kako preboliti?

[anarhija]

Vjerovatno se mnogima desava da od danas na sutra ostanu baz neke drage, vrlo drage ili voljene osobe.

Znate ono, kada nestane neki dio vas, kada od silne boli izgubite tlo pod nogama i kada cijeli svijet stane u samo jednom trenutku. I sve to na najbolnije postojeci nacin.

Do tada mislite da je sve pod kontolom, da imate citav svijet na dlanu. Onda odjednom, sve se stusi kao kula od karata, nadjete se odjednom u nekom izgubljenom svijetu. Ne mislim na neke prekide veza ili slicno. Mislim na smrt, vrlo brutalnu smrt.

Tek tako nestane taj Neko, i znas da ga nikada vise nece biti. Znas da nikada vise neces cuti taj glas, da nikada vise neces osjetiti tu blizinu.

Do tada mislis da si formirana licnost. Odjednom shvatis da se nalazis u svijetu tebi nepoznatom. Da otkrivas nepoznate stvari na sebi, da pocinjes razmisljati 300 na sat. Neke stvari koje su nekada bile toliko bitne, postaju banalne. Pogled na svijet mjenja boju.

Posjedujes neku laznu snagu, neku laznu nadu, pokusavas zivjeti i svakim danom iznenadjujes samoga sebe. Da li je to Hrabrost? Da li to znaci "suociti se realnosti, pogledati zivotu u oci"? Ili je sve to znak da ludis, da si pred rubom zivcanog sloma? Da ti je potrebna profesionalna pomoc?


Sta je potrebno ljudskoh psihi u nekim bolnim zivotnim udarcima? Kako ostati "svoj"?

[Ardo]

Nađi si nekakav posao, nešto radi, makar na silu, a najbolje ono što te je prije najviše ispunjavalo.

I čekaj! Ne kažu za badava da vrijeme liječi rane. U većini ljudi je ugrađen takav "obrambeni mehanizam" da bol s vremenom ipak otupi.

[anarhija]

hvala na savjetu!

s´psiholoske strane gledano, takve dozivljaje ne bi trebalo potiskivati. sve se to podrazumjeva. baviti se necim sto ti pricinjava zadovoljstvo, raditi, odrzavati drustveni zivot. da..da.

jedino sto mogu podrzati jeste da bol "otupi". postoji odbrambeni mehanizam....i iza toga stojim. ali, da "vrijeme lijeci rane"...u to manje vjerujem. nije tesko uklopiti se u svakodnevnicu. poenta je u tome sto tim prazninu ne mozes popuniti, nego kao sto si vec naveo...mozes otupiti bol!

oko tebe milion osoba koje ocekuju da si potpun, a ti si svjetan da to vise nikada neces biti!

[spider jerusalem]

i osvjesti da NIŠTA nije trajno.
da ćeš i ti jednog dana 'otići'.
da skoro sva živa bića koja sada vidiš oko sebe za 100 godina neće postojati.
prolaznost je zakon samsare.

[Nemruth Dagi]

anarhija kaže:

Sta je potrebno ljudskoh psihi u nekim bolnim zivotnim udarcima? Kako ostati "svoj"?

Da znam kako ostati u tim situaciji svoj, onda bi to patentirala i prodavala. Tržište je gladno rješenja toga problema.
U svakom zlu ima i mrvica dobra...no ta se mrvica tek kasnije pronađe, pa shvatiš da život ima neki svoj tijek na kojeg je nemoguće utjecati.

Treba vremena da se sve posloži, da bol nestane, barem da bude u količini koju možeš podnjeti. Smrt drugog, nestanak drugog nama bitnog, uvijek otvara pitanje prvenstveno o NAMA.
Rastanci kakvi god oni bili uvijek otvaraju pitanje ponovog susreta....bez obzira gdje i kada.

Rad-aktivnost dakako pomaže ali je najbitnije suočiti se sam sa sobom, odmah i bez odlaganja, isplakati tugu, izbaciti je iz sebe, ne cementirati je u sebi i kompezirati je s ničime....... vrištati od boli i...krenuti dalje.
A za to treba snage.

[~ šu ~]

anarhija kaže:
jedino sto mogu podrzati jeste da bol "otupi". postoji odbrambeni mehanizam....i iza toga stojim. ali, da "vrijeme lijeci rane"...u to manje vjerujem. nije tesko uklopiti se u svakodnevnicu. poenta je u tome sto tim prazninu ne mozes popuniti, nego kao sto si vec naveo...mozes otupiti bol!

A što napraviti kad bol s vremenom postaje sve oštrija?

Nemruth Dagi kaže:
Treba vremena da se sve posloži, da bol nestane...

Koliko?

[Nemruth Dagi]

~ šu ~ kaže:


Koliko?

Nema pravila.....svatko od nas ima svoj vremenski prag ...kad ga nevidljivo pređe onda postepeno osjeća da je otpustio...ono što ga boli, čovjeka ili situaciju.

[anarhija]

u svakom slucaju hvala na odgovorima! teoretski sve dobro zvuci, malcice je drukcije u praksi

sigurna sam da ste svi u pravu. iz svakog odgovora se moze nesto izvuci. znam da smo rodjeni da bi umrli, da zivot nije vjecan i da cemo svi nestati jednoga dana, a mozda se i nekada pronadje ta mrvica dobroga.

[eena_]

anarhija kaže:
Sta je potrebno ljudskoh psihi u nekim bolnim zivotnim udarcima? Kako ostati "svoj"?

potrebna je podrška okoline, bazična neka sigurnost.

[Nemruth Dagi]

eena_ kaže:
potrebna je podrška okoline, bazična neka sigurnost.

Nema sigurnosti izvana ako ne stvoriš osjećaj sigurnosti iznutra, u sebi.
A to je bogme težak posao. Kad čovjek duboko u sebi tuguje prvo
se zbog jakog emotivnog naboja dođu u pitanje njegovi osjećaji vlastite sigurnosti. Čovjek postaje svjesniji da je ranjiviji nego prije.

[spider jerusalem]

~ šu ~ kaže:
A što napraviti kad bol s vremenom postaje sve oštrija?

onda obrati pažnju na način na koji ju izoštravaš. što misliš. kako reagiraš na ono o čemu misliš. zašto tako razmišljaš?

[malalala]

Nema sigurnosti izvana ako ne stvoriš osjećaj sigurnosti iznutra, u sebi.
A to je bogme težak posao. Kad čovjek duboko u sebi tuguje prvo
se zbog jakog emotivnog naboja dođu u pitanje njegovi osjećaji vlastite sigurnosti. Čovjek postaje svjesniji da je ranjiviji nego prije.

potpisano i pečatirano. ne samo da postaneš svjestan koliko si ranjiv, već ukoliko si prije mislila da si nedodirljiva i da ti nitko živ "ne treba" i da si samo promatrač zbivanja, onda ti se mjenja sav svijet/svijest... počinju vrijediti neka nova pravila...

imam i jedno pitanje, pomalo off topic; koliko vremena bi trebalo proći u oplakivanju, onom doslovnom, kad brizneš u plač kad se samo sjetiš izgubljene osobe? je li normalno nekon 3-4 mjeseca i dalje povremeno pustiti suzu? mislila sam da to traje puno kraće

[anarhija]

to bih ti mogla reci.


traje onoliko koliko si dusevno vezana za tu osobu. ako je osoba jako bliska, uvijek ce doci trenutak kada ces morati zaplakati. prvih mjeseci naravno intenzivno, jer prvi mjeseci prolaze kao kroz maglu. nakon toga mozda rjedje, ali duboko u tebi ostace zauvjek zacrtan najboniji trenutak kada ces i nakon nekoliko godina morati zaplakati!

naravno, ovisno o slucaju, ovisno od toga koliko si bila pripremljena za tu smrt, ovisno koliko si jaka i kako se postavis prema tome. ako si vjernik, promatraces to sa neke dusevne stane. vjera spasava, pogotovo u takvim trenutcima....




"duboko u tebi
možda sam ostavio trag svjetla
u noći između zidova
ni svi dobri ljudi
ni svi oni koje znaš
ni bijeg od samoće
u koju se povlacis
kada provali očaj
jedva da su dovoljni
pred surovom snagom
krajnjom i konačnom

duboko u tebi
strasti slamaju
i ono što je preostalo
i ono što ne postoji
čežnju za smrću
želju za opstankom
žudnju za slobodom
i volju da se pokloniš sudbini
kao na dlanu

duboko u tebi
tisuće dobošara
fanfare iz daljine
zastave na pola koplja
koga oplakuješ ljubavi moja
crno znamenje na licu svog dragog
sjetu u riječima..."

[MARUKKA]

anarhija kaže:
traje onoliko koliko si dusevno vezana za tu osobu. ako je osoba jako bliska, uvijek ce doci trenutak kada ces morati zaplakati. prvih mjeseci naravno intenzivno, jer prvi mjeseci prolaze kao kroz maglu. nakon toga mozda rjedje, ali duboko u tebi ostace zauvjek zacrtan najboniji trenutak kada ces i nakon nekoliko godina morati zaplakati!

Word.

[Nemruth Dagi]

malalala kaže:
potpisano i pečatirano. ne samo da postaneš svjestan koliko si ranjiv, već ukoliko si prije mislila da si nedodirljiva i da ti nitko živ "ne treba" i da si samo promatrač zbivanja, onda ti se mjenja sav svijet/svijest... počinju vrijediti neka nova pravila...

imam i jedno pitanje, pomalo off topic; koliko vremena bi trebalo proći u oplakivanju, onom doslovnom, kad brizneš u plač kad se samo sjetiš izgubljene osobe? je li normalno nekon 3-4 mjeseca i dalje povremeno pustiti suzu? mislila sam da to traje puno kraće

Svatko ima svoj neki sat za otpust, dugo oplakivanje nije dobro jer oni koji su otišli-umrli, njih treba "pustiti" da odu, to je prirodni proces a usto oplakivanje stvara u nas sve veće samosažaljenje.
Kažu da je godina dana vrijeme kad čovjek nekim svojim prirodnim ritmom otpušta, kad oplakivanja nestaje i kad to više nije grč. No sve je to individualno.

[~ šu ~]

malalala kaže:
potpisano i pečatirano. ne samo da postaneš svjestan koliko si ranjiv, već ukoliko si prije mislila da si nedodirljiva i da ti nitko živ "ne treba" i da si samo promatrač zbivanja, onda ti se mjenja sav svijet/svijest... počinju vrijediti neka nova pravila...

Živi se dalje s patnjom koja te ne može ojačati (kao što je to čest slučaj s nekim drugim patnjama), p/ostaješ trajno oslabljen. Kad se radi o gubitku nekog tko je zapremao (pre)velik dio tebe, vrijeme samo pogoršava stvari. Što dulje ne dolazi, više ti fali i teže je. I lupaš u neumitnost onog "nikad više" koje ne možeš shvatiti ni prihvatiti.

[anarhija]

hvala shu, mislim da mi taj odgovor najvise prilici. bol otupljuje, ali u neku ruku postaje jaca. a osoba koje nema, nedostaje mi sve vise...koliko se god protiv toga borila!

[~ šu ~]

anarhija kaže:
hvala shu, mislim da mi taj odgovor najvise prilici. bol otupljuje, ali u neku ruku postaje jaca. a osoba koje nema, nedostaje mi sve vise...koliko se god protiv toga borila!

Mislim da nema smisla boriti se protiv toga, na to se ne može svojevoljno utjecati. Treba samo izdržati i hodati nekako dalje. Čini mi se da je to sve što čovjek može napraviti.

[kittin]

Patnja je u stvari ono radi čega se razvijaš- znam da zvuči isklišeizirano i da te trenutno baš briga za to, ali eto......

Najbolje ju je pretočiti u nešto kreativno, kao što je već i prije spomenuto, neki hobi, posao, umjetnost........Ja kad sam u bedu najbolje stvaram

[anarhija]

[
QUOTE]kittin kaže:
[B]Patnja je u stvari ono radi čega se razvijaš-








i to je istina!