Bili smo vojnici...

[Akcija2]

Nisam bila vojnik ali imam jednu osobnu sliku iz rata i rado bih je podijelila s vama.

Bio je rat kod nas. Zaratilo se i oko Sarajeva. U to doba, otprilike, našla sam se na Siciliji u jednom predivnom elitnom turističkom centru smještenom na vrh sicilijanske obale.

Gledala sam seosku folklornu povorku i sjela na zidić pred crkvom.
Gužva. Turisti sa svih krajeva svijeta, svih boja i rasa.

Odjednom mi se učinilo da sam čula poznati jezik. Slušam malo bolje i čujem. Da. Dva muškarca koja sjede kraj mene govore naški. Jedan je drugoga nudio cigaretom sa onim snažnim sarajevskim naglaskom.

Okrenem se i pitam ih u smijehu, nevjericom, otkud su. Kažu iz Sarajeva. Eto, prvi su dan u Italiji. Iskrcali ih na Siciliji. Sarajevska filharmonija!!!

Vojnici, koje je neki talijanski manager skupio, izvukao iz Sarajeva da sviraju po Italiji u kampanji zvanoj " Spasimo djecu Ruande"
Ne znam jel mi to smiješno ili tragično. Smijem se.
Smiju se i oni ali nekako tužno.

Kažu, ne vjerujemo svojim očima. Sve nam čudno. U hotelu su nas ponudili svježim voćem. Jagodama. Pušimo talijanske cigarete. trebalo bi nam biti dobro, a mi se osjećamo tako izgubljeno.Nemamo putovnice. papire drži ta ekipa koja nas je angažirala. Ne znamo ni sami dokad i kuda ćemo sve ići, ni otkud mi ovdje.

Ponudila sam da izađemo naveče u vrt jednog od restorana. Kažu, prihvatili bi rado ali nemaju novaca,dali su im malo džeparca , za cigarete i to je sve, nemaju ništa, a kod nas nije normalno da ženska plaća
Kažem, ovog puta platiti ću ja Vi, drugi puta.

Sjedili smo tu večer pod sicilijanskim nebom, toplim ljetnim, u vrtu restorana gdje je svirala lagana muzika.

Pričali su mi o ratu. Intimne priče, a ja sam kroz njihove riječi osjećala kako im se topi neki led u očima.

Sjedili smo tako i promatrali prolaznike. I oni su mi, to večer, usred turističke vreve ljudi koji su bezbrižni šetali jednim od najelitnijih turističkih gradića Sicilije nesvjesni da se među njima nalaze ljudi koji još mirišu na rat i glad i strahote, pokazivali prstom u članove njihove Filharmonije.Kažu ovaj svira klavir. Ona violinu. On..... Sarajevska filharmonija.

Muzičari, ratnici, ljudi iz opkoljenog grada, koji su tu večer, prvu večer nakon što su ih izvukli iz okruženja, šetali pod toplim talijanskim ljetnjim nebom, ni sami ne vjerujući i ne snalazeći se, zbunjeni i nepovjerljivi, mirišući na rat.

Muzičari su mi pripovijedali o ratu, slušajući laganu glazbu u tom restoranu spominjali naslove glazbe koju smo slušali.
Pričali smo da kasno u noć.

Ne znam više što sve nismo filozofirali. I o ratu, i zašto se ljudi ubijaju, i kako je to utjecalo na njih, kako su izgubljeni, kako ne znaju ni tko su ni gdje su i zašto im je sad svaka trešnja važna, i sladoled od čokolade, i zašto je toliko važno biti slobodan i smiren i sjediti vani pod ljetnjim nebom bez straha od granate i kako ovi ljudi što sjede tu oko nas pojma nemaju o svemu tome...i kako mirišu ljudi koji još imaju ostatke mirisa rata u kosi, kostima, odjeći ..

Jedva smo se oprostili tu večer.Ja sam drugo jutro putovala.
Nikad se više nismo sreli
Samo sam jednom, ubrzo, doma dobila razglednicu, od njih dvoje, još iz Italije. Pisali su da im je to večer bilo jedno od večeri koje će zauvijek pamtiti.

I ja