Selektivno jedenje

[nera]

Selektivno jedenje (SED – Selective eating disorder) spada u dijagnozu ARFID (Avoidant / Restrictive Food Intake Disorder) koja je tek od prije tri godine imenovana tim nazivom u Americi, a tek od nedavno prihvaćena dijagnoza u Hrvatskoj.
Bitno je razlikovati izbirljivost u prehrani i selektivno jedenje jer to NIJE jedno te isto.
SED nije izbirljivost u prehrani. SED je stvarna i ozbiljna fobija ili averzija prema hrani, dok je izbirljivost normalna faza kod većine djece, oni MOGU jesti, ALI NE ŽELE.
Kod osoba koje imaju poremećaj selektivnog jedenja - dijete ŽELI jesti hranu, ALI NE MOŽE, bez obzira na poticaj.

Zapravo, dijete će radije gladovati, nego pojesti nešto „za njega prijeteće“. Roditelji, želeći da dijete počne „normalno“ jesti pokušavaju svašta. Ali izgladnjujući svoje dijete, prijeteći, podmićivajući, izazivajući osjećaj krivnje itd., time djeluje samo kontraproduktivno.
To je stanje često prisutno još od najranijeg djetinjstva u kojem dijete jede hranu u vrlo uskom rasponu i odbija sve druge.
Takvoj djeci ne vrijede uvjeravanja ni mito, kazne, pokloni, niti da ih se ostavi na stolu"dok ne završe svoju hranu". Roditelji takve djece redovito izvješćuju da su pokušali sve te stvari pa još i više, ali bez uspjeha.
Ova djeca bi doslovno radije umrla od gladi nego jela hranu izvan njihovog raspona.
Raspon je samo nekoliko tipova hrane, često proizvodi koji sadrže ugljikohidrate (krumpir, kruh, tijesto)
Roditelji su u pravoj nevolji, osjećaju se loše i bespomoćno.
Preko „dobronamjernih“ savjeta kao što su: "neka sjedi za stolom, jesti će kad bude dovoljno gladan ", „kod nas toga nema, ili nek jede kao i svi ili nek ide gladan u krevet“, često su neshvaćeni ili čak optuživani.

Simptomi se obično pojavljuju u ranom djetinjstvu ili djetinjstvu, ali oni mogu također biti prisutni u odrasloj dobi.

Pod odvom temem su dobrodošli svi koji žele podijeliti svoje iskustvo o ovom poremećaju prehrane ili dati potporu onima koji se bore s tim.
Ovdje ćemo staviti sve prevedene članke iz klinika iz Velike Britanije i Amerike kako bismo pomogli ljudima koji imaju ovaj problem.
Bitno je podizati svijest o ovom poremećaju jer kod nas ne postoji niti jedan liječnik koji se time bavi detaljno.

[gargamišamel]

nera kaže:

SED je stvarna i ozbiljna fobija ili averzija prema hrani, dok je izbirljivost normalna faza kod većine djece, oni MOGU jesti, ALI NE ŽELE.
Kod osoba koje imaju poremećaj selektivnog jedenja - dijete ŽELI jesti hranu, ALI NE MOŽE, bez obzira na poticaj.

daj mi pliz malo ovo pojasni. kaj znači "mogu, ali ne žele" i "želi, ali ne može"? zbog čega ovi drugi ne mogu? imaju neki fizički problem koji ih spriječava?

To je stanje često prisutno još od najranijeg djetinjstva u kojem dijete jede hranu u vrlo uskom rasponu i odbija sve druge.

Ova djeca bi doslovno radije umrla od gladi nego jela hranu izvan njihovog raspona.

po čemu se to razlikuje od izbirljivosti?

[Điđe T.]

Imala sam kolegicu na faksu koja je imala averziju prema gotovo svoj hrani osim pomfrita i još nekih sranja od fast fooda.

Jednom prilikom se na otvorila na predavanju i pričala o tom problemu. Inače je bila dosta razmažena osoba, pa sam tad zaključila da je i taj "poremećaj u prehrani" posljedica razmaženosti, ali evo dnas saznajem da ima i ime

[nera]

I
zbirljivost u hrani prođe s vremenom, samo od sebe, bez posebne terapije.... ali SED ne prođe, roditelji mogu dijete držati za stolom dok ne pojede, ali dijete to ne pojede pa čak i da mora sjediti cijelu noć. Kako okolina (iako želi dobro i želi pomoći) često puta savjetuje da se djetetu ne da ništa drugo za jesti ako ne želi jesti ono što mu se nudi, ljudi i ovo pokušavaju. I često, tek nakon takvih faza kad dijete ne može jesti i nakon što je totalno gladno, roditelji počinju shvaćati da se radi o nečem drugom, a ne o tvrdoglavosti ili izbirljivosti.
Da bi bolje objasnila mogu na ovaj način: ovo je fobija od hrane. Usporedimo li sa fobijom od pauka ili zmije lakše je za shvatiti. Netko se strašno boji pauka ili zmija i ne može ih dotaknuti ni zašto na svijetu. Ne bi vrijedili nikavi pokloni jer psihički ta osoba ne može dotaknuti pauka ili zmiju, boji se i ima paniku. Tako ova djeca s ovom dijagnozom imaju paniku od hrane koja ne spada u njihovu "sigurnu" hranu. Strah od pogleda na zmiju ili doticanje zmije ne utječe toliko na život jer ne viđamo pauka ili zmiju često. A kod hrane je veći problem jer ju moramo jesti svaki dan. Nažalost fobije se ne riješavaju tako lako, da se jednog dana ustaneš i odjednom promijeniš mišljenje. Iako se naravno svi nadamo tome.

Naravno, da je ovo teško shvatiti, vjerujte da je i nama bilo jako teško. Ovo istražujem dugo, ne danima nego se mučimo s ovim nekoliko godina, a od toga aktivno istražujemo ovaj poremećaj zadnju godinu dana. Prizajem da bih i ja prije, da mi je netko pričao o ovome, možda pomislila da su roditelji čudni, da nemaju nekih ideja niti dobrih taktika za nahraniti dijete, pomislila bih "ja bih to ovako ili onako riješila" i kao što piše Điđe T. pomislila bih možda da su djeca razmažena i slično. Ali situacija se promijeni kad si ti u toj situaciji i kad znaš da bi svijet preokrenuo da ti dijete jede kao i svi ostali, da znaš da će jesti raznoliko i zdravo, ali ne možeš i to iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu.

[gargamišamel]

kako se to onda riješava? kaj vele odrasli koji imaju taj problem? ak možeš ukratko pošto si već otvorila temu, pa da se ne svodi sve na guglanje. mene zanima, ali opet ne toliko da bih guglala.

[nera]

Pošto je tek nedavno počelo istraživanje nema puno klinika koje se time bave, ali koliko sam saznala ima ih nekolicina. Zasad su to psihološke terapije, kao što se riješavaju i druge fobije, ne postoji neki lijek koji to može riješiti. To spada u poremećaj prehrane pa postoje baš klinike koje se bave poremećajem prehrane. Zato je pozitivno što postoji dijagnoza, a samim time će se početi više istraživati i riješavati. Bitno je ne pogoršavati situaciju napadanjem djeteta jer je bitno da dijete ima povjerenja prvo u roditelje, a onda i u ono što oni nude pa će tek s vremenom dijete probati liznuti ili čak i probati nešto novo. Pa makar to ne prihvatio bitno je da nešto proba. To bi bio početak. Kasnije (preporučuju od 7 godine) moguće su i te psihološke terapije.

[nera]

gargamišamel kaže:

kako se to onda riješava? kaj vele odrasli koji imaju taj problem? ak možeš ukratko pošto si već otvorila temu, pa da se ne svodi sve na guglanje. mene zanima, ali opet ne toliko da bih guglala.

Stvarno cijenim što se raspituješ iako nemaš problem u vezi toga. U tome i je stvar jer je bitno pričati o ovome kako bismo i mi imali u Hrvatskoj nekog liječnika tko će se time baviti.

[gargamišamel]

i mislila sam da je u igri psihoterapija, ali sam htjela malo detalja. uspješnost terapije, na koji način se provodi i tak...
kaj kod nas doktori vele? jel uopće postoji neki koji je prepoznao taj problem kao takav?

[nera]

Jedan od primjera:
Izvorni naziv članka:
Extremely rare eating disorder misunderstood, says Edmonton boy
CBC February 4, 2016.
https://ca.news.yahoo.com/extremely-...124700324.html


Ovaj izuzetno rijedak poremećaj prehrane je neshvaćen
Problemi s prehranom ovog dvanaestogodišnjaka (Zachary Bell) su započeli jer je bio veoma izbirljiv u hrani, a ubrzo je to postalo sve ozbiljnije. Godinama se borio s prehranom. Nije u mogućnosti konzumirati nijedno voće ni povrće, mliječne ni mesne proizvode. Opstaje na slaboj prehrani koja se sastoji uglavnom od kruha i krekera.
On ne pokušava biti drugačiji niti je bezobrazan. I njegova majka, kao i roditelji ostale djece koji imaju isti problem, kaže: „On stvarno ne može uzeti tu namirnicu i staviti ju u usta, on to jednostavno ne može.“.
Ovom dečku je dijagnosticiran ARFID (Avoidant/restrictive Food Intake Disorder). (Poremećaj kojim se hrana unosi ograničeno / Poremećaj kojim se izbjegava unos hrane).
To je strah od određenih namirnica zbog okusa, boja i teksture.
Ljudi s ARFID u nemogućnosti su jesti određenu hranu, i u nekim slučajevima, reakcije na „nesigurnu“ hranu mogu biti ekstremne.
Ova fobija se uspoređuje s onim strahom od zmija ili strahom od letenja.
Izbirljivost kod prehrane je normalni dio u razvoju nekog djeteta, kad postoji nekoliko određenih namirnica koje dijete ne želi jesti. Ali kod osobe koja ima ARFID, čitava grupa namirnica je neprihvatljiva. Prehrana takve osobe je često ograničena do 20 jela (uključujući i slatko).
Ovaj dječak kaže: „Ne želim da ljudi pomisle da sam izbirljiv i da me tjeraju da jedem, želim samo da ljudi shvate da to nije izbirljivost, to je ARFID, poremećaj zbog kojeg ograničeno unosim hranu tj. poremećaj zbog kojeg se izbjegava unos hrane.
Izuzetno rijetko stanje, koje se često razvija u ranom djetinjstvu, tek počinje dobivati priznanje u medicinskoj zajednici. Prema riječima gospođe Bell, njihov problem su liječnici često umanjivali jer su vjerovali da će njezin sin "prerasti tu fazu."
"Rekli su da on ne će sam sebe izgladnjivati", rekla je majka Bell. " Ali on je.
Rekli su nam da mu guramo hranu u usta. Pa smo i to činili. Rekli su nam da mu podmećemo hranu koju ne želi jesti u njegovu „sigurnu“ hranu.
Sa svim time smo samo izgubili njegovo povjerenje.
Kad je Zacharyiju prošle godine, tjelesna težina pala opasno nisko, a liječnici zaprijetili da će ga staviti na cijev za hranjenje, majka je znala da je to više nego samo faza.

"Liječnici će vam reći da je to samo izbirljivost u prehrani i da će to prerasti, ali nažalost to nije slučaj kod svih“.
Zachary od tada svakodnevno dobiva dodatke prehrani i redovito posjećuje psihologa radi socijalne anksioznosti koja je tako često povezana s ovim poremećajem prehrane.
Majka poručuje da je važno da roditelji pažljivo prate simptome poremećaja u prehrani, budu oprezni i slijede svoje instinkte kad je zdravlje njihove djece u pitanju.
Ako je to izbirljivost u hrani, to će najvjerojatnije proći u dobi od 3-4 godine. Ali ako se to ponavlja mjesecima ili čak godinama, vrijeme je da se popriča sa stručnjacima.

[nera]

Kod nas poneki krive roditelje, poneki kažu pusti ga da jede što hoće, a poneki te uvjeravaju da ga moraš najterati, izgladnjivati i slično.
Ne bave se još ovdje time. Bar mi nismo pronašli ni nekoliko ljudi koje znam da se s tim bore.

[gargamišamel]

prošlo je već dosta kada su prikazivali neke strane emisije (čini mi se engleske) takve tematike. zanimljivo mi je da svi oni nikako ne odbijaju slatkiše i junk hranu i naravno da se onda čovjek malo zapita i zaključi kak zapravo zajebavaju i iskušavaju krajnje granice do kojih mogu ići.

[Querencia]

gargamišamel kaže:

prošlo je već dosta kada su prikazivali neke strane emisije (čini mi se engleske) takve tematike. zanimljivo mi je da svi oni nikako ne odbijaju slatkiše i junk hranu i naravno da se onda čovjek malo zapita i zaključi kak zapravo zajebavaju i iskušavaju krajnje granice do kojih mogu ići.

Moguće da je to zato što ti slatkiše i junk nikad nitko ne trpa u usta i ne moraš sjediti za stolom dok ih ne pojedeš?

Ne znam, evo, imam sličan problem - grah, sarmu i takve stvari ne mogu staviti u usta, nema šanse. Imala sam najbolje namjere par puta al ne ide.
No, nije mi to misterija: dobro se sjećam svih suza koje sam ko dijete isplakala u tanjur i koliko sam dugo sjedila za stolom i nisam smjela ustati i svih mogućih vikanja i psovki kako ne jedem ko sva normalna djeca

Ne smatram to (kod sebe) nekim poremećajem već čistim uvjetovanjem.

[gargamišamel]

pa svi mi imamo neku hranu koju nemremo strpati u sebe, no ovdje se radi o jako malom broju namirnica koje dijete želi jesti, uglavnom onima koje stvaraju ovisnost.

[nera]

Neki od te djece jedu tu junk hranu, ali ja sam skakala do plafona kad je dijete prihvatilo pommes frites, a skakala bi još više da prihvati meso pa barem iz McDonaldsa. Kako sam i rekla teško je to shvatiti kad se ne borite s tim. Netko me pita zašto si mu uopće nudila pommes kad nije dobar, a moj jedini odgovor može biti jer s vremenom isprobavaš sve i svašta. Često ta djeca biraju svijetlu hranu, (riža, krumpir, od voća banana, mliječne proizvode, tjesteninu, a ako netko i jede meso onda je to često puta pohano, gdje spada i mcnuggets). Ako netko ne voli sarmu ili kelj, onda je to, kako i kažete nešto drugo, a ne ovo.

[mom2be]

hej nera, drago mi je da si otvorila topic

evo jos jedne mame s istim problemom - od pocetka dohrane maleni odbija sve osim par stvari - kao beba je uz cicu jeo vocne kasice (iskljucivo par vrsta, samo jednog proizvodjaca), meso, povrce odbija

vremenom se lista namirnica pomalo prosirivala i mijenjala
sad smo na: bistroj juhi s kasicom bez ikakvog povrca, kruhu/pecivu, suhim keksima, kolacima, grickalicama, kikirikiju, cokoladi, od voca iskljucivo hipp kasice banana+jabuka, od mesa/ribe pohana piletina, puretina i oslic, u nekim periodima htio je pojesti obican cvrsti ili tekuci jogurt, sad smo u fazi kad ih je izbacio

i to je to od hrane (dijete ima 3 godine) - pokusali smo sve osim prisile i izgladnjivanja
u vrticu je na kruhu i vodi , doma prvo ponudimo ono sto svi jedemo, kad odbije (a to je gotovo uvijek ) dobije nesto od "svoje" hrane
mi svakodnevno nudimo, on odbija dok se ne desi neki klik u glavi (recimo x puta je odbio pohano meso, y-ti put je pojeo dva komada)

problem s vremenom od iskljucivo prehrambenog postaje i socijalni - s takvim djetetom problematicni su odlasci u hotel/restoran, na vrticke/skolske izlete

Querencia kaže:

Moguće da je to zato što ti slatkiše i junk nikad nitko ne trpa u usta i ne moraš sjediti za stolom dok ih ne pojedeš?

ne, mi smo prema savjetu terapeutice koja se bavi senzornom integracijom i poremecajima u prehrani stavljali razlicitu hranu u zdjelicama koje su mu bile dostupne (dakle, mimo regularnih obroka i "rituala" koji ih prate)
zdjelice u kojima su bile narezane jabuka, banana, mrkva... nije ni pogledao, onu u kojoj su bili pereci je ispraznio

[nera]

Pozdrav, i meni je drago da su na forumu dopustili otvaranje grupe pod ovim imenom jer smo zadnji put, kad smo pisali o tome, pripali pod izbirvljivost u hrani. NIkad nemam ništa protiv da ljudi pitaju i komentiraju jer je ova dijagnoza uistinu nova, ali je bitno da znamo i mi same ljude usmjeriti što je SED / ARFID, a što izbirljivost u hrani.
Uostalom, ako vani postoje grupe i forumi na ovu temu znači da je potrebna i kod nas.

mom2be, po tvojim opisima vi se isto borite s time i u pravu si da je problem često više socijalni nego zdravstveni.

Evo nekoliko savjeta za roditelje od terapetuta iz Engleske (ovdje je cijeli tekst jer sam gore već stavljala dio teksta).
Felix Economakis, psychologist
The Heath Therapies
Private Practice for psychologists, psychotherapists, hypnotherapists and counsellors.


Što svaki roditelj treba znati

Prvo da razjasnimo izbirljivost u prehrani i selektivno jedenje.

SED nije izbirljivost u prehrani. SED je stvarna i ozbiljna fobija ili averzija prema hrani, dok je izbirljivost normalna faza kod većine djece, oni MOGU jesti, ALI NE ŽELE.
SED se obično temelji na iskustvu neke manje traume stvarajući averziju - dijete ŽELI jesti hranu, ALI NE MOŽE, bez obzira na poticaj.

Zapravo, dijete će radije gladovati, nego pojesti nešto „za njega prijeteće“. Roditelji, želeći da dijete počne „normalno“ jesti pokušavaju svašta. Ali izgladnjujući svoje dijete, prijeteći, podmićivajući, izazivajući osjećaj krivnje itd., time djeluje samo kontraproduktivno.

Istražujući i pričajući s odraslim ljudima kojima imaju SED dobili smo savjete koji slijede:

Dragi roditelji, ovo su ljudi koji su kroz ovaj poremećaj prehrane saznali i prošli kroz njega na teži način. Možete poštedjeti svoje dijete i sebe puno frustracija slušajući iskustva drugih.

Ovaj poremećaj kod vašeg djeteta nije vaša (roditelja) greška. Većina zdravstvenih stručnjaka ni ne zna za SED i često oni roditeljima daju osjećaj da su roditelji nešto krivo učinili jer je njihovo dijete takvo. Ovdje mogu također dodati da bi mogla biti "majka godine", i ni tada ne biste mogli utjecati na ovaj poremećaj. Jako je teško kad ste osuđivani za nešto za što niste uopće ni malo krivi.


• "Prestanite vršiti pritisak!" - "Ne vršite pritisak na svoju djecu u vezi hrane. To samo čini više zla nego dobra. Ne činite problem oko jela, radije neka djeca imaju mogućnost izbora nego da im govorite što smiju jesti. Manje pritisaka stvara i manju tjeskobu kod djeteta.
Svi odrasli članovi koju imaju SED su rekli kako je pritisak okoline dok su odrastali samo još više pogoršao stvari.

• Ljudi koji imaju poremećaj prehrane selektivnog jedenja imaju tendenciju da razviju osobinu tvrdoglave ličnosti jer je pritisak najgori pristup koji okolina može činiti da ih promijeni.

• "Nemojte izgladnjivati svoje dijete jer je doktor rekao da će jesti kad bude gladno. Ako izgladnjujete dijete imat ćete osjećaj krivnje koji ćete nositi do kraja svog života. Ako ste ljuti budite ljuti na bolest, a ne na dijete.

• I odustanite od svađe i borbe za vrijeme ručka, jer će vas to samo natjerati da plačete.

• Ne gurajte djetetu hranu u usta.

• Uvijek imajte nešto na stolu što vaše dijete može jesti zajedno s vama za stolom. Neka vaše dijete jede koliko želi od onoga što nudite, a njemu je prihvatljivo. Nemojte očekivati čuda. Više se usredotočite na stvaranje opuštene atmosfere tijekom ručka i na dobro ponašanje za stolom. Dijete zasigurno ne će probati novu hranu, ili čak i jesti uopće kada se osjeća pod stresom".

• "Roditelji niste sami“, -" Moj savjet za bilo kojeg roditelja je da budu sigurni da traže pomoć od pravih ljudi i da se pridruže grupama kako bi dobili savjet i pomoć od drugih ljudi koji žive s tim poremećajem. Saznajte što više od onih koji su pokušali metodom pokušaja i pogreške.

• Nemojte dopustiti da vas „zlostavljaju“ razni liječnici sa svojim savjetima jer je teško pronaći stručnjaka koji zna za SED. Većina će govoriti kako će to dijete prerasti, a ostali će slati dijete na preglede uho-grlo-nos. Nažalost, možda ćete vi morati educirati svog liječnika.

• "Pripremite se za borbu za prava djeteta" – Nažalost, ne postoji jednostavan način za reći ovo, ali bit ćete osuđivani i to od osoba kojima vjerujete najviše na svijetu, zatim od liječnika, učitelja, ali što je najgore od svoje obitelji. Oni će vam govoriti da ste lijeni, govorit će vam kako ste dopustili da dijete kontrolira vama, da vam je dijete samo razmaženo. Čut ćete i rečenice: „da je to moje dijete, ja bi to ovako ili onako riješio…… ponekad ćete početi vjerovati u te osude i prigovaranja. Ali Vi najbolje poznajete svoje dijete i znate za sve suze i muke te stvarno stanje stvari '.

• Poštujte teškoće vašeg djeteta - "ne stavljajte hranu na tanjur koja nije sigurna, ne govorite o djeci da su izbirljivi dok su oni pored vas, nemojte ih hraniti na silu, nemojte forsirati, nemojte činiti ništa zbog čega se dijete osjeća loše.

• Ako jedete vani, organizirajte se ili ponesite sigurnu hranu, naručite prije jer ako unaprijed telefonski zamolite možda će vam pripremiti hranu koja nije na jelovniku.

• Radije uvijek jedite za stolom zajedno kao obitelj nego da pravite brigu oko toga. Vaše dijete nije tražilo da bude istraumatizirano ovim iskustvom. Da je imalo mogućnost izbora odabralo bi jednostavniji život od ovog potencijalno po život opasnog i nezgodnog za društvo.

• Stavi poremećaj selektivnog jedenja u pravi kontekst, u ono što zapravo je. Vaše dijete ima fobiju. Samo što je ovo fobija od hrane. Ne biste krivili dijete da ima strah od paukova. To biste sigurno shvatili i suosjećali s njim.

• Objasnite svom djetetu i drugima ovu činjenicu - da je samo fobija u pitanju, da 30% stanovništva ima ozbiljne fobije, ali ova fobija je od hrane.

• Pomaganje djetetu da normalizira svoj poremećaj prehrane u ranoj dobi sprječava ga da kasnije u odrasloj dobi sam sebe okrivljava i da bude tjeskoban.

• Imajte strpljenja i radite male korake.

• Samo isprobavanje novih jela i namirnica, pa čak i ako se vašem djetetu ne sviđaju, je isto uspjeh. To je znak da vaše dijete i dalje poduzima korake kako bi prevladalo strah.

[Kakadu]

gledala sam jednom nekakav tv-dokumentarac o ovom poremećaju i najfascinantnije od svega je bilo to što se takva djeca (a bilo ih je koji su jeli samo čips i čokoladu) razvijaju posve normalno, a čovjek bi očekivao da razviju kojekakve fizičke poremećaje i bolesti. ne znam daju li im kakve dodatne vitamine i minerale.

stručnjaci takvim roditeljima savjetuju da daju djeci ono što jedu i pokušaju polako i strpljivo uvoditi kakvu novu namirnicu - ako prihvati jednu novu u tri mjeseca, uspjeh je.

ja mislim da nisu dovoljno istraženi uzroci ovakvog poremećaja i da bi mogli biti sociološke prirode.

[gargamišamel]

Kakadu kaže:

ja mislim da nisu dovoljno istraženi uzroci ovakvog poremećaja i da bi mogli biti sociološke prirode.

vjerojatnije senzorika.

[SummerNight]

ja sam kao dijete imala problema s teksturama hrane, ne bas ovako dramaticno ali hrapava, grbava i vlaknasta hrana nije dolazila u obzir, povracala sam. tako da donekle mogu pojmiti probleme s kojima se nose ovi klinci i roditelji.
srecom, roditelji su mi bili napredni za ono vrijeme i nitko me nije silio da jedem iskreno, ne mogu reci da sam bas prevladala u potpunosti, samo sam se naucila s time zivjeti, svaka hrana se moze obraditi da joj tekstura nije takva kakvu ja ne mogu podnijeti

[mom2be]

gargamišamel kaže:

vjerojatnije senzorika.

mi smo bili vjezbaci na goljaku, prosli kompletnu obradu gore
kako smo vec u to vrijeme skuzili da se radi o problemu a ne o obicnoj djecjoj izbirljivosti obisli smo i terapeuticu za senzornu integraciju
zena je bila sjajna, popricala je s malim, napravila testove sto se tice mirisa, dodira... na kraju nam dala par savjeta i to je to - nismo bili pacijent za nju

problem je sto kad dodjes do zida (a dosli smo) nemas nikog tko ti moze pomoci i usmjeriti te sto i kako dalje
pomazemo si sa informacijama s neta, knjigama, iskustvima drugih roditelja (kad ih uspijemo naci )

sto se zdravlja tice - mali je zdraviji od starije sestre u to doba, visok je za dob, normalne tezine, krvna slika ok