Život odrasle djece s roditeljima - kako preživjeti?

[white panties]

sticajem okolnosti prinudjena sam na privremen zivot uz roditelje.
tj, u "nasoj" kuci, koja je zapravo njihova.
i gdje sve, apsolutno sve, oducuju oni. bez obzira sto danonocno slusam pridike kako je to "nasa" kuca, kako oni sve sta rade rade iz ljubavi prema nama, i kako se oni trude i rade da bi mi, djeca, nesto naslijedili.

u kasnim sam dvadesetim.
trenutno mi je ovo jedina opcija, i iako znam da moram, i namjeravam se sto prije udaljiti, citava situacija me povremeno izludjuje.
plakala sam vec toliko puta, od bijesa i jada, a kada se sjetim da kada sam zivjela na drugom kontinentu i sama, uz dosta problema i teskoca, plakala sam samo jednom te citave godine.

pitam se da li je mozda neko u slicnoj situaciji i kako se nosite sa tim?

moji roditelji su brizni, i vole me, ali su u isto vrijeme blago receno veoma posebni.
i vole me na otrovan nacin.

mislim da je zapravo najveci problem to sto ja nisam u stanju emocionalno se odvojiti, pustiti ih da pricaju i rade upravo ono sta naume, da zive bas onako kako namjeravaju, bez da se mijesam.
jer promijeniti ih ne mogu, toga sam toliko svjesna.
ali i dalje se previse trudim biti shvacena.
a od kad sam ovdje, skoro svaki moj pokusaj da ih zastitim, da uradim nesto da im pomognem, ili da se objasnim pada u vodu.

primjer-mama je lose volje jer joj se rodbina zali na neimastinu, a ona nije u stanju da im pomogne.
pokusam joj objasniti kako smo i mi u nezavidnoj situaciji (a stvarno jesmo), i kako ona ne moze brinuti za svoju sestru, njezinog sina i jos i njegovu porodicu-koji su se zenili i razmnozavali bez da su ista ostvarili unaprijed. i koji su sada kada vise ne dobijaju pare od nas, ne znaju se ni javiti.
odbije me rijecima kako sada nece da prica o tome.
ja se na to uzbudim, mozda malo povisim glas, probam joj objasniti da ona nije bog, i da ne moze spasiti sviju, na sta dobijem komentar kako ona sada stvarno nije raspolozena slusati me, i da "ne galamim na nju"
ja se naravno osjetim kao zlostavljac, neko ko maltretira i tuce rodjene roditelje, i slomljenog srca odem u svoju sobu plakati.

ili primjer sa tatom, koji mi se u zadnje vrijeme i ne cini potpuno zdrav, mentalno. opsjednut je popravkama na kuci, nadogradnjama, uvijek je u pokretu. kada bolje promislim rijetkost ga je uopste vidjeti da sjedi, konstantno je u nekom bunilu, stresu, mora stici ovo, mora stici ono (sve u vezi rada na kuci) ta njegova negativna energija uzasno lose utice na mene, osjetim taj stres, nervozu, i vec sam ga pocela izbjegavati.
ujutro ustanem da jedem, on trci po kuhinji, rasprema, lupa, stavlja posudje u masinu i van..a sve sto zelim je samo malo mira tih 15 minuta ujutro..

prije mjesec dana ja sam izgarala od zelje da i ja nesto doprinesem na toj jebenoj kuci, koja je tada bila u procesu farbanja.
2 dana sam planirala sta i kako, jer to je zaista precizan rad, i puno je posla, da bi treci dan, kada sam krenula da zapocnem taj posao, nasla njega kako ga vec radi.
a dobro je znao kako je to bio moj projekat, i da sam dan ranije isla kupiti cetku za farbanje.
i da jos naglasim da ima milion drugih stvari koje je on mogao raditi, ali ne, kasnije je objasnio da "on mene ceka 2!! dana" pa vise nije mogao cekati.
ludnica, zar ne?

a nedavno je bio ozbiljno bolestan, mozda je ovo neka reakcija na sve sto se desilo?
a ja ne mogu biti ni toleratna, jer onakav kakav je on sada pocinje mi ici na zivce, gaditi mi se, izbjegavam ga.
dok smo ranije bili skroz ok.

i takve stvari se konstanto ponavljaju. svaki dan.
evo bas danas mi je tata pobacao neke knjige iz podruma, jer je "on bacio ono sto njemu ne treba". i tako je kafkin proces zavrsio u smecu, dok je "literatura koju on zeli da ima" -ptice u bojama, i dalje ostala na polici?

[putnica]

teško, ali ako ispravno postaviš stvari pripravit ćeš si dobre temelje za neki budući vlastiti život. povratak kući je jedinstvena prilika da vidiš zašto si postao to što jesi, te da na pravom mjestu porješavaš repove iz djetinjstva, to je upravo ovo što ti se događa-tatin adrenalin, mamina tugovanja-sva je prilika, a iz brojnih zivotnih iskustava skupljenih tijekom godina mogla bih cak sa sigurnoscu reci da da je to jedinstveni obrazac: ako sad ne naucis nositi se s njihovim ponasanjima, u zivotu ce te dopasti partner koji ce imati odlike s kojima si najteze izlazila na kraj.

mamu: samo slusaj, ne pomazi. ne mozes pomoci nekome tko zeli biti tuzan, tko je izabrao biti tuzan.
tatu pusti nek radi, tko zna sto on time rjesava i lijeci.

dosla si puna entuzijazma i zelis pomagati nudeci im nesto sto im ne treba. budi tu za njih i zivi svoj zivot.

[Aruena]

Ti si u kasnim dvadesetim?

Imas li posao?

Rekla si da si TRENUTNO sa starcima u kuci i ako je to doista na neko vrijeme usuti se i pretrpi.

Jer,ta kuca i jest njihova a oni imaju svoje naravi,svoj kucni red i svoj zivot.

Odseli se sto prije;ne mora biti daleko od njih,ali vazno da nije isto kucanstvo.Odrasla djeca ne zive sa roditeljima,nema to nikakve veze sa emotivnim odvajanjem.

A mozda bi i oni zeljeli da i ti ne zivis sa njima?

[jasna19]

potpuno te razumijem!
meni su moji roditelji super, stvarno, ali živjeti s njima je druga priča. svatko ima svoj ritam i svoj način života i jako je teško (ili skoro nemoguće) to uskladiti.

mislim da nije u tebi problem...
jednostavno, odrasla si i ono što ti je možda bilo ok, prihvatljivo ili super dok si bila dijete (ili si poput mene jednostavno mislila da stvari moraju biti takve kakave jesu i nisi niti previše razmišljala o tome) sada ti više nije. imaš potrebu za vlastitim životom, vlastitim mirom i vlastitim prostorom, a vjeruj mi znam koliko je to teško ostvariti dok ste 'pod istim krovom'.

treba pokušati početi živjeti vlastiti život iako jako je to teško u ovo recesijsko doba...

[shirl]

umijesto da dane provodiš analizirajući postupke svojih roditelja prema tebi i plačući u sobi, pokreni se, nisi više malo dijete.
da bi ti nešto korisno učinila treba ti 2 dana elaboriranja možda nisi čula za onu "vrijeme je novac" ne bi te ni ja "čekala"
postavila si pitanje "kako preživjeti"? kao prvo baci se na tržište rada da se možeš uzdržavati, naći stan ili barem sudjelovati u plaćanju režija u kući. više će te poštovati ako ćeš se ponašati odgovornije i odraslo. sve dok papaš njihovu hranu, živiš na njihovoj grbi nemaš im što zamjeriti; oni su svoju zadaću sa tobom odavno odradili; možda bi sad već rado odahnuli od tebe i bavili se sami sa sobom ili kućnim i okokućnim aktivnostima kada to i kako požele. možda bi htjeli hodati goli po kući, putovati i jednostavno samo živjeti [B]svoj život[B] što je malo vjerojatno dok si im ti stalno na putu i nametnuta da razmišljaju kako će i kada tebe "osposobiti" za život.

nekoliko citata billa gatesa:

* pečenje hamburgera nije ti ispod časti. tvoji preci su to zvali prilikom.
* ako pogriješiš nisu krivi tvoji roditelji, ne kukaj nad svojim propustima-uči iz njih
* prije tvog rođenja tvoji roditelji nisu bili dosadni kao sada. postali su takvi zbog plaćanja tvojih računa, čišćenja tvoje odjeće i slušanja tebe kako si cool i posebna. stoga prije nego spasiš šume od parazita, pokušaj složiti ormar u vlastitoj sobi.
* život nije podijeljen u semestre. nema slobodnog ljeta i vrlo je malo zaposlenika zainteresirano da ti pomogne da nađeš sebe. to čini u slobodno vrijeme.
* televizija nije pravi život. u pravom životu ljudi moraju napustiti kafić i otiči na posao

[Rachellina]

Ako imaš ikakvih mogućnosti odi u podstanare....

[jasna19]

ma teško je nekome danas savjetovati da ode u podstanare, zbilja si je to teško priuštiti ako nemaš neka ekstra velika primanja, ali kažu ljudi - sve se može kad se hoće pa i ja vjerujem u to!
mislim da se dosta ljudi nalazi u toj situaciji - pod istim krovom s roditeljima, a nisu više djeca...

[Bokanjanka]

odi u podstanare,jer ja sam dok je nasa kuca bila u izgradnji zivjela sa djecom i muzem kod mojih(6 mj)i iako ih volim i oni nas to je bio pravi pakao i to do te mjere da sam jedan dan pokupila djecu koja su tada imala 2 god. i 9 mje. i otisla u nedovrsenu kucu,sreca da je bolo ljeto jer nisam imala ni vode ni struje ni podova ni zidova,ali nisam vise mogla.
koliko god da mi je tad bilo tesko nije bilo ni blizu onog kod mojih,psihicki sam bila slomljena.plakala sam danju a po cijele noci bi povracala od neznam ni ja cega,ali to je bilo strasno.uglavnom rade se makni od njih dok su vam odnosi dobri nego posli kad nebudete mogli pogledati jedni druge

[zelka]

white panties kaže:

sticajem okolnosti prinudjena sam na privremen zivot uz roditelje.
tj, u "nasoj" kuci, koja je zapravo njihova.
i gdje sve, apsolutno sve, oducuju oni. bez obzira sto danonocno slusam pridike kako je to "nasa" kuca, kako oni sve sta rade rade iz ljubavi prema nama, i kako se oni trude i rade da bi mi, djeca, nesto naslijedili.

u kasnim sam dvadesetim.
trenutno mi je ovo jedina opcija, i iako znam da moram, i namjeravam se sto prije udaljiti, citava situacija me povremeno izludjuje.
plakala sam vec toliko puta, od bijesa i jada, a kada se sjetim da kada sam zivjela na drugom kontinentu i sama, uz dosta problema i teskoca, plakala sam samo jednom te citave godine.

pitam se da li je mozda neko u slicnoj situaciji i kako se nosite sa tim?

moji roditelji su brizni, i vole me, ali su u isto vrijeme blago receno veoma posebni.
i vole me na otrovan nacin.

mislim da je zapravo najveci problem to sto ja nisam u stanju emocionalno se odvojiti, pustiti ih da pricaju i rade upravo ono sta naume, da zive bas onako kako namjeravaju, bez da se mijesam.
jer promijeniti ih ne mogu, toga sam toliko svjesna.
ali i dalje se previse trudim biti shvacena.
a od kad sam ovdje, skoro svaki moj pokusaj da ih zastitim, da uradim nesto da im pomognem, ili da se objasnim pada u vodu.

primjer-mama je lose volje jer joj se rodbina zali na neimastinu, a ona nije u stanju da im pomogne.
pokusam joj objasniti kako smo i mi u nezavidnoj situaciji (a stvarno jesmo), i kako ona ne moze brinuti za svoju sestru, njezinog sina i jos i njegovu porodicu-koji su se zenili i razmnozavali bez da su ista ostvarili unaprijed. i koji su sada kada vise ne dobijaju pare od nas, ne znaju se ni javiti.
odbije me rijecima kako sada nece da prica o tome.
ja se na to uzbudim, mozda malo povisim glas, probam joj objasniti da ona nije bog, i da ne moze spasiti sviju, na sta dobijem komentar kako ona sada stvarno nije raspolozena slusati me, i da "ne galamim na nju"
ja se naravno osjetim kao zlostavljac, neko ko maltretira i tuce rodjene roditelje, i slomljenog srca odem u svoju sobu plakati.

ili primjer sa tatom, koji mi se u zadnje vrijeme i ne cini potpuno zdrav, mentalno. opsjednut je popravkama na kuci, nadogradnjama, uvijek je u pokretu. kada bolje promislim rijetkost ga je uopste vidjeti da sjedi, konstantno je u nekom bunilu, stresu, mora stici ovo, mora stici ono (sve u vezi rada na kuci) ta njegova negativna energija uzasno lose utice na mene, osjetim taj stres, nervozu, i vec sam ga pocela izbjegavati.
ujutro ustanem da jedem, on trci po kuhinji, rasprema, lupa, stavlja posudje u masinu i van..a sve sto zelim je samo malo mira tih 15 minuta ujutro..

prije mjesec dana ja sam izgarala od zelje da i ja nesto doprinesem na toj jebenoj kuci, koja je tada bila u procesu farbanja.
2 dana sam planirala sta i kako, jer to je zaista precizan rad, i puno je posla, da bi treci dan, kada sam krenula da zapocnem taj posao, nasla njega kako ga vec radi.
a dobro je znao kako je to bio moj projekat, i da sam dan ranije isla kupiti cetku za farbanje.
i da jos naglasim da ima milion drugih stvari koje je on mogao raditi, ali ne, kasnije je objasnio da "on mene ceka 2!! dana" pa vise nije mogao cekati.
ludnica, zar ne?

a nedavno je bio ozbiljno bolestan, mozda je ovo neka reakcija na sve sto se desilo?
a ja ne mogu biti ni toleratna, jer onakav kakav je on sada pocinje mi ici na zivce, gaditi mi se, izbjegavam ga.
dok smo ranije bili skroz ok.

i takve stvari se konstanto ponavljaju. svaki dan.
evo bas danas mi je tata pobacao neke knjige iz podruma, jer je "on bacio ono sto njemu ne treba". i tako je kafkin proces zavrsio u smecu, dok je "literatura koju on zeli da ima" -ptice u bojama, i dalje ostala na polici?

Znas kako se ja uzasno osjecam u 'svojoj' kuci, ili kako ti kazes- njihovoj. Mozda i bolje odgovara.. Moja mama me od malena ucila da budem vrijedna, da imam osjecaj za uredno te da sve uvijek drzim u najboljem redu... Vec kad sam imala 8 godina pocela sam raditi sve poslove u domacinstvu..pocevsi od onih jednostavnijih pranja sudja, oprasivanja, cetkanja, usisavanja...a svake godine, sto sam starija broj takvih poslova se povecavao... Danas radim svaki moguci posao u kuci...i jos uz to spremam u kuhinji...

Sve sto znam, mama me naucila...i to dugujem njoj...međutim ja se pitam, nije li me malo vise opteretila s tim poslovima dok sam jos bila curica.. Danas, kada imam malo vise od 20 godina mi je sve to postalo rutina...i stvarno nije mi tesko nista uraditi...Uredu. Ja shvacam, zivim u nj kuci, jedem iz njihovog dzepa, moram nekako uzvratiti...Jos uvijek idem na fakultet tako da nemam posao, novcem ne mogu doprinositi...Radom mogu. To i radim. Ali samo da znate kako me boli to sto ona takve stvari ne cjeni, ne vidi...Znaci znam po cijeli dan od jutra do nekad tamo poslijepodne ne sjesti da odmorim i ako ne uradim jednu sitnicu, ko da nista i nisam... Kako to zna da boli...kad neko ne vidi i ne priznaje tvoj trud. Fakultet mi uz sve to super ide, sad cu aBd trecu godinu.. i da dodam i ovo, za izlaske mi jos uvijek pravi probleme, kad god zelim izac, posvadjam se s njom...To mi nikada nece biti jasno...

Al najvise me boli to sto moja mama pravi toliku razliku izmedju mene i mog, godinu starijeg, brata. On spava do podne, cijeli dan luta, skoro nikad nije u kuci, ne studira, bude napolju do jutra, dodje kuci prespava,jede, i opet sve ispocetka. Ne znam koji je smisao njegovog zivota. Ali ne, njega ne diraj, on uvijek sve moze, njemu je sve dozvoljeno, on sve sto pogresno uradi, odmah se oprasta...Znam da ce zvucati sad kao da sam u pubertetu...ali kad neko (mama) vas omalovazava koji cinite sve da biste njoj olaksali svakodnevnicu, a ona to gazi...a s druge strane imate nekoga (brat) ko nista ne radi da bi doprinosio boljitku u ovoj kuci i on se na kraju vise cijeni nego ja, kako biste se vi osjecali?

ima li iko sa ovakvim iskustvima, da je vec prosao ovo sve, pa dame savjetuje, koji je najbolji i najbezbolniji nacin da se kroz sve ovo provucem, dok ne zavrsim fakultete, nadjem posao i odletim odavde...

izvinjavam se ako sam vas utusila, nesto mi je tesko, pa sam se otvorila...

[lynnn]

zelka kaže:

Znas kako se ja uzasno osjecam u 'svojoj' kuci, ili kako ti kazes- njihovoj. Mozda i bolje odgovara.. Moja mama me od malena ucila da budem vrijedna, da imam osjecaj za uredno te da sve uvijek drzim u najboljem redu... Vec kad sam imala 8 godina pocela sam raditi sve poslove u domacinstvu..pocevsi od onih jednostavnijih pranja sudja, oprasivanja, cetkanja, usisavanja...a svake godine, sto sam starija broj takvih poslova se povecavao... Danas radim svaki moguci posao u kuci...i jos uz to spremam u kuhinji...

Sve sto znam, mama me naucila...i to dugujem njoj...međutim ja se pitam, nije li me malo vise opteretila s tim poslovima dok sam jos bila curica.. Danas, kada imam malo vise od 20 godina mi je sve to postalo rutina...i stvarno nije mi tesko nista uraditi...Uredu. Ja shvacam, zivim u nj kuci, jedem iz njihovog dzepa, moram nekako uzvratiti...Jos uvijek idem na fakultet tako da nemam posao, novcem ne mogu doprinositi...Radom mogu. To i radim. Ali samo da znate kako me boli to sto ona takve stvari ne cjeni, ne vidi...Znaci znam po cijeli dan od jutra do nekad tamo poslijepodne ne sjesti da odmorim i ako ne uradim jednu sitnicu, ko da nista i nisam... Kako to zna da boli...kad neko ne vidi i ne priznaje tvoj trud. Fakultet mi uz sve to super ide, sad cu aBd trecu godinu.. i da dodam i ovo, za izlaske mi jos uvijek pravi probleme, kad god zelim izac, posvadjam se s njom...To mi nikada nece biti jasno...

Al najvise me boli to sto moja mama pravi toliku razliku izmedju mene i mog, godinu starijeg, brata. On spava do podne, cijeli dan luta, skoro nikad nije u kuci, ne studira, bude napolju do jutra, dodje kuci prespava,jede, i opet sve ispocetka. Ne znam koji je smisao njegovog zivota. Ali ne, njega ne diraj, on uvijek sve moze, njemu je sve dozvoljeno, on sve sto pogresno uradi, odmah se oprasta...Znam da ce zvucati sad kao da sam u pubertetu...ali kad neko (mama) vas omalovazava koji cinite sve da biste njoj olaksali svakodnevnicu, a ona to gazi...a s druge strane imate nekoga (brat) ko nista ne radi da bi doprinosio boljitku u ovoj kuci i on se na kraju vise cijeni nego ja, kako biste se vi osjecali?

ima li iko sa ovakvim iskustvima, da je vec prosao ovo sve, pa dame savjetuje, koji je najbolji i najbezbolniji nacin da se kroz sve ovo provucem, dok ne zavrsim fakultete, nadjem posao i odletim odavde...

izvinjavam se ako sam vas utusila, nesto mi je tesko, pa sam se otvorila...

hej, ma znam kak ti je... ja sam isto pri kraju faxa... Brat mi nemože nikako završit srednju školu.. Al se njemu da 100 eura kad prođe popravni a meni ništa... A ja nikad ni nisam bila na popravnom, fax sve u roku i tak... Pa se čovjek pita kaj je bolje na ovom svijetu bit niš koristi pa valjda bolje prođeš... užas... Meni je isto grozno, al moram stisnut zube i odradit fax do kraja.. Jel dok kod sam pod njihovim krovom nažalost znam da nemam pravo glasa.. I jedva čekam da se osamostalim... To mi je želja već neko vrijeme...

Tako da ti je moj savijet da se posvetiš faxu 101% i što prije se riješiš te muke koja te guši i pati i neda ti živjeti. jel znam da to nije život nego samo muka i patnja. Zato samo hrabroooo...

[marince]

gledam datum pa kontam da nitko neće ni pročitati ovo, al eto nada ipak postoji... ja imam veliki problem, planirala sam s dečkom svatove i kad smo rekli mojima nastala je svađa, u tom smislu da smo premladi itd., otišla sam od kuće i sad živim s dečkom, sami, i super nam je dok ne spominjemo moje, al čim ih spomenemo nastane svađa... iako oboje ponovo pričamo s mojima i sve je onak nikako, nikad više neće biti ništa isto... vjerojatno ne bih trebala, ali osjećam neku grižnju savjesti zbog svađe pa pokušavam izgladit stvari, al ne ide... jednostavno ne znam kako da povučem neke granice poštovanja između staraca i dečka... na mukama sam već pola godine... starci me stalno podsjećaju na to što je bilo...dečko isto....što da radim??

vjerojatno sam i temu promašila, al ne znam iskreno više šta da radim, sve me to boli i ne mogu normalno funkcionirati...

stalo mi je do staraca da budemo u dobrim odnosima, ipak su mi roditelji i volim ih, ali volim i dečka....

[kelma1]

marince kaže:

gledam datum pa kontam da nitko neće ni pročitati ovo, al eto nada ipak postoji... ja imam veliki problem, planirala sam s dečkom svatove i kad smo rekli mojima nastala je svađa, u tom smislu da smo premladi itd., otišla sam od kuće i sad živim s dečkom, sami, i super nam je dok ne spominjemo moje, al čim ih spomenemo nastane svađa... iako oboje ponovo pričamo s mojima i sve je onak nikako, nikad više neće biti ništa isto... vjerojatno ne bih trebala, ali osjećam neku grižnju savjesti zbog svađe pa pokušavam izgladit stvari, al ne ide... jednostavno ne znam kako da povučem neke granice poštovanja između staraca i dečka... na mukama sam već pola godine... starci me stalno podsjećaju na to što je bilo...dečko isto....što da radim??

vjerojatno sam i temu promašila, al ne znam iskreno više šta da radim, sve me to boli i ne mogu normalno funkcionirati...

stalo mi je do staraca da budemo u dobrim odnosima, ipak su mi roditelji i volim ih, ali volim i dečka....

nije lako takve stvari rijesiti,,, nitko nezna tko nije bio u slicnoj situaciji

[Irra]

teško je to...
jedini pametan savjet od mene je da fino i pristojno ajmo reći "srežeš" i dečka i roditelje - i njemu i njima otvoreno reci sad je dosta potezanja šta je bilo prije itd.... od danas više niti a o tom prošlom problemu, idemo ispočetka...
znam kako ti je, ti si neki "posrednik" u sredini, "tampon zona" na kojoj se sve lomi...

takve neke situacije sam ja riješila tako da sam starcima rekla: ako imate neki prigovor na mm, onda izvolite to riješiti s njim direktno, a ne žaliti se meni...
isto vrijedi i za njega..,

nije da baš funkcionira uvijek , ali recimo da ima uspjeha ....

moraš biti jasna i glasna u ovome, jer ćeš ispaliti na živce i zamrziti na kraju i dečka i starce, to će biti rusvaj... ali im isto tako moraš jasno dati do znanja da voliš i njih i dečka i da se ne želiš "odreći" niti jednog...

[brlj]

jesi se odselila?

ja nisam

i ja sam pokušavala bit shvaćena, tralala...ne ide to kroz priču u biti. imala sam osjećaj kao da se bezuspješno pokušavam inicirat u vlastitu obitelj.

kad sam se jedan dan počela cerekat od jada, shvatila sam da s raspravama, argumentima i blebetanjem ne mogu ništa postić; ni dokaz da sam zrela- s njima se svađam kao u srednjoj, ni bliskost i dubinu- na kraju se ipak počnemo svađat.

skužila sam da ne mogu uz svakodnevnu dozu grižnje savjesti zbog svega podnijeti još i tu zbog svađanja i toga što sam nas sve iscrpila. ne želim više gubit živce i vrijeme na te gluposti.

najvažniji taj njihov mir i red koji imaju ili misle da su zaslužili. i zaslužili su ga.

ne pokušavam bit objektivna ili tako nešto, oni to ne trebaju- kad su s nekim u svađi ili ih nego uzrujava, kompletno sam na njihovoj strani. (inače se posvađaju i sa mnom, nezahvalnim djetetom)


okrećem stvari na šalu, radim sve šta se od mene očekuje i više od toga, mičem se s puta kad su živčani i zatvaram se u sobu kad sam ja živčana.

gledam stvari sa distance i reagiram ''s filterom'', podmetnem leđa gdje je moguće ali da oni to ne primjete, ne kačim se za svaku pizdariju i ne dijelim njima savjete

neću ni tebi više

pozdrav! živjela u suživotu!

[brlj]

ej da, još ovo. kad vidim da se spremaju nešto bacat nešto što je meni bitno u tim velikim čišćenjima (to je skroz psihički proces), sklonem to prije. ili poskrivećki vratim nazad.

njima zapravo i ne bude bitno šta bacaju, bitno im je da nešto bace, poprave, prebojaju, osvježe, premjeste..... i sve to. to je valjda neka metafora za uvođenje reda u životu, šta li.

[0101]

znaš onu...uvijek ima i gore i ja živim sa svojima i tek odnedavno sam postala svjesna njihovog odgoja cjeli život i koliko je to užasno utjecalo na mene...npr. moji me cjeli život uče da samo šutim, da se ne svađam s drugima jer to nije lijepo, da budem dobra, poslušna, super učim itd. kad me netko "udari" da sjednem s njim i razgovaram, da ne povisujem ton, da ružno uvijke vraćam dobrim jer će se to i meni vratit kad tad...uvijek su se svi problemi ali oni pravi ozbiljni skrivali pod tepih i glumila neka sretna obitelja bili smo sve samo ne sretni. sada kad sam od stresa obolila na želudac i žuč i kad sam uvidjela šta je to sve napravilo do mene počela sam im davat do znanja da mi nije dobro..naime takav KATOLIČKI odgoj me doveo do teške depresije i nepoštivanja okoline prema meni. kad god bi me netko uvrijedio i nešto namjerno napravio šutjela bih i pravila se da ne čujem sve u svrhu ne svađanja i da se pokažem u super svjetlu. sad žalim što me nisu naučili da se svađam i kažem ljudima što ih ide i da sve to izbacim iz sebe. imam velikih problema oko toga i dan danas. sada kad sam im rekla koliko su grešaka napravili, koliko sam patilai sada patim i psihički i fizički oni opet kažu šuti evo mama npr. nemoj uznemiravat tatu, šta radiš svađu u kući itd. uopće me ne slušaju i svaki pokušaj da nešto popravim i zajednički život učinim normalnim istot ako pada u vodu oni se odmah anljute i čim kažem nešto odmah to razumiju kao napad na sebe i počne plač i čim smo mi to zaslužili itd. ovo sam napisala jer sam i ja više očajna. braća su mi užasna i samo ih muče. i to što si rekla moja mama glumi patenika i sto puta sam joj rekla daj odjebi ih više zar ne vidiš da svi patimo jer vi glumite isusa a njen je ogovor a šta ja tu mogu. mene to ubija ne mogu ej gledat takvu akad nešto kažem isto me ne sluša...ne znam ni ja šta više napravit a ne mogu ih ostavit vukovima koji bi im sve organe prodali koliko im se jebe za njima...mogu samo savjetovat bez obzira što te neće slušat budi uporna i reci da ti je užasno teško gledat ih takve i da ćeš radije u akrtonskoj kutiji živjet nego tako...

[8472]

0101
Znaš, roditelje, obitelj ne možemo birati. Kako smo im "dodjeljenji", tako se s nama i odnose, kako znaju, tako nas i uče.
Ne možeš ih promjenit. Možda možeš savjetovat, ali ne možeš ih promjenit ti.
Možeš jedino sama sebe, u početku prilagodit, pa polako promjenit.
Imaj strpljenja, jer ti treba za sebe samu. Pa kad budeš imala i mogućnost, mjenjaj svoj život.
Tek trebaš krenut, čim dobiješ krila, poleti, nemoj se ustručavat, roditelji će biti sretni ako se kvalitetno sama izboriš za svoj život.
Nemoj njih krivit, jer nemaju mogućnosti, kako im je tako im je.
Upri snagu u svoje mogućnosti, pa čim budeš mogla, kreni.
Želim ti što prije ostvarenje želja i puno sreće.

[roga27]

Znam da je većini jako teško, gotovo nemoguće odseliti, ali čim vam se ukaže prilika bježite u svoje odaje, pa makar to bila garsonjera od 20 kvadrata!!!

Ja sam od svojih roditelja dobila prvi kat kuće da si ga uredim i živim tamo s kim god želim.... uložila sam brdo para i na kraju otišla sam kilometrima daleko... i svaki put kad se vratim u te kak ti moje kvadrate, nemam feeling da svoj na svome. I nikad neću....

Zato sad štedim i kad se jednog dana odlučim vratiti u Hrv, kupujem nešto svoje!

A ovo sa braćom i sestrom neću ni komentirati.... ja sam se klala sa sestrom dok smo živjele s roditeljima, danas živimo zajedno i nikad se bolje nismo slagale.... možda zato jer nema nikoga da pravi razlike među nama

[sssunchica]

ja sam se od svojih staraca odselila kad sam navršila 17 godina i bilo je teško i svakako sam živjela i svuda i sve ali mi se mama jako razbolila i vratila sam se kući i skrbila o njoj i mom tati koji je isto spec sam po sebi.Kad je mojoj mami bilo bolje vratila sam se u stan kod dečka s kojim sam već 10 godina i sad je on krenuo ploviti a ja ostala trudna nakon razgovora sa svojima odlučili smo da se preselim k njima na neko vrijeme...sve je to ok ja imam svoju sobu svi zajedno dajemo u kućne troškove oni ne diraju mene ja njih.Normalno je da ima razmirica ali najgore mi je to što su njih dvoje ko mala djeca stalno se oko nečeg natežu a ja ko tampon zona pa povuci potegni onda mi pukne film pa ih doslovce pošaljem svakog u svoj kut stvarno me znaju izmučiti i izmoriti iako kasnije budu svjesni da ne rade samo jedan drugome inat i loše nemogu si pomoć.Teško je s njima ali bez njih nebi mogla

[anika_panika]

Pomalo vam zavidim... Vi berem razgovarate sa svojim roditeljima. Moja majka i ja nemamo nikakvu komunikaciju vec više od godinu dana.
Ona i otac su, generalno gledano, bili super roditelji sestri i meni. Uvek su se trudili da na pruže najviše što mogu i ljubavi i podrške. Samo nam nisu pružali (ovde u prvom planu mislim na majku, otac je uvek nekako bio po srtani i samo prihvatao majčine odluke) razumevanje. Sve je ok i dozvoljeno dok se ponašamo u skladu sa onim što oni žele, onog trenutka kada uradimo nešto "po svome" počinje horor (svadje, suze, uvrede i na kraju ignorisanje). U 99% slučajeva bili su zadovoljni sa nama jer smo bile dobra deca, vredne, odgovorne, super u školi...
Problemi su nastali kada sam se ja verila i prešla u kuću svog verenika. U međuvremenu i sestra se odselila i počela da živi sa dečkom. Kap koja je prelila čašu bila je kada je sestra raskinula sa tim dečkom (koga su moji roditelji prihvatili i zavoleli)!!! Nisu se slagali sa raskidom, a majku je to toliko pogodilo da je prekinula sve kontakte sa nama. Uvek je tako bilo, kada se naljuti na jednu ljuta je na obe jer mi beskrajno i bezuslovno podržavamo jedna drugu.
Majka nam je tada rekla "da smo sve pogrešno odradile u životu" (inače, sestra ima 22 a ja 26 godina), i još rekla sestri "da verovatno planira da ide sa cveta na cvet, spava sa kim stigne i da će na kraju završiti na ulici - da će se kurvati". Te reči su nas strašno zabolele. Sestra je plakala a ja sam rekla majci da moramo da nastavimo dalje, šta je bilo bilo je i ostaje iza nas. Na to je majka odgovorila da ona nema šta da nastavlja, da smo mi radile kako smo htele i da je ona sa nama završila.
Od tada sa majkom nismo više progovorile ni reč. Sa ocem komuniciramo, ja ih posećujem barem jednom nedeljno jer stanujem blizu, a sestra redje jer studira u drugom gradu. Kada smo u raditeljskoj kući majka nas ignoriše i pretvara se da nismo tu...
I pored svega oni su bili dobri roditelji i ja bih najviše na svetu želela da se pomirimo i da imamo normalan odnos. Ali sestra za to neće ni da čuje a ni majka. I tako otac i ja patimo zbog haosa u porodici a vreme prolazi, prošlo je godinu i 6 meseci i ne znam da li će se ikada stvari popraviti...