
u "Filozofskijim istaživanjima", a davno prije njega se može uputiti k
Platonovu "Menonu" gdje isti na Sokratovo traženje definicije vrline zapravo
Menon - tragom svog učitelja Gorgije - počinje nabrajati načine na koji se
vrlina pojavljuje. Naravno, Sokrat ga opominje da ne radi mnogo iz jednoga,
no epistemološki senzibiliteti 20. st. bivaju ponešto drukčiji. Stoga, kad
autor odlučuje osvrnuti pažnju raznoraznim instancama na koji se ti disparantni
pojmovi pojavljuju, a ne odmah postaviti hipotezu ša bi postmoderna bila, on
čini upravo gorgijansko-wittgensteinovski tip analize. To ša nadalje radi
jest da iz načina pojavljivanja tih pojmova u najvećoj mjeri indukcijskim
putem dolazi do spomenutih općih načela, za koje se opet nigdje ne tvrdi
da predstavljaju neke bezvremene odredbene principe, ili pak jedinstveni
zaključak kojem se moglo doći. Skeptičkim vokabularom, ta se spomenuta
opća načela mogu pojmiti kao jedan od načina na koji se stvari autoru
posredstvom analize disparantnih pojmova i indukcije na temelju rezultata
analize pojavljuju, ne isključujući mogućnost da pod uvjetom da se u obzir
uzelo neke druge disparantne pojmove, ili pak da se tim pojmovima pristupilo
na drukčiji teorijsko-metodološki način - i rezultati bi bili potencijalno
drukčiji. Kao i to da se analiza pokaže neprimjerenom unutar nekog drugog
konteksta, bilo prostornog ili vremenskog. I to je zapravo stav prisutan u
nemalom dijelu današnjih društveno-humanističkih znanosti, pri čemu meta-
pozicija slovi za prvenstveno kontekstualno empirijski, a ne metafizički
princip. A čak i da predstavlja metafizički tip meta-pripovijesti, tvoja
je primjedba promašena, jer nijedan od tih autora ne spada u postmoderniste.

Davor000 kaže:

I što je pronašao zajedničkog? Poništavanje "ponora između publike i kritičara". Tobože kod moderne je bila podjela na elitu i neuku masu i samo elita je imala pristup umjetnosti (u smislu da joj nešto znači). Jasna stvar, kako prema postmodernistima postoji ta neuka masa, postmodernizam zahtijeva "višejezičnost" iliti da i neuka masa dobije nešto, da se afirmira možda. Naravno, taj tip podcjenjivanja "mase" kroz tobožnje približavanje je već po sebi elitistički, ali eto, konzistentnost i nije jača strana.

Ova bi se tema sasvim lako mogla odvesti detaljnoj analizi povijesne
uvjetovanosti "visoke" i "niske" kulture i o tome kako su granice visokog i
niskog, elitnog i völkisch bile vrlo promjenjive kroz povijest te postoje
raznorazne točke njihove međusobne razmjene te sadržajnog preuzimanja -
gdje ono smatrano niskim polako prelazi u domenu visoke kulture, ili obratno
(o čemu na kraju krajeva postoje i mnoge povijesne studije - primjerice
djela zanimljivog kulturnog povjesničara srednjovjekovlja J. le Goffa - a kao
takvo je i neovisna potvrda Derridine kritike metafizike prisutnosti i njenog
postuliranja ustaljenih binarnih kategorija koje unatoč tome jedna drugoj
zapravo bivaju uvjetom međusobne uspostave).


Međutim, nastavimo se samo na liniju da moderna kao epoha zasigurno nije
homogena, kao ša to nije niti postmoderna, te bi određene stavke primjerice
dadaizma i nadrealizma na ovaj ili onaj način mogli naći implementirane u neke
opće postmodernističke principe - ti zbilja želiš tvrditi "tobožnjost" tendencije
da se unutar modernizma uspostavi rigidna podjela na "visoku" i "nisku"
kulturu, uz postojanje tradicionalnog tipa kritičara koji s pozicije kanonskih
vrijednosti visoke umjetnosti prosuđuje kao nisko sve ša nije u skladu s
njegovim viđenjem, ne trudeći se previše shvatiti umjetnost "nižih" slojeva on
its own grounds? Ako da, ša je s predšasnicima modernizma koji su na
njegove postavke ostavili trag - poput Kanta, Schillera, Göethea, Matthewa
Arnolda? Ša je s utjecajnim stavovima ljevije orijentiranih modernističkih
intelektualca, poput pripadnika frankfurtske škole - ponajprije Horkheimera i
Adorna, u jednoj mjeri i Marcusea?

Ša se tiče nekonzistentnosti, sam tvoj post je vrlo loše napisan. Naime,
prvo kažeš da je kod moderne bila podjela na "elitu" i "neuku masu", nazivajući
tu podjelu "tobožnjom". To se čini da implicira kao da ono ša je autor napisao,
tj. da u postmodernizmu dolazi ""Poništavanju "ponora između publike i
kritičara"", zapravo ne stoji, i da je modernizam već poništio ponor između
publike i kritičara. To ni najmanje ne argumentiraš. Zatim nastavljaš s "jasna
stvar, kako prema postmodernistima postoji ta neuka masa", iako si
prethodno napisao da autor smatra da "dolazi poništavanju ponora između
publike i kritičara", ša ne daje naslutiti da postoji neuka masa, već da se
distinkcija mase i onoga ša je njoj sučeljeno ako ne ukida, onda barem uvelike
problematizira. Dakle, ne nadovezuješ se na materijal iz analize, već
predstavljaš svoje vlastito mišljenje o tome kako postmodernisti smatraju
da postoji "neuka masa", a niti argumentiraš da postmodernisti smatraju
da postoji odvojena "masa", a kamoli da smatraju da postoji masa koja je
"neuka" - čineću stvar nimalo "jasnom". Jer, čak i da postmodernisti smatraju
da jednostavno postoji masa - a i to je, kako rekoh, problematično za izjaviti,
jer takvi monolitni označitelji i nisu baš popularni u postmodernizmu više
okrenutom fragmentaciji i usitnjavanju dotadašnjih monolitnih kategorija, pri
čem je ista više svojstvena određenim marksizmima i inima - iz toga ša ta
masa nije u skladu s onime smatranim "visokom" kulturom, ne slijedi
nužno da je ta masa općenito neuka, već da su njene dispozicije temeljenje
na RAZLIČITOM, ša ne znači automatski i MANJE VRIJEDNOM tipu kulturalnih
artefakata koje se treba proučiti na vlastitim temeljima i unutar njoj
svojstvenih termina (sličnim intuicijama dolazi i utjecajni francuski sociolog
P. Bourdieu u svome opsežnom djelu "Distinction: A social critique of the
judgment of taste", 1998. od Međunarodnog sociološkog udruženja proglašenim
jednim od 10 najvažnijih socioloških djela u 20. st., gdje u sprezi
temeljitih empirijskih istraživanja i analize rezultata među ostalim argumentira
o povezanosti ukusa i širih estetskih preferenci s pripadnošću određenoj
društvenoj klasi i njenome habitusu. Pri tome privilegiranije klase koriste svoj
ukus kao normu očuvanja svojih društveno-kulturnih privilegija, time ujedno
nižim klasama zapriječujući pristup višim društvenim slojevima, uz ujedno
ocrtavanje njihova ukusa kao nečeg nevrijednog uzimanja u obzir u smislu
estetske i društveno-kulturne relevantnosti, a još manje u smislu da njegovo
posjedovanje zrači ikakvim obilježjima prestiža).

Dodatna je opcija da čak ni ne znači nužno da se u slučaju "visoke kulture" i
"masa" radi o suštinski različitom tipu kulturalnih artefakata, već da su oni
tek predstavljeni na drugačiji način - te se tad iz tog predstavljanja zatim
neosnovano zaključuje na njihovu krajnju različitost i uspostavljanje
hijerarhizacije. U tom će slučaju analiza "viskog" i "niskog" ukazati na
njihove dodirne točke, koje se u pokušaju krajnje polarizacije pokušalo
dovesti zamućenju. Na kraju krajeva, R. Hoggart, jedan od začetnika britanskih
Kulturalnih studija, sa svojim "The uses of literacy" (1957) čini upravo to -
analizira navike britanske mladeži, glazbu koju slušaju, stripove koje čitaju,
popularne romane itd., nalazeći u njima kako zasebne vrijednosti, tako i
poveznice s principima koji su se smatrali svojstvenima samo djelima onoga
viđenog visokom kulturom.

Stoga, kao ša iz tvoga teksta iz ničeg navedenog ne slijedi da za
postmoderniste postoji "neuka masa" - tako i ne slijedi da nastojanje
"afirmiranja mase", ako uzmemo da i postoji, nužno slovi za elitističko
podcjenjivanje mase, koliko da se moguće radi upravo o suprotnom -
pokušaj propitivanja njena ukusa unutar njenih vlastitih postavki, uz
moguće povlačenje poveznica između tih postavki i onih djela smatranih
visokom kulturom, te potencijalno slamanje viđenja njihovih rigidnih
odjelnica. Ujedno, uopće nije jasno smatraš li ti problemom postojanje
kategorije "masa", ili samo kategorije "neuka masa". Jer ako se radi o
tome da prihvaćaš kategoriju masa, izlažeš se novoj raspravi postoji li
uopće takav jedan homogeni entitet i koja je validnost njegove uporabe u
znanstveno-analitičkom diskurzu.

Dakle, u jako malo teksta činiš jako puno neutemeljenih pretpostavki ili onih
kojima bi se dalo (barem) dvoznačno pristupiti. To postaje tim ozbiljnije ša
cijelo vrijeme nastojiš kritizirati određene autore zbog njihova opskurnog i
nedovoljno rigidnog stila. Ironija će htjeti da čitajući Derridu, primjerice,
otkrivam puno više rigidnosti negoli u nekim od ovih tvojih naoko jednostavnih
pisanja. Naravno, moguće da kao ša ti nemaš pojma čitati Derridu, tako ja
nemam pojma čitati tebe. No ništa do sad navedenog - a ja za razliku od
tebe ipak tebe čitam, a ti Derridu ne, ša mi ipak daje više utemeljenosti za
takav sud negoli tebi - nije mi dalo razloga pristati na tu pojavu.

[LNP20]

Davor000 kaže:

Jasno, sami umjetnici koji su bez pitanja svrstani u tu grupaciju (to je valjda zbog smrti autora, i zombizma postmodernista?), se tamo vjerojatno ne bi svrstali (u trećem linku spominje i minimaliste Philipa Glassa i Terryja Rileya čiji sam godinama obožavatelj, a znam da to što piše o nekoj povezanosti između popularne kulture i njih je čista glupost, pogotovo za Rileya).

I ovdje krećeš od nepropitane pretpostavke koja bi zahtijevala da se uopće
razvije kriterij prije negoli se donese sud: je li bitna isključivo autorova
intencija za pripadnost određenoj grupaciji, ili se određenoj grupaciji pripada
posjedovanjem određenih, za tu grupaciju svojstvenih karakteristika? Ili
u određenoj mjeri oboje? Ako da, kojoj mjeri? Koliko sam primijetio, ti - a i ne
samo ti - počesto brkaš poststrukturalističke autore s postmodernističkima,
ša bi - da si pročitao Huyssenov tekst - vidio da i nije toliko jednostavan
problem, te zasigurno ne predstavlja ekvivalentne označitelje, a možda ni
sinonime. A kako većina poststrukturalista sebe ne bi voljela jednostavno,
ako uopće, pojmiti kao postmoderniste - a određeni - poput Lacana - ne žele
ni da ih se smatra kako strukturalistima tako ni poststrukturalistima - ti,
radeći upravo takav tip stvari i time bivajući nedosljedan vlastitom kriteriju
pri kojem autorova intencija određuje autorovu pripadnost - opet sam činiš ono
ša iznosiš drugima kao prigovor.

U vidu samoga teksta na koji se referiraš, Jameson kaže da je izumiranje
stogodišnjeg modernističkog pokreta dovelo krajobrazu čije će pobrojavanje
istovremeno biti "empirijsko, kaotično i heterogeno". Dakle, on pobrojava
sastavnice iznikle iščeznućem tokova vezanih uz ono smatrano modernizmom
upravo na mjestu koje su prethodno zauzimale te modernističke sastavnice.
Ne pretendira pri tome na neku krajnju sustavnost, niti znanje krajnje odredbe
toga ša postmodernizam jest. Više u početku slijedi onu gorgijansko-
kasnowittgensteinovsku smjernicu o tome da prvo vidi ša se danas u ovom
ili onom smislu smatra postmodernističkim. I sam se zapitkuje na kraju
dotičnog pobrojavanja: "The list might be extended indefinitely; but does it
imply any more fundamental change or break than the periodic style and
fashion changes determined by an older high-modernist imperative of stylistic
innovation?", otvarajući novi paragraf rečenicom "It is in the realm of
architecture, however, that modifications in aesthetic production are
most dramatically visible, and that their theoretical problems have been most
centrally raised and articulated." Dakle, ovaj "however", "kako god bilo",
kazuje da Jameson ne pristaje tek tako na tezu da sve pobrojano, čak i ako
se smatra postmodernim, nužno zaslužuje tako se zvati, ujedno implicirajući da
nije baš jasno postoji li u načinu izvedbe pobrojanog temeljni rez s visoko-
modernističkim stilističkim imperativom. Zato se okreće arhitekturi, u vidu
koje kazuje da su u njenoj domeni modifikacije u estetskoj proizvodnji
najdramatičnije vidljive.

Također, u dijelu tog pobrojavanja gdje se spominje Glass i Riley - Jameson
piše sljedeće: "The enumeration of what follows, then, at once becomes empirical,
chaotic, and heterogeneous: Andy Warhol and pop art, but also photorealism, and
beyond it, the “new expressionism”; the moment, in music, of John Cage, but
also the synthesis of classical and “popular” styles found in composers
like Phil Glass and Terry Riley, and also punk and new wave rock [...]".
Dakle, ovdje piše o sintezi klasičnih i "popularnih" stilova unutar Glassovih
i Rileyovih djela. Ti kažeš da ovdje piše o povezanosti Glassa i Rileya i
popularne kulture, govoreći da je to čista glupost. Dakle, iz tvog se
nepreciznog načina izražavanja podjednako može iščitati, pa ako ne i znatno
više od onog ša je prisutno u samome tekstu kojega loše parafraziraš, da tekst
govori o nekoj povezanosti Glassa i Rileya s popularnom kulturom - i to
njih kao individua, a ne njihovih stilova, kako je u tekstu navedeno - u smislu
da spadaju u popularnu kulturu, ili bar da su dijelom njen dio. Ujedno, još
manje obraćaš pažnju na navodnike unutar kojih je riječ popular stavljena.
Zašto ti navodnici? Možda Jameson nije siguran radi li se o zbilja nečemu
popularnom - pa navodnici služe za preuzimanje pojma uz ograđivanje od
krajnje odgovornosti za njegovu uporabu? Možda ih koristi u smislu ironizacije,
kao nazovi popularnih stilova, za koje zapravo ne smatra da su popularni?
Možda stavlja popularno pod navodnike jer nije siguran koja bi bila njegova
prava definicija, pa tim načinom ističe da je riječ otvorena daljnjem definiranju
- popularni stilovi, ša god da popularno pak bilo? Osobno nisam siguran. Dok
si ti očito presiguran. Pa mi reci - ša znači ta riječ "popularno"? Zašto bi
ona automatski trebala bit povezana s tvoje strane nadodanom sintagmom "popularna
kultura"? Znači li da zato jer je nešto popularno - korišteno u bilo kojem značenju -
automatski je dio popularne kulture? I, ako tvoj izrijek sa svim svojim problemima
samo uzmemo kakav jest, u kojoj to pak definiciji popularne kulture povezanost
Glassa i Rileya s njom slovi za glupost?

Davor000 kaže:

Zanimljivo kako Welsch kaže da prije arhitektura nije doticala "srce i želje većine". Kako to zna? Je li on samoprozvani predstavnik iste?

Pa kako ti piše pri vrhu iste stranice, čitava se ta analiza otvara referiranjem
na "Charlesa Jencksa, američkog arhitekta i kritičara arhitekture koji je
preselio u London." (isti se ujedno podosta bavio - a i dalje se bavi - analizom
moderniz(a)ma i postmoderniz(a)ma ponajviše u arhitekturi, ali i šire, a u
prilog tom konstantnom angažmanu govori da je pred malo (2007.) baš izdao
djelo "Critical Modernism - Where is Post Modernism going?"). U dijelu sa
srcima i željama nedotaknutim prijašnjom "široko intelektualnom i elitnom"
arhitekturom nije odmah jasno iznosi li Welsch vlastito mišljenje ili prepričava
Jencksove izvode i zapažanja. Međutim, nešto udaljeni sljedeći paragraf
započinje ovako: "Nasuprot tomu je postmoderna arhitektura u Jencksa zasnovana
tako da svjesno zahtijeva korisnika i promatrača i u tom je smislu zasnovana
kao jezik." Dakle, iako nije da jednoznačno slijedi, riječ "nasuprot tomu"
koja se odmah nadovezuje na Jencksa (kao da je prethodni paragraf bio tu samo
da bi ga se povezalo s s njegovim izvodima) dade u jednu ruku naslutiti da
vjerojatno je i taj paragraf sa srcima i željama predstavljao okraći opis
Jencksova stava o arhitekturi moderne kao široko intelektualne i elitne,
sa svrhom da ih dovede točki gdje će uputiti na Jencksov sadašnji stav o
onoj postmodernoj arhitekturi: ona stavlja stavlja svjestan zahtjev na
korisniku i promatraču, te - pojednostavljeno - kombinira "jezike različitih
arhitektura" kako bi zahtijevala "različite slojeve korisnika". U tom se smislu
ona otvara "pluralnosti očekivanja i kultura ukusa", čime se očito smatra da
kao takva dotiče "srca i želje većine" negoli je to činila u svojoj široko
intelektualnoj i elitnoj modernoj inačici. Naravno, nije isključeno ni da se
Welschov i Jencksov stav poklapaju, iako u tom slučaju Welsch ne eksplicira
na čemu ga točno on temelji, dok je Jencksov obrazložen u vlastitim djelima.
Kako je Jencks rođen 1939., Welsch doduše par godina kasnije, oba su bar
u jednoj mjeri proživjela doba kasnog modernizma. To će reći da je njihovo
znanje u jednom dijelu utemeljeno na vlastitom iskustvu modernističkog
življenja, a s druge strane na proučavanju i vlastitim analizama odnašnjih
senzibiliteta - ša posebice vrijedi u slučaju Jencksa. Sad, jesu li mogli
izvući ili ako paragraf pripada Jencksovu nazoru - je li mogao izvući - da
im je iskustvo življenja bilo drugačije ili da su kretali s nekog drugog seta
analitičkih smjernica neke druge zaključke, moguće. No to niti ne čini stav
automatski krivim, ni nevrijednim uzimanja u obzir - jer navedeni su razlozi
za držanje moderne arhitekture elitnom i intelektualnom, te uvjerenje da iz
toga proizlazi(lo) da nije bila bliska srcima većine - iako bi se dalo elaborirati
koja bi to većina bila - za razliku od kasnijih postmodernih razvoja, gdje se to
mijenja. Sve u svemu, ovo će reći da je pri čitalačkoj praksi bitan osjećaj za
semantičke (među)nijanse, uz pomno slijeđenje niti prisutnih opcija. Moram
priznat da baš ne pokazuješ zavidnu razinu te prakse.

Davor000 kaže:

Dalje spominje kojekakvo aktivno društvo tek poslije drugog svjetskog rata, kao da su prije ljudi bili flegmatični (izostavio je razne borbe za radnička prava prije 2. svj. rata, ali nema veze).

Opet, čitaš nepažljivo. Welsch ne spominje kojekakvo aktivno društvo, niti
je to njegov pojam. Dapače, ovdje je sasvim jasno izraženo kome taj pojam
pripada, i u kojem smislu je ta aktivnost mišljenja. Počnimo od prvoga:
"[S]vakako je zanimljivo da je Etzioni, kada je uveo pojam postmoderno
društvo, to društvo doduše odredio i primatom novih tehnologija, ali je
pritom razmotrio dvije vrlo različite mogućnosti razvoja. Naime, kao prvu,
rekli bismo postindustrijsku mogućnost jačanja moderne, a kao drugu,
navlastitu postmodernu mogućnost, razmotrio je šansu načelne revizije u
prijelaz k aktivnom društvu:

"Moderni je svijet okončan nakon drugog svjetskog rata radikalnom transformacijom
komunikacijskih, spoznajnih i energetskih tehnologija. Njegovo je glavno obilježje
bilo kontinuirano narastanje produktivnosti tehnologije proizvodnje, sa značenjem
sve većeg zahtjeva za primatom vrijednosti kojima su ta sredstva trebala služiti.
Doba postmoderne, kojemu bismo početak mogli datirati u 1945., ili će proživjeti
još dalekosežnije poniživanje statusa tih vrijednosti, nasrtajem tehnologija, ili
pak reafirmaciju normativnog prioriteta tih vrijednosti. Hoće li pak društvo postati
slugom ili gospodarom instrumenata što ih je proizvelo. Ovisi o tomu koja će od
alternativa prevladati. Aktivno je društvo vlastiti gospodar, ono je opcija kojom
započinje vrijeme postmoderne."

Dakle, nije Welsch taj koji isisava koncept "aktivnog društva" iz malog
prsta, kako bi se iz tvoje rečenice dalo naslutiti. U tekstu je izrijekom
napomenuto kome pripada, a oni koji su s tom osobom upoznati ili se odluče
upoznati, vrlo brzo će saznati da je A. Etzioni još živući sociolog. Podjednako
tako, iz daljnjeg teksta je okvirno dovoljno jasno u kojem je smislu mišljeno
"aktivno društvo" te da je to koncept ispunjen specifičnim, a ne svakodnevnim
značenjem: aktivno društvo je ono koje gospodari proizvedenim instrumentima
- u Etzionievu viđenju, onima nastalim radikalnom transformacijom
"komunikacijskih, spoznajnih i energetskih tehnologija" nakon Drugog svjetskog
rata - reafirmirajući normativni prioritet vrijednosti prema kojima su ti
instrumenti usmjereni. Dakle, slobodnijim komentarom, rekao bih da se radi
o društveno osviještenom korištenju nove radikalno transformirane tehnologije
- gdje se osviještenost može primjerice odnositi na svjesnost implikacija
korištenja određene tehnologije i sukladno ne/postupanje imajući sve te
implikacije u vidu, tako i korištenje tehnologije u šire društveno korisne
ciljeve. Gledano ne toliko iz njegove teoretske pozicije koliko čisto s razine
opće kulture - u vidu primjerice energetskih tehnologija - znajući da je
istraživanje nuklearne energije (od npr. Lise Meitner i Otta Hahna u Njemačkoj
pa do američkog Projekta Manhattan i sl.) dovelo savezničkom ratno neopravdanom
bacanju bombi na Hiroshimu i Nagasaki (zato ša i unatoč volji Japanaca na predaju,
bombe su bile bačene) - osobno mi se čini jasnim na ša konkretno otprilike cilja
govoreći o radikalnoj transformaciji tehnologija nakon Drugog svjetskog rata i
nanovog prihvaćanja normativnog prioriteta prema kojima iste bivaju usmjerene.
Normativni prioritet se u ovome smislu odnosi na ono prema čemu bi one TREBALE
DA BUDU okrenute, spram onoga da se njihovo bujanje prepusti spontanosti i
pojedinačnim hirevima. Kao većina teorija ili pak analiza, neke stvari njenim
predviđanjima idu u korist, za one druge bi se plauzibilnijima dale koristiti
alternativne analize koje daju naglasak na neke druge elemente, na iste elemente,
no drugačije ih tumačeći - ili pak oboje.

U svakom slučaju, tvoja primjedba o neopravdanosti aktivnog društva poslije
Drugog svjetskog rata - govoreći da ljudi prije nisu bili flegmatični, te ujedno
upućujući na predratne borbe za radnička prava - iz i ne tako pomne analize
slijedi da je promašena ili neobrazložena, a time i neutemljena. Jer em
pogrešno atribuiraš koncept Welschu, em ne osviještavajući - ili bar ne dajući
do znanja da osviještavaš - da se aktivnost referira na osviješteni odnos
prema preobražajem nastalim poratnim tehnologijama. Tvoje čitanje daje
naslutiti da aktivnost iščitavaš kao manjak općenito društveno angažiranih
grupacija i njihova previranja - ša uopće ne vidim kako slijedi iz teksta.
Čak i da pretpostavimo da si borbe za radnička prava spomenuo u vidu
osporavanja noviteta aktivnosti orijentirane oko tehnologije koju sam nastojao
eksplicirati - iako ne vidim da si igdje takvo ša naznačio - predratne
borbe za radnička prava nastojala su bilo povećati nadnice, smanjiti satnice,
poboljšati radne uvjete, u radikalnijem pogledu preuzeti sredstva za
proizvodnju u svoje ruke. Isključivo mi se ta potonja točka nadaje kao
zapravo jedina gdje bi se radnička nastojanja dalo nadovezati na koncept
aktivnog društva i njegova odnosa prema tehnologiji/proizvedenim instrumentima.

Međutim, motivacija predratnih radničkih pokreta najčešće nije bila takva
da su htjeli uspostaviti opisani širi društveno osviješteni odnos prema
komunikacijskim, spoznajnim i energetskim tehnologijama - iz razloga ša se
svijest o implikacijama dotičnih tehnologija razvijala sporije nego li njen
napredak - koliko su i radnički pokreti i njima sučeljeni kapitalistički
posjednici napredak tehnologije gledali bilo kao neutralnu, bilo potencijalno
pozitivnu vrijednost koja napreduje svojim tokom, pa tko ju već uspije
iskoristiti. Poznat je marksistički stav da nije stvar da se liši proizvodnih
sredstava kojima kapitalisti podjarmljuju proletere, već da ih se isključivo
preusmjeri u vlastite ruke, ili pak da kapitalizam stvara uvjete za nadilaženje
njega samoga, pri čem to nadilaženje nastoji i postići. "Gdje raste opasnost,
raste i ono spasonosno", mogli bismo Rilkeovom parafrazom opisati taj stav.
Međutim, s Prvim, a posebice Drugim svjetskim ratom i gubicima brojnih života
koje je upravo dijelom omogućilo nesmotreno uzdanje u taj neometeni rast koji
će se onda na ovaj ili onaj način usmjeriti, zapravo sve više postaje obavijen
skepsom, ako ne i općim pesimizom. Postaje bitniji kontekst unutar kojeg
su znanost i tehnologija pozicionirane, čineći vrlo upitnim treba li pod svaku
cijenu poticati rast ako bi on išao nauštrb šireg konteksta unutar kojeg se
taj rast odvija. Kakva sve tehnologija postoj? Tko ima/razvija/financira
tehnologiju? Za ša koristi tu tehnologiju? Je li uopće društveno korisno
razvijati tu tehnologiju ako postoji vrlo izvjesna društvena šteta koja bi iz
njene primjene - ili bar ako je primjene ti određeni društveni akteri - mogla
proizaći? Slučaj sa spomenutim Oppenheimerom i Projektom Manhattan dobro
oprimjeruje te dvojbe. Vrativši se radničkim predratnim radničkim pokretima,
kako rekoh, ta pitanja kod istih najčešće nisu bila u toj mjeri eksplicirana,
ili nisu bila eksplicirana uopće. Naravno, riječ je i o tome da predratni
radnički pokreti nisu bili sučeljeni sa stanjem tehnologije na koju vjerojatno
referira Etzioni govoreći o radikalnoj transformaciji "komunikacijskih,
spoznajnih i energetskih tehnologija" u poratno doba, posebice u Americi
i pojedinim zapadnim zemljama: snažan rast sredstava masovne kulture i
njena prenošenja posredstvom sve prisutnijih masovno-komunikacijskih
sredstava (od radija, televizije, raznoraznih tiskovina - ša su baš u to vrijeme
- 1944. - Horkheimer i Adorno analizom američkog iskustva znakovito nazvali
"Kulturnom industrijom"), izraženijeg porasta prisustva informacija prethodno
ograničenih ratnom situacijom iz svih domena društveno-kulturnog života kao
najava prijelaza iz industrijskog u informacijsko društvo (gdje industrijski
moment sve viša biva preseljen u zemlje trećega svijeta), novonastala atomska
energija sa svim pitanjima koje ista otvara, posebice nakon ša je u praksi
viđena njena razorna moć... Stog je i to jedan od razloga zašto pozivanje na
radničke pokrete u ovom pogledu nesučeljene s takvom situacijom u ovom kontekstu
ne vidim valjanim argumentom, osim u onom navedenom ograničenom smislu pokušaja
preuzimanja sredstava proizvodnje u vlastite ruke.

[LNP20]

Davor000 kaže:

No dobro, možemo i prihvatiti "for the sake of argument" da su sve te umjetnosti povezane ili što već ne. Ostaje onaj dio o filozofiji i postmodernizmu. Budući da Lyotard u svojoj knjižici ne iznosi argumente, nego neku vrstu opažanja o svijetu, nema se što tu komentirati. Malo govori o razvoju tehnologije, u futurološkom smislu, citira neke znanstvenike koje vjerojatno nije pročitao (recimo N. Wienera), onda nešto govori o znanju tipa postoji znanje da je nešto slučaj, a postoje i kompetencije (iliti ono što je već odavno Gilbert Ryle razlikovao kao "know that" i "know how"), pa se pojavi i neko bizarno čitanje Wittgensteina, ili da budemo malo blaži, koristi njegov pojam jezične igre u nevitgenštajnovskom, proizvoljnom smislu. Naravno, tu dolazi onda i tvrdnja da znanost ne može verificirati validnost nekih drugih "pripovijesti" i obrnuto. Kojih i zašto, nije specificirano. Kaže Lyotard da se jedino možemo diviti različitosti pripovijesti, ali ne postoji neka glavna. Naravno, nije teško uočiti školski primjer paradoksalnog zaključka da je sve to meta-pripovijest veća negoli išta što pripada Prosvjetiteljstvu.

O nemalo toga ovdje dalo bi se još nemalo toga reći, produbiti, problematizirati,
osporiti. No do sad sam redovito i iz puno manje teksta treba puno pisati
da ukažem na ono ša ti nisi dovoljno promislio ili ne posjeduješ pretjeranu
upućenost, ovdje tu bih trebao pisati više negoli o ičemu do sada - a gdje
je također vrlo sporno tvoje čitanje, koje se do sad pokazalo neprecizno,
previše pojednostavljujuće, pa i uvelike iskrivljujuće u odnosu prema samome
tekstu. Zato, bez izvornog teksta na koji bi se moglo referirati, samo ću se
zadovoljiti time da od ovog navedenog natuknem neke od potencijalnih
točaka oko kojih bi se mogla otvoriti daljnja analiza i rasprava: dakle, to
ša je nešto opažanje o svijetu ne znači da ga se može osporiti ili potvrditi,
analizirati kako se tome zapažanju došlo ili sagledati razloge za pristajanje
na baš to opažanje, a ne neko drugo, i na koje bi se prostorno-vremenske
kontekste to opažanje moglo primijeniti? Koja je to striktno razlika između
opažanja o svijetu i argumenata? Kad ti cijelo vrijeme navodiš da su ti i ti
šarlatani zbog toga i toga, nije li da ti opažaš nešto o svijetu ili bar nekima
u njemu - i to ono ša ti smatraš relevantnim, zanemarujući ono ša bi moglo
narušiti tu relevantnost - te iz toga izvlačiš određene zaključke? Bi li bez tih
opažanja bilo i tvojih zaključaka? Ako ne bi, a usprkos tome ti smatraš
da opažanja nemaju ikakvu argumentativnu snagu - ša će to reći o održivosti
tvojih zaključaka? A u vidu samih tvojih zapažanja - ona su toliko uska da
niti je jasno zašto smatraš da vjerojatno nije pročitao znanstvenike koje
citira, niti iz čega proizlazi da je čitanje Wittgensteina bizarno - te ako i
jest bizarno - zašto bi nužno stajalo da je takva pozicija, neovisno o
vjernosti izvorniku, neodrživa; zatim, niti uspijevaš - zapravo ne pokazuješ
uopće da si takvog nečeg svjestan - eksplicirati vezu između jezičnih igri,
proglašene nemogućnosti znanosti da verificira neke druge pripovijesti te
Lyotardovu okretanju mnoštvenosti i bujanju malih pripovijesti - koja bi
istovremeno bacila novo svjetlo na sva tri pitanja. A na kraju, kad iz
Lyotardova diktuma o kraju meta-naracija upravo to iščitavaš kao jednu
od meta-naracija većih i od prosvjetiteljstva - niti se baviš time je li
taj diktum mišljen u deskriptivnom smislu toga kako su se stvari u onome trenu
nadavale, ili pak normativnom - u smislu kakve bi one trebale da budu (gdje
jedno ne isključuje nužno drugo). Te ako je u deskriptivnom smislu - ša li je
netočno u njegovu tamošnjem opisu tamo i onda, a ša li je netočno tamo i danas.
A ako je pak u normativnom smislu, zašto bi bilo nemoguće čitati njegov iskaz
i svojstvene mu pretenzije ne kao dogmatske tvrdnje koje se predstavljaju kao
univerzalne istine, već kao prijedloge koje valja sagledati u vidu onoga čemu
oni kao takvi dovode, koje puteve otvaraju, a koje li pak zatvaraju? Ujedno,
da ne govorimo da nisi spomenuo Kantov opus - posebice treću Kritiku - kao
jednu od izrazito važnih referentnih točaka Lyotardove misli te sagledao na
koji način pojmovi lijepog i sublimnog utječu utječu pri formulaciji njegova
viđenja ne tako jednostavnog odnosa modernog i postmodernog. Sve u svemu,
daleko od toga da sam neki lyotardovac, no i u vidu onoga koliko sam ga
proučavao, tvoja upućenost - a još manje tvoja sposobnost čitanja i usmjeravanje
k semantičkim nijansama pročitanog - još jednom mi se ne nadaje posebno
impresivnima.

Davor000 kaže:

Derrida i Lacan kao, jasno, šarlatani ne zaslužuju posebne komentare osim što ću još jednom napomenuti da su šarlatani. Što se tiče filma, ne želim još jedanput nešto a la Žižek kako se bavi irelevantnim stvarima u dragim mi filmovima.

Naravno, nakon ša postavim citat i referencu na članak koji osporava tvoju
tvrdnju o ovdje papagajski ponavljanoj Lacanovoj formuli, ukazujući da se
ne radi o njenoj matematičkoj uporabi već idiosinkratičnom načinu skraćivanja
širih psihoanalitičkih pojmova ("His [Lacan`s] symbols are designed to
abbreviate important psychoanalytic concepts in a way that is easy to write
and remember, allowing for a form of psychoanalytic "formalization" that is
unrelated to quantification (his formulas, for example, generally do not allow
of numerical solutions)) - ti samo potvrđuješ svoj dogmatizam time da ćeš
rađe pod svaku cijenu ostati vjeran svojoj blaženoj neinformiranosti, komotno
zaobilazeći išta ša bi dotičnu moglo pomutiti - uopće ni ne osvještavajući da
bi takvo ša moglo postojati, kad ti se na takvo ša ukaže - niti ne dajući do
znanja da si takvo ša uzeo u svojim daljnjim tvrdnjama u obzir. Podjednaka je
stvar sa svim ostalim navedenim referencama, bilo u vidu Lacana, bilo u vidu
Derride. Stvar je tim ironičnija da gore Lyotardu predbacuješ ša, po tvome
viđenju, nije objasnio svoje stavove ni zašto bi oni slijedili - a sam činiš
ništa doli baš to - kako upravo sada, tako i na podosta prethodnih mjesta u
ovome postu, topicu, a nerijetko i u raspravama općenito. Sve to opasno navodi
da na naslov ovoga topica mirnoga srca samo uputim na njegova autora.

A u vidu ovoga s filmom te zaključivanja prije negoli nema ikakvih naznaka
da si uopće uložio i minimalan napor o čemu se u vrlo detaljno napisanoj knjizi
("Filmski medij kao (trans)kulturalni spektakl") radi: prvo, sama ta knjiga
govori o velikoj prisutnosti i živosti lakanovske i šire kontinentalne misli u
primjerice mediološkim studijima, time rušeći tvoju impresiju o njenoj općoj
marginalizaciji; a drugo, to ša ti sebe uzimaš općim mjerodavnim kriterijem
te kažeš da ne želiš nešto a la Žižek kako se bavi irelevantnim stvarima,
implicirajući da ono ša ti smatraš irelevantnim mora zbilja ikome drugom biti
podjednako takvo - zapravo opasno vuče na egotriperski dogmatizam, kojeg
inačicu osobno vidiš kod drugih autora i u trenucima kad je vrlo nejasno
posjeduju li je, a ne vidiš je kod sebe - kad je zapravo vrlo jasno da je
posjeduješ.

Davor000 kaže:

#73

Ova glupost o prijevodu i platoničkim idejama je čisti idiotizam s obzirom na to da je Quineov indeterminacy of translation jedna od utjecajnijih teza u analitičkoj filozofiji. Primjerice kada Chomsky govori o tome u jednome intervjuu:

Dakle, "čisti idiotizam" je tvrditi da u analitičkoj filozofiji - na koji sam se dio
i ja referirao, - i dalje ne postoji velika prisutnost fregeovaca, obnovljenih
struja neologicista i sl. (ša znam iz nemalog osobnog iskustva, koje ne treba
bit mjerodavno, no može bit indikativno) - koji unatoč svim problemima i dalje
potpisuju teze o logičkom platoničkom nebu, odvojivosti izraza i sadržaja i sl.?
Ujedno, je li veći omjer takvog tipa tendencija u suvremenoj analitičkoj ili pak
kontinentalnoj filozofiji?

Ša se Quinea tiče, tu se mogu složiti. Međutim, on je to radio unutar logičko-
pozitivističke tradicije i analitičkih strujanja, ponajviše filozofije znanosti:
bilo u vidu relativizacije analitičko/sintetičko te apriori/apostoriori opreke,
ukazivanja na nedostatnost carnapovskog ili ayerovskog kriterija verifikacije
ili pak popperovske falsifikacije, upućivanje na njihov zajednički propust
posvećivanja pažnje pomoćnim hipotezama koje svojim dodavanjem uvijek
omogućavaju daljnje zadržavanje konzistentnosti teorije. Pa primjerice,
koliko god činjeničnog znanja imali, to se znanje unutar teorije može posložiti
na raznorazne načine - ne garantirajući da iz određene količine činjeničnog
znanja mora ikada proizaći jedinstvena teorije. A ujedno i uopće problematizirajući
činjeničnost nečega, jer ako ništa ne može biti testirano u izolaciji, već samo
preko nečega drugog, a s tim je drugim ista stvar, to će reći da "činjenice"
nemaju značenje samo po sebi, već ga dobivaju iz cjeline znanstvene teorije
unutar koje se nalaze (na to se pojednostavljeno i odnosi Quineov značenjski
holizam)., pa tako drukčije formiranje teorijske cjeline u mogućnosti je pružiti
polučiti drukčiji tip činjeničnosti vlastitih dijelova. Naravno, tu dolaze onda
famozne mreže značenja i potencijalno destabiliziranje granica između onoga
smatranog znanošću, filozofijom i metafizikom - jer ako svaki od ovih sustava
zapravo predstavlja jedan specifičan vid mreže znanja čije značenje dijelova
proizlazi iz odnosa elemenata unutar te mreže - postaje vrlo problematično
ustanoviti ša li je to ša bi trebalo tako radikalno razlikovati jednu mrežu od
druge.

No da ne dužim, Quine mi je zanimljiv, iako bi se kritičkim sagledavanjem
dalo tu nadodati još štošta. Međutim, iako se u njegovu slučaju radi o
dijelom približnim intuicijama onima poststrukturalistička, potonje - primjerice
Derridine - dolaze svojim zaključcima u na sasvim drugačijim temeljima od
Quineovih, od proučavanja tamošnjih huserlijanskih fenomenoloških i
desosirovskih strukturalističkih strujanja, hajdegerovske dekonstrukcije
metafizike i egzistencijalne analitike, ničeanskih izvrtanja platonističke
metafizike itd. itd., da ne nabrajam sva imena koja sam u prethodnim
postovima nabrojao. Dakle, kao ša Quineve postavke načinom na koji
su postavljene ne rješavaju baš previše problema unutar kontinentalne
tradicije - zato jer se bave drugačije formuliranim problemima i kreću iz
različitih misaonih tradicija i branši - tako vrijedi i obratno. Stoga,
neovisno o djelomičnoj sličnosti njihovih intuicija (gdje Quine ipak nije
toliko radikalan, pragmatički propisujući da bi teorija unatoč svemu ipak
trebala biti ša jednostavnija i bliža onoj staroj teoriji - gdje nije baš jasno
iz čega nužno proizlazi da bi se baš tim kriterijima pragmatički trebali voditi),
znatniji je dio njihove relevantnosti ša je svaki to napravio unutar vlastite
tradicije, time i omogućujući toj tradiciji da se na svome terenu bavi
promišljanjem uvedenih pitanja - radilo se o Derridinoj kritici metafizike
prisutnosti i cjelovitosti lingvističkog znaka unutar kontinentalne tradicije,
ili pak o ovome ša sam pisao za Quinea unutar analitičke.

No, ako ćemo ići po tome tko je ša - barem u 20. st. - suštinski prije razvio -
iz razloga ša sam iz vrste tvoje argumentacije stekao dojam da je takav tip
argumenata tebi neobično značajan - suština Quineove ideje značenjskog
holizma gdje elementi dobivaju značenje iz teorijske cjeline unutar koje se
nalaze - formulirana prvo u članku "Dvije dogme empirizma" 1951. - pojavljuje
se već formulirana u Heideggerovu "Bitku i vremenu" 1927. u vidu naziva
"referencijski totalitet", ša Heidegger oprimjeruje time da čekić posjeduje
svoje određeno značenje samo iz relacije prema totalitetu onoga s čim se sve
koristi (npr. čavli, daske), tko ga koristi, kojoj funkciji/funkcijama služi,
na koji su način uspostavljeni odnosi između njega i drugog - recimo postojećih
alata - te na koji način je od njih udaljen ili im blizak. Drugim riječima,
čitav taj totalitet uopće biva uvjetom mogućnosti da čekić uspostavi svoju
bit - tj. ono po čemu jest to ša jest (poznat je i Gadamerov hermeneutički
krug, koji naglašava dijalektičku obostranost, tj. tumačenje dijelova proizlazi
iz sagledavanja cjeline, a cjelinu spoznajemo tumačenjem dijelova). S druge
strane, sličnu ideju imamo još slavno izraženu u posthumno objavljenom i vrlo
utjecajnom De Saussureovu "Tečaju opće lingvistike" (De Saussure umro 1913.,
djelo izašlo 1916.), gdje se okreće sinkronijskom proučavanju jezika kao sustava,
među ostalim argumentirajući uvid da u sustavu prisutni lingvistički znakovi
dobivaju značenje samo iz relacije prema drugim znakovima istoga sustava i
vlastitog položaja unutar toga sustava. S te pozicije, Quine svojim radom samo
ide u prilog intuicijama prisutnim u kontinentalnoj filozofiji i nekoliko
desteljeća prethodno njegovim radovima. Dok Derrida dolazi 1.5 desetljeća
kasnije, no dodajući tom segmentu stvari fenomenološko-hajdegerijansku notu
vremenitosti i trajne odgođenosti krajnjeg značenja znaka, ša je dio za kojeg
se nije lako složiti da ga je Quine u proučavanju statusa znanstvenih teorija
sustavno ekplicirao.

Ujedno, ne mogu da ne osvrnem pažnju na dvije stvari: s jedne strane tvrdiš
da je primjerice Derrida šarlatan, a s druge strane - kad razjasnim čime se
bavi - želiš to obezvrijediti upućivanjem na osobu unutar analitičke filozofije
koja se jednim dijelom toga problema već bila bavila. Dakle, prvo je šarlatan,
jer nema pojma o čemu govori. A kad ti se ukaže na ša govori - onda nije
problem u tome da nema pojma o čemu govori ili da to ne bi stajalo, već
da to ša govori zapravo govori i netko drugi - iako zasigurno nema ikakve
indikacije da je itko ikoga plagirao, ili - preko Chomskyevog citata - da to
ša govori nije interesantno. Vrlo principijalno, ša drugo reći... Druga stvar
se upravo dotiče tog tvojeg navoda Chomskyevog citata gdje kaže da ne
poznaje Derridin rad zato jer mu nije interesantan, te je upravo to razlog ša
ga ne poznaje. Zapravo, još si davno prije naveo mišljenje Chomskog kao u
ovome vidu relevantno, a iako mi je taj postupak bio smiješan prvi put, drugi
put ga već nalazim otužnim. Chomsky kao prvo nije ikakav stručnjak za
kontinentalnu filozofiju da bi se njegovo mišljenje u ijednom pogledu uzimalo
kao relevantno, a kamo li kompetentno. Drugo, to ša Chomskom nešto nije
interesantno bi trebalo biti argument za ša, da nešto općenito nije interesantno,
ili da to nikako ne može biti interesantno ikome drugom - a ako i je interesantno
nekome drugom, da taj nema dobar ukus, a Chomsky ima? Ako zbilja tako misliš,
to mi se nadaje čistokrvnim primjerom logičke pogreške "Argumentum ad verecundiam".
A još da taj taj smatrani autoritet ima štogod za reći doli da mu dotični rad/
autor nije interesantan, pa ga upravo zbog toga ne poznaje samo čini takvo plitko
mišljenje sramotnijim za citiranje u prilog ičemu ša bi trebalo imati argumentativnu
snagu. Tim više kad je podjednako moguće, ako ne i više, da mu upravo rad/autor
nije interesantan samim time jer o njemu nema pojma i posjeduje vrlo slabu pronicljivost
i sposobnost praćenja argumentacije izložene na taj način - no istovremeno racionalizira
stvari nastojeći svoj obraz pokazati u boljem svjetlu pred drugima, a moguće i pred samim
sobom, govoreći da se ne radi o manjku vlastite kompetentnosti i sposobnosti da uopće
shvati ono ša dotični rad govori - želeći lažno pokazati da je isključivo riječ o tome
da mu rad nije interesantan.

[LNP20]

I za kraj, da se samo ukratko osvrnem na ovo ša su Krvnik i Druid pobrisali -
tj. tvoje vađenja mojeg citata iz rasprave za koje se više ni ne sjećam kad je
točno bilo, lišavanja citata čitava konteksta i bez ikakve analize zaključujući
da se radi o besmislenom upisu lišenom argumenativne snage. Iako se ne
sjećam kad je rasprava točno bilo, vrlo se dobro sjećam o čemu je bila i s kim
je bila, i vrlo lako mogu eksplicirati zašto sam napisao ša sam napisao,
predstaviti logičku analizu napisanog te ukazati na koji način u napisanom
premise slijede ka konkluziji. Uostalom, u kontekstu iz kojeg si ti taj citat
izvukao nalazio se konkretan primjer koji je ocrtavao napisano. Međutim,
samime tim ša si ti odlučio izvući samo taj dio za kojeg nemaš pojma ša znači,
odmah u (još jednom) napadu egotriperskog dogmatizma zaključujući da očito
čitava stvar nema smisla samo zato jer tebi nema smisla, a potom - očito
svjesno - izbacio sve dijelove konteksta koji ga potkrepljuju i pojašnjavaju -
reći će ne samo o manjku tvojih analitičkih kvaliteta kao filozofa koji ili
posjeduje pronicljivost da izvrši analizu, ili je pak dovoljno pronicljiv da
prepozna vlastita ograničenja. Ono o čemu će još reći taj svjestan dio
izbacivanja stvari samo da bi se ša više uklopile u vlastitu interpretaciju jest
o manjku tvog intelektualnog poštenja. Također, ja za razliku od tebe ne
trebam posezati za dekontekstualiziranim dijelovima postova na koje ni ne
daješ link - očito se bojeći da drugi ne bi shvatili koliko je zapravo tvoj
argument o nepostojanju mojih argumenta zapravo lišen samoga sebe da
ukažem na ono ša vidim tvojim logičkim nedosljednostima, promašenim
zaključcima i neprecizno-iskrivljenim čitanjima. Skoro u svakome tvom postu
već ovoga topica za to imam i previše građe.

No shvaćam ja tebe, taj način pristupa stvarima - skrivanje svoje ignorantnosti
i neznanja vađenjem iz konteksta i ismijavanjem iskaza kao besmislenima -
vrlo je popularna praksa u određenim dijelovima analitičke filozofije - posebice
još od famozne zadrtosti Poppera i dobrog dijela logičkih pozitivista koji su
upravo tim načinom hranili svoj ego - a osobno mogu posvjedočiti da
tekovine te prakse nalazim i dan-danas u određenih profesora. Primjerice,
na riječkoj Filozofiji jedan uzme u ruke "Univerzalnost, kontingenciju i
hegemoniju" Žižeka, Butler i Laclaua. Otvori nasumce jednu stranu i pročita
studentima rečenicu za koju se pretpostavlja - kao i čitava knjiga - da je
osoba upućena kako u barem osnovnija teorijska polazišta svo troje autora, a
tako i onih na koje se dotični nemalo referiraju. Naravno, profesor čitač ima
minimalno znanja o tome, a za navedene autore je tek načuo ili vidio da
ih se tu i tamo spominje. Stoga, pročitavši rečenicu i ne skuživši ama baš
ništa ša se u njoj nalazi, on slavodobitno upita studente jesu li išta razumijeli
- sugerirajući kako se ne bave takvim stvarima ne zato jer o njima nemaju
pojma, već zato jer te stvari nemaju smisla. No, upravo je obratno stvar -
predavač o tim stvarima nije imao pojma, a posljedično tome nije imalo smisla.
Istovremeno, studenti/ce znaju o kontinentalnoj filozofiji još manje nego
predavač, jer osim ako se samostalno ne bave - a rijetki to čine - imaju vrlo
malo prilike da išta o njoj u vidu studija nauče. Time su uopće lišeni
mogućnosti stjecanja kompetentnosti za vlastitu prosudbe kad im se takav
neki citat pročita - pa ne mogu ništa drugo doli pristati da je zbilja besmisleno
to ša su čuli (nisu ni puno drukčiji razlozi zašto je psihoanaliza minimalno
prisutna na riječkoj Psihologiji, a i ono malo ša je prisutno, u najvećoj se mjeri
vrti oko Freuda - kao da se ništa u psihoanalizi od Freuda nije dalje događalo...)
S druge strane, ja sam čuvši taj citat - a i prethodno proučavajući dotičnu
građu - mogao vrlo dobro uputiti na ša on cilja, kojim se problemom bavi i na
koje se problematike nadovezuje, u kojim je prethodnim radovima tih autora
temeljitije razrađen i sl. To će samo još jednom reći da sva ta zapomaganja o
besmislenosti nečega zapravo potencijalno prvenstveno govore o neupućenosti
osobe koja ih iznosi i manjka želje da se upućenosti dođe. Daleko od toga da
nema tamo kvalitetnih analitičkih predavača koji, unatoč općenitoj neupućenosti
u kontinentalnu građu, nemaju apriorno odbacivački stav i pristupaju
raspravama otvorenog uma. No ti, kao i ovi neki tamošnji, također se - svjesno
ili nesvjesno - nastavljaš na najgore momente tradicije Poppera i dobroga
dijela logičkih pozitivista. Ša postaje očito od samog uvoda u temu, pa do
ove za tebe sramotne dekontekstualizacije moga citata i lišavanja linka na
izvorni post, kako se ne bi slučajno pokazalo vrlo jasnije pokazalo da post ima
itekako smisla, no ti si jednostavno nesposoban iznaći ga (i to mogu po
potrebi u tančine dokazati). No, logički pozitivisti su bar bili koliko-toliko
logički pronicljivi pri analitički orijentiranim konceptualnim analizama. Tvoji
mi postovi postovi ne pokazuju prisustvo ičega sličnog. A za razliku od tebe,
ja ih ne trebam lišiti konteksta da bi takvo ša demonstrirao.

Također, za Šamana koji je toliko obuzet vjerovanjem da ja njemu ne
odgovaram jer mi je ukazao na neku pogrešnu pretpostavku. Prvo sam se
mislio stvarno detaljno osvrnuti na moje razloge prekida odgovaranja na
posljednji post u raspravi o eugenici i dijelu s povezanošću IQ-a i kriminala,
no kako sam shvatio da bismo time zbilja previše ovdje otišli off-topic,
napravit ću tek kakav-takav presjek. Naime, u korist tezi da su kriminalci
obično ljudi manjeg IQ-a naveo je dva linka od koje jedan predstavlja traljavo
napisan članak nepotpunih referenci, koje kad se potraže na Googleu otkrivaju
da je jedna star skoro 20, a druga preko 30 godina. Ujedno, u samom članku
pred kraj piše opcija koja bi potencijalno mogla biti alternativno tumačenje
njegove tvrdnje, međutim ona se očito u tome trenu nije uklapala u njegov
selektivni sud. Drugi je link upućivao na Wikipediju te je kao takav trebao
potvrditi visoku korelaciju IQ-a i kriminala. Međutim, prvi članak je govorio
o korelaciji nasilnog kriminala - dakle, ne kriminala općenito - no i tu vrlo
varirajući i ne uspijevajući uspostaviti snažnu korelaciju, dok je navedena
korelacija mladenačkih prekršaja i IQ-a dobive temeljem velike danske
grupacije bila negativna (-0.19, -0.17), uz pozitivnu najvišu do 0.20. Zbilja,
vrlo visoko, ša drugo reći... Ujedno, na istom su se linku nalazio i spomen
članka iz 2006. koji među ostalim govori o zastarjeloj metodologiji suvremenih
analiza testova, koje neobično podsjećaju na one psihometrijske iz 1950-ih.
No naravno, ša da on uzima to u obzir, kad to samo predstavlja dodatno
kompliciranje teoretskih mogućnosti od kojih on očito smatra da njegova
mogućnost nije teoretska, već predstavlja neposredno božansko objavljenje u
koje prvenstveno on trenutno ima uvid. Naravno, nije Šaman pokazao ni
upućenost u čitav niz pristupa unutar teorija devijanostnosti - od demonističih,
funkcionalističkih, kontrolnih, teorija učenja, društvene dezorganizacije,
etiketiranja i konflikta, pri čemu potonje dvije kao jedne od trenutno
najutjecajnijih upravo govore o tome kako raznorazne malverzacije viših
klasa nanose višestruko veće materijalne i egzistencijalne štete negoli to čini
primjerice ulični kriminal, pri čem se zbog klasne pristranosti kroz medije
znatno više prostora posvećuje uličnim kriminalu. On se uhvatio za
povezanost IQ-a i kriminala kao krajnjeg eksplananduma. No ša je uopće
IQ? Je li IQ jedinstven, ili postoji više vrsti IQ-a? Kakva je utemeljenost i
održivost općeg faktora inteligencije kao onog zajedničkog svim testovima
inteligencije? Postoji li uopće nužnost mijenjanja IQ-a genetskim putem? U
kojoj mjeri je uopće IQ podložan genetskim, a u kojoj okolinskim faktorima?
Ništa to Šaman nije pokazao da ga brine, jer očito su to samo trivijalne
"teorijske" smetnje koje ga potencijalno mogu omesti da ostane vjeran
vjerovanju u povezanost IQ-a i kriminala. I onda kad sam još vidio pokušaje
da se u jednoj rečenici opiše čitavu povijest znanosti od Newtona do danas,
i to kao manje-više linearnu izmjenu ideja koje bivajući zamijenjene od onih
koje se počne držati istinitima, nikad ne doživljavaju nanovi povratak - ša niti
je do kraja točno unutar prirodnih znanosti, a zasigurno nije točno unutar
društvenih znanosti...

Polako sam zaključio da umjesto da se bavim raspravom u kojoj se osoba ni
ne trudi čitati, a kamo li potanko analizirati materijal koji nastoji dati u prilog
svojim viđenjima, selektivno pristupa građi i iznosi prilično dogmatične tvrdnje
pri čemu joj nijanse i sučeljene mogućnosti predstavljaju tek teoretske
mogućnosti, a ujedno ni ne posjeduje širu upućenost u niz drugih perspektiva
i faktora relevantnih za propitivane probleme - odlučio sam rađe okrenut se
nečem osobno intelektualno plodotvornijem i osobno stimulativnijem. Dakle,
ne zbog toga jer mi je Šaman ukazao na neku pogrešnu pretpostavku,
već zato jer je osobno uzimao premalo pretpostavki u obzir, a niti ih je kao
takve propisno razrađivao i nastojao iz njih izvući ša više mogućih implikacija,
uzimajući samo one ša bi išle u prilog već odlučenoj tezi. Ne iz razloga ša
zbog toga ja ne bih znao ša odgovoriti, već zato jer bih trebao odgovarati
previše - ukazujući na sve te stvari i nijanse koje je Šaman propustio ili
zanemario uzeti u obzir. I ne iz razloga ša bi mi u ovom slučaju isključivo to
bio povod da odlučim više ne sudjelovati u raspravi, već zato jer mi se
pokazala ne baš intelektualno stimulativnom njegova tamošnja ne baš široka
upućenost kao takva obrnuto proporcionalna njegovu visokom stupnju
uvjerenosti. Uvjerenosti, ne baš tako nečesto obavijene natruhama
dogmatizma i orijentiranosti prvenstveno prema ispravnosti vlastitog mišljenja
- čemu će u prilog ići i činjenica kako je on automatski pretpostavio da sam
ja prekinuo prijašnju raspravu (a i druge rasprave s njim - i ne samo moje -
koje bih također mogao analizirati na sukladan način) zato jer je on meni
ukazao na pogrešnu pretpostavku. A ne pak možda nečega ša ima veze pak
veze s njegovim pretpostavkama ili katkad nametljivim načinu na koji ih
pod svaku cijenu nastoji iznijeti. A čak ni ne zbog svega toga, koliko iz
razloga ša sam zaključio da ništa ša mi sudjelovanje u tako postavljenoj
raspravi pruža biva dovoljno intelektualno plodotvorno da mi ne skrene i zadrži
pažnju na nekim puno poticajnijim djelima koja su me trenutno čekala za
proučavanje, ostavljajući svakog da iz do tad napisanog izvuče ša već hoće.

I u vidu nalaska veće poticajnosti u tim djelima negoli u dotičnoj raspravi,
pokazalo se da sam bio vrlo u pravu. Inače, samo da preduhitrim sve one
prekomjerno upotrebljavane fensi psihologizme s nazivljem obrambenih
mehanizama za koje se i ne neutemeljeno čini da upravo pozivanje na te
obrambene mehanizme predstavlja vid obrambenog mehanizma - stoga, ako ja
budem zbog ovog tekta optužen da projiciram, treba reći da je podjednako
moguće da Šaman zapravo projicira da ja projiciram, kako bi mogao upravo
svoj zor smatrati čistim, a moj nečistim - iako je upravo obratno slučaj. I tako
ad infinitum. Eto, inače ne bih ništa ni govorio, jer mi nije cilj pod svaku cijenu
nametati upravo svoje viđenje stvari. No Šaman je već više puta dao do
znanja da - barem teorijski - drži do recipročnosti, pa kao znak dobre volje
izlaženja u susret njegovim načelima, nije mi bilo druge doli dati do znanja
ša mislim o njegovu davanju do znanja.

[servantes]

Ako si otključao već zaključanu temu i uzeo sebi za pravo da s ovim kilometarskim postom odgovoriš Davoru i Šamiju, tada bi bio red da njihove obrisane postove vratiš. Pa i moj uostalom, iz razloga što su povezani.
Inače, po mom mišljenju nije bilo nikakvog razloga da se postovi brišu, jer, ako bi imali iste kriterije, trebali su se brisati i neki tvoji postovi ili preciznije dijelovi postova.

[soadfan]

Pročitah esej o Lacanu, na kojeg je davor dao link... LNP se nije osvrnuo na taj dio njegovog posta.
Radi se o eseju "The cult of Lacan; Freud, Lacan and the mirror stage" Richarda Webstera, koji je prvobitno trebao biti u njegovoj knjizi "Why Freud was wrong: Sin, Science and Psychoanalysis" ali je izbačen jer previše skreće na Lacana. Ukartko, Webster lijepo objašnjava sve o Lacanu: opisiva njegovu bolesnu ambiciju da uspije u akademskoj zajednici, karizmu i "osobni magnetizam" kojim je oko sebe sagradio kult (Webster citira u više navrata ljude koji su za Lacana govorili da je Bog), način na koji ignorira empiriju u svojim naklapanjima, pokazuje i kako ni Freud ni Levi-Strauss s njime nisu ni komunicirali, kako "krade" ideje i predstavlja kao svoje, i još puno više... Sve puno citata i korisnih referenci. U svakom slučaju must read za svakoga tko želi bolje razumjeti fenomen Lacana.

Link: The cult of Lacan

[LIQ]

LNP20 kaže:

Dakle, po tebi, ako hipotetski dobijemo jednom krajnju potvrdu da je platonistička
filozofija u najvećoj mjeri lažna, svi koju su do tad filozofirali na njen način -
od Platona do današnjih dana - bit će odjednom

smatrani šarlatanima? Ti zaozbiljno
to smatraš valjanim kriterijim šarlatanstva?

Dakle, još jednom:
Ako jedan filozof zastupa tezu da je prije bila kokoš, a drugi, da je prije bilo
jaje, logično je da jedan od njih zastupa istinu, a drugi laž.
Ili možda obojica zastupaju istinu, ili možda laž.
Što će na kraju ispasti istina, teško je u filozofskim raspravama dokučiti, jer
one znaju potrajati godinama, jer teško je nekom priznati da zastupa laž, jer
će takvog smatrati šarlatanom.
Dakle, filozofu nebi trebalo smetati što ga netko smatra šarlatanom, jer
njegov zadatak nije da se svidi masama, već da dođe što bliže do istine.
Dakle, filozof mora kojiput svjesno prihvatiti ulogu šarlatana kako bi se
suprostavio "pogrešnom" mišljnju večine.

[shamantrixx]

LNP20 kaže:

Također, za Šamana koji je toliko obuzet vjerovanjem da ja njemu ne
odgovaram jer mi je ukazao na neku pogrešnu pretpostavku.

Jedino si ti ovdje obuzet, a čime točno... sam bog zna. Pošto boga nema... možda baš nitko ne zna čime si obuzet.

Osim teme o IQ-u i religiji, na koju se ovdje ne mislim osvrtati, nisi odgovorio na više od nekoliko tema. Jedna od posljednjih je tvoj kilometarski traktat u kojem pretpostavljaš da između "razumijevanja i znanja" nema bitne razlike, te da sukladno tome izjava McLuhana nema smisla. Prije toga je bila rasprava o indoktrinaciji i dijalogu, pri čemu si tvrdio da je i dijalog indoktrinacija... itd.

Uglavnom... velebnost tvoih glomaznih i sterilnih analiza zasjenjena je isključivo velebnošću tvog kapaciteta da pretpostaviš BILO ŠTO što će omogućiti upravo onaj zaključak koi ti odgovara, te da pri tome sebe uvijek distanciraš iz svega o čemu razmišljaš.

Zbilja, potrebna je jaka vjera da pretpostaviš kako kapacitet za snalaženje u nepoznatim situacijama zapravo nema utjecaj na sposobnost pojedinca da korištenjem tog kapaciteta izbjegne potencijalne sukobe sa zakonom, društvom, raznim ideologijama i vlastitom savješću.

Sve što je tebi potrebno je napasti metodu analize, samog analitičara ili sami koncept kapaciteta za snalaženje u nepoznatim situacijama... i za tebe cijela priča postaje neprovjerena glasina. Kao da se nikada u životu nisi zatekao pored nekog glupljeg od sebe, i iz toga uvidio da je razlika u kapacitetu IQ-a osnovni preduvjet za anticipaciju, izbjegavanje i rješavanje problema.

Možda i nisi... možda je upravo u tome i problem.

Sve u svemu... tvoje analize možemo opisati kroz metaforu glazbe. Glazbom se ljudi bave na dva načina. Jedan način je taj da nauče muzicirati posredstvom instrumenta ili vlastita glasa, te svoje bavljenje glazbom usmjere kroz stvaranje i izvedbu glazbe. Drugi način je da poslušaju što više glazbe, po mogućnosti sve čega se domognu, i da "uživaju" u glazbi vječito uspoređujući nešto s nečim drugim. Prvi se zovu glazbenici, a drugi se zovu glazbeni kritičari. Jedni se bave glazbom, a drugi se bave kritiziranjem prvih.

Tvoj odnos prema filozofiji je potpuno paralelan sa glazbenim kritičarima. I ne samo tvoj, dakako... većina ljudi ovdje spada u "filozofske kritičare", ali malo tko zakrči toliko prostora svojom kritikom a bez da kaže išta konstruktivno.

Polako sam zaključio da umjesto da se bavim raspravom u kojoj se osoba ni
ne trudi čitati, a kamo li potanko analizirati materijal koji nastoji dati u prilog
svojim viđenjima, selektivno pristupa građi i iznosi prilično dogmatične tvrdnje
pri čemu joj nijanse i sučeljene mogućnosti predstavljaju tek teoretske
mogućnosti...

Zbilja... tvoje razumijevanje i analiza su toliko britki i da u hipu pretpostaviš kako su znanje i razumijevanje zapravo jedno te isto.

Jasno... sve dok se držiš te pretpostavke činjenica da znaš sve o filozofiji podrazumijeva da ujedno i razumiješ to svoje znanje. No ako razumijevanje i znanje nisu isto... onda analogno Ničeu i Mekluanu samo intuitivno izbjegavaš opasnost da nešto doista i shvatiš, jer bi razumijevanje inhibiralo tvoju sklonost samouvjerenom djelovanju u maniri filozofskog kritičara.

Točno takvi su ti i postovi. Dugi, naporni i sterilni monolozi čija svrha je impresioniranje auditorija pukim volumenom radije nego razumijevanje. Jasno... ne možeš ponuditi ono što i sam nemaš... zato je i bilo bitno izjednačit "znanje i razumijevanje".

Taj "specijalistički" pristup kakvog i sam koristiš McLuhan je predivno sažeo u jednoj rečenici:

The specialist is one who never makes small mistakes while moving toward the grand fallacy.

[LNP20]

servantes kaže:

Ako si otključao već zaključanu temu i uzeo sebi za pravo da s ovim kilometarskim postom odgovoriš Davoru i Šamiju, tada bi bio red da njihove obrisane postove vratiš. Pa i moj uostalom, iz razloga što su povezani.
Inače, po mom mišljenju nije bilo nikakvog razloga da se postovi brišu, jer, ako bi imali iste kriterije, trebali su se brisati i neki tvoji postovi ili preciznije dijelovi postova.

Nisu isključivo njihovi i tvoji postovi bili brisani, već i od Logosa i jedan
jednoga od samih brisača. Te se postove također može smatrati povezanima.
A kako nisam ja brisao prethodne postove niti sam imao išta s onima ša su
ih brisali - osobno ih ni ne namjeravam vraćati i tako se uplitati u prosudbe
onih koji su brisali.

Također, u svome sam postu na početku naznačio na koji se dio jednog i
drugog posta prvenstveno referiram te ša se u tome dijelu nalazi. Tako se
iz mog odgovora može nazrijeti i ono na ša odgovaram. Ako se pak ne može
nazrijeti i biva dotično nejasno za shvatiti - tim bolje - jer taj odgovor ionako
nije namijenjen "širim masama" - ili ikome tko do tad nije pomnije pratio
raspravu. Pa ako ga osoba ne shvaća, nema ni potrebe da ga čita. Druga
je mogućnost bila poslat im odgovore na privat. Međutim, niti mi ijedan od
njih znači toliko da bih se upuštao s njima u privatne rasprave, a niti imam
ikakvih od tog kriterija neovisnih faktora koji bi me usprkos tome nagnali
da takvo ša činim. Uostalom, sama činjenica da su se oni prvi našli govoriti
(o) meni također ne preko privata, već na otvorenu forumu, bit će da ukazuje
na približnost dijeljenih intuicija.

Ujedno, pritom sam u odgovoru Davoru izričito napomenuo da "vrlo lako
mogu eksplicirati zašto sam napisao ša sam napisao, predstaviti logičku
analizu napisanog te ukazati na koji način u napisanom premise slijede ka
konkluziji". Kao i kasnije - da isto "mogu po potrebi u tančine dokazati". To
predstavlja dovoljno otvoren poziv da ako imalo sumnja da nije tako te je
zapravo moj odgovor od temelja neutemeljen - postavi čitav link posta iz
kojeg je preuzeo dotični dekontekstualizirani citat, te pokuša dokazati
svoju tvrdnju o besmislenosti moga posta i manjku njegove argumentacije.
Također je velika razlika u tome da sam se ja referirao isključivo na suštinu
posta, a ne post u cjelini - iz razloga koje rekoh, da niti sam ja te postove
brisao, niti sam ikome sugerirao njihovo brisanje, a niti ću si uzimati pravo
da ih kao takve vraćam nazad. Da postovi nisu pobrisani - ili pak da su
pobrisani s moje strane - naveo bih ih u potpunosti, ili ih vratio, pa ih naveo
u potpunosti. Nasuprot tome, s Davorom je slučaj da post iz kojeg je on
dekontekstualizirao moj citat postoji, nikad nije bio brisan, i teško vidim
razloga većih od njegove svjesne odluke da navede citat u takvom obliku
isključivo kako bi bez ikakve analize mogao zaključiti da je on besmislen te
kao ne posjeduje ikakav argument (tim gore ša bi se već i na temelju tako
predstavljenog citata uz nešto više truda osobi koja ne pozna način
tamošnjeg diskurz moglo eksplicirati ša on zapravo govori. No jedini trud koji
sam ja vidio jest da ga se nađe, dekontekstualizira iz onoga ša bi mu pružilo
dodatno objašnjenje te bez ikakve analize jednostrano zaključi da očito nema
smisla).

U vidu Šamana, s jedne strane, ne vidim da išta ukazuje protiv toga da se
ionako samo javio na temu da iznese svoje vjerovanje o razlozima mojeg
neodgovaranja, pa moj odgovor na suštinski dio njegova posta zapravo
uvelike rezimira i sadržaj njegova posta. S druge strane, zapravo, imaš
pravo, možda bi trebalo vratiti taj čitav post, iz kojeg bi se vidjelo da sam
u analizi bio još blag: napisao sam da on smatra da ja njemu ne odgovaram
je mi je ukazao na neku pogrešnu pretpostavku. No, on je zapravo postavio
stvari načinom kazivanja da sam ja također i poznat po tome da uvijek
krenem od pogrešne pretpostavke, te da mi je navika prekinuti raspravu
uoči otkrivanja pogrešne pretpostavke. Naravno, sama stvar da Šaman
pretpostavlja da on UVIJEK zna koja je pretpostavka ispravna, pri čemu
to znači da on kao takav može jednoznačno posljedično zaključiti da su
moje zapravo pogrešne - i to ne samo u raspravi s njim, već kako sam kaže
"UVIJEK", dakle bilo kim - samo će ići u prilog onome dijelu unutar mog
prethodnog posta gdje sam pisao o njegovoj "[u]vjerenosti, ne baš tako
nečesto obavijene natruhama dogmatizma i orijentiranosti prvenstveno
prema ispravnosti vlastitog mišljenja", iščitljive i iz njegovog već napomenutog
zaključka - a to je da imam naviku prekinuti raspravu kad se otkrije moje
kretanje od pogrešne pretpostavke, ne zapitkujući se nijednog jedinog trena
čini li on samim tim možda pogrešnu pretpostavku... Stoga, pokazuje se da
potpun sadržaj pobrisanog posta ni ne ide u prilog onome protiv čega
nastojim argumentirati, nego mu samo još dodatno odmaže.

Ša se mog odgovora tiče, iako ti kažeš da je kilometarski, njime sam se
dotaknuo samo dijela posljednje zajedničke rasprave, a i stvari kojih sam
se dotaknuo svjesno obrađene su na jedan površniji način. Da sam išao
detaljno u eksplikaciju svojih razloga i analizu onoga ša vidim da im ide u
prilog - i to samo u vidu potpune posljednje rasprave - odgovor vjerojatno
ne bi bio kraći od svih ovih posljednjih postova namijenjenih Davoru (koji,
čak i kao takav ostavlja mjesta za daljnu eksplikaciju). Ovim načinom sam
preko tog primjera naznačio prema širim tendencijama koje me - posebice u
dotadašnjim raspravama s Šamanom - u jednoj točki navode da odlučim ne
više sudjelovati u dotičnoj raspravi.

U vidu otključavanja teme nakon ša je bila zaključana, ja sam u njoj počeo
odgovarati još kad je bila otključana, pisao sam post u offlineu do onog
odgovora Davoru i Šamanu, a kad sam do tad napisano htio postati, već je
dotična bila zaključana. Dakle, nije riječ da ja otključavam nešto za ša se
prethodno s mojim pristankom zaključalo, već samo otključavam da pošaljem
ono ša sam prethodno počeo pisati prethodno zaključavanja. A kako nakon
toga nisam odmah zaključao temu, očito govori da sam i drugima dao prilike
da se dalje izjasne.

U svakom slučaju, hoće li vratiti Krvnik i Druid vratiti postove - ne znam, a
i iz prethodno navedenih razloga, osobno ni ne vidim toliko bitnim. Bi li trebalo
pobrisati moj post - možda i bi. Hoće li biti - možda će i biti. No kako su
prethodno pobrisani postovi ipak stajali dovoljno dugo da budu pročitani od
strane onih ša su redovito pratili raspravu, tako ne vidim razloga zašto se i
mom vlastitom odgovoru ne bi priznalo isto.

[LNP20]

soadfan kaže:

Pročitah esej o Lacanu, na kojeg je davor dao link... LNP se nije osvrnuo na taj dio njegovog posta.
Radi se o eseju "The cult of Lacan; Freud, Lacan and the mirror stage" Richarda Webstera, koji je prvobitno trebao biti u njegovoj knjizi "Why Freud was wrong: Sin, Science and Psychoanalysis" ali je izbačen jer previše skreće na Lacana. Ukartko, Webster lijepo objašnjava sve o Lacanu: opisiva njegovu bolesnu ambiciju da uspije u akademskoj zajednici, karizmu i "osobni magnetizam" kojim je oko sebe sagradio kult (Webster citira u više navrata ljude koji su za Lacana govorili da je Bog), način na koji ignorira empiriju u svojim naklapanjima, pokazuje i kako ni Freud ni Levi-Strauss s njime nisu ni komunicirali, kako "krade" ideje i predstavlja kao svoje, i još puno više... Sve puno citata i korisnih referenci. U svakom slučaju must read za svakoga tko želi bolje razumjeti fenomen Lacana.

Link: The cult of Lacan

Na najveću većinu stvari koje je Davor meni odgovorio u posljednjem postu,
ja sam odgovorio. Stoga, to ša navodiš nije ni bilo u prethodnom postu.
A ako ti je do proučavanja na koliko se dijelova mojih postova on nije osvrnuo,
a kamo li pročitao išta tamo dodatno navedeno - da bi dalje nastavljao
govoriti kao da ništa prethodno nisam naveo kao link - mislim da bi se mogao
načiniti jedan poduži spis. U vidu ovoga ša si naveo, dug je članak da sad
uđem u detaljno iščitavanje, pa ostavim za drugu priliku. Ovako, iz ovog
ša si naveo u postu, ni ne vidim kako bi ličnost osobe mogla biti arbitar
istinitosti/ispravnosti/korisnosti/uporabljivosti i sl. toga ša ta osoba iznosi, ni
otkud slijedi da je empirija presudni faktor za krajnju ispravnost znanstvene
teorije - jer iz suvremenih raspravi u filozofiji znanosti zasigurno ne (posebice
za teoretski vid psihoanalize u kojem je Lacan vrlo bio aktivan), kako je pak
to tko je s kim ne/htio komunicirati automatski povezano s ne/istinitošću
nečijih uvida (gdje je još paradoksalnije da se u tom kontekstu spominje
recimo Freud, kojeg autor s jedne strane želi osporiti kao prevaranta,
varalicu, pseduoznanstvenika, a s druge strane se Lacana želi prikazati u
podjednakom svjetlu. I to ne zato jer je komunicirao s Freudom, kojeg se
sad odjednom implicitno koristi u pozitivnom smislu, kao osobu s kojom bi
valjda Lacan imao već status da je komunicirao ili bi njegove tvrdnje time
bile istinitije - već zato jer NIJE s njim komunicirao. I onda ljudi isključivo
postmodernizmu pripisuju načela tipa "anything goes"...), ili iz sljedećeg
odlomka navedenog u datome linku:

"Although Lacan spent only a year at the special Infirmary, it would appear
that he fell completely under Clérambault’s spell and adopted his ideas.
Eventually Lacan would acknowledge Clérambault in his Ecrits as his ‘sole
master in psychiatry’, but the influence first became visible in a 1931 article
entitled ‘Structures des psychoses paranoïaques’. In this article Lacan put
forward his own modified version of Clérambault’s theory of paranoia and
supported the systematic internment of those deemed to be insane. He also
appended to it a footnote indicating an almost slavish devotion to
Clérambault. ‘This image,’ wrote Lacan, referring to a particular expression
in his article, ‘is borrowed from the oral teaching of our master M.G. de
Clérambault to who we are indebted for the entirety of our method and
material, and to whom, to avoid plagiarism, we would be obliged to pay
homage for every one of our terms.’ Clérambault, who regularly expressed
the fear that his ideas were being stolen, was not appeased even by such
extravagant terms. Not long after Lacan’s article was published, he broke
into a meeting of the Medico-Psychological Society in a fury, threw copies of
the article in Lacan’s face and publicly charged him with plagiarism."

...kako pak proizlazi da Lacan krade ideje i predstavlja ih kao svoje? Tim
više ša pod boldanim dijelom IZRIČITO piše u kojoj je on neobično posvećenoj
mjeri u spomenutom članku obznanio svoj dug Clérambaultu, pri čemu je za
iščitati da optužbe za plagijarizam imaju znatno više veze sa strahom potonjeg
negoli s nekom Lacanovom krađom ideja, a posebice ne predstavljanja tih
ideja kao vlastitih? Također, čak i da uzmemo neutemeljenu pretpostavku
da se unutar tog članka nalaze plagirane ideje - reci mi na koji je način taj
članak povezan s Lacanovim temeljnim analizama započetim tek punih 20
godina godina kasnije - od 1950-ih nadalje u nizu Seminara - koje se dotiču
razrade (redom) imaginarnog, simboličkog i realnog poretka - da bi te navodno
plagirane ideje išta govorile - ili ako bi govorile, u kojoj bi pak mjeri govorile -
o radu po kojem je Lacan i ponajviše poznat (naravno, onima koji ga za razliku
i čitaju)?

Također, generalno gledano iz tvog upisa o Lacanu kao onome ša "krade"
ideje - ako čisto hipotetski sagledamo taj sud bez osvrtanja na njegovu
istinitost, opet mi biva paradoksalnim je li problem u tome da Lacanove ideje
općenito ne stoje, ili je problem u tome da su Lacanove ideje ukradene?
Jer, ako Lacanove ideje ne stoje, a po tebi ih je "ukrao", onda će reći ne
da njegove ideje ne stoje, već ne stoje ideje onih od kojih ih je ukrao. No
ako je tome tako, zašto se ne govori o ne stajanju ideja tih od kojih ih je
ukrao, već isključivo Lacanovih ideja? S druge strane, ako problem nije
u tome da su Lacanove ideje neodržive iz kojekakvih razloga, već isključivo
da su ukradene, neće li u tom slučaju takav sud samo govoriti tek možda
o moralnoj strani autora, uopće ništa ne govoreći o epistemološkoj
nevaljanosti onoga prisutnog u njegovu opusu? I ne slovi li u tom slučaju
sve to za brkanje ad hominem argumentacije s valjanošću nečijih argumenta?

Ujedno, kad smo kod "krađe" ideja - dakle, Lacan je u članku naveo ideju
za koju je u fusnoti iznio "an almost slavish devotion" Clérambaultu. Dakle,
ti ozbiljno želiš tvrditi da je praksa korištenja nečije ideje uz navađanje
izvora otkud li ideja potječe zapravo "krađa"? Ne bi li nam po tome najveći
dio povijesti sveukupne - znači, ne samo zapadne - filozofije otkrio sve
same kradljivce, koji su se nadovezivali na ideje drugih bilo na eksplicitan
način obznanjivanja svoga duga izvorima svojih ideja na koje su se na ovaj
ili onaj način nastavljali, bilo na implicitan način činjenja istog, no uz
neobznanjivanje izvora - bilo svjesno, bilo iz razloga da tih izvora uopće
nisu bili svjesni? I ne samo filozofije, već unutar skoro svih, pa vjerojatno
i svih sfera mišljenja. Ne bi li primjerice po tim kriterijima ovdje cijenjeni
Einstein bio ravan kleptomanu, i sam priznajući kako "tajna kreativnosti leži
u znanju kako sakriti svoje izvore"? S tom razlikom da u navedenom slučaju
Lacan nije sakrio svoje izvore.

Te, u vidu posljednjeg, kad kažeš da je u čitavu članku "[s]ve puno citata i
korisnih referenci", nadovezujući se s "U svakom slučaju must read za
svakoga tko želi bolje razumjeti fenomen Lacana", jesi li ti pročitao išta od
onog ša sam još prije naveo kao neke od mogućih sustavno napisanih i
prohodnih referenci za upoznavanje s Lacanovim opus om- da bi posljedično
znao ono ša tamo piše usporediti s ovdje prisutnim referencama, a iz toga
zaključiti da su ove nedvojbeno istinitije, sustavnije, temeljnije, obrazloženije
i sl. te kao takve su zbilja - za razliku od onih drugih tj. u usporedbi s njima -
"must read za svakog tko želi bolje razumijeti fenomen Lacana"?

Ujedno, nepreciznost argumentacije uz istovremenu ispremiješanost
raznoraznih tekstualnih strategija ni do kraja mi ovog teksta ne omogućuje
jasan uvid jasno je li tvoja želja razumijeti fenomen Lacana u društveno-
kulturološkom smislu, Lacana kao osobu/ličnost ili pak Lacanove teorijsko-
metodloške postavke njegova rada, ili pak nešto četvrto? Ovako imam dojam
da se iz zaključka u jednoj sferi nastoji nesmotreno generalizirati na sve
ostale, ili bar pružiti dovoljno jaku sugestiju da bi tome bilo tako. No, koji
su razlozi - ili pak dovoljno jake sugestije - da bi tome bilo tako? Primjenom
kojeg pak utemeljenog razloga ili logičkog postupka iz primjerice Lacanovovih
društveno- kulturoloških karakteristika NUŽNO slijede karakteristike njegove
ličnosti, ili pak sadržaj teorijsko-metodoloških postavki njegova rada (ili koju
god već drugu kombinaciju tih sfera koristili)?

[soadfan]

Zbilja nema potrebe tako opširno
Naime, dio koji si citirao iz eseja nije ono na što sam ciljao pod krađom ideja...

LNP20 kaže:

jesi li ti pročitao išta od
onog ša sam još prije naveo kao neke od mogućih sustavno napisanih i
prohodnih referenci za upoznavanje s Lacanovim opusom

Nisam još ali budem. I hvala na linkovima tj. na uloženom trudu i vremenu.

LNP20 kaže:

Ujedno, nepreciznost argumentacije uz istovremenu ispremiješanost
raznoraznih tekstualnih strategija ni do kraja mi ovog teksta ne omogućuje
jasan uvid jasno je li tvoja želja razumijeti fenomen Lacana u društveno-
kulturološkom smislu, Lacana kao osobu/ličnost ili pak Lacanove teorijsko-
metodloške postavke njegova rada, ili pak nešto četvrto?

Pa sve to, ali odnekud se mora početi. Što se tiće same teorije, pročitah neki dan Uvod u Žižekov "How to read Lacan", dobro objašnjava kako seminare treba čitati paralelno s odgovarajućim Écrits-ima i daje par korisnih smjernica za početnike. Npr.:

Miller’s numerous writings and his own seminars are by far the best introduction to Lacan. Miller accomplishes the miracle of rendering an obscure page from ecrits completely transparent, so that one is left wondering “how is it that I did not get it myself?”(Slavoj Žižek, "How to read Lacan")

[shamantrixx]

LNP20 kaže:

U vidu Šamana, s jedne strane, ne vidim da išta ukazuje protiv toga da se
ionako samo javio na temu da iznese svoje vjerovanje o razlozima mojeg
neodgovaranja, pa moj odgovor na suštinski dio njegova posta zapravo
uvelike rezimira i sadržaj njegova posta.

Zapravo sam se javio kako bih potvrdio sumnje drugih, i na relativno pristojan način izrazio svoje mišljenje o tvom ponašanju tijekom više od nekoliko diskusija.

...a to je da imam naviku prekinuti raspravu kad se otkrije moje
kretanje od pogrešne pretpostavke, ne zapitkujući se nijednog jedinog trena
čini li on samim tim možda pogrešnu pretpostavku...

Nie točno da se nisam zapitao. Dapače... odgovorim ti na trakrat, objasnim ti razliku između znanja i razumijevanja, a ti šeretski ignoriraš odgovor i praviš se grbav.

Dakle... ja ne da se nisam zapitao... ja sam ti dao priliku da se argumentirano očituješ i odgovoriš, i tek nakon što si to propustio učiniti došao sam do zaključka da očito nemaš argumenata, i da je početna pretpostavka bila pogrešna.

Riječ "uvijek" se odnosi na slučajeve kada ti netko argumentirano odgovori... u tim situacijama UVIJEK ignoriraš argumente i bojkotiraš nastavak diskusije. Dakle pojam "uvijek" je vezan uz specifičan kontekst, baš kao i svi drugi pojmovi... smisao svakog pojma ovisi o njegovu kontekstu.

Ako ne vjeruješ meni... klikni ovdje i poslušaj čovjeka koi je lingvist i filozof. Bilo bi krajnje vrijeme da obzirom na svoju struku ovladaš konceptom jezičnog konteksta. Možda ti pomogne.

Ovim načinom sam
preko tog primjera naznačio prema širim tendencijama koje me - posebice u
dotadašnjim raspravama s Šamanom - u jednoj točki navode da odlučim ne
više sudjelovati u dotičnoj raspravi.

Eto... točno to i ja tvrdim. U jednoj točki odlučiš više ne sudjelovati u raspravi, ali očekuješ da unatoč upornom ponavljanju istog uzorka netko vjeruje da raspravu prekidaš točno onda kada imaš argumente... ali iz meni za inat ne želiš iznjeti?

[Davor000]

LNP20 kaže:

Epistemologija - razbijanje desosirovskog znaka kao jedinstva označitelja i
označenog, te nemogućnosti dolaska samodostatnoj jedinici koja u svojoj
uspostavi ne bi ovisila o drugim jedinicama istoga sustava. Drugim riječima,
način znanja stvari uvijek je određen onim prethodećim i uslijeđujućim, naoko
prisutno je moguće uspostaviti samo posredstvom naoko odsutnog.

Kako misliš "razbijanje" jedinstva oznake i označenog? Onda, prema Saussureu, nema znaka (dakle, u slučaju da se promatraju oznaka i označeno zasebno). Znak, je prema njemu, kombinacija oznake i označenog. On daje usporedbu u Tečaju opće lingvistike (iliti u mom primjerku "opšte") vode kao kombinacije vodika i kisika ("oznake i označenog") te kaže da promatranjem samo jednoga od njih ne možemo dobiti vodu ("znak"). Prema tome, o kakvom razbijanju "jedinstva označitelja i označenog" govoriš? U tom slučaju ne govoriš o znaku u sosirovskom smislu. Što se tiče onoga što naziva vrijednošću, to je sve bezveze. Još gore, slabo argumentirano bezveze u kojem brka značenje, vrijednost i neuvjerljive primjere. Naravno, takva zbrka liči na onu kada se zaviri u kontejner smeća gdje, jasna stvar, nema ni glave ni repa osim ako netko nije ubacio mrtvu mačku. A ovdje je, čini se, upravo to slučaj. Evo što Saussure kaže (srpski prijevod):

"Isto tako jedna reč može biti zamenjena za nešto neslično: za jednu ideju; osim toga, ona može biti upoređivana sa nečim iste prirode: nekom drugom reči. Njena vrednost nije utvrđena sve dok se ograničimo na to da konstatujemo da ona može da bude "razmenjena" sa tim i tim pojmom, to jest da ima to i to značenje; potrebno je još da je poredimo sa istorodnim vrijednostima, sa drugim rečima koje joj se mogu suprostaviti.
Njena sadržina je zaista određena uz sudelovanje onoga što postoji van nje. Kao sastavni deo jednog sistema ona ima da nosi ne samo jedno značenje već i, pre svega, jednu vrednost, što je nešto sasvim drugo."

Onda poslije nastavlja:

Unutar istog jezika sve reči koje izražavaju bliske ideje uzajamno se ograničavaju; sinonimi kao redouter, craindre, avoir peur (plašiti se) imaju vlastite vrednosti samo uzajamnim suprostavljanjem: da ne postoji izraz redouter, sav njegov sadržaj bi pripao njegovim konkurentima.

Za početak, da ne postoji izraz redouter, to ne bi mogao znati osim da ne promatra jezik dijakronijski i da ispadne da je riječ neka izašla iz jezika, ali time se već priznaje i upotrebljava izraz redouter. Naravno kada kaže da postoje "bezbrojni slučajevi gde izmena oznake dovodi do izmene ideje, i gde se vidi da u principu zbir ideja koje raspoznajemo odgovara zbiru znakova raspoznavanja", jasno je da je Saussure negdje zalutao. Evo što dalje kaže:

Kad se dva termina više ne razlikuju jedan od drugog usled fonetskih izmena... ideje će težiti takođe da se pomešaju, ako je to iole moguće.

Radikalan zaključak, kao i radikalno slaba argumentacija. Primjerice, izostavio je trivijalno objašnjenje da iste oznake mogu imati različitu uporabu, bez da se poziva na kojekakve "ideje". I ono najvažnije, u toj teoriji o jeziku nedostaje jedna od glavnih značajki jezika, a to je referiranje na stvari (a ne odnos među oznakama). Kako se na strukturalizam u lingvistici nastavljaju onaj u antropologiji (Levi-Strauss), psihoanalizi (Lacan) itd., nije ni čudno gomilanje loših ideja nad lošim temeljima.

Dakle, bavljenje problemima problematične teorije nije nikakav napredak u epistemologiji. Kao da poput majmuna sam sebi baciš koru od banane pod noge praveći se da si otkrio nešto važno.

Metafizika - kritika metafizike prisutnosti gdje prisutnost slovi za postuliranje
entiteta koji bi kao takvi trebali biti prisutniji punini značenja, u usporedbi
s pojmovima koji su iz njih derivirani (primjerice, u platonistička hijerarhiji:
odnos ideje->materijalni oblici->odrazi) ili pak neoplatonističkoj tradiciji, gdje
jedan pojam slovi za odsutnost drugog (zlo nije izvedeni oblik dobra, nego
njegov nedostatak). Pokazivanje kako navodno samodostatni entiteti uopće
ne bivaju u mogućnosti uspostaviti se bez upućivanja na nešto ša je navodno
tek iz njih derivirano ili predstavlja njihovu odsutnost. Princip ponajviše
prisutan u razbijanju krutosti binarnih opozicija - gdje primjerice u ranoj fazi
Derrida pokazuje da bilo femenologija, bilo strukturalizam biva u nemogućnosti
koherentno uspostaviti sebe bez ulaženja u teritorij i postavke naoko
konkurentne teorije.

Drugim riječima, ništa konstruktivno osim pobijanja ionako nezastupljenih pozicija osim u marginalnim intelektualnim krugovima.

Znanost - problematiziranje čvrstih granica između znanosti, filozofije,
književnosti i drugih sfera mišljenja koje sebe žele predstaviti kao
samodostatne jedinice strogo međusobno ograničene od ostalih. Inherentna
demonstracija kako ono ša nastoji biti izbačeno iz vlastite odredbe načinom
pokušaja strogog razgraničenja u krajnju ruku nikad nije do kraja uspješno.
Dobar su primjer današnje rasprave unutar filozofije znanosti koje, iako se
ne bave uvijek eksplicitno Derridinim postavkama, nikako ne uspijevaju
razviti zadovoljavajući kriterij za raščlambu znanosti od pseudoznanosti -
jer kako god ga se definiralo, ili omogućava da uđu teorije za koje se ne bi
željelo da budu tamo, ili se izbacuje teorije za koje se smatra sasvim
legitimnim da budu tamo.

Beznačajno. Opet je riječ o ne ulaženju u bit problema tj. nekoj vrsti raspravi o raspravi. I dalje ništa konstruktivno.

Umjetnost - od mnogih stvari ša bi se ovdje mogle istaknuti, usmjerimo k
problematizaciji postojanja institucije Autora koja bi garantirala postojanje
jednog fiksiranog, u umjetničkom djelu pohranjenog značenja te zatim bilo
kakvog umjetničkog djela kao zatvorene jedinice koje ima vrijednost per se.
Opće je poznat i utjecaj dekonstrukcije kao skupa specifičnih strategija
čitanja tekstova u književnosti popularizirane i zaoštrene od strane
struja američkog Yale sveučilišta otkud se proširilo i u brojne druge
domene američkog akademskog i neakademskog života.

A koja je to institucija Autora? Opet je riječ o borbi protiv duhova umjesto nečeg konstruktivnog.

Politika - nastavak/razrada/reformulacija/popularizacija kierkegaardovske
leap-of-faith koncepcije političkog djelovanja kompatibilne sa skeptičkim
nazorom različitog stupnja radikalnosti. Korištenje dekonstrukcijskog postupka
u svrhu ukazivanja na zatomljene i skrivene elemente određenih službenih
narativa poslužilo je mnogim aktivistima/icama - od feminističkih, postkolonijalnih,
queer, boraca za prava životinja i raznoraznih drugih manjina i potlačenih
skupina u emancipiranju vlastitog identiteta i ukazivanju na provizornost
dosadašnjih postavki diskurza koji su te identitete smatrale manje vrijednima,
ili ih pak u potpunosti potiskivale kao dio svojih vlastitih pretpostavki.
Općenito snažan utjecaj u vidu politike ideniteta - tj. promišljanje i
problematiziranje samodostatnosti i utemeljenosti ijednog tipa ideniteta -
od rasnih, klasnih, spolno-rodnih, nacionalnih, etničkih i sl., ukazujući
na njihovu provizornu jezgru - u Americi ponajviše nastavljeno od strane
politički angažiranog R. Rortya, iako s većom primjesom pragmatističkog okusa.
Ujedno, ukazivanje na slijepe pjege raznoraznih povijesnih narativa, koji su
kao takvi legitimirali određene političke sustave, kao i dovođenje pod veliki
upitnik same ideje povijesti kao linearnog akumulativnog kretanja spram nekog
određenog cilja. Ideja povijesti kao narativa danas je vrlo živa, u Americi
primjerice u vidu vrlo istaknutog Haydena Whitea ili ponešto radikalnijeg
Domincka Lacapre. Nadalje, Derrida predstavlja jedan od utjecaja k odstupanju
od isključivo političke povijesti - orijentirane isključivo na datume,
monumentalne događaje i velika imena - otvarajući prostor za kulturalnu povijest,
a time i za proučavanje šireg konteksta - načini življenja, mentaliteti, kulturalne
specifičnosti određenih grupacija i sl. - koje je prethodno politička povijest
zanemarivala (iako je u tome pogledu Foucault imao, a i dalje ima, znatno više
utjecaja).

Ergo, ništa novo čime se ljudi nisu bavili i prije njih.

Prvo ističeš da članci imaju nešto zajedničko, a to je da se postmodernizam
pojavljuje u raznim umjetnostima, tj. kod teorije o umjetnosti. Dakle, ne
ističeš sve ša članci govore, nego samo ono ša vidiš da im je ZAJEDNIČKO,
a zatim iz tog ša vidiš zajedničkim zaključuješ o tome kakav je postmodernizam.

Ne, nego zaključujem što je namjera autora tih tekstova.

Zanemarujući sve one NEZAJEDNIČKE segmente, pa i unutar bilo kojeg jednog
članka - ne trebamo ni uzimati sva tri u obzir - koji bi narušili tvoj zaključak.
A zatim prigovaraš autoru da "si je postavio za zadatak da prokrustovski poveže,
skrati i izreže [pojmove koji se pojavljuju disparantno] u par općih načela
koja se pojavljuju". Dakle, ti si prvo prokrustovski povezao, skratio i izrezao
pojmove koje si vidio zajedničkima u sva tri teksta; nadalje, to ša si vidio
zajedničkim još si podosta provizorno prebacio u teorijsku branšu, a uz
to si zanemario sve one nezajedničke pojmove koji narušavaju tvoj zaključak.

Nisam.

I zatim si prigovorio autoru za nešto ša si i sam napravio, s tom razlikom
da autorovi zaključci još koliko-toliko slijede iz postavljenih premisa, dok
tvoje prebacivanje utjecaja postmodernizma u umjetnosti u teoriju o umjetnosti
ne slijedi. Sve u svemu, bravo, Davore, toliko o dosljednosti.

Ja nisam ništa pokušavao prebaciti, nego sam napomenuo da autor nije uspio u svome cilju.

A čak i da predstavlja metafizički tip meta-pripovijesti, tvoja
je primjedba promašena, jer nijedan od tih autora ne spada u postmoderniste.

Nisam ničime implicirao da autori spadaju u postmoderniste, to je kao i mnogo stvari koje si napisao plod tvoje mašte. Implicirao sam da netko tko je postmodernist ne može uzeti za ozbiljno to što je autor napisao.

Ova bi se tema sasvim lako mogla odvesti detaljnoj analizi povijesne
uvjetovanosti "visoke" i "niske" kulture i o tome kako su granice visokog i
niskog, elitnog i völkisch bile vrlo promjenjive kroz povijest te postoje
raznorazne točke njihove međusobne razmjene te sadržajnog preuzimanja -
gdje ono smatrano niskim polako prelazi u domenu visoke kulture, ili obratno
(o čemu na kraju krajeva postoje i mnoge povijesne studije - primjerice
djela zanimljivog kulturnog povjesničara srednjovjekovlja J. le Goffa - a kao
takvo je i neovisna potvrda Derridine kritike metafizike prisutnosti i njenog
postuliranja ustaljenih binarnih kategorija koje unatoč tome jedna drugoj
zapravo bivaju uvjetom međusobne uspostave).

Ništa, apsolutno ništa.

Međutim, nastavimo se samo na liniju da moderna kao epoha zasigurno nije
homogena, kao ša to nije niti postmoderna, te bi određene stavke primjerice
dadaizma i nadrealizma na ovaj ili onaj način mogli naći implementirane u neke
opće postmodernističke principe - ti zbilja želiš tvrditi "tobožnjost" tendencije
da se unutar modernizma uspostavi rigidna podjela na "visoku" i "nisku"
kulturu, uz postojanje tradicionalnog tipa kritičara koji s pozicije kanonskih
vrijednosti visoke umjetnosti prosuđuje kao nisko sve ša nije u skladu s
njegovim viđenjem, ne trudeći se previše shvatiti umjetnost "nižih" slojeva on
its own grounds? Ako da, ša je s predšasnicima modernizma koji su na
njegove postavke ostavili trag - poput Kanta, Schillera, Göethea, Matthewa
Arnolda? Ša je s utjecajnim stavovima ljevije orijentiranih modernističkih
intelektualca, poput pripadnika frankfurtske škole - ponajprije Horkheimera i
Adorna, u jednoj mjeri i Marcusea?

Tendencija da se postavi rigidna podjela je sigurno tobožnja iz jednostavnog razloga što to nije pitanje "visoke" i "niske" kulture, nego pitanje složenosti nekog djela. Primjerice, ne treba previše pameti i znanja da bi se poslušalo Eminema. Čak ne treba ni previše truda da se njegove stvari napišu i uglazbe. Eventualno je problem marketing i kako će se stvar prodati. S druge strane uzmimo Bacha. Za početak, većina ljudi ne zna ni note čitati, ne zna osnovne stvari o harmoniji, kontrapunktu, formi i sl. Iz same te činjenice teško je neupućenoj osobi shvatiti što je toliko posebno u svemu tome i koliko truda i inovativnosti je potrebno. A da ne spominjem da nema novog Bacha, dok novi Eminemi, 50 Cent i sl. su uvijek u zalihama. Što se tiče shvaćanja njih na njihovim terminima, u glazbenom smislu tu nema ničeg interesantnog. Ako će se netko baviti time zašto se neki pjevač sviđa mladim curama ili neka pjevačica dečkima, to je drugo pitanje.

Ša se tiče nekonzistentnosti, sam tvoj post je vrlo loše napisan. Naime,
prvo kažeš da je kod moderne bila podjela na "elitu" i "neuku masu", nazivajući
tu podjelu "tobožnjom". To se čini da implicira kao da ono ša je autor napisao,
tj. da u postmodernizmu dolazi ""Poništavanju "ponora između publike i
kritičara"", zapravo ne stoji, i da je modernizam već poništio ponor između
publike i kritičara. To ni najmanje ne argumentiraš. Zatim nastavljaš s "jasna
stvar, kako prema postmodernistima postoji ta neuka masa", iako si
prethodno napisao da autor smatra da "dolazi poništavanju ponora između
publike i kritičara", ša ne daje naslutiti da postoji neuka masa, već da se
distinkcija mase i onoga ša je njoj sučeljeno ako ne ukida, onda barem uvelike
problematizira.

Ma nije istina. Zahtijev za višejezičnošću je upravo suprotno. Piše u prvom članku kad je riječ o arhitekturi i kada citira Jencksa:

Jedna postmoderna građevina zahtijeva istodobno najmanje dva sloja pučanstva i to je njezina kratka definicija: arhitekte i angažiranu manjinu, koji brinu o specifičnim problemima arhitekture kao i široku javnost i žive stanovatelje koji se zanimaju za pitanja komfora, tradicijskog načina gradnje i naravi života. Postmoderna arhitektura tako djeluje dvospolno... Ovaj je diskontinuitet kultura ukusa ono što proizvodi kako teorijsku bazu tako i dvostruko kodiranje postmoderne.

Dakle, ne nadovezuješ se na materijal iz analize, već
predstavljaš svoje vlastito mišljenje o tome kako postmodernisti smatraju
da postoji "neuka masa", a niti argumentiraš da postmodernisti smatraju
da postoji odvojena "masa", a kamoli da smatraju da postoji masa koja je
"neuka" - čineću stvar nimalo "jasnom". Jer, čak i da postmodernisti smatraju
da jednostavno postoji masa - a i to je, kako rekoh, problematično za izjaviti,
jer takvi monolitni označitelji i nisu baš popularni u postmodernizmu više
okrenutom fragmentaciji i usitnjavanju dotadašnjih monolitnih kategorija, pri
čem je ista više svojstvena određenim marksizmima i inima - iz toga ša ta
masa nije u skladu s onime smatranim "visokom" kulturom, ne slijedi
nužno da je ta masa općenito neuka, već da su njene dispozicije temeljenje
na RAZLIČITOM, ša ne znači automatski i MANJE VRIJEDNOM tipu kulturalnih
artefakata koje se treba proučiti na vlastitim temeljima i unutar njoj
svojstvenih termina

Pa iz činjenice da je nešto svima lako dostupno, može se zaključiti da i nema preveliku ekonomsku vrijednost. Sad, što se tiče umjetničke vrijednosti, to je druga stvar, ali osim ako nije riječ o Veblenovom efektu, stvar se ponaša u skladu s ponudom i potražnjom.

(sličnim intuicijama dolazi i utjecajni francuski sociolog
P. Bourdieu u svome opsežnom djelu "Distinction: A social critique of the
judgment of taste", 1998. od Međunarodnog sociološkog udruženja proglašenim
jednim od 10 najvažnijih socioloških djela u 20. st., gdje u sprezi
temeljitih empirijskih istraživanja i analize rezultata među ostalim argumentira
o povezanosti ukusa i širih estetskih preferenci s pripadnošću određenoj
društvenoj klasi i njenome habitusu. Pri tome privilegiranije klase koriste svoj
ukus kao normu očuvanja svojih društveno-kulturnih privilegija, time ujedno
nižim klasama zapriječujući pristup višim društvenim slojevima, uz ujedno
ocrtavanje njihova ukusa kao nečeg nevrijednog uzimanja u obzir u smislu
estetske i društveno-kulturne relevantnosti, a još manje u smislu da njegovo
posjedovanje zrači ikakvim obilježjima prestiža).

Moguće, mada nisam siguran je li riječ o tome da se privilegirani drže nečeg jer je vrijedno zbog toga što se toga drže ili zbog toga što je manje privilegiranima teže doći do istoga a vrijedno je zbog nekih drugih razloga.

Dodatna je opcija da čak ni ne znači nužno da se u slučaju "visoke kulture" i
"masa" radi o suštinski različitom tipu kulturalnih artefakata, već da su oni
tek predstavljeni na drugačiji način - te se tad iz tog predstavljanja zatim
neosnovano zaključuje na njihovu krajnju različitost i uspostavljanje
hijerarhizacije. U tom će slučaju analiza "viskog" i "niskog" ukazati na
njihove dodirne točke, koje se u pokušaju krajnje polarizacije pokušalo
dovesti zamućenju. Na kraju krajeva, R. Hoggart, jedan od začetnika britanskih
Kulturalnih studija, sa svojim "The uses of literacy" (1957) čini upravo to -
analizira navike britanske mladeži, glazbu koju slušaju, stripove koje čitaju,
popularne romane itd., nalazeći u njima kako zasebne vrijednosti, tako i
poveznice s principima koji su se smatrali svojstvenima samo djelima onoga
viđenog visokom kulturom.

Pa poanta je kulturnih artefakata da budu predstavljeni na drukčiji način.

Stoga, kao ša iz tvoga teksta iz ničeg navedenog ne slijedi da za
postmoderniste postoji "neuka masa" - tako i ne slijedi da nastojanje
"afirmiranja mase", ako uzmemo da i postoji, nužno slovi za elitističko
podcjenjivanje mase, koliko da se moguće radi upravo o suprotnom -
pokušaj propitivanja njena ukusa unutar njenih vlastitih postavki, uz
moguće povlačenje poveznica između tih postavki i onih djela smatranih
visokom kulturom, te potencijalno slamanje viđenja njihovih rigidnih
odjelnica. Ujedno, uopće nije jasno smatraš li ti problemom postojanje
kategorije "masa", ili samo kategorije "neuka masa". Jer ako se radi o
tome da prihvaćaš kategoriju masa, izlažeš se novoj raspravi postoji li
uopće takav jedan homogeni entitet i koja je validnost njegove uporabe u
znanstveno-analitičkom diskurzu.

Ne vidim uopće kako bi arhitektura koja dijeli dva sloja pučanstva mogla biti išta negoli potvrda postojanja mase. To je kao da radiš autobus koji ima stražnji dio za crnce i to nazoveš propitivanjem unutar bijele rase. Usput, ne vidim u čemu je problem s terminom mase?

[servantes]

LNP20 kaže:

Ša se mog odgovora tiče, iako ti kažeš da je kilometarski, njime sam se
dotaknuo samo dijela posljednje zajedničke rasprave, a i stvari kojih sam
se dotaknuo svjesno obrađene su na jedan površniji način. Da sam išao
detaljno u eksplikaciju svojih razloga i analizu onoga ša vidim da im ide u
prilog - i to samo u vidu potpune posljednje rasprave - odgovor vjerojatno
ne bi bio kraći od svih ovih posljednjih postova namijenjenih Davoru (koji,
čak i kao takav ostavlja mjesta za daljnu eksplikaciju). Ovim načinom sam
preko tog primjera naznačio prema širim tendencijama koje me - posebice u
dotadašnjim raspravama s Šamanom - u jednoj točki navode da odlučim ne
više sudjelovati u dotičnoj raspravi.

Hvala na odgovoru.
Realtivno sam karatko na forumu i tek sada shvaćam koliko smo različiti.
Analogno.
Ja i ti stojimo pred slikom u muzeju. Gledamo je i, putem svojih induktivnih, deduktivnih i inih metoda pokušavamao razumjeti značenje slike.
Ja sam koncentriran na oblike koje slika prikazuje, forme slike, osobni doživljaj koji slika ima na mene, kao i činjenicu zašto se ta i ta slika nalazi tu, zašto ja i ti stojimo pred njom i zašto je pokušavamo razumjeti.
Ti se koncentriraš na okvir, poteze kistom, boje, platno smatrajući da se slika ne može razumijeti ako ne razumijemo sve detalje od čega se ona sastoji, a osobito ako sve te detalje (svaki pojedinačno i u cjelini) ne usporedimo sa svom objektinom stvarnošću koja se nalazi izvan slike.
S jedne strane ja upadam u poteškoće da koncentirajući se na puko značenje slike, izgubim iz vida sve one detalje koji čine sliku u cjelini, dok se ti, koncentrirajući se na te iste detalje, dovodiš u mogućnost da uopće ne doživiš sliku u cjelini.
Upravo zato, na moj, tebi zasigurno, prekratak post, si meni odgovorio postom, po tebi, primjerene dužine. Sve što si ti meni poručio, ja bih iskazao u jednoj malo složenijoj rečenici, predpostavljajući da je moj sugovornik i diskutant na određenoj obrazovnoj razini, zaboravljajući da svatko od nas ima ipak malo drugačije temelje na kojima počiva filozofija.
Naravno, to jednostavno poziva slijedeća pitanja:

Tko je od nas filozof?
ili
Je li filozofija jedina znanost koja se temelji na subjektivnom shvaćanju objektivne stvarnosti?

[Druid]

Svatko je od nas filozof kada filozofira.
Filozofija nije znanost i ne može se govoriti o filozofiji u singularu i generalno...

[servantes]

Druid kaže:

Svatko je od nas filozof kada filozofira.
Filozofija nije znanost i ne može se govoriti o filozofiji u singularu i generalno...

Što bi rekao jedan moj poznanik. To su floskule.
Stvari nisu jednostavne kako se čine.
Samom činjenicom da si dao demokratsko pravo da svatko tko filozofira postane filozof, time si, istovremeno i negirao da filozofija uopće postoji. Ili smatraš da je filozofija prirodno pravo čovjeka, bez obzira na kojem se izvoru temelji to pravo.

Ako filozofija nije znanost (u najširem mogućem smislu), a što je onda. Ljubav prema znanju?

[Druid]

servantes kaže:

Što bi rekao jedan moj poznanik. To su floskule.
Stvari nisu jednostavne kako se čine.
Samom činjenicom da si dao demokratsko pravo da svatko tko filozofira postane filozof, time si, istovremeno i negirao da filozofija uopće postoji. Ili smatraš da je filozofija prirodno pravo čovjeka, bez obzira na kojem se izvoru temelji to pravo.

Ako filozofija nije znanost (u najširem mogućem smislu), a što je onda. Ljubav prema znanju?

Nisu to floskule, floskula je jedino to da su to floskule. "To su floskule" je floskula sama po sebi, kao što je i "bez komentara" komentar. Samo nisam osjetio potrebu previše objasniti što sam rekao jer sam mislio da se to razumije. Očito se ne razumije. Naravno da stvari nisu jednostavne kako se čine. Jednostavne bi bile kada bi rekli da je "filozofija jedina znanost koja se temelji na subjektivnom shvaćanju objektivne stvarnosti" kao što si ti pitao u svojem pitanju, zapravo u tom pitanju već implicirajući da filozofija jest znanost i još k tome da se temelji na subjektivnom shvaćanju objektivne stvarnosti, a onda si samo pitao je li ona jedina koja ima takav status.

Što je točno floskula, da ne postoji filozofija u singularu ili da filozofija nije znanost? Ili pak, više vjerojatno da si mislio na to, da je svatko od nas filozof (onda kada filozofira)? Prve dvije stvari nisu nikako floskule i ja ti mogu objasniti zašto nisu, ali mogu ti i pustiti da sam pokušaš dokučiti zašto bi to bilo tako. A ovo zadnje se nekad i može koristiti kao floskula, ali ja ju nisam koristio kao floskulu, nego kao nešto promišljeno. Činjenica je da u svakom čovjeku koji se uopće može nazvati čovjekom (dakle vjerojatno baš svaki čovjek unutar neke određene kulture i određen jezikom) bar ponekad filozofira, na ovaj ili onaj način. To ne znači da su svi oni "filozofi kao takvi"... ali kada filozofiraju onda vjerojatno jesu filozofi, privremeno. Ne znam, jel ti tražiš točno određenje "što filozof treba raditi da bi bio filozof". Pa vjerojatno filozofirati. A onda ovisno o tome koliko netko filozofira, koliko ga taj njegov stil života i razmišljanja određuje, koliko vremena posvećuje filozofiji, ga čini "manjim ili većim" filozofom... U društvenim konvencijama naravno nisu svi filozofi nego oni koji se time bave puno više od prosječnog čovjeka. Možda će te ta definicija zadovoljiti, filozof je čovjek koji se bavi filozofijom više od prosječnog čovjeka, filozofija je njegova strast, i ne samo da se bavi njome jer to želi nego u neku ruku on to mora činiti, filozofija je njegov konstitutivni dio i pogonjuje ga izvjestan filozofski eros, ljubav prema razmišljanju, mudrosti, znanju... "Filozofirati znači biti na putu", filozofija je dinamičan proces kao i život...

A sad ja pitam tebe.
Što je to znanost u najširem mogućem smislu? Filozofija je u svakom slučaju djelatnost uma/duha i to vrlo zahtjevna (pa, kako koja), ali ne znam što točno misliš pod "znanost u najširem mogućem smislu". OK, u akademskom diskursu, ona se može smatrati "humanističkom znanošću" mada to je samo okvir koji u principu sa filozofijom samom ne mora nužno imati veze. Ako misliš u tom smislu ok, ali to je samo etiketa, biljeg, štambilj, znak, ništa naročito...

[Druid]

Znanost – 1. ukupnost sređenih i uopćenih znanja koje uključuje promatranja, pokuse, istraživanja i objašnjavanje činjenica i pojava u pojedinim dijelovima čovjekova poznavanja prirode i društva 2. nauka

Nauka – 1. ukupnost posebnih i specijaliziranih znanja do kojih se dolazi istraživačkom metodom; znanost 2. ustaljena sklonost; navika; navada

(iz hrvatskog enciklopedijskog rječnika)

Filozofija – 1. a. logičko i kritičko proučavanje izvora i naravi ljudske misli, znanja i spoznaje b. formalan sustav ideja zasnovan na takvom proučavanju; promišljanje i problematiziranje općeg i pojedinačnog u prirodi, društvu i mišljenju 2. zast. Društvene i humanističke znanosti i umjetnosti izuzev prava, medicine, ekonomije i teologije (koje se izučavaju na filozofskom fakultetu) 3. osnovna teorija o nekoj temi ili području znanstvene, društvene i sl. aktivnosti (npr. filozofija znanosti) 4. razg. Niz vrijednosti, ideja i mišljenja pojedinca ili određene društvene grupe [njegova životna filozofija je samo uživanje]

Filozofem – određeno filozofsko stajalište, izreka, tvrdnja kao konstrukt ili radna veličina u filozofija [volja za moć]

(iz rječnika stranih riječi Vladimira Anića i Ive Goldsteina)


"Filozofija" je tako prije svega polisemantička (višeznačna) riječ koja najčešće označava nešto od četiri gore navedenog, otprilike tim redoslijedom od "najčišćeg" značenja nadalje.
Epistemologija i filozofija znanosti kao primjeri filozofskih disciplina koje se najviše bave znanjem i znanošću kao takve bi mogle biti samo meta-znanost (filozofska disciplina/kritički pogled o samoj znanosti), nikako znanost u običnom smislu te riječi. "Povijest filozofije" kao doksografska ili historiografska disciplina također može biti nauka u smislu "skupljenog znanja" koje se naučava. Međutim iz gore navedenog (ali i inače) moramo znati da postoji razlika između znanosti i nauke. U jeziku ne postoji tako nešto kao što je apsolutna sinonimija, tako ni znanost i nauka nisu apsolutni sinonimi, niti približno, mada imaju dodirnih točaka, jasna stvar. Nauka jest hrvatsko-srpska riječ za doktrinu (na latinskom postoji ta razlika između doctrina i scientia u grčkom između episteme[/I] i mathema).

[alim]

.. o filozofiji .. nešto .. u široko .. ali u kratko ..

1 .. u čovjeku postoji jasno uvjerenje da se može osjećati bolje nego što se sada osjeća .. to ga tjera na .. put .. na otkrivanje .. biti .. uvjeren je da je otkrivena bit spas za njega ..
11 .. područje traženja .. u svijetu prije našeg .. bila je magija .. to je .. predrazumsko traženje ..
12 .. područje traženja .. u našem svijetu .. je filozofija .. ona je vjera da je bit moguće spoznati razumom ..

2 .. razum je .. otkriven .. u jednom prilično određenom trenutku .. (.. što ne znači toliko da je čovjek prije bio glup koliko znači da je živio .. postojao .. cjeneći druge stvari .. u vezi sa drugačijim svijetom ..) .. taj je trenutak .. otprilike grčka .. i najprije je razum pokušao koristiti da bi otkrio baš onu bit .. koju je i prije tražio ..
.. to je rođenje filozofije .. i njen je izvor veoma važan .. jer se odmah djelila na .. dva plus jedan .. i takva je ostala do kraja ..
21 .. prva strana filozofije je nebo .. ideja platona .. ali djelatna ideja .. nešto što može stvarati .. kao rječ božja .. prije njega još heraklit .. zbog toka .. a na kraju hegel ..
.. znači .. sve što postoji je .. nebo u padu .. na razne nivoe ..
.. zanimljivo .. ovi slabo cjene umjetnost ..
22 .. druga strana je zemlja .. aristotel .. marks .. evolucija ..
.. sve što postoji je rast zemlje .. do savršenstva ..
.. ovi visoko cjene umjetnost ..
23 .. čovjek između .. treća strana .. od sokrata .. sve do egzistencije ..
.. tu su se otkrila razna pitanja .. ne samo između čovjeka i svijeta nego i između stvari u svijetu ..

3 .. nauka je objašnjenje svijeta ..
31 .. nauka stvara šeme .. privide .. modele .. ti su prividi veoma korisni .. i skladni .. ali nisu stvarni .. pokušavaju objasniti sve .. ali jedino što uspjevaju objasniti dobro .. je .. čovjeka koji ih stvara ..
32 .. filozofija bi trebala biti pametnija .. mislim da bi se trebala povlačiti onako kako je nastala .. trebala bi znati da je njen uspjeh njena smrt ..

4 .. filozofija neba i zemlje je filozofija osjeta i djela .. i mozga u sredini ..
41 .. osjetom dobivamo podatke ..
42 .. djelom .. djelujemo .. kako bi sljedeći podaci bili ugodniji ..

.. kod osjeta i djela nije stvar prevlasti .. nego sklada .. to znači sklad iz jednog nivoa dozvoljava uspon za stepenicu ..
.. usponi su .. u principu .. skokoviti ..
.. recimo .. životinja ima nagonski osjet i nagonsko djelo .. čovjek može imati razumskiji osjet i razumskije djelo .. odgođeno .. promišljeno .. stablo još manje slobode ..

(.. ako je čovjeku suđeno dalje .. a najvjerovatnije jeste .. onda je njegova budućnost magija .. znači .. nastavak puta kojim je nekad davno već bio pošao .. i odustajanje od cjelog puta razuma .. ali .. to bi značilo da će sve ono što je skinuto sa neba .. i prevše čvrsto .. uzemljeno .. morati biti posječeno ..)