Da li se stvarno život potpuno promijeni kada dobiješ dijete?

[cajna_mjesavina]

Pozdrav svima,
voljela bih čuti iskustva od roditelja - koliko vam se promijenio život otkako imate dijete?
Da li uistinu jednom kad postaneš roditelj prestaješ imati vremena za sebe, za svoje gušteve, prijatelje i hobije?

Naime, trenutno nam je sasvim lijepo - imamo dobar život i zadovoljna sam i sretna na privatnom, poslovnom, intimnom i emotivnom planu.

S obzirom da smo već dugo skupa, da smo dovoljno zreli i da postoji obostrana želja za djetetom, vjerojatno ćemo početi raditi na tome vrlo uskoro. No, mene malo "pere" strah - što ako će dijete plakati po cijele noći, što ako ću biti kronično neispavana, ako neću imati vremena ni za što? Hoću li postati opsjednuta djetetom i svima oko sebe dosađivati s genijalnošću moje bebe? Vidim po svojim prijateljima koji imaju malu djecu - i odlazak na kavu im je pothvat - moraju organizirati da netko čuva bebu, jedino o čemu pričaju je njihovo dijete, kao da su zanemarili sebe. Hoću li se prestati razvijati kao osoba i raditi na sebi i svu snagu morati usmjeriti na podizanje bebe?
I da li sam sebična zbog takvih razmišljanja, ili je to normalno?

[mom2be]

cajna_mjesavina kaže:

Da li uistinu jednom kad postaneš roditelj prestaješ imati vremena za sebe, za svoje gušteve, prijatelje i hobije?

da
promijeni se, na bolje, negdje oko djetetove trece godine al onda napravis drugo pa sve ispocetka

iz moje perspektive (o djeci brinemo solo, nema nikakve pomoci sa strane, djeca nijedan dan/noc nisu provela bez nas) - tesko je, al se nekako naviknes
ja se sad cudim kako prije nista nisam stigla, na sto sam/smo trosila vrijeme?

s jednim djetetom je jos relativno jednostavno, s dvoje malih je robija

ono sto mi fali je:
- dugo spavanje vikednom
- lezeran nacin zivota - tipa danas nam se ne kuha pa ne kuhamo ili ajmo sutra na more pa odemo - s klincima nista bez pripreme i planiranja
- vrijeme samo za nas dvoje (tu mislim na odlazak u kino/kazaliste/na koncert/veceru....) - prvi put smo zajedno otisli u kino i na predstavu (a da nije djecja ) 4 godine nakon sto nam se rodilo prvo dijete

[SummerNight]

kratak odgovor je da, duzi odgovor je zivot ti se promjeni, ali i ti se promjenis.
to sto ti sada sa starne izgleda ko neka ogromna zrtva i grozota postaje nesto super ili u najmanju ruku nesto normalno.
ono sto je pozitivno je da vec prije djeteta shvacas kolika je to odgovornost i da to nije walk in a park bas
po mom iskustvu, ljudi koji su ocekivali probleme i teskoce puno lakse prolaze kroz tih kriticnih prvih par godina.
kasnije, sto je dijete starije zivot ti se sve vise vraca u nekakvu normalu, imas vise vremena za sebe, partnera, partner za tebe, prijatelje ali ono sto je cinjenica i sto je meni npr bila najveca promjena je da ti je zauvijek netko drugi na prvom mjestu

[choc]

Da, sve se promjeni, ne na bolje, definitivno ostanes bez spontanosti (sto je netko gore spomenuo), sve se planira unaprijed inace je kaos. To mi najvise fali, spontanost koja na neki nacin ukljucuje slobodu. Vidjet cemo kako ce biti, za sad imam nepune 4 godine staža kao majka. Da sam znala da li bi isla na dijete- najvjerovatnije ne, da se mogu vratiti i odabrati ne imati dijete- nema sanse. Toliko se zaljubis u to biće da nije normalno, to je kao da imas blago, samo sto blago trazi puno od tebe.
I nitko ti ne moze reci kako ce tebi biti, samo ti mogu govoriti kako je njima (mnogi lazu da im je lakse nego sto je, ne vjeruj onima kojima je sve stalno super)- ti si individua, rodit ces individuu i tvoja obiteljska "situacija" ce biti posebna kao i sto je svaka za sebe posebna. Nema pravila.

[SummerNight]

nemam pojma, spontanost s epostupno vraca, dolazi pomalo.
prvo vise odjedno ne moras razmisljati kad ce dijete jesti, pa onda vise ne treba nositi robu rezervnu, onda ne moras vise voditi brigu kad ce spavati i di, pa onda vise ne moras brinuti da mu falis kad odes na kavu/van, onda.....
ukrako, kad se dijete rodi ostanes bez svog zivota i onda ga polako ali sigurno dobivas nazad u jos ljepsem izdanju
ali d as emora biti spreman totalno pauzirati svoj zivot na nekoliko godina, ja bi rekla da da.i onda ti je svako otpustanje pauze ko dobitak na lutriji. sve je do perspektive

[annaaa]

mom2be kaže:

da
promijeni se, na bolje, negdje oko djetetove trece godine al onda napravis drugo pa sve ispocetka

iz moje perspektive (o djeci brinemo solo, nema nikakve pomoci sa strane, djeca nijedan dan/noc nisu provela bez nas) - tesko je, al se nekako naviknes
ja se sad cudim kako prije nista nisam stigla, na sto sam/smo trosila vrijeme?

s jednim djetetom je jos relativno jednostavno, s dvoje malih je robija

ovo kao da sam ja pisala
s tim da mi imamo bake i dede na 5 minute, ali nitko ni da bi u šetnju odveo malog (s ovim većim je lako), od malog nemrem niš.
čajna, prve 2, 3 godine je teško nać vremena za sebe. ajde, ako imaš baka servis ili je jedino dijete, onda nekako i da. u suprotnom, sretan si ako se uspiješ otuširat i oprat zube bez prekida

ja nemrem na wc bez pratnje, i to obadvojce, manji se penje po meni, a stariji igra na podu kupaone. tuširam se tak da mi stariji non stop ulijeće i nešto zavrišti, a mlađi se penje i cvili da bi i on unutra, po noći manji spava s nama, a stariji usred noći dođe u krevet, šetnje nam traju sto godina jer se stariji ne da doma, a mlađi cvili jer bi van iz kolica, a ne hoda pa mi je nezgodno...kave i druženja negdje u gradu na cugi solo s frendicom nula bodova. obzirom da mm radi po cijele dane, onda sam otišla s njima 2,3 puta i to nije ličilo na ništa tako da, ne hvala da ne spominjem da je kuća kaos valjda non stop, mogla bi samo hodat cijeli dan i pospremat plus ručak i ostali kućanski poslovi...a i kad sve pospremiš i počistis, mislim da 5 minuta ne ostane tako ima toga još puno puno, ali ja i slobodno vrijeme se slabo nalazimo... vjerujem da postane lakše kako rastu, kako će otić nekud frendovima ili koji dan na more s bakom, vjerujem da ćemo tada nalazit više vremena za sebe i frendove i sve ostalo. a do tada, nema druge nego nosit se s tim, ić dan po dan

[proab]

Nama se isto zivot jako promijenio. Jedino ne bih rekla da je nestalo spontanosti - mi smo i dalje nastavili s neplaniranim aktivnostima, samo smo bili malo bolje pripremljeni za takve epizode - ali to je zato sto nas ne smeta da djeca nemaju rutinu pa zna bit mali kaos kao posljedica toga.
Ima puno promjena no vidjet ces i pozitivnih, npr tad ces i ti htjeti s prijateljima pricati o djeci umjesto da te to zivcira

[tisi]

cajna_mjesavina kaže:

Pozdrav svima,
voljela bih čuti iskustva od roditelja - koliko vam se promijenio život otkako imate dijete?
Da li uistinu jednom kad postaneš roditelj prestaješ imati vremena za sebe, za svoje gušteve, prijatelje i hobije?
No, mene malo "pere" strah - što ako će dijete plakati po cijele noći, što ako ću biti kronično neispavana, ako neću imati vremena ni za što?
Hoću li postati opsjednuta djetetom i svima oko sebe dosađivati s genijalnošću moje bebe?
Vidim po svojim prijateljima koji imaju malu djecu - i odlazak na kavu im je pothvat - moraju organizirati da netko čuva bebu, jedino o čemu pričaju je njihovo dijete, kao da su zanemarili sebe. Hoću li se prestati razvijati kao osoba i raditi na sebi i svu snagu morati usmjeriti na podizanje bebe?
I da li sam sebična zbog takvih razmišljanja, ili je to normalno?

1. naglavačke
2. da, ali se to vrijeme postupno vraća kako djeca rastu
3. strah ti je prilično opravdan, to je svakodnevica većine mama malih beba, ali preživjet ćeš
4. vrlo vjerojatno barem malo
5. da, ali to se isto postupno vraća zajedno s povratkom vremena za sebe
6. normalno je biti sebičan bar u maloj mjeri

meni je baš zanimljivo čitati ovu temu, jer mene nisu uopće mučila ova i slična pitanja kad sam poželjela djecu.
a kad sam bila trudna se taman ništa nisam ni pitala ni brinula, imala sam ružičaste naočale.
to vrijedi za prvu trudnoću, u drugoj me možda malčice zabrinjavalo kako ću s dvoje malih (razlika 1.5g), ali samo malo

[Jago]

Jako mi se zivot promjenio.Tesko je otici ma do kina jer ne zivimo s roditeljima i obicni speceraj mora bit isplaniran.S trogodisnjakom i jednogodisnjom je to izazov..Mislim da je lakse kad imas pomoc i osobno kad je veca razlika u godinama.
Jedino sto prijatelje bez djece rjede vidjas..100x te zovu, razboli ti se dijete i nakon nekog vremena se ta druzenja prorijede.
I uvijek ih u razgovoru spomenes a neke ljude bez djece to nervira..uvidjas mnoge razlike sebe prije i poslije klinaca.
Bude tesko al ne bi nikad zivot mjenjala.Odrast ce pa cu ja njih maltretirat

[nuklea500]

Iako je sve vec receno, evo da se brzinski nadovezem.
Postanes druga osoba. Drugi prioriteti. Postanes bolja, hrabrija, odvaznija. Prvi put osjetis kako je to kad ti je tudji zivorlt bitniji od vlastitog. Nadrealno iskustvo. Muskarca volis i pomislis da bi uradila sve za njega, ali tek kad dobijes dijete, upoznas bice za koje ne mislis, vec znas da bi sve uradio.
Kad se setamo, ne bojim se pasa lutalica, manijaka, idiota, imam.osjecaj da bih imala snage sve ih golim rukama rastrgati da je samo poprijeko pogledaju. Ne bojim se za sebe kad je ona u pitanju. Bitna je samo ona..Ja sam bitna utoliko da mogu ostati sto duze s njom i biti tu za nju.

Zvuci grozno? Ali nije, divno je. Muz i ja se i dalje volimo, seks je puuuno rjedji, ali je izvrstan kao i uvijek, i dalje imam svoje planove i snove, ali sam.svjesna da prvih nekoliko godina njezinog zivita ne mogu biti realizirani. Odgoda od nekoliko godina je mala cijena za ono sto mi na pruza. Kad me poljubi, zagrli, ma kad mi stavi guzu na lice dok spava i prdne, sve me to toliko ispunjava, ma neopisivo.

Ipak, muz i ja smo odlucni da staneno na jednom djetetu..S njom imamo sve sto smo zeljeli,.a ne bismo mali snage prolaziti ponovno kroz neprospavane noci, pelene, dohranu, viroze...
Treba znati koliko mozes i zelis. Nama je jedno dijete idealno. Mala, ali sretna obitelj.

Da, moj sef lud i cita mi bukvicu i trazi id mene da radim 12 sati dnevno (kao prije nje), a ja ga gledam.i smjeskam se i mislim u sebi - sanjaj, vise od 8 sati od mene neces dobiti, ne dok me ona treba.

Izlasci su mi trenutno nebitni jer mi je potreban san i ne stignem o njima ratmisljati..

Curki je sad skoro 16 mj i uskror planiramo vratiti se nasem hobiju - putivanjima, ali. u pojacanom sastavu. Radujemo se tome jako.

Prvi mjeseci su mi bili grozni. Bila sam sva jadna.
Svaki mjesec je sve ljepse i ljepse i biti mama je najbolje sto mi se dogodilo.

[Francesca]

Sve su cure vec rekle

Ja sam bila prilicno realna u ocekivanjima pa su me ipak prva 2 mjeseca izmozdila
Od tad ide sve nabolje, sad mali ima 2 godine i vec se svasta moze s njim, cak i neke spontane stvari

Jos uvijek mi fali vrijeme za mene, al ne ono da odem na nokte ili frizeru jer to odem, nego ono da cijelo prijepodne prespavam ili se izlezavam po kaucu, ali s tim nekim stvarima se covjek treba pomiriti

[vintage]

joj, evo ti moje iskustvo, al totalno iskreno...

ja ti imam savrseni balka srevis uvik spreman kad god mi treba pauza za nesto samo moje. nisam ooterecena time bila sto je tu beba, nisam dojila, nije od misec sdana bio non stop s nama. muz i ja imamo vremena za sebe svako popodne bar sat vremena, svi smo nekako jednako s djecakom. na \e feste isli smo bez njega, sa_je vec veci pa ce on s nama, a bebicu cemo kao njega. meni je super, nije m8se puno promijenilo,bebo koji je imao svoj ritam. kad ide s nama, ide, kad ne, nema veze...on voli i ic i ostat, jer su svi oko njega angazirani. dok je bio bebe mogao si s njim svuda, jeo je i spavao..
zivot nam je bogatiji i zanimljiviji. promijenio se na bolje s njim, sad cemo i drugog rodit, ja imam Mgucnost to sve nekako lezerno i laganini, pa, eto...
vjerujem da oni koji zele sve sami, ili nemaju pomoc to malo drugacije prodju, al cinjenica je da je bit roditelj jako drugacije od svega drugog.

[NikaZg]

O da, promjeni se. Neke druge stvari zasjednu na vrh prioriteta, promijenite se oboje kao osobe (pomalo i nabolje) - i dobiješ jednu novu dimenziju ljubavi, za koju sam mislila da ne postoji - potpuno bezuvjetnu. Kad dijete ima cca 2,5-3 godine logistički postaje puno lakše - sloboda se lagano vraća, oprema se smanjuje i potreba za planiranjem svakog koraka. Opet se može putovati, izlaziti, samo furaš i dijete sa sobom .

Mi smo preživjeli 6,5 godina bez baka servisa, sami u Zagrebu, sa zahtjevnim karijerama, nemogućim radnim vremenom, i bebom pa poslije djetetom - i moram reć da je često ona ta koja je prevagnula okus dana na pozitivno, čak i kad je bilo neispavano i teško i na granici izdržljivosti - na kraju dana njeno beskrajno povjerenje u nas kao roditelje, ta neka kompatibilnost u obitelji koja je tako prirodna, a opet ponosna si na nju jer je i tvoj i tatin odgoj napravio tog malog dobrog čovjeka i okice koje te gledaju s ljubavlju i srećom i stvaraju sad neki svoj život, svoja prijateljstva, svoje uspomene.

Nas dvoje se jednako volimo, uhodali smo se nakon nekih 6 mjeseci, iako je slobode bilo manje, čini mi se da smo postali još čvršći partneri u životu - nema puno priče, preuzimaju se obveze tko kako stigne, improvizira se, povjerenje je još jače, nema previse nervoze jer samo smeta, i dijelimo još jednu veliku ljubav, na pogled se kužimo kad je mala u pitanju -

Sad stiže druga beba - i ajmo opet sve ispočetka . I nije mi bed, iako znam da će prvih par mjeseci uhodavanja biti luuuuudilo, kao i uvijek kad velike promjene dolaze.

[Lei]

Ako imas dobru logistiku oko sebe koja moze uskociti onda se zbilja ne mora previse toga promijeniti. Gledam nekoliko frendova, djecu fino puste bakama a oni odu na putovanja, druzenja, uzivaju, odmaraju, gustaju... meni je to SF. Meni se sve pretvorilo u to da uzivam i odmaram kad mogu obavit kupovinu namirnica *sama* i na miru. No znala sam da me to ceka i da ce mi se sve izokrenuti naopacke jer drugacije ne moze. Ono sto je mene iznenadilo i na sto zbilja nisam bila spremna su posljedice neispavanosti (mali ima 3.5 godine, jos uvijek se zna buditi nocu... dok je bio manji zudila sam za barem 3-4 sata sna u komadu) - kao da ti je netko napravio lobotomiju. Postanes zaboravan, smusen, cangrizav, depresivan... ma koma.

I ako nemas susretljivog poslodavca, onda to moze zbilja biti problem veliki... meni se neki dan dogodilo da me teta iz vrtica zove da odmah dodjem pokupit malog jer oni sumnjaju da bi mogao biti zarazan (guli mu se koza na jagodicama, ponekad se to javi kao posljedica streptokokne bolesti ali moj mali je zdrav). I nis.... morala otici po malog, odmah kod pedijatrica, ona se nasmijala i lupila pecat na ispricnicu "nije zarazan", dala nam tester a-derme da mazemo i vratila sam malog u vrtic (sto da nije bila u smjeni, kako bi opravdala dan-dan i pol izostanka dok ne dobijem famozni papir da dijete smije u kolektiv, a bolovanje ne mogu dobiti jer malom nije nista!?). I kako opravdati nagli i bespotrebni i nenajavljeni izostanak s posla u trajanju 2-3 sata (a nadoknadit van radnog vremena ne mozes jer vrttic radi samo do 16:30 i nema nikakve sanse da mogu ostat dulje ili doc ranije)!? Kod nekih zanimanja to uopce nije ni moguce, sto da sam kirurg usred operacije ili da radim na salteru nekom ili da sam u skoli/faxu usred nekog predavanja..... Zeznuto je ako nemas oko sebe nikoga tko bi mogao takve iznenadne stvari preuzeti na sebe. Ili npr mali dobije kozice i moras javiti na posao "mene eto nema iducih 2 tjedna na poslu". A o bajnim iznosima koje dobijes od drzave kad si na bolovanju ili porodiljnom da ne pricam

[vedra]

naravno da se sve promjeni, ali ne mora uopće biti sve tako komplicirano kako čitam sad.
kod nas spontanost nije bila problem, moja je bila beba za poželit. mogli smo s njom bilo gdje. i zbilja smo nas dve landrale po svuda. nešto na spontanosti smo izgubili kad sam se ja morala vratiti na posao. ali to je posao diktirao, a ne ona.
nisam je puštala nigdje na spavanju sve do skoro trećeg rođendana, izlazili smo mm i ja na smjene. družili smo se uvijek. frendove nisam izgubila zbog nje, nešto se malo manje viđamo, ali to sve nadoknadimo kad stignemo.
putujemo s njom, kampirali smo s njom već prvog ljeta kad je imala 7 mjeseci.
vodili smo je na skijanje. sama sam s njom letila avionom van već 2 puta, prvi put prije prvog rođendana.
čitam i dalje, dok sam bila na porodiljnom pročitala sam hrpetinu knjiga. trčim. radim. uživam.
jedino što nikako nemrem pregrmiti je činjenica da ne spavam. a velika sam spavalica. i dok nisam imala nju sam spavala obavezno 10-12 h dnevno. e pa sad živim na 4-5 sati isprekidanog sna, budim se u 5:30 zbog posla, a ne idem spavat prije ponoć-ponoć i po

[katjes]

nama je bilo užasno komplicirano toliko da smo sretni da je prošlo i ne namjeravamo ponoviti.
jer nije bila beba za poželjeti. jesmo putovali ali to je bila noćna mora, a ne putovanje. urlikanje u trajanju 2 sata. pa pauza. pa opet 2 sata urlikanja. ideš u grad- urliče. u šoping centar- urliče.
nije bila za nigdje. osim kad se zvijezde poslože.
bez pomoći sa strane, sve se svelo "daj sad ti dok ja ovo" a onda on: aj sad ti nju dok ja ono. prvi put sam nekamo išla bez nje kad je imala 8mj, na sat i pol fizikalna terapija. wooow.
i kod frizera smo išli utroje. jer ako bi ja sama išla ne bi stigla otići i vratiti se u manje od 3-4 sata (bez auta, busevi..). nikakva rekreacija, tečaj, ništa nije bilo izvedivo. jer muž dolazi doma oko 17-17i30 i onda bi to značilo da me do navečer nema, nit bi on išta stigao od nje, nit bi joj mogao dati mlijeko...

tako da jednostavno sam prekrižila cijeli svoj život i hobije, društvo, interesi, sve je ostalo po strani. odlazak u dućan je bio obavljen u grču. čeznula sam za najobičnijom stvarima. za tim da u miru proučim deklaraciju ili usporedim 2 proizvoda (jer bi se bila u kolicima ili nosiljci počela derati). ili odlazak u šoping onaj neki višesatni kad do iznemoglosti ideš po dućanima. čisto ropstvo. i sve je bilo komplicirano. šta će jesti, di će jesti, di presvuć ukakanu pelenu (a kakala je 7 put dnevno do svojih 18mj!), di dojiti (kad je vani kiša/snijeg/prejako sunce), di će spavati (a nije mogla spavati u kolicima ko svako normalno dijete).

zato sad (kad ima skoro 3ipol) sebično uživam u svemu. trenucima mira kad se sama igra. u mogućnosti da idem bilokamo. da se bavim svim onim što me zanima.
super je kad djetetu možeš reći: čuj, ja idem iza kuće, ako ti je dosadno dođi, ali obuci krokse. o lijepa o draga o slatka slobodo

[nuklea500]

Katjes, s tri i pol se to vec moze?
Super!
Jos samo dvije godine. :-)

Ali ja se najvise radujem vremenu kad pocne spavati preko noci u komadu.
Nocas me ubila. I sebe. Obje smo se polumrtve ustale..Svakih 10 min plac. Sad su izgleda zaista zubici u pitanju jer ni sokic na bocicu nece, a cijela celjust je otecena.
Samo da noci postanu vrijeme za odmor i meni dosta.

[Lei]

moze se ja se konacno mogu istusirari na miru, doduse ne mogu bas to rastegnuti na pola sata, ali sasvim dovoljno da operem kosu. malom kazem ti se igraj/gledaj crtice a ja sam u kupaoni, ako sto trebas slobodno dodji. i ostavim vrata poluotvorena da ga cujem. jednom mi je tako usao, popisao se i potegnuo vodu, pozdravio me i otisao nazad igrat se preporod u svakom slucaju

[katjes]

ma da. svakako da se može. i debelo prije 3ipol.

ta granica što te čini sretnim se stalno miče.
sad evo nekidan mi na trgu i ona hoće hraniti golubove a ja hoću brzinski kupiti nešto na placu. pa sam poželjela da je mogu ostavit na trgu, a da ja na brzinu skoknem.

jednom daaavno ne znam koje dobi je bila (1+) je počela u autu plakati voduuu vooduuu, a njena boca ostala u sklopljenim kolicima u gepeku. a mi u vožnji. i malo nam fali do doma, 10min. a l to je predugo za slušati kmezenje. a nezgodno sam stajati i sve to vadit van, otklapati..
a ja probala objasniti: joj nemamo vodicu. ali brzo ćemo doći doma, samo malo malo malo pričekaj. i ona zašuti. shvatila. jojjj bila sam presretna! wow kako je to supeeer. napokon imamo razumno dijete, juhuuu.

[curafina]

katjes kaže:

zato sad (kad ima skoro 3ipol) sebično uživam u svemu. trenucima mira kad se sama igra. u mogućnosti da idem bilokamo. da se bavim svim onim što me zanima.
super je kad djetetu možeš reći: čuj, ja idem iza kuće, ako ti je dosadno dođi, ali obuci krokse. o lijepa o draga o slatka slobodo

daaa,točno ovo..uživancija..i onda prekjučer popišam plus! a za prvo smo na 4postupka mpo išli! i točno 10 dana nakon što smo ustvrdili kako nam je krasno onaj gore se nasmijao... ma neka je ,proletit će i te 3 godine kao što su i ove.. al ovaj put ću pametnije. upoznati će našu dobru i dragu tetu čuvalicu na sat - dva i puno prije nego što se ja vratim na posao.