Strah od odrastanja, budućnosti i života općenito

[shef Sale]

Razmatrajući zadnjih dana intenzivno svoju problematiku, odnosno kopajući po svojoj prošlosti...
- cura i ja (prva prava veza, trajala je godinu i pol, ali zadnjih pola godine u silaznoj putanji, dok se nismo dogovorili da ćemo (p)ostati prijatelji) prekinuli smo pred 3 mjeseca -
...nakon jednog dubinski iskrenog razgovora pred neki dan, zapravo prvog takvog ikad vođenog iz kojeg je ispalo da smo se razišli zbog nerazgovaranja...
i čitajući štošta po ovom podforumu (stvarno svaka čast! - iako sam na forum.hru već skoro 12 godina, nisam prije zalazio ovdje, iako znam da je "novijeg" datuma) i po internetu...
pitam se, Alice-, ima li možda to što si na koncu spomenula veze s ovim topicom?
https://www.forum.hr/showthread.php?t=606289

Naime, mogu reći da u tvom početnom postu u dosta toga nalazim sebe pred više godina (sad imam 36) i samo mogu reći da čovjek doista može naći snage, s vremenom, za sve to prebroditi, ako ima volje
Nisam nikad pio nikakve tablete (išao sam na prijelazu srednje na faks i ja na dosta psihoterapija), s vremenom je stvar jednostavno prerastala i odvijala se.

Preseljenje od roditelja svakako je velika stvar i treba ju napraviti kad budeš spremna. Ja sam to obavio tek nedavno, ali ne na poticaj cure (još smo tad bili u vezi), već samoinicijativno. No, da nije bilo veze i nje, mnoge stvari ne bih "prevalio", i zato ću joj uvijek biti zahvalan.
Dobro je netko rekao, podrška druge osobe - bila ona cura/dečko iskren i dobar prijatelj/ica, terapeut - je vrlo važna. Kad osjetiš da imaš oslonac u nekome, sigurno postaješ snažnija i uviđaš i sama što se treba mijenjati.

A što se tiče topica koji sam linkao...ako je doista nešto takvo po srijedi (i ne mora biti najgore, pročitaj one definicije), da li si to ikad verbalizirala na terapijama? Moguće da nisi mogla, vjerujem.
Ali o tome svakako treba pričati, no mislim da te to ne smije sprečavati da ipak pripustiš tog dečka u svoj život.
Ne možeš znati što može biti, a vjerujem da bi ti puno značilo čak i da budete samo prijatelji. S obzirom da se već dobro poznajete, ne bi ti smjelo biti teško, a idi korak po korak...i nemoj sama sebe forsirati.

[Alice-]

ne, nije bilo nikakvog zlostavljanja.
samo mi je odgojem usađeno da je seks nešto loše i fuj.
a uz to sam nesigurna, sramežljiva i iskompleksirana.



kad jednom godišnje padnem u ovakvu depresiju u kojoj sam sada,
ti moji pravi problemi padnu u drugi plan, i izbiju iracionalni strahovi
i nebuloze, prisilne bolesne misli itd.
naravno, moje višemjesečno nezadovoljstvo sa sobom i životom je plodno
tlo za takve misli. ali bojim se da se od njih može poludjeti ili u njih povjerovati.
povečala sam dozu antidepresiva, i ne znam koliko točno treba da počnu djelovati i ovaj put. nadam se uskoro. jer svaki dan mi nešto novo bolesno zaokuplja misli. a sve što sam prije mjesec dana željela je imati dečka.
zašto opet sve iznova? umorna sam od tih ponavljanja...

[humveeja]

A da ti nije sve skupa zbir nekakvih nesretnih događaja tipa; početak obveza, blagdani (i depra uz njih), sama zimska depra... A na to sve se i nadoveže tvoja želja da budeš sa nekim.
Hm, pa bilo bi lijepo da jednom kad budeš imala vremena, peko ljeta pobjegneš sa prijateljicom na ljetovanje negdje uz obalu gdje vas nitko ne zna i tamo upoznaš nekog dečka, tko zna, možda i probaš sex, pa vidiš da li ti se sviđa i time rješiš problem...

[Alice-]

sorry, ali ti nisi shvatio moj problem,
ja sam malo teži slučaj da bi mi takvi odgovori pomogli....

[Alice-]

da li me itko shvaća?

[humveeja]

Vidiš, sječam se kada smo se kao djeca igrali jedne igrice ˝ja znam nešto što ti ne znaš, ali neću ti reči-nja-nja-nja-nja˝. Ne čini li ti se da tu ima neke poveznice?
Vidiš, ovo je forum (ako sam ja to dobro shvatio---admini ispravite me ako nisam) na kojem ljudi dolaze i daju iskaze o svojim problemima tako da što više toga otkriju da nešto ne bi ostalo ne dorečeno ili pak ne kazano, a u cilju što boljeg sagledavanja problema od strane drugih forumaša u njihovom traganju za rješenjem kojeg poslje ponude onome čiji je problem.

Tvoj je pristup takav da najprije zamaskiraš problem, a onda ga samo imenuješ, pa kada te netko ide pitati da ga malo i elaboriraš ti se ˝baciš na pod˝ i počneš igrati onu gore navedenu igru. Nisi fer; ili češ dati puni iskaz i time omogućiti drugima da ti pomognu ili će biti status quo. Bilo kako bilo, meni je žao toga, ali što se tu može, na tebi je da omogućiš da ti se pomogne, a ne na nama da trčimo za tobom u nadi da si ti pomogneš.

[Oskoruša]

Prvi puta se uključujem na forum, slučajno baš stražim nešto na ovu temu jer sam upravo u sličnoj psihičkoj fazi.. Imam 30ak g, radim, živim s majkom, imam neku kvazi vezu (to je nebitno jer je kratko i na daljinu) i uz to sam sve nezadovoljna, nesretna, osjecam se ko dijete od kojeg se ocekuje odrasti a nikako..
isti problem oko prijateljica koje su se udale, imaju stabilne veze, rodbine koja zapitkuje kad ću i što ću... pokušala sam sa hobijima, putovanjima, radu na sebi ali iskreno sve mi je dosadilo i ništa mi se više neda...moj problem je odrasti, poceti zivjeti sa ciljom i svrhom a ja je nemam... i stalno mislim da vrijeme lijeći sve, a ne lijeci jer sam isto razmisljala i sa 20... (od onda samo imam prekid duge veze, malo bolji status na poslu i plaću, završenu višu školu) ali razmisljanje o buducnosti mi je isto - strah od obaveza, udaje, djece, braka, ono, ozbiljnih obaveza...Skuzila sam da jedini nacin kad mi je psihicki dobro je kad si zadam milion obaveza i nemam vremena razmisljati... To je jedini nacin da sam 'normalna', kad sam okruzena ljudima i obavezama..ali dugorocno nisam nista napravila da se 'odcijepim' i postanem samostalna (bar sto se tice npr kucanskih obaveza, planova i samostalnog zivota..). Doduse, ja ne mogu sama u podstanare ili s cimericom kad o meni netko ovisi doma... O tebi bar nitko ne ovisi tako da ako ikako financijski mozes, kreni u samostalni zivot i toliko ces bit u obavezama da ces se morat trgnut

[Alice-]

moj problem je manje - više opisan u prvom postu.
u meni postoji konflikt žena/dijete, i svako malo padnem u krizu koja
bude toliko nepodnošljiva da poželim da me nema.
trenutno sam opet u takvom stanju, i nadam se da će mi ad brzo proraditi,
inaće ću u ludari završiti.

[humveeja]

Pa morate znati da postoje tu dvije glavne stvari; vaša očekivanja/izbor i očekivanja/izbor onih oko vas.
Ljudski život je kao što kažu ˝zapisan u genima˝ (tj. koliko čemo trajati, kada čemo uči u koju fazu života i dr.), ali kako su geni samo ´mogučnost za...´ to ne znači da ne možemo kroz život manipulirati sa njima. Primjer toga je odgađanje tog nekog ˝prirodnog˝ (točnije bi bilo reči ´opče prihvačenog´) životnog ciklusa gdje ste obje već trebale viti u braku i sa vlastitom djecom. Silom prilika (što tuđim utjecajem, što svojim unutarnjim podsvjesnim izborom) dogodio se odmak u vašim životima, te ste se naše pred zidom, jer uviđate da to gdje ste nije ono nešto što drugi očekuju od vas. Bit je da shvatite da sve druge pošaljete u mislim u 3PMM i da si polako odredite ciljeve u životu. Dakle, da li je to jednog dana nekakav brak i djeca, da li je to solo život i neka karijera ili pak mix toga, ne bitno, bitno je to da stvorite neki cilj i da ga krenete izvršavati. Nije bitno kada će on biti 100% izvršen, bitno je najprije započeti a onda ustrajati na njemu.
Najlakše je sjesti i kukati, ali kada imate cilj imate i motiv da ga ispunite, stoga, lijepo si razmislite što vam je cilj i poslje, kako do njega.

[cft]

I ja se osjecam ko dijete, uopce nisam u skladu s godinama, u jednu ruku me to smeta, a u drugu mi se svidja bit ufurana u neki svoj film, ali sve je to vrlo konfliktno, da.

[humveeja]

Gledajte, ja sam isto po tom gledištu kao i vi, i ja imam blizu 30 i nekako, nije da mi se žuri u brak i da postanem roditelj. Isto tako, do nedavno sam se ježio na samu pomisao veze, jer to su obveze i obveze... Ali eto, kako sam muško, meni je to od strane društva protumačeno kao ˝normalno˝.
Isto tako, imam prijateljicu koja se našla u istoj situaciji kao i vi, iznad 30, živi sa roditeljima, studira, nema posla (a ako ga i nađe to je neki kratkotrajni, jer zbog godina i nije da se svi trzaju za nju iako je pedantna i dobra radnica) i iza sebe je imala nekoliko propalih veza u kojima je bila tretirana kao komad namještaja. Nju su isto tako sa svih strana osuđivali kako to da još nema muža, djecu i sl. Ipak, nije odustajala, pa je uz malo moje pomoći (a i odlaska u psihijatra po mojoj preporuci) uspjela steči dovoljno samopuzdanja da si pronađe momka s kojim je eto sada super i doista ni sama nemože vjerovati da joj se toliko sreče može dogoditi nakon što je digla ruke od sebe. Naravno, ta sumlja i dalje tinja u njoj i bez moje pomoći i autokorekcije lako bi joj mogla poremetiti vezu i stvoriti neku sumlju u njega i samim time prekid veze. Ali kako znam da je i sama svjesna tog problema i želi raditi na njemu, nevidim nikakvog razloga zašto u budućnosti i taj osjećaj nebi prevazišla i uživala u životu.
Dakle, kao što vidite, moguće je, ali samo ako želite!

[Alice-]

da, ali kladim se da vi niste imali prisilne, nebulozne i crne misli jer živite sa starcima.
zašto ja ne mogu biti normalna?

[humveeja]

Ja isto sa vremena na vrijeme ispalim kao i ti i isto tako se nerviram oko situacije, ali ako se osvrneš oko sebe vidjet češ da je večina ljudi našig godina u istoj situaciji... Takav je društveni ustroj i malo se može protiv njega...
No ono što možeš je da u svom tom sra... pronađeš neki svoj mir, neku svoju sreči i da živiš u tome i za to...
Momak ti može dosta pomoći, jer sa njim možeš stvoriti jedan novi svijet, samo za vas dvoje.

[Alice-]

hum, ti si skroz promašio moj problem, kakav momak,
ja razmišljam o smislu života, postoji li ljubav , Bog, smrt, život, imam nebulozne i crne misli koje ni shizofreničarima ne padaju na pamet,
zašto mi se one jave svaki put kad trebam nešto napraviti od svog života, ne znam,
ali znam da su te misli, i strah koji te misli izazivaju, grozan osjećaj.

ali bogu hvala na antidepresivima, inaće bi se bacila kroz prozor još prije 10 godina...

[humveeja]

Isti set glupih pitanja sam i ja imao, ali eto u pubertetu i dobio sam sve odgovore, koji ti se i ne bi baš svidjeli, ali stvar koju sam otkrio da ti to nitko ne može drugi kazati, nego da to sama moraš dokučiti.

Ali, eto, ja očito fulajem temu (koju mjenjaš neprestano) pa te neću više gnjaviti svojim nebulozama.

Želim ti puno sreče i zdravlja u životu i da dobiješ sve te odgovore, pa da se kompletiraš i kreneš dalje.

[Oskoruša]

humveeja, skroz se slazem s tobom...ne znam iz kojeg razloga ova djevojka uporno odbija svaki tvoj prijedlog..bas mi se cini da ona uopce ni ne zeli pomoc...lakse joj je ovako..
i da, opcenito ovo sto sam i ja navela je problem ne samo moj vec vecine danasnjih mladih..i svi znamo zasto je to tako..gdje su nam ona vremena kad je drzava pomagala stanovima itd
najgore je obazirati se na tuđa očekivanja...pronaći svoj cilj, svoj smisao postojanja - to nam nitko drugi ne može osim nas samih...
djevojko, kreni nekamo..zapiši ciljeve i kreni..kako ćeš ih ostvarivati tako ćeš biti zadovoljnija, sigurnija a time će nestati i sve ove depre...
za početak npr se upiši u knjižnicu, ima tone knjiga na temu samopomoći (to je meni dosta pomoglo) - okej još uvijek imam tu i tamo faze..(kao npr zadnjih par dana) ali na kraju brzo prođe... jer pokušavam vidjeti oko sebe, kako drugi ljudi žive..i vidim da im nije puno bolje nego meni...svi smo u istim sr..

[Alice-]

zbunjena sam, u glavi mi je kaos.

zadnjih dana samo mislim zašto se bojim seksa,
možda sam potisnula neku traumu,
pa me od same pomisli hvata panika.
znam da mi se ništa ni slično nije desilo,
ali ako budem počela sebe uvjeravati da jest,
bojim se da u to ne povjerujem.....

[brlj]

Mislim da velikoj većini, ako ne svima, koja u kasnim dvadesetima živi sa starcima se po glavi vrte crne prisilne misli. Stvarno nisi jedina. Sva ta pitanja koja si postavljaš u tim trenucima u kojima pokušavaš nešto promijeniti ti se i javljaju kao tvoj neki obrambeni mehanizam od promjene. Ne znam zašto, možda od navike, možda jer jednostavno možeš, možda jer jedan dio tebe jeste dijete kojem je dobro tu gdje je sad zbog neke udobnosti, ne znam šta može biti. Mislim, šta i da si odgovoriš na ta pitanja? Na neki destruktivan način si sama sebi u fokusu, kopaš po sebi umjesto da napraviš nešto da nemaš potrebu kopati.

Prestani sa tim preispitivanjem. Previše energije trošiš na vraćanje filmova, na povezivanje, na definicije stanja...i živiš u svojoj kućici za lutke. U koju si sama sebe zatvorila. Nisi ni blesava ni glupa ni luda ni nesposobna ni nemoćna. I ti to znaš.

Ti možda ne radiš posao u struci, ali ipak radiš. Meni se to čini kao najbitnija stvar kod tebe trenutno. Imaš mogućnost. Ako ti je plaća dovoljna za kakav-takav samostalan život, odseli se od svojih. Možda ne vidiš neki razlog tome,ali ne vidiš baš ni neki razlog da živiš s njima. Odseli eto zato što možeš.

Onda si postavljaj pitanja o bogu, ljubavi i smislu života u svom stanu. Ako ti ta pitanja budu imala smisla nakon što skuhaš nešto novo kad dođeš s posla, kupiš si neku potpuno bespotrebnu sitnicu, zdravo se poševiš sa zgodnim tipom, vratiš se ujutro sa popodnevne kave s frendicom bez da misliš jel ćeš nekog probudit i jel će ti glava past u nedjeljnu juhu, znaš, tih sitnih životnih radosti.

[Alice-]

u pravu si brlj.
bježim od sebe i svog života u ludilo, radije nego da nešto promijenim,
jer mislim da je kasno i da nema smisla, da me nitko neće voljeti ovakvu kakva jesam, da ne postoji ništa pozitivno na meni, u meni, u mom životu itd.
a u biti, samu sebe ne volim, i ne znam kako da promijenim taj film u glavi.

[cft]

Alice- kaže:

a u biti, samu sebe ne volim, i ne znam kako da promijenim taj film u glavi.

Glavna boljka nas ovdje na psihologiji.