Ja sam lud/-a pa me sram.

Koliko shvacam jako je sramotno reci da je netko bio kod psihologa/psihijatra.

Ne shvacam zasto je to tako sramotno.

Ono, kad imam upaljeno grlo odem kod doktora i nije me sram reči ..sorry nemrem puno pricati boli me grlo.
Isto tako nije me sram reci da sam slomila nogu ili da moram ici kod okulista..
al kad su neuroni bolesni..to je odjednom veliki tabu.

Zašto?
Zašto je tako sramotno imati bolesne neurone?

I da li bi vas bilo sram reci da idete kod psihologa/psihijatra?
Jeste li vec bili? Jeste li ikome rekli?

Ja sam bila jednom, kod neke psiholgice za pomoć pri učenju, no ona je rekla da nema vremena jos jednog klijenta uzet pa su se poceli pobacivati samnom od jednog do drugog i onda sam odustala. Radje sam vrijeme provedeno u cekaonicma potrosila doma na učenje.

[eena_]

ljudi valjda procijene kome mogu šta reći

[Vorkosigan]

Što točno nije u redu sa tvojim neuronima? Reci nama, mi ćemo ti pomoći

[happygoose]

DreamGirl kaže:
Koliko shvacam jako je sramotno reci da je netko bio kod psihologa/psihijatra.

Ne shvacam zasto je to tako sramotno.

Ono, kad imam upaljeno grlo odem kod doktora i nije me sram reči ..sorry nemrem puno pricati boli me grlo.
Isto tako nije me sram reci da sam slomila nogu ili da moram ici kod okulista..
al kad su neuroni bolesni..to je odjednom veliki tabu.

Zašto?
Zašto je tako sramotno imati bolesne neurone?

I da li bi vas bilo sram reci da idete kod psihologa/psihijatra?
Jeste li vec bili? Jeste li ikome rekli?

Ja sam bila jednom, kod neke psiholgice za pomoć pri učenju, no ona je rekla da nema vremena jos jednog klijenta uzet pa su se poceli pobacivati samnom od jednog do drugog i onda sam odustala. Radje sam vrijeme provedeno u cekaonicma potrosila doma na učenje.

Mislim da se radi o nekom drugom aspektu, i da je cijela problematika dublja, jer ulazi u srz drustva u kojem zivimo.

Dakle(banaliziram) boli te grlo, odes docu, svi znaju i vide da si bolesna, dobijes sirup /tablete, i hopla tebi je bolje nakon tri dana, i svi to vide.

Imas dusevni problem, tko vidi, osim tvojih bliznjih, da je tebi bolje, a cijeli svijet zna da ides psihologu/psihijatru.

Neka se jave strucnjaci i daju svoje misljenje.... bas me zanima sta imaju za reci....

[violent_femmes9]

pa vrlo cesto je ljude sram priznati da imaju i neku fizicku bolest, jer na svako odstupanje od "normalnog" tzv. obicni ljudi gledaju kao patologiju, "bozju kaznu" i abnormalnost

psihicke bolesti (ili cak samo obicni poremecaji u ponasanju za cije rjesavanje je dovoljna pomoc psihologa) nose posebnu stigmu, na zalost

dobrim dijelom radi se o strahu od nepoznatog

[happygoose]

Meni osobno je najgore cuti kad netko kaze to je moj/to je njgov/njezin KRIZ, koji mora nositi.Mislim koliko daleko ide ta drustvena osuda u formi " bozje kazne"

Meni takve izjave izazivaju konotaciju na samozaljenja, nedostatak samopuzdanja, zelje za zaljenjem, nemogucnost suocavanja sa realnoscu i vlastitom bolescu.

I neki put ne znam kako uspostaviti kontakt sa tim ljudima.

Bilo bi interesantno cuti sto socijolozi kazu.....

[violent_femmes9]

happygoose kaže:


Meni takve izjave izazivaju konotaciju na samozaljenja, nedostatak samopuzdanja, zelje za zaljenjem, nemogucnost suocavanja sa realnoscu i vlastitom bolescu.

ovo je pregrub komentar. kako mozes znati koliko se netko uspjesno suocava s vlastitom bolescu? po tome sto kaze 2-3 neiskrene ali drustveno prihvatljive fraze? tesko

suocavanje s realnoscu i vlastitom bolescu kod drugih oboljelih ljudi nesto je u sto ne bih ulazila tako olako.

[happygoose]

Slazem se da je pregrubo, ako se aplicira generalno.

Ali sam pri tome mislila na neke osobe iz mog intimnog kruga...pa cak i onda je pregrubo, jer ja uistinu ne mogu znati kako se osjecaju ako mi sami ne kazu.

Odrasla sam uz osobu, kojoj je dnevna litanija bila "njezin kriz" i "fantomske" bolesti, a u stvari sam uvjek sumnjala da se radi o necem drugom, poput trazenja paznje i slicno.Jer cak i najbezazlenija stanja su bila "kriz", i redovno nabijanje krivice za taj kriz....

Govorim kroz vlastitu prizmu iskustava...ne bih htjela da me se shvati da generaliziram.....

[Vilko]

Ja sam sa posla bio odvezenen u bolnicu sa ambulantnim kolima ,
sa ocekivanim srcanim napadom.
Radio sam sa tri komputera , i kontrolirao cijeli department sa
radnim nalogima za maintenance i hitne electricarske popravke,
nije bilo vrijemena niti za rucak....

To se je dogodilo 1991...dijagnoza nakon par mjeseca i mnogih teskih dana?

Stres, major depresive disorder,anxiety,panik atacks i personaliti traits... a trazio sam pomoc na poslu ali je bilo u zeljezari restrakturing smanjenja od 6.500 osoba na 3.500, i tako sam radio pod takovim stresom 18 mjeseci...dok nisam konacno kalapsao.

Radi kronicnog afekta gornjih bolestih sam morao u mirovinu 1992...od 1991 vidio sam psihijatra doktoricu svaka dva tjedna 4 godine poslije, i dan danas je vidim svaka sest tjedna redovito.

Zato svakome koji ima mali problem preporucujem da trazi pomoc cim ranije, jer cim je problem dulji teze ga je i lijeciti.

Moj zivot je sredjen da sam vodim brigu o sebi i da cu biti do kraja zivota na depresion tabletama isto kao i na sedating za anxiety i druge fizicke probleme.

Da li me je sram i da li se sramim ici ili kazati o svojoj bolesti?

Odgovor je NE, ja znadem i danas vecina populacije koja je
"ignorentna i zaostala"...misli da sam mozda lud ili mentalno poremecem dok ja znadem istinu da bolujem od "kemical imbalance" koji se korekta sa ljekovima , a poslijedice anxiety su od djetinjstva sa njima sam uvjek imao problem, na primjer sramio se i smatrao manje vrednim i teze komunicirao sa ljudima.

Jedino sam bio veoma sretan da sam na svojemu poslu uvijek bio veoma dobar i nisam imao problema, iako sam promjenio dvije drzave i dva jezika.

Zato ne smatrajte se manje vrednim ili da se sramite vidjeti
psihijatra ili psihologa.

U danasnjem zapadnom svijetu 40% populacije ima neke od gornjih problema , koje srecom ako lijece na vrijeme ne ostanu kronicne kao u mojem slucaju.

[Gospon Pes]

DreamGirl kaže:
Koliko shvacam jako je sramotno reci da je netko bio kod psihologa/psihijatra.

Ne shvacam zasto je to tako sramotno.

Zato jer ce reakcija okoline isti cas biti da si lud.

Psihicka bolest nije bolest. To ti je zig za cijeli zivot.

Naravno da je kretenizam, ali tako je.

Osim u Americi gdje si lud ako psihijatra NE posjecujes.

U danasnjem zapadnom svijetu 40% populacije ima neke od gornjih problema , koje srecom ako lijece na vrijeme ne ostanu kronicne kao u mojem slucaju.



e upravo o ovom pricam..imam par poznanika sto blizih sto daljih osoba..
koji su, da se razumijemo, "super" i oni "mogu normanlo" funkcionirati.

al onak promatracu (polustrucnom) sastrane je ocito da prakticki pucaju po savovima i da onak pitanje je vremena kad nece sve te frustracije i stres moci zakopavati jos malo dublje.

al na spomen psihologa..o ne nedaj boze..jer onda sam "luda"
a reko dobro..sad si "normalna" ( ako se takvo ponašanje moze svrstati u normalno) al za xy vremena vise neces biti..

a negdje netko od mojih prof rekao tak lijepo..da ako ljudi vec moraju izabrati neko zlo da biraju ono koje ce kasnije doci..

[377chiara]

happygoose kaže:
Mislim da se radi o nekom drugom aspektu, i da je cijela problematika dublja, jer ulazi u srz drustva u kojem zivimo.

Dakle(banaliziram) boli te grlo, odes docu, svi znaju i vide da si bolesna, dobijes sirup /tablete, i hopla tebi je bolje nakon tri dana, i svi to vide.

Imas dusevni problem, tko vidi, osim tvojih bliznjih, da je tebi bolje, a cijeli svijet zna da ides psihologu/psihijatru.

Neka se jave strucnjaci i daju svoje misljenje.... bas me zanima sta imaju za reci....

i to
al i ovo
mnogi bi i rekli naglas al se boje i sami neizvjesnosti
boje se pitanja koja ce im postavljat drugi
tipa, a kad ces ozdraviti?
kako da taj odgovor das nekome kad ga ni sam ne znas

imas upaljeno grlo, uzmes antibiotik i u vecini slucajeva ce ti biti bolje nakon par dana
a kod psihickih stvari, ne znas kolko ce trajat
oce li pomoc
i zadnje sto ti treba je jos se pred drugima (dosta je sto moras rjesavat te demone u glavi) pravdat zasto ti vec jednom nije bolje

[violent_femmes9]

happygoose kaže:


Odrasla sam uz osobu, kojoj je dnevna litanija bila "njezin kriz" i "fantomske" bolesti, a u stvari sam uvjek sumnjala da se radi o necem drugom, poput trazenja paznje i slicno.Jer cak i najbezazlenija stanja su bila "kriz", i redovno nabijanje krivice za taj kriz....

to je nesto drugo, moze ga se nazvati prenemaganjem

no, kad je u pitanju skrivanje cinjenicnog stanja (bolest, pa i fizicka) iz straha od sramote, tu mozemo pricati o jebenim predrasudama po kojima je bolest zapravo "bozja kazna" i sl. sreca pa Bog ipak nije tako sitna dusha i nije kao onaj iz pjesme E. Dickinson:

God is indeed a jealous God—
He cannot bear to see
That we had rather not with Him
But with each other play.

[happygoose]

Ma kuzim, razliku izmedju okoline koja nabija stigmu/bozja kazna/kriz(osobe koja je stvarno pogodjena necime), i onoga sto si osoba sama nabije....(prenemaganje/kompleksi/nedostatak samopouzdanja i tak...)iz mog iskustva i okruzja.

[judita]

nije vise takva stigma vezana za psiholoske poremecaje

a i promjenila se sama psihologija,
kod nas recimo, ne moras ici kod psihologa ako nemas neki tezi mentalni poremecaj ili neki veliki issue,
ides kod counsellor-a

osim sto je rijec druga, drugi je i still i pristup.
vecinom je humanistic T.

[Calvin]

Ja sam za vrijeme studija išla na terapije kod psihijatra i zapravo mi je sve skupa bilo baš zabavno. Naime, bile su zabavne face i pitanja ljudi kad bih im rekla da sam išla na terapije.
No, kao prvo bi nešto malo o periodu liječenja: kod psihijatra se odlučiš otić kad te nešto muči (OK, recimo da je to slično kao i kod upale grla). Razlika između jednog i drugog je ... pa ako baš govorimo u ovim terminima, onda vrijeme inkubacije, pa se stoga ni nemože očekivat da ćeš od par seansi ozdravit (to je u vezi onoga "a kad ćeš ozdravit?").
Dakle, kad bih ja ljudima rekla da idem kod psihijatra, svi bi se prvo lagano nasmiješili jer su mislili da ih zafrkavam. Nisu mi vjerovali, jer je u narodu uvriježeno mišljenje da na takve terapije idu totalni luđaci svazani u luđačke košulje. A ja ne odajem dojam da bi me baš sad trebalo zavezat. Nakon što bi mi ipak povjerovali, onda počnu pitanja radi razbijanja šablone:
- jel stvarno ležiš na kauču i pričaš svoje snove?
- koliko to košta?
- jel ti psihijatar lud?
(pitanja kao poslijedica previše gledanja američkih filmova).
Čak je i mom psihiću bilo zabavno slušat što me sve ljudi pitaju - često sam na seansama to znala prepričat, pa smo se zajedno cerili tim predrasudama

[Hugo_Chavez]

Gospon Pes kaže:
Zato jer ce reakcija okoline isti cas biti da si lud.

Psihicka bolest nije bolest. To ti je zig za cijeli zivot.

Naravno da je kretenizam, ali tako je.

Osim u Americi gdje si lud ako psihijatra NE posjecujes.

Prije 2 godine je izaslo jedno istrazivanje o zadovoljstvu vlastitim zivotom.Dakle u Californiji je 36% zadovoljnih, dok ih je u Bangladesu 64%!
Buduci da oni u Bangladesu vjerojatno ni ne znaju cemu sluzi psihijatar, ( ili ih ne zanima kad cuju da nije nista jestivo),moguce da da bi Amere trebalo lijeciti od frustracija rizom u malim kolicinama...

[377chiara]

Calvin dopadas mi se bas

[Calvin]

377chiara kaže:
Calvin dopadas mi se bas

No, enivej, lako se meni zezat samnom i mojom neurozom, ali recimo - zašto se tog ljudi srame? Eto, znam čovjeka koji boluje od paranoidne šizofrenije, cikličke psihoze - tak nešto. I živi u relativno maloj sredini. Čovjek se liječi i dobro mu je. No ipak ga ljudi izbjegavaju, kad uđe u dućan razgovor prodavačica zamukne. Valjda se svi boje da nešto ne bi krivo rekli, pa bi mu se zamjerili, kajjaznam. Da sam ja na njegovom mjestu, da se preselim negdje gdje neznaju da bolujem - pa vjerojatno ne bih nikom tak nešto rekla (ako bih mogla sakrit). Nije da bi me bilo sram (normalno, nije on kriv što je bolestan), ali bih se trudila da ljudi ne saznaju od čeg bolujem.

[377chiara]

mila Calvin ljudi su ti cudna sorta
boje se da nije zarazno pa da na njih ne predje
zato ja pazim kome pricam bas sve o meni
slazem se s onim sto si napisala