Ja sam lud/-a pa me sram.

[smajls]

pa kod nas se ljudi čude dok neko ode iz grada uzgajat biljke doma (tipa mavrovića boksača ili onog fuzbija kovačića, mislim, koji si je kupio farmu neku kraj križevaca..) ...
a gle, sve je stres, stres je život ovakav, stres je kapitalizam... pa nije čudno da ima 36% zadovoljnih u Ca,usa, a 64% u bangladešu.
rilex ljudi. nađite si prijatelje, životnog partnera, idite na svjež zrak redovno i nemojte pljuvat po crkvi nego imajte nedjelju slobodnu i radite roštilj.
viva lajf!

[medion_cro]

DreamGirl kaže:
Koliko shvacam jako je sramotno reci da je netko bio kod psihologa/psihijatra.
Zašto?

Probaj si zamisliti ovakvu situaciju:
1. Žrtva si moralnog zlostavljanja ljudi oko sebe. Oni te stalno optužuju da s tobom nešto "nije u redu" (pogotovo kad tražiš svoja prava!).
2. Ne znaš kome da se obratiš za pomoć, pa odeš psihologu/psihijatru.
Prema tome, ako kažeš da ideš psihologu/psihijatru, ovi oko tebe će to shvatiti kao svoj konačni trijumf, potvrdu njihove teze da s tobom nešto "nije u redu", pa prema tome uopće ne moraju uvažavati to što govoriš.

[Mljacko]

DreamGirl kaže:
Koliko shvacam jako je sramotno reci da je netko bio kod psihologa/psihijatra.

Ne shvacam zasto je to tako sramotno.

Ti ideš na faks PSIHOLOGIJE, a postavljaš ovako glupa pitanja.

Pa sramotno je zato što si lud. Jel bi ti hodala sa luđakom? Sad reci da bi pa da dobijem proljev...

A ekipa koja zbog sitnih pizdarija ide psihologu - je totalno luda

DreamGirl kaže:
Koliko shvacam jako je sramotno reci da je netko bio kod psihologa/psihijatra.

Ne shvacam zasto je to tako sramotno.

Ono, kad imam upaljeno grlo odem kod doktora i nije me sram reči ..sorry nemrem puno pricati boli me grlo.
Isto tako nije me sram reci da sam slomila nogu ili da moram ici kod okulista..
al kad su neuroni bolesni..to je odjednom veliki tabu.

Zašto?
Zašto je tako sramotno imati bolesne neurone?

I da li bi vas bilo sram reci da idete kod psihologa/psihijatra?
Jeste li vec bili? Jeste li ikome rekli?

Ja sam bila jednom, kod neke psiholgice za pomoć pri učenju, no ona je rekla da nema vremena jos jednog klijenta uzet pa su se poceli pobacivati samnom od jednog do drugog i onda sam odustala. Radje sam vrijeme provedeno u cekaonicma potrosila doma na učenje.

Možda se ljudi stide da priznaju da ne mogu sami da razreše svoje probleme, možda misle da će na taj način priznati neku svoju slabost, možda se boje da će drugi pomisliti da su oni "ludi", pa će ih ili sažaljevati ili zazirati od njih... Verujem da svako ima neke svoje, individualne razloge zašto mu je nelagodno da tako nešto prizna. Osim toga, ne treba zanemariti ni reakcije okoline, a svi smo svesni toga kako prosečan čovek zamišlja osobu koja odlazi psihijatru.
Smatram da ljudi treba o sebi da govore onda kada se osećaju lagodno i da ne treba sebe da sile na razgovore koji su im neprijatni. Zašto bi svako svakome sve govorio? Zašto bismo drugima podnosili izveštaj o vlastitim aktivnostima?
Ja nemam iskustva sa odlaženjem kod psihijatra/psihologa. Uvek sam imala osećaj da sama mogu da razrešim konfliktne situacije, ali ne bih prezala od toga da se obratim za pomoć ako bih smatrala da mi je neophodna. Mislim da nema ničeg lošeg u tome. Čak naprotiv, možda ne bi bilo loše da i kod nas, kao i u Americi, psihoterapije postanu popularne. Život je stresan, retko dobijamo priliku da zastanemo, da preispitamo sebe, da "pročistimo" nagomilane misli i emocije, već sve rešavamo "u hodu". Redovan odlazak kod psihoterapeuta bi nam možda pomogao da se lakše oslobađamo "balasta" koji pokupimo usput.

[smajls]

slažem se... problem je u glupim predrasudama od kojih naše društvo boluje. mislim, budimo iskreni, svi mi imamo svoje probleme i trebamo razgovor. sad, je li to psihijatar ili prijatelj, nije bitno, odnosno, ne bi trebalo biti. enivej, blago onom ko ima prijatelja

[medion_cro]

Mljacko kaže:
Ti ideš na faks PSIHOLOGIJE, a postavljaš ovako glupa pitanja.

Pa sramotno je zato što si lud. Jel bi ti hodala sa luđakom? Sad reci da bi pa da dobijem proljev...

A ekipa koja zbog sitnih pizdarija ide psihologu - je totalno luda

Jesi li ti kad vidio kako izgleda pravi duševni bolesnik? To je čovjek koji ne može ni komunicirati sa ljudima oko sebe, osim nekim neartikuliranim glasovima.
Ljudi koji se obraćaju za pomoć psihologu/psihijatru najčešće ne uspijevaju riješiti probleme koje imaju sa svojom okolinom. Zlostavljanje (uglavnom moralno) u obitelji i na poslu toliko je rašireno da bi ti se vjerojatno digla kosa na glavi, samo da malo bolje pogledaš. Ljudi koji su žrtve moralnog zlostavljanja često sami sebe uvjeravaju da je sve u redu, da su oni iz njihove okoline "vjerojatno u pravu" i sl. Samo se rijetki odluče potražiti pomoć, kako bi pronašli način da se tome suprotstave. Mislim da zaslužuju malo naše podrške, a ne da im se još i rugamo!

Inače, dobra knjiga na tu temu ti je od Marie France Hirigoyen "Moralno zlostavljanje".

[Mljacko]

medion_cro kaže:
Jesi li ti kad vidio kako izgleda pravi duševni bolesnik?

Ajd otvori knjigu iz srednje i nauči osnove pa ćemo početat.

A fakat bih volio da mi pojasniš što je to "moralno zlostavljanje" Bar daj primjer

[medion_cro]

Mljacko kaže:
Ajd otvori knjigu iz srednje i nauči osnove pa ćemo početat.

A fakat bih volio da mi pojasniš što je to "moralno zlostavljanje" Bar daj primjer

Što hoćeš reči, da moralno zlostavljanje ne postoji? U prethodnom postu dao sam referencu na knjigu gdje se možeš detaljnije informirati. No, ukratko: moralno zlostavljanje je niz postupaka kojim okolina omalovažava nečiji rad, nekoga kao osobu ili se to osobi na druge načine "zagorčava život", a sa svrhom da se ta osoba u moralnom smislu uništi, ili barem prisili na odlazak, da odustane od svojih (inače legitimnih) ciljeva i sl. Obično moralno zlostavljanje polazi od jedne osobe, koja svojom utjecajnošću uspije pridobiti i druge da nekoga stigmatiziraju. Tu se koristi npr. intriga, ali i druge metode. Dijelom se provodi na svjesnoj razini, ali dobrim dijelom i podsvjesno od strane nastrane osobe zlostavljača.

I dalje misliš da je to nešto ćega nema i što ne postoji?

Ja mislim da itekako postoji, i strašno je teško stigmatiziranoj osobi boriti se protiv toga. Jedan od načina je i da potraži pomoć od psihologa/psihijatra. Što će poduzeti zlostavljači ako to saznaju? U svakom slučaju, na sve moguće načine pokušat će obeshrabriti svoju žrtvu!

[Mljacko]

medion_cro kaže:
I dalje misliš da je to nešto ćega nema i što ne postoji?

Ne kažem da to ne postoji, ali mi je glup naziv i za što sve dodojeljuju nazive. To je jednostavno - zlostavljanje

Ja mislim da itekako postoji, i strašno je teško stigmatiziranoj osobi boriti se protiv toga. Jedan od načina je i da potraži pomoć od psihologa/psihijatra. Što će poduzeti zlostavljači ako to saznaju?

To nije za psihologa nego bezbolsku palicu.

Ja sam, naime, uvjeren da je balkanizam puno zdravija i prirodnija metoda (i kao kultura) od zapadnjačkih psiho pizdi materini.

I razvio sam svoju psihološku teoriju da nasilje ponekad (naglašavam: ponekad) djeluje blagotvorno za psihu

[lilla]

Ja bi voljela ići psihologu...najčešće bi mi bilo dovoljno da mi samo kaže da sam ja jedna normalna djevojka.A nekad bi htjela o stvarima koje su mi važne u životu porazgovarati sa osobom koja je stručna i motivirana za to..

[medion_cro]

Mljacko kaže:
Ne kažem da to ne postoji, ali mi je glup naziv i za što sve dodojeljuju nazive. To je jednostavno - zlostavljanje

To nije za psihologa nego bezbolsku palicu.

Ja sam, naime, uvjeren da je balkanizam puno zdravija i prirodnija metoda (i kao kultura) od zapadnjačkih psiho pizdi materini.
I razvio sam svoju psihološku teoriju da nasilje ponekad (naglašavam: ponekad) djeluje blagotvorno za psihu

U prvoj tvrdnji, da se jednostavno radi o zlostavljanju bi se djelomično mogao složiti. Ipak, postoje određene specifičnosti moralnog zlostavljanja (puno je prljavije), zbog kojih ova tvoja metoda s bejzbolskom palicom ne prolazi:

- osoba koja provodi moralno zlostavljanje (uglavnom) ne mlati osobu koju zlostavlja. Naprotiv, ona se nastoji predstaviti kao dobra osoba nasuprot zloj. Svaki i najmanji pokušaj samoobrane zlostavljane osobe protumačit će kao agresiju, a sebe kao žrtvu. Zlostavljač je vješt manipulator koji će uvijek znati objasniti da je "sve pokušao" da svojoj žrtvi "pomogne", ali je ona "nezahvalna", "nesposobna", "bezobrazna"....

Kao što vidiš, moralno zlostavljanje je puno prljavije od običnog fizičkog i uz to je i prikriveno. Teško se s tim boriti i radi se o pravom "živom blatu" za onoga tko mu postane žrtva.

[medion_cro]

Naravno, preduvjeti za moralno zlostavljanje su nastranost zlostavljača i nedostatak samopouzdanja žrtve.

[eena_]

ne znam koliko služben je naziv "moralno zlostavljanje", ali tu se radi o psihološkim pritiscima, psihološkom zlostavljanju, iz razloga jer ne postoji seksualni interes za žrtvu, a fizički nije primjeren slici koju zlostavljač želi graditi u okolini. Ako kočnice popuste, i seksualno i fizičko zlostavljanje može se "desiti", ali isključivo kao još jedan od načina poniženja.

[Mljacko]

medion_cro kaže:
- osoba koja provodi moralno zlostavljanje (uglavnom) ne mlati osobu koju zlostavlja. Naprotiv, ona se nastoji predstaviti kao dobra osoba nasuprot zloj. Svaki i najmanji pokušaj samoobrane zlostavljane osobe protumačit će kao agresiju, a sebe kao žrtvu. Zlostavljač je vješt manipulator koji će uvijek znati objasniti da je "sve pokušao" da svojoj žrtvi "pomogne", ali je ona "nezahvalna", "nesposobna", "bezobrazna"....

Da i?


Puca mi kuac ako se zlostavljač postavlja kao žrtva. Pa on i jest žrtva.
Ali oću reć da se ja osijećam lakše i samouvjerenije kad ga prebijem.

I ne samo to nego daješ svojoj okolini do znanja da se nedaš zajebavati.

A rezultat svega je da dobiješ poštovanje i da te više nitko ne bu tlačio

A i cure u školskoj dobi ne vole papke

[medion_cro]

Mljacko kaže:
Ja sam, naime, uvjeren da je balkanizam puno zdravija i prirodnija metoda (i kao kultura) od zapadnjačkih psiho pizdi materini.

O balkanizmu ne bih na ovom mjestu, a zapadnjačke "psiho pizde materine" potrebne su u slučaju moralnog zlostavljanja kako bi se žrtva mogla uspješno suprotstaviti svom zlostavljaču:

- potrebno je identificirati slabe točke zlostavljača koje žrtva ne primječuje, uglavnom zato jer je previše zastrašena (sasvim je sigurno da postoje, jer se radi o nastranoj osobi),
- potrebno je identificirati slabe točke žrtve i obrazac prema kojem se vrši zlostavljanje radi izrade plana suprotstavljanja.

Pojednostavljeno, zlostavljaču treba postaviti "minu", tako da se "opeće" pri pokušaju zlostavljanja, i tako vidi da žrtva nije baš tako "lak plijen" kao što se to prije činilo.

No, koliko je borba sa moralnim zlostavljačima teška vidi se i po tome što su neki od njih napisali čak cijele knjige (ili barem poglavlja) o etici, humanosti itd. I oni koji nisu otišli tako daleko često se tom "etikom", "humanošću", "dobronamjernošću" itd. napuhavaju. Ali, ni to nije pravilo. Uočiti zlostavljača teško je ponekad i žrtvi, a pogotovo vanjskom promatraču.

Inače, te "zapadnjačke psiho pizde materine" često nisu ni ugodne ni zabavne, i žrtva 1000 puta pomisli na "balkansku bejzbol palicu" kao rješenje, ali to bi značilo još dublje se zakopati.

[medion_cro]

Mljacko kaže:
Puca mi kuac ako se zlostavljač postavlja kao žrtva. Pa on i jest žrtva.
Ali oću reć da se ja osijećam lakše i samouvjerenije kad ga prebijem.
I ne samo to nego daješ svojoj okolini do znanja da se nedaš zajebavati.
A rezultat svega je da dobiješ poštovanje i da te više nitko ne bu tlačio
A i cure u školskoj dobi ne vole papke

To si to još možeš dozvoliti u školi, ali posle si jednostavno razbojnik ako nekoga prebiješ. Baš bi te volio vidjeti da, npr. prebiješ svog šefa na poslu. Za to se ostaje bez posla + kaznena prijava + + +...
Ako naprotiv, želiš biti moralni zlostavljač, moraš za to biti puno, puno lukaviji! Kao običan (fizički) zlostavljač, teško da ćeš daleko stići u životu, čak i na Balkanu!

[Mljacko]

medion_cro kaže:
To si to još možeš dozvoliti u školi, ali posle si jednostavno razbojnik ako nekoga prebiješ. Baš bi te volio vidjeti da, npr. prebiješ svog šefa na poslu. Za to se ostaje bez posla + kaznena prijava + + +...
Ako naprotiv, želiš biti moralni zlostavljač, moraš za to biti puno, puno lukaviji! Kao običan (fizički) zlostavljač, teško da ćeš daleko stići u životu, čak i na Balkanu!

Pa nisam reko da sve u životu treba rješavat šakom. Treba nekad i kliker imati. Još sam ti i naglasio PONEKAD.

Da me šef žestoko tlači (a hvala Bogu nikad nisam bio nit ću bit pod kreditom) dao bi otkaz i izgrebo mu ključem auto. I opet ću se bolje osijećati.
Al to je više stvar morala, kolko si spreman sagnuti kičmu za svoj šupak.


Ja sam recimo osoba koja nemre podnijeti da ju netko bez veze tlači na bilo koji način, verbalno ili psihički. Jedostavno poludim.

[Tiamat]

Meni je jako zanimljivo kako razlicita istrazivanja agresivnosti dolaze do razlicitih zakljucaka. Recimo, citala sam o jednom istrazivanju koje "dokazuje" da ako se osoba osjeca agresivno i izrazi svoju agresivnost, dolazi do "ispuhivanja" negativne enegrije i osoba se bolje osjeca. Dok ima drugo istazivanje koje "dokazuje" da ako osoba izrazi svoju agresivnost, negativni osjecaj i dalje ostaje i samo se povecava. Jedni kazu da represija negativnih emocija uzrokuje konflikte u licnosti, drugi da represija negativnih emocija zaista umanjuje negativne emocije.
I koji su u pravu? Balkanski pristup, ili zapadnjačke "psiho pizde materine"?
Ko zna. Ja mislim da je to jako relativno, i opet, kao vecina stvari, zavisi o individualnom sklopu osobe.

A zasto se ljudi srame ludih osoba, pitanje iz naslova ovog topica?
Pa ja sam dosla do zakljucka da to ima veze sa drustvenim redom.
Ocekujes da ce se svi ljudi oko tebe, pa tako i ti, ponasati svaki dan po nekakvim normama. Da nece izaci vani u gacama. Da se nece derati nasred ulice. Da nece pricati sami sa sobom. I kad vidimo takve ljude, neugodno nam je.
Oni se ne ponasaju "normalno", tj. onako kako mi ocekujemo. Nesigurni smo u to koja se pravila ponasanja primjenjuju u odnosu na njih, kako se mi trebamo ponasati u odnosu na njih. Ne sramimo se zato sto su oni ludi, vec zato sto se mi ne znamo postavit naspram njih. Nepredvidivi su. Ne mozemo ih ukalupit. Ne znamo sto bi s njima. Pa se sramimo, neugodno nam je, nabijamo njima osjecaj krivnje sto nisu kao svi ostali, dajemo im do znanja na razne nacine da ne pripadaju, i u krajnjem slucaju, mrzimo ih.
Ovakvi osjecaji sa strane "normalnih" ljudi nisu vezani samo za psihicke bolesnike, vec i za pojedince i drustvene skupine koje ne postuju norme jer ih ne zele postovat. Kao razni tipovi boema ili recimo homosexualci. Oni su vecini ljudi ludi i prema njima imaju iste osjecaje kao prema psihickim bolesnicima (neugoda, mrznja), jer ne znaju sto bi s njima, jer se ne uklapaju u "normalan" zivot odredenog drustva.
So, there it is - vecina odreduje pravila, i ako odstupas od njih smatraju te ludim, posjecivao ti psihica ili ne.

[medion_cro]

Da, moguće je da netko želi biti drukčiji, odnosno, da stvarno i je drukčiji. Moguće je i da ga njegova okolina zbog toga mrzi. No, mislim da se kod onih koji traže pomoć psihologa/psihijatra u večini slučajeva ne radi o tome. Naime, društvo je vrlo okrutno kad pravi selekciju. U jednoj obitelji koja se suočava s određenim problemima može doći na selekciju na "sposobne", tj. one za koje se smatra da mogu pridonijeti rješavanju problema i na "nesposobne" tj. one za koje se smatra da samo smetaju. Kriteriji i "kriteriji" su vrlo različiti, recimo, netko može biti svrstan u "nesposobne" zato što je dijete (ali svejedno ga negiraju i kasnije), zato što je žensko (karakteristično za patrijalhalizam), zato voli nešto što "glava obitelji" ne voli, ili ima tjelesnu manu itd.
Netko tko je okrutno svrstan u "nesposobne" jednostavno želi biti prihvaćen, u svojoj ili nekoj novoj sredini, sa svim svojim posebnostima koje ima svaki čovjek i što nema veze s hodanjem po ulici u gačama i sličnim egzibicionizmima. A to nije lako i ovi "sposobni" spremni su postaviti nepremostive prepreke. I sam taj "nesposoban" osjeća te prepreke, čak i u situacijama kad ih zapravo nema.
To je otprilike kao da zdravog čovjeka proglasite invalidom i strpate u kolica. S vremenom noge zakržljaju, ali čovjek ipak odluči stati na njih. Ali, naći će se netko tko će reči da nije dosta da hoda. Neka nosi sto kila tereta, pa da vidimo tada, može li ili ne!

[eena_]

mislim da se prvo ovdje trebamo dogovoriti oko čega raspravljamo. Biti "lud" znači biti neuračunljiv, otprilike, budući da je "lud" riječ koju psihijatri ne vole kada se koristi, s pravom.
Psihijatrijsku pomoć traže i osobe sa širokom lepezom teškoća koje bi se teško opisale pod "lud". Naime, jedna narcisoidna ili antisocijalna osoba teško da će tražiti pomoć psihijatra jer njoj sve štima. Njena okolina koja ju mora trpjeti prije će potražiti pomoć i to za sebe jer teško je živjeti sa takvom osobom. I kada ti kažeš "Ja sam lud/-a pa me sram" ispada najmanje potcjenjivački, a dosta na tragu onog što osobe koje trpe nekog "ekscentrika" svakodnevno doživljavaju.
Osoba sa antisocijalnim poremećajem ličnosti nije sramežljiva, povučena osoba sa pogrešnim modnim izborom koja se teško uklapa u društvo, nego nešto sasvim drugo.