Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 05.04.2011., 21:34   #21
evo ja sam već godinu dana nezaposlen, i svaki dan mi sve više pada samopuzdanje i slabi motivacija, čovjek nema više volje ni za šta, ima dana kad se osjećam kao crknuta mačka na asflatu u srpanjsko popodne neda mi se opće iz kuće izlaziti, samo visim po netu, gledam filmove il slušam muziku,igram igrice, za bilo koju aktivnost nemam volje, a i sve više gubim volju za traženjem posla, ionako mi nitko ne odogovara na molbe i nervozan sam, navečer nemogu zaspat ako ne popijem bar 3-4 pive
sicky is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.04.2011., 13:19   #22
Dio ljudi smatra se beskorisnim ako su nezaposleni, tesko im pada sto nemaju vlastitog novca, osjecaju da nemaju vlastitu slobodu. Problem je gori ako se radi o mladoj osobi koja ceka prvo zaposlenje, ta osoba se pita zasto ona nema zaposlenje, postaje tjeskobna i gubi samopouzdanje. Nije samo novac u pitanju, postavlja se pitanje kako provesti dan, na poslu mos nac prijatelje a i mnoge veze i brakovi zaceti su na radnom mjestu.
T'om is offline  
Odgovori s citatom
Old 07.04.2011., 20:19   #23
Quote:
toom0101 kaže: Pogledaj post
Govorim o naknadama opcenito, pa i o tome da ljudi u hr stancaju djecu i zive od doplataka i slicno. Al nebi sirio temu sad.
Ionako stalno trube kako imamo los natalitet


Quote:
toom0101 kaže: Pogledaj post
Mozda sam trebao postavit pitanje dal bi uopce netko radio da nemora, tj da ima financijski sredenu situciju.. Jer, ponavljam, ja da dobijem na lutriji ili ne znam kakvo nasljedstvo, nastavio bi raditi ono sto i sad radim. Al to je zato sto volim taj posao..
Mislim da bi prilican broj ljudi ipak radio, ljudi se osjecaju bezvrijednima kad ne koriste drustvu, grade vlastitu vrijednost na tome, na covjeka se gleda kroz prizmu posla koji radi.
Ja osobno ne bi radio, putovao bi i zivio po hotelima.
ul7 is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.08.2012., 14:45   #24
Ljudi moji, ja više neznam što da radim, neznam ni zašto ovo pišem, ni da li pišem na pravom mjestu. Da li će mi biti lakše?! Možda bi samo htjela vidjeti da li ima još ljudi poput mene. Ne radim vec godinu i pol. Uzalud šaljem molbe, javljam se na sve i svašta al kao da me svijet zaboravio. Od nikud ništa. Svaki dan sam sve tužnija, tuga mi se urezala u dušu i nikako ne pušta, svaku večer plačem. Na početku sam se još nadala al više nemam ni nade. Živim s mamom i živimo od njene mirovine, kad platimo račune ne ostane ništa za ostatak mjeseca. Imam 34 godine, osjećam se potpuno beskorisno, samopouzdanja nisam nikad imala previše al sad je ispod nule, više ni neznam šta ta riječ znači. Većinu dana provodim sama, nekad ne progovorim ni par riječi sa nikim. Usamljena sam. Ove godine me ostavio i dečko. Nismo bili dugo zajedno ali dovoljno da ga zavolim, da povjerujem u njegove riječi, obećanja, vjerovanja da ću imati s nekim podijeliti budućnost, da će mi biti lakše. Zbog njega sam poželjela imati obitelj. U to vrijeme sam se i razboljela, ostavio me kad sam bila uplašena kao malo dijete jer nisam znala što će biti sa mnom. Samo se odjednom promijenio. Vec par dana kasnije pojavio se sa drugom curom, preda mnom i pred društvom u kojem smo bili zajedno, bez imalo srama, ljubeći je, držeći je za ruku, obasipajući je nježnošću. Osjećala sam se povrijeđeno, poniženo. Slomljena sam potpuno, i duša i tijelo me bole od toliko poraza. Ima dana kad si kažem da će biti bolje i onda sat-dva vjerujem u to, ali ništa se ne mijenja i već se jedva držim. Izgubila sam se, više neznam tko sam. Molim se Bogu, svemiru, nekakvoj sili, neznam više ni sama kome da mi da snage da se barem vučem, zbog majke, da opstanem. Da nema nje, već odavno nebi ni mene bilo. Prijatelje gubim jer tko želi imati posla sa tako tužnom osobom. Svi očekuju veselje, smijeh a ja nisam u prilici da im to trenutno pružim. Pokušavam glumiti ali ne uspijevam uvijek, svaki put sve manje. Znaju reći bit će bolje, al lako je reći to kad nisi u toj situaciji. Svi oni imaju obitelj, ako i naiđu na neki problem nisu sami, imaju ga sa kim podijeliti. Ja sama legnem i sama se budim, nemam nikakvog oslonca u životu. Mjesecima se veselim tuđoj sreći ali nemam više snage, treba mi nešto za mene, da se ja osjetim sretno, važno, korisno, voljeno. Eto, bez posla, bez partnera, bez nade, sama sa tugom i očajem u srcu, potpuno shrvana životom. Nemojte mi predlagati psihijatra. Već godinama sam na lijekovima zbog anksioznosti i napadaja panike. Velafax, Normabel, Zoloft, Helex, sve to koristim svakodnevno. Da nema toga, tko zna... Duh, postajem duh u svijetu među živima...
maiam is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.08.2012., 22:47   #25
Maiam, glavu gore.Naravno da ima još ljudi poput tebe, bez posla, i kao što kažeš bez partnera.A koliko ih je samo onih kojima bi bilo bolje da takve partnere kakve imaju ni nemaju.
Trenutno si u teškoj situaciji, pa po onoj "kod susjeda je trava zelenija", malo i idealiziraš druge ljude, njihove poslove i živote općenito..Kažeš, sama spavaš i sama se budiš dok drugi imaju s kim podijeliti svoje probleme!Ne bi vjerovala koliko ljudi u svom partneru i nema podršku i koliko brakova je pro-forme! A i taj što je tebe ostavio, očito nije kvalitetna osoba i bolje da si to ranije saznala nego da si zaglavila s takvim.

Ako si i na dnu, znaš kako se kaže "dobro je, jer kad sam na dnu to znači da mogu poći samo prema gore tj. na bolje, jer dolje više ne mogu"..
Živi dan po dan.Iz svoje kože ne možeš. Zapitaj se ima li išta dobroga, pozitivnoga i vrijednoga u tom danu, i nešto od toga mislima izvuci van, a onda se toga drži.
Što se tiče posla, pokušavaj i dalje!Ali ne očajavaj!Može li biti gore od ovoga sad kad si nezaposlena?Ne može!Dakle, najgore imaš, može bit samo bolje!

Mislim da tebi trenutno više od posla i od partnera fali netko za razgovor, s koim možeš ove sve svoje misli i tuge podijelit, netko tko bi pomogao da se ne osjećaš tako usamljena.Imaš li prijatelja-prijateljicu?Sestru, brata, rođaka, susjedu??Pozovi nekog na kavu, sjednite, popričajte, o bilo čemu..Vrijeme će brže proć a i osjećaj usamljenosti bit će manji.

I ponajviše, kad te tako cijeli dan opsjedaju crne misli, sigurna sam da ti na trenutak kroz glavu prođe i koja vedrija misao, ili barem nada!Primijeti taj trenutak, i uhvati tu misao i drži je se...sretno
anin1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.08.2012., 23:25   #26
Hvala ti Anin1! I samo jedan ovakav tvoj post mi puno pomaže. Shvaćam da nisam sama (u globalu). Vjerujem da ima mnogo ljudi kao što sam ja ali nitko oko mene ne priča o tome i zato mislim da sam sama. Eto jedino tu na forumu vidim da ima još sličnih situacija. Trenutno i živim iz dana u dan, nastojim biti vedra, samo što nekad uspijem u tome nekad ne, bojim se da ne dode dan kad se više neću moći izvlačiti, toga se bojim. Uspjela si mi barem na tren izmamiti osmijeh na lice riječima 'ionako si na dnu, gore od ovoga ne može, samo bolje'. Imam prijatelja/prijateljica s kojima ponekad popijem kavu, ali mi njihovi razgovori s vremenom postaju naporni jer kao da žive u različitom svijetu od mene. Saslušam ja njih al kad dode vrijeme da ja pričam o sebi onda im to više nije zanimljivo pa odustanem. U pravu si kad kažeš da mi samo treba kvalitetna osoba za razgovor, netko sa kim ću moći bez kočnica podijeliti svoja razmišljanja, netko tko će me htjeti saslušati bet predrasuda. Nadam se da ću uskoro naići na nekoga takvoga.
Što se tiče dečka, i tu si u pravu, ni najmanje nije kvalitetna osoba i tko zna kako bi to danas-sutra završilo. Pogodilo me što me ostavio u najgorem trenutku i to bez ikakva objašnjenja. Moji osjećaji prema njemu usprkos tome još nisu nestali i boli svaki trenutak kad ga vidim s drugom a to ne mogu izbjeći. Naviknut ću se na to ali mi je još svježe i treba dosta vremena da me to prođe.
Hvala ti zaista na tvom postu, topla riječ mi u ovim trenucima puno znači.
Nastavit ću se boriti....
maiam is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.08.2012., 23:47   #27
Maiam , drago mi je ako te je što od mojih riječi dotaklo pozitivno!!

Teško je gledati oko sebe ljude koji imaju nazovi "normalan" život, posao-kuća i to, dok ti u teškoj materijalnoj situaciji ne možeš do posla..Teško je jedno jutro se probuditi i shvatiti da tvoj dečko nije onaj pravi, a još ga voliš.Teško je primijetiti da je "prijateljima" tvoja priča nezanimljiva, dok bi rado tebi pričali o sebi...nadugačko..

I šta sad??Kao što sam rekla, iz svoje kože ne možeš..Posao nema nekoliko stotina tisuća ljudi u RH, a dečko, i "prijatelji" (ti, kojima se ne sluša tvoja priča) nisu jedini na svijetu.I koliko god ti bilo teško (a jest), bar što se međuljudskih odnosa tiče, bolje je sam biti sam, nego biti sam u društvu, a nekvalitetni ljudi ti u tvom životu ne trebaju!

Ljudi su počesto dobri glumci, "na van" sve sjaji, i onda se tebi sa strane čini da svima ide, a samo tebi ne!! Rijetko tko će ti reći "da, ostavio me je onaj idiot od dečka, prevario me, a još ga volim i sad sam nesretna", ili "posao mi je nepodnošljiv, pognute glave odrađujem gomilu prekovremenih, osjećam se zarobljeno" itd

Kako si duže nezaposlena vjerojatno ti je već i dosta ovakvih uputa poput moje, ali,izađi iz kuće malo, prošetaj, nabavi ljubimca i šetaj s njim, upiši kakav besplatan, preko hzz-a tečaj, prekvalifikaciju, štagod, samo da budeš među ljudima..jednostavno, kreni ispočetka..Da si moje dijete bilo bi mi teško da si tako tužna zbog posla u zemlji gdje je stotine tisuća nezaposlenih, a što se ljudi tiče, bilo bi mi drago da su oni poput tvog bivšeg, odjezdili iz tvog života!

Naravno da upadaš u različita raspoloženja i da su neki dani bolji, a neki nepodnošljivi. I naravno da je kriza svaki put dublja i teža kako vrijeme odmiče i da ti se čini da se teško nosiš i isplivavaš iz ružnih razdoblja..Kad upadneš u depru, sjeti se, to je samo razdoblje, i proći će...sve prolazi...I nedaj se!
anin1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 17.08.2012., 08:54   #28
Quote:
RoyalJelly kaže: Pogledaj post
molim vas da mi preporučite nešto za ovu situaciju kad sam dugotrajno nezaposlena jer sve više psihički tonem, kako se vi nosite sa tim ako ima još nezaposlenih?
Ideš na stranice HZZ,moj posao i posao.net. Posao treba tražiti po cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u mjestu stanovanja.
Mjesto da misliš kako si jadna i gubiš vrijeme ,upiši nešto ako nema posla u tvojoj struci. Prekvalificiraj se za nešto za što postoji interes.
__________________
[B]Dok budemo imali domaćih izdajica....dotle ćemo imati tuđih gospodara....izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti. Dr Ante Starčević
zeusxl is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.08.2012., 01:37   #29
Neki ovdje kažu da su bili nezaposleni par mjeseca a neki godinu i po ali ja sam nezaposlen četiri godine od kada sam završio srednju. Nikad nisam radio. Pa sad vi možete li zamisliti kako je meni. 4 godine?! Par mjeseci je ništa. Meni je samom sebi sramota, sramota mi je i boli me zbog familije koja je bogata i koja ima veliku kuću u kojoj živim a srami se gledajući mene kako sam nezaposlen jer im je sramota šta reći drugima kad pitaju šta ja radim, studiram ili radim. To me ubija, ja sam naviknut da budu ponosni na mene, jer ja sam stvarno puno toga postigao, u ime njihovo. Ja sam inače inteligentan i kreativan sa nešto talenata ali sve to je ništa ako ostavljam pogrešan dojam. Ili ako nemam veze, ili nisam popularan, depresivan, anksiozan i sl. Familija me odgojila da jednog dana studiram a ono odbio sam studirati ovdje kod kuće jer mi je dosta trpjeti tako loš sistem obrazovanja i neda mi se više biti među ljudima koji neće da pomažu zato što sam ostećenog sluha. Najgore je što sam ljudima lagao šta radim jer naravno ne mogu reći da sam nezaposlen i da sjedim kod kuće ali mislim da ljudi ipak već znaju jer znate profesionalni su tračeri. Proklet bio njihov mentalitet, fuj. Rijetko izlazim iz kuće od sramote, čak i samo na dvorištu. Jesam li previše spomenuo riječ "sramota"? Pa živim u sredini u kojoj je sve sramota ako ne radiš po njihovome. Osjećam se... fuj! Grozno, užasno, beskorisno, jadno, naravno o depresiji ne moram ni da govorim. Ali meni najviše boli zbog familije, ona je očekivala da studiram i da onda kasnije radim neki bolji posao sa boljom plaćom a vidi sad. Kad vidim njihove face razočarenja, poželim da se objesim.
Mislim da ću uskoro morati uraditi ono što bi Japanac napravio ako je izgubio čast.
Laison is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2012., 22:41   #30
Nezaposleni - kako ste? Osjećaji, dijagnoze...

Dakle, na PiK imamo temu sa žalopojkama, ali ponukana nekim forumašicama na toj temi, otvaram ovu....ali ja u ovoj ne želim raspravljati ni govoriti o poslodavcima, o plaćama, ja želim govoriti o tome kako se kao nezaposlena osjećam. Kakve posljedice psihičke ima nezaposlenost na mene, kakva mi je dijagnoza, što se događalo otkad ne radim u mojoj glavi...i želim da i vi o tome pišete. Ne primamo postove zaposlenih koji će nam govoriti da smo lijeni i sl, ako se netko takav i javi, ignorirajte ga, sami znamo kakvi neki zaposleni mogu biti prema nezaposlenima.

Oke, evo ja sam otvorila temu, pa ću i početi. Kako se osjećam? Jadno.

Oduvijek sam bila malo "osjetljivija". Mislim da je to posljedica odgoja po principu "ako nisi savršena, ne vrijediš ništa". Ja sam bila jedna od onih čiji starci p**** kad dobiju manje od 5 u školi . E pa, ta moja osjetljivost mene nije toliko jako zabrinjavala...dok nisam počela raditi u struci. Prije toga sam radila svašta nešto, ali struku samo malo više od godine dana. Em je to posao koji ima "posla" sa ljudskim životima (ne direktno, ali postoji odgovornost), em je nepredvidiv...mene je to ubijalo, stres te neizvjesnosti što me danas čeka na poslu. Plus što sam ostatak dana (i noći) morala biti raspoloživa za hitno doći na posao ako treba. Nekako samo to gurala, iako sam počela primjećivati kod sebe da se tresem na svaku zvonjavu telefona, da mi srce jako lupa, znojim se pojačano...oke, stres, reko ja. U to sma vrijeme bila jako sretna u vezi, pa me to tješilo i pomagalo. No, u godinu dana se za mene sve srušilo...ostala sam bez tog posla, sama sam ga ostavila i našla manje stresan...mislila sam. Na tom poslu sam prvi put osjetila mobbing u mjeru u kojoj nisam nikad prije. I dečko me ostavio. Tu sam prvi put izgubila kontrolu potpuno. Bila sam rastresena, nisam mogla raditi kako treba...joj, da ne duljim, ja sam se nekako sabrala, ali eto, ostala sam bez tog posla...i od onda ne radim. Tek u nezaposlenosti sam se povjerila liječnici opće prakse, jer sam počela patiti od nekih somatskih bolesti, pa je bilo očito svima da me muči psiha ustvari...dijagnoza je psihosomatski poremećaj, da ne tražim sad šifru, mislim da je F44.9. Mislim da je to tek dio dijagnoze...tek dio...

Nisam zadovoljna kako sam ovo sad sve nabacala i samo je početak...imam još hrpu toga za napisati...negdje moram to izbaciti...ajte sad vi, molim vas.
__________________
"Radeći bilo što, postajemo bilo tko.""Be excellent to yourself."
Poruka za svaku debeljucu/debeljka koji ovo čita...
Victora is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2012., 23:25   #31
Quote:
Victora kaže: Pogledaj post
Dakle, na PiK imamo temu sa žalopojkama, ali ponukana nekim forumašicama na toj temi, otvaram ovu....ali ja u ovoj ne želim raspravljati ni govoriti o poslodavcima, o plaćama, ja želim govoriti o tome kako se kao nezaposlena osjećam. Kakve posljedice psihičke ima nezaposlenost na mene, kakva mi je dijagnoza, što se događalo otkad ne radim u mojoj glavi...i želim da i vi o tome pišete. Ne primamo postove zaposlenih koji će nam govoriti da smo lijeni i sl, ako se netko takav i javi, ignorirajte ga, sami znamo kakvi neki zaposleni mogu biti prema nezaposlenima.
Kako sam se osjećala?
Kada sam odlazila sa zadnjeg radnog mjesta osjećala sam se jadno. Kao neki mali miš koji se pokušava provući kroz rupicu u vratima iza kojih se nalazi topla večera, a nema šanse da do nje dodje.
Najgore je to što je taj posao meni bio san snova - nešto što sam oduvijek željela raditi i činilo mi se strašno nepravednim što drugi koji su tamo bili zaposleni za stalno svojim odvratnim i bahatim ponašanjem to nekako obezvrjeđivali. Šutila sam i trpila - kao i uostalom svi koji danas dobiju posao na određeno - i nadala se najboljem.

Kad sam shvatila da od mog ostanka neće biti ništa potpuno sam potonula. Kada su me kolege iz ureda počele izbjegavati i tajiti mi neke informacije važne za posao shvatila sam da i oni već znaju da od mog ostanka neće biti ništa. Uslijedio je naravno osjećaj potpunog razočaranja u ljude jer nisam mogla vjerovati da oni koji su me do maloprije bodrili, tražili od mene podatke, hvalili me okolo odjednom šute i povlače se. Zadnjih dva tjedna preda mnom su otvoreno komentirali i raspravljali o novozaposlenima za stalno i koja im se čini najzgodnija, a kojoj da uvale kopiranje i print - i naravno - od koga su?

Sada osjećam samo bijes.
I to veliki nesavladivi bijes.
Moji prijatelji i dečko mi znaju reći - pusti to više, dosta o njima itd. kad se ne mogu suzdržati pa iz mene prokulja ta ogromna ogromna mržnja
Ja to ne mogu tek tako pustiti. Nisam taj tip.
depressedd is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2012., 23:27   #32
Quote:
Victora kaže: Pogledaj post
Dakle, na PiK imamo temu sa žalopojkama, ali ponukana nekim forumašicama na toj temi, otvaram ovu....ali ja u ovoj ne želim raspravljati ni govoriti o poslodavcima, o plaćama, ja želim govoriti o tome kako se kao nezaposlena osjećam. Kakve posljedice psihičke ima nezaposlenost na mene, kakva mi je dijagnoza, što se događalo otkad ne radim u mojoj glavi...i želim da i vi o tome pišete. Ne primamo postove zaposlenih koji će nam govoriti da smo lijeni i sl, ako se netko takav i javi, ignorirajte ga, sami znamo kakvi neki zaposleni mogu biti prema nezaposlenima.

Oke, evo ja sam otvorila temu, pa ću i početi. Kako se osjećam? Jadno.

Oduvijek sam bila malo "osjetljivija". Mislim da je to posljedica odgoja po principu "ako nisi savršena, ne vrijediš ništa". Ja sam bila jedna od onih čiji starci p**** kad dobiju manje od 5 u školi . E pa, ta moja osjetljivost mene nije toliko jako zabrinjavala...dok nisam počela raditi u struci. Prije toga sam radila svašta nešto, ali struku samo malo više od godine dana. Em je to posao koji ima "posla" sa ljudskim životima (ne direktno, ali postoji odgovornost), em je nepredvidiv...mene je to ubijalo, stres te neizvjesnosti što me danas čeka na poslu. Plus što sam ostatak dana (i noći) morala biti raspoloživa za hitno doći na posao ako treba. Nekako samo to gurala, iako sam počela primjećivati kod sebe da se tresem na svaku zvonjavu telefona, da mi srce jako lupa, znojim se pojačano...oke, stres, reko ja. U to sma vrijeme bila jako sretna u vezi, pa me to tješilo i pomagalo. No, u godinu dana se za mene sve srušilo...ostala sam bez tog posla, sama sam ga ostavila i našla manje stresan...mislila sam. Na tom poslu sam prvi put osjetila mobbing u mjeru u kojoj nisam nikad prije. I dečko me ostavio. Tu sam prvi put izgubila kontrolu potpuno. Bila sam rastresena, nisam mogla raditi kako treba...joj, da ne duljim, ja sam se nekako sabrala, ali eto, ostala sam bez tog posla...i od onda ne radim. Tek u nezaposlenosti sam se povjerila liječnici opće prakse, jer sam počela patiti od nekih somatskih bolesti, pa je bilo očito svima da me muči psiha ustvari...dijagnoza je psihosomatski poremećaj, da ne tražim sad šifru, mislim da je F44.9. Mislim da je to tek dio dijagnoze...tek dio...

Nisam zadovoljna kako sam ovo sad sve nabacala i samo je početak...imam još hrpu toga za napisati...negdje moram to izbaciti...ajte sad vi, molim vas.
Jhebi ga.tebi je smetalo malo stresa na poslu. Štgo bi ja rekao. O meni ovise ljudski životi. Preko 12 godina sam radio na hitnoj. Morao sam se maknuti u ambulantu,jer mi se je pogoršala anksioznost i napadfi panike. Posao je sad mirniji.Imam uz ambulantu pripravnost(dežurstva i odlazak na poziv). Fali mi adrenalin,uzbuđenje. Odlazak na prometne.Riješavanje i liječenje plućnih edema i infarkta.
S druge strane znam da sa tim napadima panike nebi dugo izdržao. Par mojih kolegica i kolegaje prolupalo(F 20),nekoliko ih se je propilo. Jedan kolega je umro u dobi od 37 godina.
Nije samo tebi teško. Ima nas puno kojima je i teže,pa nastavljamo dalje raditi.
Da si reanimirawqla dečka od 19 godina 45 minuta kao ja,vidjela bi što znači stres.
__________________
[B]Dok budemo imali domaćih izdajica....dotle ćemo imati tuđih gospodara....izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti. Dr Ante Starčević
zeusxl is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 00:28   #33
Quote:
zeusxl kaže: Pogledaj post
Jhebi ga.tebi je smetalo malo stresa na poslu. Štgo bi ja rekao. O meni ovise ljudski životi. Preko 12 godina sam radio na hitnoj. Morao sam se maknuti u ambulantu,jer mi se je pogoršala anksioznost i napadfi panike. Posao je sad mirniji.Imam uz ambulantu pripravnost(dežurstva i odlazak na poziv). Fali mi adrenalin,uzbuđenje. Odlazak na prometne.Riješavanje i liječenje plućnih edema i infarkta.
S druge strane znam da sa tim napadima panike nebi dugo izdržao. Par mojih kolegica i kolegaje prolupalo(F 20),nekoliko ih se je propilo. Jedan kolega je umro u dobi od 37 godina.
Nije samo tebi teško. Ima nas puno kojima je i teže,pa nastavljamo dalje raditi.
Da si reanimirawqla dečka od 19 godina 45 minuta kao ja,vidjela bi što znači stres.
Na ovo mogu samo reći: pročitaj temu o tome što čini dobrog liječnika na Zdravlju, i počni učiti. Od El gato Felixa recimo. Iako, neke se stvari ne mogu naučiti .
Kad već trivijaliziramo - kladim se da je tvoja reanimacija jednom kirurgu onak, pis of kejk i smiješan razlog za stres. A ja bi, s obzirom na svoju struku, trebala sad reći jednoj prodavačici ili učiteljici ili sl. reći: uf, posao ti je balada, ni traga stresu...

Ali neću. Možda sam puno stvari, ali glupa i bahata nije jedna od njih.

A ti nisi nezaposlen, i lijepo sam molila na početku da se takvi ne javljaju jer zachatavaju temu o nečem što nije tema.

Molim moderatorice ako se to nastavi nek zaključaju temu. Imamo dosta tema na kojima se pljuje po nezaposlenima.
__________________
"Radeći bilo što, postajemo bilo tko.""Be excellent to yourself."
Poruka za svaku debeljucu/debeljka koji ovo čita...

Zadnje uređivanje Victora : 03.10.2012. at 00:37.
Victora is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 00:48   #34
Quote:
Victora kaže: Pogledaj post
Na ovo mogu samo reći: pročitaj temu o tome što čini dobrog liječnika na Zdravlju, i počni učiti. Od El gato Felixa recimo. Iako, neke se stvari ne mogu naučiti .
.
Kirurgija je zanat. Kirurg ne treba biti naročito inteligentan. Hitna medicina je sasvim nešto drugo. Ne zanima me što Felix piše. Ja sam specijalist.
__________________
[B]Dok budemo imali domaćih izdajica....dotle ćemo imati tuđih gospodara....izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti. Dr Ante Starčević
zeusxl is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 01:04   #35
Molim vas da ostanete ontopic, inače temu zaključavam.
Almost Rosey is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 11:46   #36
Victoria bravo za temu!Ja sam čačkala po psihologiji tražeći ovakvo nešto.Jer smatram da tu spadam.Nažalost.Kako se osječam?Jadno,jadno i onda još malo jadno.
Dakle majka sam dvoje djece, ekonomist (VŠS, RiF).Život me nije u nijednom trenu mazio ali sam uvijek dizala glavu gore i išla naprijed.I što je najvažnije uvijek sam radila i bila neovisna.
Mjesec dana sam bez posla.Znam,večina će reći pa što je to u usporedbi s mojih dvije ili tri godine.Istina ali ja šizim!Na rubu depresije.Čim sam sama kod kuće plaćem ko derište koje nije dobilo slatkiš!Trabm posao, trebam novac.za hranu,režije..sportske aktivnosti.U ponedjeljak sina nisam odvela na trening jer je trebalo odnjeti novac.Bijesnila sam,htjela iskočit iz kože!Zar sam ja nesposobna glupača koje ne može djetetu priuštit sportsku aktivnost?Osjećaj nemoći jer oglasa za posao nema je neizdrživ!!!Gdje,kako...?Osječaj da sam samo majka i kućanica je za mene ponižavajući.Osjećaj da ne pridonosim svojoj zajednici (obitelji) je odvratan.
Fali mi taj normalan ritam,posao,vrtić,škola,kuća....Za mene je to ritam za normalno ljudsko stvorenje.
Visim na portalima za traženje posla,iskopavam dobro stojeće firme i šaljem im otvorene zamolbe...Faking SO,baš svi zapošljavaju tim putem.
Nemam neke veze, nemam renomirane roditelje,završene strane škole...
Imam završenu višu uz rad (znam kako je to bila zajebano),imamiskustvo,sposobna,uvijek sam se na svakom poslu dokazivala i od nule napredovala daleko ali to ne vrijedi!!!Ne vrijedi ništa!
Ta nemoć da nešto promjenim me jednostavno ubija!
Prodala bi dušu vragu za posao.
I BTW na zadnjem poslu sam tako nahebala jer sam bila fer i korektna.Kolegica me tako podlo prešla,zabila nož u leđa i izgurala s mog radnog mjesta.To je ostavilo itekakav trag na mene!
Bivši gazda mije još dužan novce!I nemoć da naplatim te novce dovodi me da napravim nekog sranje!
U štase pretvaram???Čudovište???osobu za psihičko lječenje?
biscotto is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 12:56   #37
Jedna moja poznanica je davno rekla: svima nama treba psihijatar. I bogme, kad bolje razmislim - u pravu je. Zato ako ti i treba psihičko liječenje - nije sramota, dapače. Evo ja se liječim, iako nije to baš liječenje, čekam bolja vremena (čitaj: posao) da se počnem liječiti. I da sam prije odustala od razmišljanja "a mogu ja sama, pa ne treba meni psihijatar, nisam luda" - prije bi mi bilo lakše i lakše bi se nosila sa tjeskobom i svime i svačime.

Ja mislim, barem mi se čini, da se nisam promijenila na van. Nisam žifčanija, tužnija...nekako sam valjda više introvert, jer lošije jesam nego prije. A to opet nije dobro, prema sebi usmjeravati negativne osjećaje. Ili, neki dan sam baš razmišljala, da sam možda rezignirana, kao da sam se pomirila da neće biti bolje, nemam pojma. Iako sam, kao ti, ustvari sasvim drugi tip osobe, ovo što si napisala da si se dokazivala napredovala, aktivna si - ko da sam ja pisala.

I nema veze što si tek mjesec dana "doma". Svakome je njegova nevolja teška, a uvijek je nekome tvoja lakša od njegove, to je ljudski valjda. Većina ljudi tako razmišlja, kao što si mogla vidjeti po postu iznad tvojeg.

No, ja imam još jedan problem...ja se često ustvari "bojim" novog posla. Pa se to nekad pretvara i u nadu da ga ne nađem. Da objasnim, nije stvar u lijenosti ili da ne želim raditi. Ja sam prestravljena od toga kakav će taj posao biti. Jer ako opet naiđem na nešto kao zadnji posao, to je moj kraj valjda. Ili će me strefiti ili ću završiti na psihijatriji.
__________________
"Radeći bilo što, postajemo bilo tko.""Be excellent to yourself."
Poruka za svaku debeljucu/debeljka koji ovo čita...
Victora is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 13:03   #38
Nakon mog zadnjeg iskustva i ja se bojim toga.Bojim se tko su divni i krasni ljudi s kojima ću raditi.Tko će prvi zabiti nož u leđa kad mu to bude potrebno?
Da li ću opet izgorit s svojim fer i korektnim ponašanjem.Ili ako ne budem beštija neću opstati?
biscotto is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 13:15   #39
Odlična tema.
Nisam nezaposlen, ali ako i da jesam: počeo mi je teći otkazni rok, a sad sam zbog depresije na bolovanju.

Evo, upravo ta riječ: depresija - opisuje upravo onakvo stanje u kakvom jesam.

Jučer sam bio kod psihijatra, prepisao mi je "male crvene" protiv depresije i "male bijele" za spavanje.
Bolovanje u trajanju od 2 mjeseca.

Boli me što su me, nakon 25 godina vjernosti (bez ijednog dana bolovanja) odbacili kao prljavu krpu. Zatvorili su moju tvornicu, i to, ne zbog nerada, već zbog svojih makinacija i nečinjenja.

Katastrofa.

nadam se da ću se jednog dana uspjeti zaposleiti. No, dotada...
Smotani2 is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2012., 13:20   #40
Quote:
Victora kaže: Pogledaj post
No, ja imam još jedan problem...ja se često ustvari "bojim" novog posla. Pa se to nekad pretvara i u nadu da ga ne nađem. Da objasnim, nije stvar u lijenosti ili da ne želim raditi. Ja sam prestravljena od toga kakav će taj posao biti. Jer ako opet naiđem na nešto kao zadnji posao, to je moj kraj valjda. Ili će me strefiti ili ću završiti na psihijatriji.
Također.
Ja sam oslabljena nekako - često sam se pitala sa strahom - pa jebote jel u meni bio problem? Jesam li ja ta koja je nekako sebe dovela do te situacije?
Jesam li dobro radila?Jesam li bila kolegijalna?Možda me netko tamo mrzi?Možda sam se zamjerila, a ni sama ne znam kome?
Kada dodjem na drugo radno mjesto (ako ikada više nađem jebeni posao) hoću li opet spušiti? I onda se tako vrtiš ukrug i ukrug i ukrug...

Kad pogledam sa odmakom mislim da sam bila previše kolegijalna i 'mimozasta' i znali su da me mogu navlačiti kako god hoće. A trebala sam popizditi i nekom tamo šefu upasti u ured i prijetiti im se da ću ih sve tamo razotkriti ako me ne puste na miru.
Tada za to nisam imala hrabrosti - i otišla sam pognute glave.

A sada - sada bi im se sa radošću najebala majke, i sva sranja koja su radili prijavila ili dala u novine. Neki su već najebali izmjenom vlasti, i neko vrijeme sam se time sa veseljem hranila, ali je većina tih lijenčuga tamo i dalje ostala raditi nezasluženo na sigurnom poslu i stalnoj plaći.
Mržnja i bijes su u meni prejaki - gdjegod da te ljude sretnem imat će u meni prikrivenog neprijatelja.
depressedd is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 07:02.