Način naplate usluge odvoza smeća, ili po najnovijem Zakonu o održivom gospodarenju otpadom usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada definirao je zakonodavac.
Još po zakonu o otpadu iz 2004. god. definirano je načelo "onečišćivač plaća".
Po izmjenama i dopunama toga zakona iz 2008.g. (NN 60/08), u primjeni od 01.01.2010.god., uvedene su i opcije jedinice mjere koje se mogu koristiti pri obračunu cijene i naplati usluge. Moglo se naplaćivati po volumenu otpada, masi otpada ili broju članova kućanstva pojedinog domaćinstva ili kućanstva.
Nekoliko manjih gradova i općina su primjenili taj zakon, većina nije, a od većih gradova nije nijedan. Zagreb je ostao na kvadraturi, a Rijeka, Split i mnogi drugi su kvadrate pretvorili u litre putem matematičke formule.
Po Zakonu o održivom gospodarenju otpadom predmetna javna usluga je izbačena iz komunalnog gospodarstva (Zakon o komunalnom gospodarstvu), te je također i opcija broja članova kućanstva kao jedinice mjere izbačena, te su ostali samo volumen i masa otpada.
Zakon je donešen u srpnju 2014.g.. Vlada se u zakonu u roku u godinu dana obvezala donijeti Uredbu koja će propisati detalje oko primjene zakona. Na osnovu te Uredbe gradska i općinska vijeća bi trebala donijeti odluku o istom za svoje administrativno područje (veličina kanti, dinamika odvoza , reciklažna dvorišta i sl.), i na osnovu nje komunalna društva bi trebala donijeti novi cjenik usluga.
UREDBA JOŠ NIJE DONEŠENA!!!!!!
Naravno nisu donešene ni odluke predstavničkih tijela općina i gradova, ni novi cjenici komunalnih društava.
Toliko o zakonskoj regulativi.
Što se tiče primjene zakona, problematiku ne pozna nitko bolje od samih komunalaca.
Zakon je vrlo teško primjenjiv. Bolje reći granično je provediv i što je veći grad to ga je teže primjeniti.
Ajmo to objasniti na primjeru Zagreba:
Zagreb ima, govorim napamet, oko 350000 korisnika usluga odvoza smeća.
Od toga broja su bar 20-30 tisuća poslovni korisnici, ostatak su domaćinstva.
Da bi se definirala količina otpada po korisniku potrebno je svakom korisniku zadužiti kantu koja je na neki način označena (RFID čipom ili bar kod naljepnicom).
Vrećice koje spominjete u kontekstu Švicarske ne dolaze u obzir jer bi tek onda nastupilo rasulo. Švicarska ima sustav kažnjavanja koji funkcionira, a kod nas komunalno redarstvo ili državna inspekcija zaštite okoliša niti ne zna da je kažnjavanje njihov posao. Takve vrećice bi se jednostavno odbacivale u okoliš bez nadzora i bez kažnjavanja samo da bi se izjeglo prepaid plaćanje usluge kupovinom namjenskih vrećica.
Nakon toga na kamione treba postaviti opremu za očitavanje pražnjenja kanti.
To su ogromna sredstva i ogroman organizacijsko-operativni zalogaj koji može ići isključivo sukcesivno, kvart po kvart, preko pilot projekata itd., uz punu podršku, financijsku, političku i svaku drugu, lokalne vlasti i države.
Ajmo reći da sve to imamo (nemamo, ali nema veze), nakon svega toga dolazimo do još jednog problema, a to su stambene zgrade ili područja nepristupačna za vozila koja bi koristila zajedničke kontejnere u kojima se po određenom ključu (članovi kućanstva ili kvadratura), izračunavali udjeli otpada svakog pojedinog korisnika u zajedničkom kontejneru.
A što ako zajednički kontejner koristi i poslovni korisnik, kako će se izračunati njegov udjel?
Da su zgrade pravne osobe i imaju profesionalnog domara kao u nekim zemljama, ajde nekako, kod nas nikako...
I na kraju malo oko reciklaže:
Nije istina da se prodajom sekundarnih sirovina može zaraditi, pa se na osnovu toga može smanjiti cijena krajnjem korisniku usluga.
Jedino što ima komercijalnu vrijednost je metal i granično papir. Kod ostalih iskoristivih vrsta otpada izdvojenih iz komunalnog otpada (plastika, staklo i sl.) vrijedi da je trošak samog odvojenog skupljanja višestruko veći nego zarada od prodaje (koje vrlo često uopće niti nema).
Druga kategorija je pet, met i staklo u sustavu 0,50 kn i sl., čiju oporabu financira Fond za zaštitu okoliša uz ogromne troškove sustava. (Zašto su izbacili ambalažu od mliječnih proizvoda? Da li se to itko zapitao?)
Sve to u konačnici samo poskupljuje cijenu usluge, i to drastično!!!
Zaključak je da treba početi od glave. Za ovakvo nešto država mora biti uređena, a korisnici usluga svjesni da će, ako se ne pridržavaju propisa, biti kažnjeni.
Treba otvoreno reći da reciklaža košta i da će to na kraju platiti krajnji korisnik usluga, odnosno građanin. Nijedan političar to neće reći!
Pojednostavljeno, ako si dosada plaćao 100kn, od sada ćeš plaćati 200kn, a ako budeš reciklirao plaćati ćeš 150 mjesečno, odnosno 50 manje od onoga koji ne reciklira.
Linearni mod
