Alkoholizam - problemi, iskustva, liječenje - opća tema

[misko1711]

~Scarlet~ kaže:

Prouči ovu temu. click

A zašto se ta osoba ne makne ako ju ova uništava?

nije svako danas u mogucnosti da se makne i dica su tu i sve, zanima me kako tu osobu hospitalizirat, kome se obratiti, imaju li neke udruge????

[Li La Malina]

uf, sestra alkoholičar.

pije u društvu, pije sama. često je pijana, nesuvisla, pravi gluposti... traje to godinama. mama luda od brige.

ima uputnicu za vinogradsku jer sam je jedva nagovorila da ode doktoru.

zanima me što dalje? dođemo u vinogradsku i što onda...?
meni se nekako čini najbolja opcija da je tamo zadrže jer živi sama i x puta pije sama... da joj bar tijelo očiste, znam da je dalje na njoj, hoće li se tome vratiti kad izađe.

zanima me gdje u vinogradskoj idemo i što tražimo? postoji li neki program da je zadrže mjesec ili tri? i ako imate neke linkove koji bi pomogli...

hvala.

[Otriježnjeni]

SuperQueer kaže:

ja mislim da je tuzno da nekom trebaju doktori i citava zajednica ukazat da ima problem, ako ti zivot koci zbog cuge onda stanes, mislim da je taj klub ljecenih cugera samo skretanje paznje na sebe, to se treba rijesit unutra sa sobom, nemoraju svi znat da te nesmiju ponudit cugom, mene bi toga bilo sram.

a ja mislim da ti stvarno nemas pojma o cemu pricas, ali drago mi je da ima i ovakvih pametnjakovica koji misle da nesto ne treba i da je potrebno samo stat, ali ti evo jednog ocitog primjera to ti je isto kao da stavis novu bospumpu na auto a nisi ga ozracio, radi ali trza, e tako i mi, jer kao i eloco i sam sam radio pauze ali tek sa klubom mi je doslo iz guzice u glavu, a to sto ne moraju svi znat je prica za se, pa bolje da svi znaju da si lijeceni nego da se smiju vidi budale napio se, jebem ti nas mentalitet, uh i onda se cudimo sto se ljudi tesko odlucuju na lijecenje, jebem ti tu sramota, a doma radimo psiho invalide od svoje djece koju smo mi stvorili, radimo djecu koja ce isto tako posrnuti, radimo djecu koja nece biti u stanju zapoceti kvalitetan zivot, radimo djecu koja ce isto tako krenuti krivim putem jer ne znaju za bolje, i sad mi opet reci da je ludost ic na klub,

[Otriježnjeni]

elloco kaže:

Evo i mene nakon dugo vremena...
Prije devet mjeseci sam se javio na alkohologiju, i od tada ništa nisam pio. Najviše me u svemu iznenadio dobitak vremena pa sam u početku bio malo zbunjen. Prije bih jedan dan proveo u birtiji, drugi dan na krepavanje, i tako par puta mjesečno, a nekad i tjedno. Prvog dana se ne bi ni sjećao, a drugi dan bi bio nesposoban za ikakvo normalno razmišljanje. I odjednom sve to vrijeme dobijem čist i bistar. Sad puno više vremena provodim sa ženom i sve dobro funkcionira. Počeo sam se intenzivnije baviti nekim hobijima i u tome je došlo do poboljšanja kvalitete pa sam neke svoje uratke prodao, a imam i narudžbe.
Pijem antabus i idem jednom tjedno na klub liječenih alkoholičara. Tamo si punim baterije da ne bi zaboravio što si opet mogu napraviti. I lakše mi je kad pričam s ljudima koji imaju isti problem kao i ja.
Malo me iznenadilo kako je okolina dobro prihvatila to što idem na liječenje. Većini ljudi s kojima provodim više vremena sam rekao o čemu se radi. Nitko me ne nudi alkoholom i svi su se već navikli, a prošlo je samo devet mjeseci.

Otriježnjeni, drago mi je da si dobro. I meni isto nekad padne na pamet. Nekad kad vidim ekipu na šanku znam da bih se prije i ja s njima sigurno napijao. Kad ih vidim mamurne drugi dan, sretan sam jer mi se to više ne događa. I više se ne moram sramiti zbog nečega što sam rekao ili napravio..

kronerica9, u potunosti se slažem. Jedan put sam prestao piti skoro dvije godine. Ali samo nisam pio. Nisam znao kako raditi na sebi i što sve treba mijenjati. Sad pomažu iskustva doktora, pacijenata i članova obitelji koji se sastaju na klubu. Meni bez njih ne bi išlo...

OHOOO, IDEMO NA BOLJE, SAMO TAKO NASTAVI, svakim danom apstinencije se dogadjaju nove trijezne stvari, svakim danom nam je bolje a i nasoj obitelji, i svaki dan radi na sebi jer po meni previse je alkohol ostavio traga na nasim osobnostima a to je sad pravo vrijeme da se i to promjeni i da postanemo pravi muzevi a i prijatelji ustvari sve ono sto smo nekad zabrljali, barem ja to tako gledam, a i uspijeva mi, jest istini za volju da to ide puzevim korakom mijenjanje navika... ali nismo ni pili jedan dan, zato nema ni izlijecenja preko noci, a okolina ko okolina netko prihvati netko ne prihvati, oni malo bezobrazniji nece ni prihvatit jer nas uspjeh smatraju svojim neuspjehom jer nam ide dobro a prijatelji ko prijatelji, njima je i onako drago, to ti isto kad te pitaju kako si? uvijek reci da si dobro, jer kome je stalo njemu ce bit drago, a kome nije njemu i nece i opet dobro jer si ga pogodio sto ti je dobro,

[Otriježnjeni]

elloco kaže:

Evo i mene nakon dugo vremena...
Prije devet mjeseci sam se javio na alkohologiju, i od tada ništa nisam pio. Najviše me u svemu iznenadio dobitak vremena pa sam u početku bio malo zbunjen. Prije bih jedan dan proveo u birtiji, drugi dan na krepavanje, i tako par puta mjesečno, a nekad i tjedno. Prvog dana se ne bi ni sjećao, a drugi dan bi bio nesposoban za ikakvo normalno razmišljanje. I odjednom sve to vrijeme dobijem čist i bistar. Sad puno više vremena provodim sa ženom i sve dobro funkcionira. Počeo sam se intenzivnije baviti nekim hobijima i u tome je došlo do poboljšanja kvalitete pa sam neke svoje uratke prodao, a imam i narudžbe.
Pijem antabus i idem jednom tjedno na klub liječenih alkoholičara. Tamo si punim baterije da ne bi zaboravio što si opet mogu napraviti. I lakše mi je kad pričam s ljudima koji imaju isti problem kao i ja.
Malo me iznenadilo kako je okolina dobro prihvatila to što idem na liječenje. Većini ljudi s kojima provodim više vremena sam rekao o čemu se radi. Nitko me ne nudi alkoholom i svi su se već navikli, a prošlo je samo devet mjeseci.

Otriježnjeni, drago mi je da si dobro. I meni isto nekad padne na pamet. Nekad kad vidim ekipu na šanku znam da bih se prije i ja s njima sigurno napijao. Kad ih vidim mamurne drugi dan, sretan sam jer mi se to više ne događa. I više se ne moram sramiti zbog nečega što sam rekao ili napravio..

kronerica9, u potunosti se slažem. Jedan put sam prestao piti skoro dvije godine. Ali samo nisam pio. Nisam znao kako raditi na sebi i što sve treba mijenjati. Sad pomažu iskustva doktora, pacijenata i članova obitelji koji se sastaju na klubu. Meni bez njih ne bi išlo...

hahhahham, ovo nisam komentiro, jel sad vidis koliko imas slobodneg vremena, kako ti se ono nigdje ne zuri, kako ides doma na vrijeme a ne zato sto to ti zena trazi nego jednostavno sto je to tako, jer te ne privalci ostajanje na pivici, joj sta nam je piva napravila, jos ces vidjet nakon nekog vremena dok se zivotne navike promjene, i dok se steknu neka nova lica u zivotu.... ali o tom potom, sve u svoje vrijeme

[Otriježnjeni]

nimarmat kaže:

Evo i mene, dragi ljudi i nadam se da još netko prati ovu temu.
Mene zanima, budući da sam listala forum, a nisam našla nikakve odgovore (nemojte zamjeriti ako je nešto promaknulo), nešto o pravima alkoholičara; invalidske mirovine, naknade za skrb, socijalne pomići i to.
Moj otac se trenutno nalazi na Ugljanu i liječi se od kroničnog alkoholizma.
U svojim alkoholnim danima pratile su ga bolesti jetre, ostao je bez primanja,
zaradio epilepsiju, nekoliko puta završio na psihijatriji...i opet se vraćao čaši.
Kako je završio na socijali, često je po selu kopao i radio (koliko je to mogao) za čašu vina ili vrlo malen novac...
Danas, potpuno zdravstveno uništen nije sposoban više ni za što... Kako nisam materijalno potkovana da ga sama uzdržavam ili da mu plaćam dom kad se vrati s liječenja, imam želju da mu sredim invalidsku mirovinu, jer čovjek više nije sposoban raditi niti se sam uzdržavai, a do njegove starosne mirovine treba proteći još punih 15 godina.
Zanima me kakva su socijalna prava za skrbnika, kakav je postupak, kako do mirovine i slično... molim da mi pišete svoja iskustva jer ne znam odakle bih počela tražiti.
Samo da napomenem, tata je imao 17 godina staža kod nas i 2,5 god u Njemačkoj, pa me na temelju toga zanima, koliku bi mirovinu na osnovu toga mopgao dobiti; otprilike. Hvala unaprijed!!

ja koliko se razumijem za invalidsku mirovinu uvijek ima mjesta, ali posto je ona uzrokovana alkoholom, daj boze da se tu da ista sredit prije navrsavanja godina, ali potrazi savjet kod njegovog doktora jer su oni ti koji nekoga salju na procjene za invalidski i ostalo tj oni to moraju znati i cijelu proceduru oko toga, i oni bi vas trebbali uputiti na pravo mjesto, a ako vas doktor to ne bude znao onda idete po abecednom redu, jer to nije malo godina za mirovinu, minimum je 15 ja mislim,

[Otriježnjeni]

tintilinic100 kaže:

Treba vidjeti zašto pije.
Kakvi su odnosi unutar obitelji.
Da li ga poštuju svi ukućani, da li ga žena poštuje i sl.
Pijanstvo je bijeg od stvarnosti ....i on bježi od nečega.
znam o čemu pričaš, ali nista nećeš postići prijetnjama ili silom.
Njemu nešto nedostaje u životu ...
Ili ga nešto smeta ....trust me.

Sent from my HD2 using Tapatalk 2

njemu nedostaje KANDJIJA, ili ti ga dobar degenjek kako bi stari rekli, nema tog razloga koji opravdava pijenje (osim svadbe) to je ono pod mus, a to su price za malu djecu da se bjezi, bjezim pa upadnem u jos vece sranje, kao npr ja, posvadjo se sa zenom, pobjego od zene napio se i u bankinu sa autom, pametno nema sta, ujutro glava boli, auto na vuci ja u policiji na trijeznjenju, (auto plus popravka plus vozacka cirka 20000 kuna,)pravi bijeg, skoro pa ko iz alkatraza, ako grijesim ispravite me, ali mislim da to nema veze s bijegom nego najvise sa egoizmom, ja samo ja i ja, i samo je to bitno, jer j... covika koji se napije kad mu se nesto ruzno dogodi, napije se kad je sve ok, tu mislim na svadbu... mogo bi cijelu vecer pisati o ovom BIJEGU, i opet nebi zavrsio,

[alohae]

Eto moja priča:
https://www.forum.hr/showpost.php?p=4...6&postcount=22

trebao bih pomoć.
onom kome se ne čita cijeli post, bilo mi je teško priznati, ali počeo sam gledati Dextera i kako se on prijavio u klub, i kako je to dio života.
da skratim priču. jesam li ili nisam.
u zadnjih 3 i pol mjeseci policija me uhvatila 4 puta mrtvog pijanog vani.
dva puta u Varaždinu, dva puta u Zagrebu.
jednom me nisu priveli samo zbog alkoholiziranosti već i zbog toga jer sam se posvađao sa zaštitarima koji su zatvorili klub a ja ostao na teresi pa mi nisu dali jaknu. onda sam imao "samo" 2.2 promila u sebi.
znaći 4 puta me privela policija u alkoholizarnom stanju u zadnja tri mjeseca.
mislim da je to problem.
samopomoći nema, dao sam si mjesec dana da se sredim, nisam uspio, opet bio uhvaćen od policije.
pa volio bih ako mi netko može poslati na PM ili ovdje objaviti kojim putem krenuti i gdje potražiti pomoč.

ps.
ovaj post sam napisao pijan, toliko da znate.
e da i tokom odvikavanja moram ostati funkcionalan jer ovisim sam o sebi, tako da nemogu ići kroz zatvoreno odvikavanje, nemogu biti hospitaliziran.
upravo otvorio novu pivu, još samo večeras, onda se čistim, onda ću biti OK.
biću ku**c OK, ubiti ću se prvom prilikom, i nemogu to sam riješiti.

[kronerica9]

Odakle početi i što sve reći?
Ne bi puno ulazila u dubioze tko je alkoholičar, koja je točna definicija i koja su mjerila, nebitno je. Svjestan si da ti alkohol treba, da ti predstavlja problem i ono još bitnije svjestan si da ne možeš sam - to je ono najvažnije. Kod ovisnosti je problem ta promjena ponašanja do koje dođe - navikao si svoje tijelo i mozak da svaku emociju utopiš u alkoholu - to je jače od tebe. Ne želim ti ništa uvjetovati niti te tjerati, samo bi ti htjela ukazati kako odlazak u klub lječenih alkoholičara nema nijednu lošu stranu. Mnogi ljudi imaju predrasude prema klubu, neke imaginacije u glavi kako bi to trebalo izgledati, kako sjede svi u krugu i onda netko kaže: ja sam N.N. i ja sam alkoholičar i onda svi plješću. Ne ide to tako, al nije ni strašno. Kad već vidiš da ne možeš pomoći sam sebi dopusti da ti drugi pomognu, a to mogu baš članovi kluba i terapeut, jer su upoznati s ovisnošću i jer znaju načine kako ti pomoći, a i imaš ljude tamo koji godinama apstiniraju i liječe se i mogu ti služiti kao primjer uspjeha. Otiđi na klub, raspitaj se odmah sutra i daj si vremena da se prilagodiš, daj klubu kao zajednici šansu. To je najmanje što možeš..i sretno

[alohae]

kronerica9 kaže:

Odakle početi i što sve reći?
Ne bi puno ulazila u dubioze tko je alkoholičar, koja je točna definicija i koja su mjerila, nebitno je. Svjestan si da ti alkohol treba, da ti predstavlja problem i ono još bitnije svjestan si da ne možeš sam - to je ono najvažnije. Kod ovisnosti je problem ta promjena ponašanja do koje dođe - navikao si svoje tijelo i mozak da svaku emociju utopiš u alkoholu - to je jače od tebe. Ne želim ti ništa uvjetovati niti te tjerati, samo bi ti htjela ukazati kako odlazak u klub lječenih alkoholičara nema nijednu lošu stranu. Mnogi ljudi imaju predrasude prema klubu, neke imaginacije u glavi kako bi to trebalo izgledati, kako sjede svi u krugu i onda netko kaže: ja sam N.N. i ja sam alkoholičar i onda svi plješću. Ne ide to tako, al nije ni strašno. Kad već vidiš da ne možeš pomoći sam sebi dopusti da ti drugi pomognu, a to mogu baš članovi kluba i terapeut, jer su upoznati s ovisnošću i jer znaju načine kako ti pomoći, a i imaš ljude tamo koji godinama apstiniraju i liječe se i mogu ti služiti kao primjer uspjeha. Otiđi na klub, raspitaj se odmah sutra i daj si vremena da se prilagodiš, daj klubu kao zajednici šansu. To je najmanje što možeš..i sretno

hvala
prošao sam odvikavanje od marice kroz sustav.
i znam da nije kao na filmu i znam da puno njih nije briga ali proći kroz pakao alkohola naletio sam na puno ljudi koje je briga..
znam da su tu..
naš koji je osjećaj doći pred vlastitu majku, ono da vidiš familiju, skuha ti ručak..
a ti nemožeš uzeti žlicu, vilicu u ruke a da ti se ne tresu i onda otiđe jer to nemože gledati,
i onda otiđe nekud, ono obiteljsko putovanje i plaćam cestarinu sa karticom, a meni se ruke tresu, i gleda mene,
zažmirila na to, emocionalno se odvojila od nas, nije to mogla podnjeti...
vidjeti sina u takvom paklu i nemoći učiniti ništa..
ja sam uzrok tome i moj alkohol.

ps.
otac joj bio alkos dobro zna što je to, i sada gleda vlastitu krv i nemože učiniti ništa.

[dunjaranka]

alohae kaže:

hvala
prošao sam odvikavanje od marice kroz sustav.
i znam da nije kao na filmu i znam da puno njih nije briga ali proći kroz pakao alkohola naletio sam na puno ljudi koje je briga..
znam da su tu..
naš koji je osjećaj doći pred vlastitu majku, ono da vidiš familiju, skuha ti ručak..
a ti nemožeš uzeti žlicu, vilicu u ruke a da ti se ne tresu i onda otiđe jer to nemože gledati,
i onda otiđe nekud, ono obiteljsko putovanje i plaćam cestarinu sa karticom, a meni se ruke tresu, i gleda mene,
zažmirila na to, emocionalno se odvojila od nas, nije to mogla podnjeti...
vidjeti sina u takvom paklu i nemoći učiniti ništa..
ja sam uzrok tome i moj alkohol.

ps.
otac joj bio alkos dobro zna što je to, i sada gleda vlastitu krv i nemože učiniti ništa.

strašno. ja sam zamrzila alkohol jer sam toga imala u obitelji...a sad mi još i dečko ima problema s pićem...

[alohae]

postao sam funkcionalni alkoholičar.
živim sam, radim dva posla. tri mjeseca sam već mortus i još nisam dobio otkaz. kad mi počnu srati zbog mojeg rada, ja im steram njhove mane i onda se povuku.
mislim ja još uvijek nisam dobio nigdje otkaz, danas moj nadređeni počeo srati kako se zadnjih tjedana slabo radi, ja mrtav, svaki dan, na to mu odgovorim da je to njegov stil rada.
kažem mu i stručnu definiciju njegovog stila rada i da ja tu ništa nemogu.
lagao sam, mrtav sam pijan pa nemogu raditi ko i inaće, a opet sam bio u pravu, to mu nebi rekao da sam bio trijezan.
ja stvarno neznam što dalje, cura mi tu predložila da idem u AA ali neda mi se jebati sa kronerima jer ono ne cugam sto godina samo par mjeseci.
nedavno me jedan od poslodavaca jebo gdje sam nestao, nisam nigdje nestao, samo sam mrtav pijan, to mu naravno nisam rekao već mu pijan poslao poruku uplati mi 4000kn da nastavim raditi. i pazi lika on uplatio.

mislim ja trenutačno mogu funkcionirati, ali to mi nije život, želim stan u ZG, želim apartman na moru, ali sa ovim stanjem gdje sam ja sam brrrrr, baš se podrignuo i razmišaljam kako da naručim taksi da odem po nove pive.

mislim ono reći postao sam funkcionalni alkoholičar.

e da i još mi nije jasno kako nisam dobio ban na forumu, dobio sam nekoliko opomena, ali ono stvarno sam se trudio da dobim ban a i to mi teško.
nema veze malo cuge će to popraviti.

[alohae]

i dosadno mi biti pijan, to me možda izvuće, ja imam stvarno nizak prag dosade pošto sam takav kakav jesam.
neznam kako se drugi izvukli upoznao sam dosta alkoholičira za koje ono što radim je dječji vrtić.
jedini problem kad se otrijeznim onda mi isto dosadno, nije problem samo kad sam pijan.
ali mislim da sam i to riješio, ujutro work out kardio navečer anaerobna aktivnost.
moram se jednostavno rasturati da bi ostao čist, ali rasturati se cijelo vrijeme.

i jedino mi drago što sam zbog cuge postavio poslodavce na mjesto, nemam im snage išta trijezan reći ipak daju paru, daju posao, daju kruh.
još da su znali da razgovaraju sa mnom dok sam mrtav pijan sumnjam da bi dobro prošlo, sreća što radim online.

e da a ono najvažnije rasturati se jer to želim a ne da bi ostao trijezan.

ps.
javim se kad se otrijeznim...
u zadnja tri dana nije bilo trijezne sekunde..

[lomax22]

Da li je moja cura alkoholicar?

Mozda pretjerujem,ali svakako je sklona alkoholu pa bi htio cuti koliko je to ozbiljno. Ona ima 31 god, zavrsila fax,inteligentna,dobar posao ,dobro zaradjuje,zivi sama i odlicno izgleda . Voli provod i svaki vikend se napije, u gradu mora popiti min. 5-6 pica, ne vidi se na njoj da je pijana i nikad ne pravi budalu od sebe. Volim i ja da popijem vikendom ali za njeno drustvo sam mala beba vrte ture a ja ni ne stignem da popijem. Kada idemo na pice preko tjedna uvijek popije pivo. I doma voli da popije pivo illi vino min. jednom tjedno. U frizideru ima rakiju koju joj je poslao tata. Obicno prije izlaska popije casicu dve. Sve njene prijateljice vole da popiju. Bar 2put mjesecno ide na poslovne vecere sa kojih se vraca pod gasom. Jednostavno u svakoj prilici kada se negdje sjedne popice alkoholno pice.
Sa njom sam u vezi 6 mjeseci, jos na pocetku mi je zapalo za oko kad smo se dogovoril da se vidimo na kavi u 11 ujutro,ja narucim kavu,a ona pivo i poslije toga ode sa frendicom na jos jedno. Ok mozda voli pivo,nisam neki konzervativac,medjutim kasnije je pocelo da mi bode oci.
Razgovarali smo na tu temu. Ona to sve shvaca kao dio zabave i provoda,normalno je da se popije kad se ide u grad. I to njoj nije nista cudno i lose,kaze da i sa mamom popije pivo,kao voli (mama zna za njen nacin zivota i kao sve kul).Uglavnom ne zabrinjava je to.

Prije neki dan donese iz ducana dvije konzerve i daje meni jednu,kazem ne ja cu caj ,popije ona obadve i vidim nije joj bilo pravo ,shvatila je to kao kritiku. Meni se stvarno nije pilo pivo.
Stalo mi je do nje,dobra je osoba, ne zelim da zaglibi u alkohol,a i meni licno to pocinje da smeta.

Kazite mi da li pretjerujem?

[Otriježnjeni]

StaklenoCarstvo kaže:

Kako vas samo nije sram to pitati gdje tražiti pomoć? kod alkoholizma je veliki problem što alkoholičarima se nudi piće doslovno na svakom koraku, zašto ljudi misle da je u redu istovremeno ići se liječiti u neku udrugu, a istovremeno se nitko ne pita da li je to normalno kad ti netko stalno nudi čašicu rakijice kad si u gostima?! Ljudi bi trebali isto malo shvatiti da se udruge financiraju iz državnog proračuna, od novca poreznih obveznika. Jedna od takvih je npr. udruga psihijatrice Tatjane Bakula Vlaisavljevic u Slavonskom Brodu. Predsjednici takvih udruga dok istovremeno rade kao doktori ili psihijatri, uz to još istovremeno dobivaju plaću zato što su na čelu takvih udruga, to je samo njihov osobni interes. Osim toga ona je zbog svojih "velikih zasluga" još i poprilično zastupljena u medijima, npr.televizijska gostovanja.Pa ta žena kad priča ne zna sastaviti dvije normalne rečenice,kao da je skroz nepismena i neobrazovana. Bilo bi najbolje da se isto gledaju osobne financije pa onaj tko ima novaca neka si plaća liječenje kao što se plaća u Americi.

ne mogu ovo presutit, tko si ti uopce da postavljas pitanja tko je tko ovdje, molim te lijepo, odakle ti pravo da pljujes po necemu o cemu ocigledno nems pojma, jel znas uopce sto je KLA, koje su mu obveze, i bla bla, jel znas uopce sto znaci pomoci jednoj obitelji samo jednoj obitelji da konacno nakon 10, 20 30 god, alkohola i svih onih ruznih stvari koje idu uz alkohol da se stanje popravi da djeca dobiju paznju koju zasluzuju, i citaju ci opet tvoj post, vidim da si falila temu zato ne smetaj, a za sve ostalo obrati se Linicu on ce ti najbolje objasniti kako to netko zaradjuje i blabla, i za novce nek plati tko ima nedo bog da ti se dogodi ovako nesto u obitelji jer ocito nije pa si gospoja savrsena pito bi te ja jel bi se onda ovako ponasala

[Otriježnjeni]

Zombika kaže:

Oh Bože sve sam to prošla, i sad sjedim za kompom sa svojih 28 godina i pijem....ukoliko nekog zanima kako je gdje, Vrapče, Jankomir, Vinogradska neka pita mene..... a LJUDI moji vjerujte da me negdje vidite, ne bi ni u snu pomislili da sam alkos već oko poduže....jebena depresija...što ona započne, alkohol završi

depresija se manje vise uspjesno lijeci pogotovo ako joj se zna razlog, alkoholizam se lijeci vremenom, sto vise vremena prodje bolje je, kad krenes apstinirat od alkohola najbitnije je da vrijeme u apstinenciji iskoristis za sredjivanje sebe kao osobe, da ne bude ne pijem i dobro, a ne radit na sebi-nije nikad urodilo plodom i nece, zato ti i jest to sto si bila po svim ustanovama ali bez rezultata, jaka volja i svaki dan radit na sebi, trazi lijepe stvari u zivotu, neku novu zanimaciju, od depresivnih stvari se maket, i naravno naci neku jaku osobu koja ce te u svemu tome pratit, i moras uspjeti,

[Otriježnjeni]

SuperQueer kaže:

ja mislim da je tuzno da nekom trebaju doktori i citava zajednica ukazat da ima problem, ako ti zivot koci zbog cuge onda stanes, mislim da je taj klub ljecenih cugera samo skretanje paznje na sebe, to se treba rijesit unutra sa sobom, nemoraju svi znat da te nesmiju ponudit cugom, mene bi toga bilo sram.

meni je tuzno ovakve postove citat, da ne moze bit tuznije samo se nadam da neces iskusiti alkoholizam na svojoj kozi, pa bi tek onda vidjela sto je tuga, ali i ti pripadas u onu skupinu bolje bit i alkoholicar nego lijeceni trezvenjak, i molim te procitaj stogod strucno o ovoj temi, procitaj pricu djece od pijanih roditelja,itd itd, pa onda pisi na ovoj temi,

[Otriježnjeni]

lomax22 kaže:

Da li je moja cura alkoholicar?

Mozda pretjerujem,ali svakako je sklona alkoholu pa bi htio cuti koliko je to ozbiljno. Ona ima 31 god, zavrsila fax,inteligentna,dobar posao ,dobro zaradjuje,zivi sama i odlicno izgleda . Voli provod i svaki vikend se napije, u gradu mora popiti min. 5-6 pica, ne vidi se na njoj da je pijana i nikad ne pravi budalu od sebe. Volim i ja da popijem vikendom ali za njeno drustvo sam mala beba vrte ture a ja ni ne stignem da popijem. Kada idemo na pice preko tjedna uvijek popije pivo. I doma voli da popije pivo illi vino min. jednom tjedno. U frizideru ima rakiju koju joj je poslao tata. Obicno prije izlaska popije casicu dve. Sve njene prijateljice vole da popiju. Bar 2put mjesecno ide na poslovne vecere sa kojih se vraca pod gasom. Jednostavno u svakoj prilici kada se negdje sjedne popice alkoholno pice.
Sa njom sam u vezi 6 mjeseci, jos na pocetku mi je zapalo za oko kad smo se dogovoril da se vidimo na kavi u 11 ujutro,ja narucim kavu,a ona pivo i poslije toga ode sa frendicom na jos jedno. Ok mozda voli pivo,nisam neki konzervativac,medjutim kasnije je pocelo da mi bode oci.
Razgovarali smo na tu temu. Ona to sve shvaca kao dio zabave i provoda,normalno je da se popije kad se ide u grad. I to njoj nije nista cudno i lose,kaze da i sa mamom popije pivo,kao voli (mama zna za njen nacin zivota i kao sve kul).Uglavnom ne zabrinjava je to.

Prije neki dan donese iz ducana dvije konzerve i daje meni jednu,kazem ne ja cu caj ,popije ona obadve i vidim nije joj bilo pravo ,shvatila je to kao kritiku. Meni se stvarno nije pilo pivo.
Stalo mi je do nje,dobra je osoba, ne zelim da zaglibi u alkohol,a i meni licno to pocinje da smeta.

Kazite mi da li pretjerujem?

NE PRETJERUJES, sto jest jest, previse je to pića, sad jest zabava, samo svakoj zabavi dodje kraj, tako ce i tom, a to sto je zensko nemoj da te zavara, jer nisu ni zene imune na bolest koja se zove alkoholizam, ima godina taman da si zezne zivot uuu, a i godina za napravit od svog zivota nesto onoooo, moj ti je savjet pokusaj je nekako potaknut da malo razmisli jel to ok, a to sto su i njene prijateljice takve to nema veze ne mora ona bit, ima na netu raznih testova koji mogu stimulirati nekoga da se malo preispita u vezi svog ponasanja, npr sto me cini alkoholicarem, ja ih ispunio i nakon 5 pitanja znao sam, a do kraja testa... ostavit cu za sebe, uglavnom ne daj se, i ne odustaj,

[Eugenio]

Drage forumašice i forumaši. Ovdje postavljam prvi post na forumu što već samo po sebi dovoljno kazuje. Nisam pročitao cijelu temu od početka pa do kraja već sam ju letimično ''prolistao''. Kako je naslovljena: problemi, iskustva, liječenja, tako, budući da vjerujem da su iskustva individualizirana vjerujem da neće biti dosadnih ponavljanja.

Pokušat ću biti sažet (koliko je to moguće) i primarno fokusiran na problem alkoholizma. U suprotnom namjeri odlučio bih se pisati roman.

Imam 32 godine i alkoholičar sam. Da imam ozbiljan problem s ovisnošću (politoksikomanija) bilo mi je jasno već sa 18 godina, a da razvijam ovisnost o alkoholu postalo mi je jasno sa 19 godina kada sam iz rodnoga grada otišao raditi u inostranstvo. Takva odluka bila je uvjetovana mojom željom da se maknem iz nezdravog društva i pakla s različitim vrstama droge. Kako to obično biva jednu ovisnost zamijenio sam drugom. Iako to nije posve točan opis. Točnije bi bilo kazati da je droga pala u drugi plan, a da sam postao predominantno alkoholičar. Nakon godinu i pol dana vraćam se u rodni grad kao kompletni alkoholičar. Prošao sam fazu sve veće tolerantnosti te se ustoličujem na ravnoj crti. Nakon dva do tri mjeseca danonoćnog drogiranja i pijenja i za moju staru ekipu (koja je bila sve negoli normalna) postao sam radikalan. Odlazim u Zagreb u psihijatrijsku bolnicu Jankomir. Stjecajem nesretnih okolnosti ne bivam smješten na odjel za alkoholizam i druge ovisnosti već na malo žešći odjel. Kako sam poricao da sam u psihozi, tj. pokušao sam artikulirati (koliko je to bilo u mojoj moći) da ako jesam u psihozi onda sam u egzogenoj psihozi, izazvanoj, dakle, samom činjenicom da sam drogiran. Nisam se ni okrenuo, a već sam primao injekcije (haldol+akineton+prazine [400mg!]+normabel+ladiomil: terapija se mijenjala, ali da ne ulazim sada u detalje…). I postao zombi. Gledajući u retrospektivi to mi je bila jedna od ponajvećih životnih grešaka. Trebao sam otići u komunu ili donekle doći sebi pa otići u Jankomir na odjel za alkoholizam i druge ovisnosti. Kako se u to sve skupa uključila i moja obitelj koja (pogrešno, ali dobronamjerno) je svašta izmislila nebili po nekom formalno-pravnom ključu tu trebao ostati, tako se stvar zakomplicirala. Po tom ključu. Nakon nekog vremena ipak uspijevam izaći iz bolnice zahvaljujući tomu što sam prokužio kako funkcionira psihijatrijski sustav. Pitaj boga kako li sam pod tom silnom količinom lijekova išta prokužio.

Ostajem u Zagrebu, iznajmljujem podstanarski stan. Skidam se sa lijekova. I da. Pijem konstantno te povremeno, a ponekad i češće se drogiram. Pronalazim različite poslove, okupacije, koje na različite načine gubim i prije negoli ih sam kako spada započeo. Moj podstanarski stan, i stan moje tadašnje prijateljice iz rodnoga grada, postaju svojevrsni kolodvor kroz koji prolaze šaroliki likovi. Počevši od prijatelja koji s Juga bježe od problema (mahom ovisnici o heroinu), do tranzitnog mjesta: zatvor-sloboda, slučajnih prolaznika… sve mahom likovi promašenih i tužnih sudbina. Teške boje. U tom koloritu prolaze neke tri, tri i pol godine. Iako sam se u tom periodu drogirao, svim i svačim, ''zahvaljujući'' alkoholu nisam se nikada navukao na heroin jer sam ga u dovoljnim vremenskim razmacima uzimao.

Odlazim natrag u rodni grad. Užasnut činjenicom da mi nikako ne uspijeva poći za rukom ostaviti se alkohola i užasnut cjelokupnom životnom slikom u jednoj od žutih minuta razbijam pivsku bocu i režem sebi vene. Završavam na plastičnoj kirurgiji i nakon razgovora s psihijatrom tamo i ostajem. Ako me išta naučilo prvotno iskustvo s psihijatrijom to je da im valja reći ono što žele ćuti. Nakon toga vraćam se u Zagreb, te dobrovoljno i trijezan odlazim u dnevnu bolnicu za alkoholizam. Odrađujem po programu predviđena tri mjeseca. Tada je dnevnu bolnicu vodio dr. Ante Orešković kojega sam od starta smatrao ego manijakom (na stranu njegovo znanje). Možda je on objektivno gledajući okej ali kako li se ono kaže: ili s osobom klikneš ili ne. Kako se mi nismo mirisali dobro tako su ta tri mjeseca prošla u mojoj konfrontaciji s njim i njegovoj sa mnom. Uzalud protraćena tri mjeseca. Nastavljam piti.

U svojoj dvadesetšestoj upisujem fakultet što označava bitnu prekretnicu u mom životu. Malo po malo se distanciram od pređašnjeg socijalnog miljea i zamjenjujem ga studentskim životom. Upisujem ona dva smjera koja sam oduvijek volio. Naime, oduvijek sam volio čitati i pisati. Usputno radim kojekakve posliće, te osjećam da mi život ipak dobiva neku podnošljiviju formu. Droga je iza mene. No, međutim, i dalje pijem. Po pseudodipsomanskom ključu. Od novih prijatelja tu činjenicu uspješno skrivam. Iako mi je život postao podnošljiviji u odnosu na prijašnji jako me iscrpljuju dipsomanske epizode i stalna želja da se ostavim alkohola koju ne uspijevam ispuniti. Pokušaji i pogreške. Nakon dvije, dvije i pol godine unutar mjesec i pol dana završavam tri puta u bolnici zbog akutne opitosti. Treći put u detoksikacijskom odjeljku odjela za alkoholizam i druge ovisnosti u Jankomiru. Nakon triježnjenja razgovaram s dr. Ninom Mimicom (tada bio specijalizant – danas se više ne bavi alkoholizmom) koji na mene ostavlja izrazito dobar dojam. Predlaže mi da ostanem i da se sredim. U konzultaciji sa samim sobom i s tadašnjom djevojkom odlučujem ostati. U tom trenutku, toliko umoran od alkohola i toliko umoran od svega, čvrsto donosim odluku o prestanku pijenja. Ne znam kako to da opišem – doživio sam kao neku vrst prosvjetljenja (ne religijskog karaktera): i bio sam siguran – to je to. Nema više alkohola. Djevojka me posjećivala na odjelu i kako mi je kasnije rekla tek tada se zapravo zaljubila u mene. Mnogo mi je značila. Nakon izlaska iz bolnice vraćam se na studij i odlazim u klub liječenih alkoholičara. Od terapije pijem jedino 10 mg. Normabela. Nakon što mi je počeo drugi semestar odustao sam od odlazaka u klub jer mi je tadašnji termin bio u koliziji s obveznim predavanjem. Možda je to bila pogreška ali ja to tako nisam doživljavao jer sam osjećao po prvi puta istinsku snagu i odlučnost. Ovaj put alkohol ni pod cijenu smrti. U svim segmentima života doživljavam renesansu svih osjeta. Najbanalnije stvari poput odlaska u zubara, a da prije toga nisam popio, doživljavam kao uspjeh. A da ne govorim kakav mi je bio osjećaj voditi ljubav posve trijezan. I mali milion takvih malih – velikih stvari. Čak i loše okolnosti koje su mi se znale namjestiti sam doživljavao kao blagoslov, kao nešto novo s čim se suočavam, ovaj put svjestan i trijezan. Ugrubo kazano imao sam osjećaj da sam napokon počeo živjeti punim plućima. Nakon pola godine trijeznosti ostavljam tadašnju djevojku jer sam se zaljubio u drugu s kojom sam i krenuo. Bio sam tri i pol godine trijezan. Unutar tog vremena upisao sam dva diplomska studija. U međuvremenu radio. Prilično uspješno jedno i drugo. Nakon položenih svih ispita na oba dva fakulteta prosjek mi je iznad 4.5. Konačno sam i financijski dobro stajao, zahvaljujući ponajviše činjenici da sam se dokopao maloga stana u Zagrebu (doduše, pola godine prije apstinencije). Od te tri i pol godine trijeznosti hodao sam s djevojkom tri godine, od koje smo dvije godine živjeli zajedno. Proputovali smo pola svijeta. I dijelili naše unutrašnje svjetove. Ona je znala za moju prošlost. Dapače, ja nisam ni htio krenuti s njom prije no što joj to kažem nebili joj ostavio vremena da odluči može li se nositi s tim. Držao sam to poštenim potezom. Sada kada gledam unatrag žao mi je što nismo pričali više o tom jebenom alkoholu i što ja nisam uvidio da moj liječeni alkoholizam nije samo moj ''problem'', već jednako tako i njen. A bio je to ''problem''. Jer unatoč toj mojoj renesansi ''problema'' je bilo. Osobito nakon prve godine trijeznosti. Stavljam tu riječ u navodnike jer zapravo to ne bi trebao biti problem, ali jest, ako se ima u vidu socijalni kontekst i činjenica da je ona sedam godina mlađa od mene. Neću duljiti o ovomu: dovoljno je spomenuti da mi je ponekad bilo ili jako teško ili jebeno dosadno sjediti s njenom ekipom pet sati i gledati ih kako se opijaju. I tako mali niz tomu sličnih situacija. I pitanja na koja ja ne znam odgovor. No, suma sumarum: meni je to vrijeme trijeznosti bilo najljepše u mom životu. Ovu Novu godinu mislio sam je zaprositi. Život je izgledao svrhovit. No, usred prošlog ljeta smo prekinuli.

Naravno, nijedan prekid nije lijep i svaki je pomalo nenormalan: ali bome, ovaj je za mene bio previše. Ja sam radio čitav sedmi mjesec u Zagrebu, a ona je njegovom polovicom otišla na nama zajednički otok. Jednom prilikom, pri kraju toga mjeseca, preko mobitela ja sam puko na nju zbog različitih razloga, te je imala svo pravo da se naljuti na mene. No, ona se ljutila čitav osmi mjesec i odbijala je da se vidimo, da izgladimo stvari itd. Nije mi to opravdanje ali je činjenica da me ta neizvjesnost dovela do loma u glavi. Ponor racionalizacije. Počeo sam se pitati bi li možda mogao popiti samo jednu, do dvije pive, a da time ne završim u alkoholizmu. Pitanja su tražila opravdanje, a um alkoholičara je prilično dosjetljiv i lukav. Trebao sam biti jači, ali nisam. Bi mogo da mogu, kako pjesma lijepo kaže. I kako nisam mogao biti jači opio sam se na najjače. Sedam dana sam pio. Kada sam se otrijeznio rekao sam svojoj djevojci što se dogodilo. Dogovorili smo se da ćemo se naći i pokušati pronaći neko rješenje. Dok sam ja nju čekao u svom rodnom gradu ona je produžila u naš stan u Zagreb. Nakon mjesec dana što se opijala i zajebavala sa svojim frendicama i nakon što nije došla onda kada mi je najviše trebala: ta ljubavna priča je za mene bila završena. A druga, stara ljubavna priča, ponovo je započela: alkohol.

[Eugenio]

Vratio sam se u Zagreb i nastavio raditi sve do nekih mjesec i pol dana otkako sam dobio otkaz. Vratio sam se i nastavio piti. Ali ovaj put umnogome drugačije nego ikada prije. Ako sam prije bio pseudodipsoman, sada sam postao dipsomanski tip alkoholičara. Između epizoda bih sasvim normalno funkcionirao, a ako bih i popio imao sam stvari pod kontrolom. Unutar tih deset mjeseci do danas imao sam četiri dipsomanske epizode. Jedna strašnija od druge. U pretposljednjoj sam umalo poginuo vozeći auto. Jasno, nisam poginuo, samo sam dao dvije plaće za popravak. No posljednja, sredinom petoga mjeseca, me prodrmala. Naime, malo po malo kako sam skinuo sve zabrane pod kojima sam živio svo vrijeme trijeznosti, tako se neprimjetno ušuljala i droga. U zadnjoj epizodi sam tako, uz to što sam pio litru i pol žestokoga, pio i heptanone. Doduše, nije me to toliko prodrmalo (da je tada preda mnom bilo bilo što – uzeo bih) koliko činjenica da me nakon što sam došao sebi jebeno boljela jetra. Napravio sam pretrage i slika nije baš najsjajnija. Nije ni najgora, ali je dovoljno zabrinjavajuća. Kako god: ovaj put dobio sam i otkaz.

I gdje sam sad? Otišao sam natrag u svoj rodni grad i evo me već mjesec dana da sam u stanu. Čitam i pišem kao lud jer moram napisati dva magistarska (diplomska) rada. Kada ne čitam imam dojam da ću poludjeti od opiranja racionalizacijama. Po mojoj procijeni 15.7. šaljem prvu verziju rada i nakon toga odlazim natrag u Zagreb. Tada sakupljam literaturu za drugi rad, te ujedno tražim posao. Ali moram ostati trijezan. Želim ostati trijezan. Koliko mi je onaj put bilo lako odlučiti prestati piti toliko mi je sada to teško. Znam. Glupo je to. Glupi su razlozi, hipotetički scenariji koji mi padaju na pamet, a navode me da oslabim tu odluku. Joj. Kako su glupi. Ali ta glupost nije ništa manje stvarna ni manje opasna. Kako da izdržim taj društveni pritisak. Kako da opet nametnem sebi svu tu količinu zabrana na različite vidove društvenosti. Nije mi toliki problem biti sam. Problem mi je biti sam u mnoštvu i biti u mnoštvu. I tako dalje.

Kada dođem gore, ipak, morat ću potražiti pomoć. Kako mi je čitava lepeza mogućnosti i više nego poznata tako otpadaju sve dnevne bolnice, i svi odjeli… Mislim da ću otići u klub liječenih alkoholičara.

Za prvi post i više nego dosta.