Oktobarska revolucija: 106 godina kasnije

[DJTcro]

ANALIZA GLOBUSA
REVOLUCIJA KOJU BI RUSIJA NAJRADIJE ZABORAVILA Kako je 'velika socijalistička ruska revolucija' postala 'velika ruska tragedija i katastrofa'
http://www.jutarnji.hr/globus/Globus...trofa/6672330/
--------------

Čudno da nisam ovdje našao temu o oktobarskoj revoluciji koja slavi ove 100. godišnjicu.

Što mislite o velikoj socijalističkoj revoluciji u Rusiji?

Kako bi se Rusija razvila, da su "bijeli" porazili "crvene"?

[Zoran Oštrić]

DJTcro kaže:

Kako bi se Rusija razvila, da su "bijeli" porazili "crvene"?

Vrlo se lako "razmahati" i otići u proizvoljnosti kad krenemo s razmatranjem "alternativnih povijesti", o čemu ovdje imamo poseban topic, odnosno ŠBBDJB ("Što Bi Bilo Da Je Bilo).

Mora se biti vrlo, vrlo oprezan s takvim pretpostavkama, da bi one bile donekle u spoznaji onoga što jest, odnosno što je stvarno bilo.

Možemo postaviti tri različite pretpostavke o "alternativnoj povijesti", odnosno da su neke stvari išle drugačijim tijekom.

1. Što bi bilo da nije bilo februarske revolucije? Ti su se događaji mogli na razne načine izbjeći ili krenuti drugačije, da rezultat ne bude tako radikalan (abdikacija cara, stvaranje vakuuma vlasti i dvovlašća Privremene vlade i sovjeta).

2. Što bi bilo da se dogodila februarska, a ne i oktobarska revolucija? Lenjin je imao ključnu ulogu u tome, da su boljševici u pola godine od tek treće snage u sovjetima došli u poziciju da su i sposobni i voljni sami zgrabiti vlast. Najvažniji akt nije bio Juriš na zimski dvorac, odnosno rušenje Privremene vlade, nego bahato rastjerivanje demokratski izabrane Ustavotvorne skupštine, u kojoj su Socijalni revolucionari imali većinu.

3. Što bi bilo da su nakon Oktobarske revolucije bijeli kontrarevolucionari pobijedili? Oni su se digli ne samo protiv rezultata Oktobarske, nego i Februarske revolucije. Rezultat njihove pobjede vjerojatno bi bila diktatura, koja bi imala obilježja koja danas, po talijanskom pokretu koji je malo kasnije došao na vlast, fašističkim.

Tu su onda tri perioda, koja se može proučavati i analizirati, da bismo što bolje shvatili što se zbivalo i zašto se baš tako dogodilo. Vječno pitanje u historiji (znanosti o povijesti): što se dogodilo zakonito, a što slučajno?

A ako idemo u razvijanje mogućih alternativa, gdje onda idemo u fiction, i to može biti osnova za SF priču, podžanr "alternativne povijesti", moja omiljena ideja je u okviru varjante 1.

1. Nakon smrti Franje Josipa, novi austrijski car Karlo odlučno poduzima korake za sklapanje separatnog mira, prevladavajući strah od zastupnika rata u svojoj okolini i strah od Njemačke. Njemačka ostaje osamljena, nakon nekog vremena prisiljena na sklapanje mira. Tri cara ostaju na prijestolju.

Druga podvarijanta bi mogla biti da se dogode februarske demonstracije u Petrogradu, ali Nikola II ne abdicira, nego obećava donošenje Ustava i pristane na poziciju ustavnog monarha.

U toj varijanti, car Nikola II ostaje na prijestolju, ali unutarnja politička i društvena situacija u Rusiji svakako ostaje veoma nestabilna. Nastavila bi se modernizacija, razvoj industrije i gradova. Možda bi nakon nekog vremena ipak došlo do revolucije ili nekoliko revolucija, slično Francuskoj ranije. U najboljoj varijanti, možda bi razvoj generalno ipak tekao mirnije, pa bi se Rusija postepeno modernizirala, bez ekstrema staljinističke industrijalizacije i kasnije birokratske paralize, pa bi postala snažna država, nešto kao danas Kina, ili možda čak Japan, dakle država periferije koja je uhvatila priključak na najrazvijenije. Ali, opet, mogla bi se naći zatvorena u začaranom krugu stalnih unutarnjih sukoba, nestabilnih vlada, diktatura, revolucija i kontrarevolucija.

2. Recimo da boljševici ostaju umjerene snage, ne mogu preuzeti sami vlast. Izbori za Ustavotvornu skupštinu bili su provedeni, ona se sastaje, normalno radi predvođena eserima, Privremena vlada predaje vlast nekoj novoj vladi, možda opet na čelu s Kerenskim. Rusija razvija elemente liberalne i socijalne demokracije.

Pitanje rata je bilo bitno. Glavni Lenjinov uspjeh je bila parola "Mir odmah". S druge strane, na čelu privremene vlade Kerenski je nekoliko mjeseci imao, valjda, sudbinu Rusije u svojim rukama. Plemići i buržuazija oko njega nisu željeli prekinuti rat, bilo im je krivo da moraju dati ustupke. A narodu je toga bilo dosta. Dakle, recimo da je Kerenski krenuo odlučno pitem sklapanja mira, u toj varijanti alternative, slično kao što sam gore rekao za Karla, možda bi suzbio utjecaj boljševika i održao se na vlasti.

Sigurno ne bi bilo trajne stabilnosti, pa generalno vrijedi isto kao u točki 1, samo što bi tu Rusija bila republika, a ne ustavna monarhija.

3. Da su bijeli generali osvojili vlast, rezultat bi bila kako rekoh diktatura, svakako vrlo surova. Opet, valjda ne bi naprosto mogli vratiti stvari na staro, poništiti ne samo rezutlate Oktobarske i Februarske revolucije, nego i modernizacije koja se događala prethodnih desetljeća. Tražeći ideološku osnovu diktature, možda bi razvili, kako spomenuh gore, neki oblik fašizma. U toj varijanti, moguća je Rusija koja, nakon razdoblja krize i konsolidacije, 1930-ih postaje najjača agresivna fašistička sila, umjesto Njemačke.

[Nosonja_]

Michael Collins kaže:

Ovo je bio jedan od uvjerljivo najstrašnijih događaja u povijesti, jedini strašniji događaj bi bio onaj u Njemačkoj 15 godina poslije.
I usprkos mitovima o industrijalizaciji i pogotovo "modernizaciji" to je događaj koji je uništio svaki potencijal Rusije i unazadio je u gotovo svakom smislu u odnosu na poetencijal kakav je dobila prvom revolucijom.

Da su bijeli pobijedili, tekla bi neka normalna industrijalizacija, ojačala bi s vremenom građanska klasa, a svakom generacijom izbori bi postali slobodniji i Rusija bi 2017. bila relativno siromašna, ali mnogo bogatija nego danas, i bez naslijeđa milijuna i milijuna mrtvih.
Carevina se ne bi vratila, jer su doslovno svi digli ruke od nje.

Da se razumijemo, carevinu je trebalo srušiti.

Zadnji Romanov kao da je bio potomak nekog primitivnog poglavice a ne Petra Velikog. Nikada se nije toliko nesposoban a toliko despotski nastrojen vladar.

S razlogom je srušen, i to rušenje je bio dobar potez.

Ali onda je prijelazna Vlada nastavila rat koji je bio nepopularan i koji nisu mogli dobiti.
Rezultat znamo, mala ekstremistička manjina je preuzela vlast i skrivila smrt desetaka milijuna ljudi, što u građanskom ratu, što u čistkama ali pogotovo od gladi 1930-tih.

Ne govorimo tu samo o Staljinu, i Lenjin i Trocki su imali masu krvi na savjesti.

Čak i današnja Rusija se vrlo nevoljko sjeća tog događaja.

Zaista čudnovati post

Kako misliš da je uništen svaki potencijal Rusije? Pa oni tj SSSR su prvi poslali čovjeka u svemir uz još more izuma tokom postojanja SSSR-a. Ovo nije pristranost, ovo je gola činjenica, valjda onda po Michaelu da nije bilo Oktobarske revolucije koja je uništila potencijal zemlje koja je prva poslala letjelicu i čovjeka u orbitu, onda bi Rusija već sada ostvarila međuzvjezdano putovanje

Nastavak posta ti je isto čudnovat, da su bijeli pobijedili? Tko su uopće bili bijeli? O tome se može raspravljati, a ne molim te da sad što bi bilo nakon njihove pobjede. Nastavak rata je isto stvar koja se pogrešno tumači, privremena vlada je odlučila prijeći na defenzivno ratovanje s manjim gubicima, mislim da su se oni nadali da će Njemačka doživjeti slom na zapadu i tako omogućiti Rusiji ostvarenje ciljevo poput zauzeća Bospora. Izlazak iz rata nije mala stvar, ne možeš reći ja više ne ratujem iz prostog razloga jer postoji neprijatelj Uostalom to su shvatili i komunisti koji su stalno vikali o izlaski iz rata pod hitno

[Michael Collins]

DJTcro kaže:

ANALIZA GLOBUSA
REVOLUCIJA KOJU BI RUSIJA NAJRADIJE ZABORAVILA Kako je 'velika socijalistička ruska revolucija' postala 'velika ruska tragedija i katastrofa'
http://www.jutarnji.hr/globus/Globus...trofa/6672330/
--------------

Čudno da nisam ovdje našao temu o oktobarskoj revoluciji koja slavi ove 100. godišnjicu.

Što mislite o velikoj socijalističkoj revoluciji u Rusiji?

Kako bi se Rusija razvila, da su "bijeli" porazili "crvene"?

Prije svega treba navesti da Lenjin, Staljin i Trocki nisu srušili cara, on je u to doba već 8 mjeseci posve nebitna i minorna ličnost.

Oni su napravili puč protiv privremene vlade i preuzeli vlast, iako tada nisu imali većinsku potporu u narodu. Čisto da se zna izborima 1917. dobili su samo 24% glasova.

Dakle ovo nije bila revolucija protiv cara, nego protiv privremene vlade. Vlade koja je cara već svrgnula s vlasti.

[Michael Collins]

U editiranju sam izgubio post, stavljam ga tu

Michael Collins kaže:

Ovo je bio jedan od uvjerljivo najstrašnijih događaja u povijesti, jedini strašniji događaj bi bio onaj u Njemačkoj 15 godina poslije.
I usprkos mitovima o industrijalizaciji i pogotovo "modernizaciji" to je događaj koji je uništio svaki potencijal Rusije i unazadio je u gotovo svakom smislu u odnosu na poetencijal kakav je dobila prvom revolucijom.

Da su bijeli pobijedili, tekla bi neka normalna industrijalizacija, ojačala bi s vremenom građanska klasa, a svakom generacijom izbori bi postali slobodniji i Rusija bi 2017. bila relativno siromašna, ali mnogo bogatija nego danas, i bez naslijeđa milijuna i milijuna mrtvih.
Carevina se ne bi vratila, jer su doslovno svi digli ruke od nje.

Da se razumijemo, carevinu je trebalo srušiti.

Zadnji Romanov kao da je bio potomak nekog primitivnog poglavice a ne Petra Velikog. Nikada se nije toliko nesposoban a toliko despotski nastrojen vladar.

S razlogom je srušen, i to rušenje je bio dobar potez.

Ali onda je prijelazna Vlada nastavila rat koji je bio nepopularan i koji nisu mogli dobiti.
Rezultat znamo, mala ekstremistička manjina je preuzela vlast i skrivila smrt desetaka milijuna ljudi, što u građanskom ratu, što u čistkama ali pogotovo od gladi 1930-tih.

Ne govorimo tu samo o Staljinu, i Lenjin i Trocki su imali masu krvi na savjesti.

Čak i današnja Rusija se vrlo nevoljko sjeća tog događaja.

[Michael Collins]

Nosonja_ kaže:

Zaista čudnovati post

Kako misliš da je uništen svaki potencijal Rusije? Pa oni tj SSSR su prvi poslali čovjeka u svemir uz još more izuma tokom postojanja SSSR-a. Ovo nije pristranost, ovo je gola činjenica, valjda onda po Michaelu da nije bilo Oktobarske revolucije koja je uništila potencijal zemlje koja je prva poslala letjelicu i čovjeka u orbitu, onda bi Rusija već sada ostvarila međuzvjezdano putovanje

O tome i pričam.

Poslali su čovjeka u svemir iako su doslovno cijele 1920-te i 1930-te uništavali sami sebe i svoju državu.

Zamisli da su imali iole normalnu situaciju i da su WW2 dočekali kao demokracija i s nekakvom nromalnom industrijalizacijom i agrarnom politikom.
Svejedno bi zgazili Njemačku, ali bi rat dočekali kao stabilna država.

[The Instruktor]

Hajdemo malo vidjeti sto kazu ljudi koji su to proucavali, emisija 21.2.2017., 'Crveno i Crno', https://m.youtube.com/watch?t=2s&v=-VGbGADbGqA

Dosao Lenjin u blindiranom vlaku s kovcegom punim maraka sa zapada i instalirao revoluciju.

Da li je unazadila revolucija Rusiju ili ne? Kako je Rusija napredovala u odnosu na zapad? Bilo je nedostataka u predrevolucijskom razdoblju, ali nisam siguran da je Oktobarska revolucija bila manje zlo.

[Nosonja_]

Zoran Oštrić, vi ste osoba koja toga prilično zna, pa bi molio objašnjenje tko su uopće bili bijeli? Spominješ da bi oni čak vratili stanje prije februarske revolucije? Tada je armija uglavnom stala protiv cara, ili se meni to samo čini, tj visoki oficiri nisu izdali cara? Onda bi bijeli bili protiv grofa Kerenskoga?

Jedan put sam naišao na podatke o sukobu između snaga generala Wrangela i kozaka, Wrangel je pobijedio i dao strelat kozačke vodje, zna li itko malo više o tom sukobu? Ja sam pretpostavio da su kozaci bili za cara?

[Nosonja_]

The Instruktor kaže:

Hajdemo malo vidjeti sto kazu ljudi koji su to proucavali, emisija 21.2.2017., 'Crveno i Crno', https://m.youtube.com/watch?t=2s&v=-VGbGADbGqA

Dosao Lenjin u blindiranom vlaku s kovcegom punim maraka sa zapada i instalirao revoluciju.

Da li je unazadila revolucija Rusiju ili ne? Bilo je nedostataka u predrevolucijskom razdoblju, ali nisam siguran da je Oktobarska revolucija bila manje zlo.

molim te zadrži se na Titu i referencama

[The Instruktor]

Nosonja_ kaže:

molim te zadrži se na Titu i referencama

Nemojte sikanirati, ogranicavati ljudske slobode

Pa dao sam REFERENCU. Imate u REFERENCI intelektualce s vrhunskim obrazovanjem koji pricaju o konkretnij temi.

Apeliram da se dozvoli pluralizam na ovoj temi. Budimo demokrati, budimo za ljudske slobode, za slobodu izrazavanja, podrzimo apel nasih povjesnicara, https://www.forum.hr/showthread.php?t=1032557

[Nosonja_]

nije mi jasno tko su bili bijeli, ali nije mi jasno ni tko je bio na suprotnoj strani? Izgleda da je na početku gro borbi s bijelima u Ukrajini vodila tkzv Crna armija, tj anarho socijalisti koje je kasnije Crvena armija pomela. O njima nailazim na vrlo različite podatke, npr da ih je narod volija jer ništa nisu uzimali na silu od seljaka, dok na drugom mjestu piše da su bili omraženi jer su otimali hranu seljacima, meni se prva varijanta čini izglednijom

[Zoran Oštrić]

Nosonja_ kaže:

Zoran Oštrić, vi ste osoba koja toga prilično zna, pa bi molio objašnjenje tko su uopće bili bijeli? Spominješ da bi oni čak vratili stanje prije februarske revolucije? Tada je armija uglavnom stala protiv cara, ili se meni to samo čini, tj visoki oficiri nisu izdali cara? Onda bi bijeli bili protiv grofa Kerenskoga?

U korist boljševika tijekom 1917. i kasnije u građanskom ratu išla je razjedinjenost njihovih protivnika. Eseri, menjševici i kadeti su se iscrpljivali u prepucavanjima međusobno, a tako i frakcije unutar njih. A Lenjin kaže: "trenutno nitko ne drži vlast, mi se trebamo spremati da vlast osvojimo, a za to nam trebaju dobre parole da privučemo mase i disciplinrane oružane snage".

Kako sam gore napisao, ključni događaj, koliko ja to zaključujem iz ono malo što samo boljševističkom preuzimanju vlasti čitao, zapravo nije bilo rušenje Privremene vlade koja u tom trenutku više nije imala realnu snagu a i legalnost joj je upitna, nego rastjerivanja Ustavotvorne skupštine. iako većina u njoj također nije imala realnu snagu, ali su imali legalitet izabranih na slobodnim izborima. U njoj su eseri imali većinu, ali bili su rascjepljeni unutar sebe, a nisu imali ni oružane snage koje bi ih slušale ili bar branile. Nekoliko crvenih gardista im je reklo "Ajd dosta, idite doma!".

I sad, dolazi do situacije da se crvenima mogu suprotstaviti samo oni, koji znaju organizirati i voditi vojsku. A to nisu kojekakvi liberali, konstitucionalisisti, agrarni socijalisti, socijalni demokrati isl.. Mislim da su generali, koji su organizirali Bijelu gardu, bili uglavnom teški reakcionari; to su bli oficiri bivše carske vojske, koji su prezirali običan puk i mrzili svu tu civilističku bagru jednako kao i crvene, buržuaziju kao i radnike i seljake, kao i sve ideje o demokraciji, socijalizmu, ustavu, zakonu, ljudskim pravima isl. jednako.

Ali i oni nisu bili međusobno jedinstveni, pa su ih boljevici potamanili jednog po jednog.

[Zoran Oštrić]

Na mom hard disku imam jedan fajl "Ruske revolucije 1917.-1920." To su bilješke na osnovu čitanih par knjiga, koje sam uglavnom napravio još negdje krajem 1980-ih (i tada spremao na 5,25'' diskete). Kasnije je glavna nadopuna iz teksta u albumu stripa "Corto Maltese - u Sibiru" (u kojoj je ključna figura barun von Ungern). Mislim da nema nekih spektakularnih novih spoznaja u ovih 30 godina. Ukupno tekst ima oko 30.000 znakova, pa ga razbijam u nekoliko djelova.

Možda vam to može biti zanimljivo. Jedan sistematizirani pregled glavnih zbivanja i aktera - svakako nepotpun, ali mislim da ističe neke glavne momente.

RUSKE REVOLUCIJE 1917.
I GRAĐANSKI RAT 1918.-1920.

Strahovita neopremljenost armije i nesposobnost oficira dovodi do ogromnih žrtava. Dezerterstvo - milijun dezertera početkom 1917. i pobune vojnika. Glad, bune seljaka, štrajkovi i demonstracije radnika.

»Boljševističku se revoluciju često smatra nadolaskom komunizma ili socijalizma. A, zapravo, ona je prije svega bila nacionalistička revolucija, ona je poslužila nacionalnom interesu time što je Rusiju izvukla iz rata, a također je bila kapitalistička, jer je pomogla seljacima da zadrže ili dobiju zemlju.« (Fischer, ?/1985, II:87)

--------------------

Pad carstva, nastanak dvovlašća

8. ožujka (23. veljače po tadašnjem kalendaru) započinje veliki štrajk i demonstracije u Petrogradu. 11. ožujka (26. veljače) jedan puk odbija pucati u narod, drugi je poslan da ga razoruža, ali i on odbija, ubija svoje oficire. Započinje lančana reakcija i do večeri slijedećeg dana carska vlast je prestala postojati.

Formiran je Petrogradski sovjet. Masovno se osnivaju radnički i vojnički sovjeti. Menjševici i eseri (socijal-revolucionari; socijalisti, teže Rusiji organiziranoj na temelju seoskih komuna) imaju većinu u Sovjetima - menjševici predstavljaju radništvo, eseri seljaštvo. Oni ne teže radikalnoj socijalnoj revoluciji ka društvu zasnovanim na sovjetima - njihov cilj, na temelju proglasa objavljenog 28. veljače (13. ožujka) jest "Sazivanje Nacionalne ustavotvorne skupštine koja treba da bude izabrana na osnovama opšteg, trajnog, neposrednog i jednakog prava glasa." (cit. prema Samardžić, 1987:72)

Uz podršku sovjeta, formirana je Privremena vlada, u koju uz opozicijske stranke carske Dume, kadete (Konstitucionalne demokrate) i oktobriste, ulaze i menjševici i eseri. Eser Kerenski, član Izvršnog komiteta Petrogradskog sovjeta, postaje član vlade - kasnije i njen predsednik.

Slijedećih mjeseci, bitna bitka za vlast vodila se u sovjetima.

Prva sveruska konferencija radničkih i vojničkih savjeta u Petrogradu 29. ožujka - 3. travnja. Izvršni komitet Petrogradskog sovjeta koji je imao 42 člana proširen je sa 16 članova iz provincije (Samardžić, 1987:75)

Boljševici u Moskvi daju podršku vladi, uvjereni da je potrebno razdoblje buržuaske revolucije. Oni su marginalizirani u tim događajima. Lenjin iz Švicarske pozdravlja uspostavu Sovjeta, uz zadršku zbog prevlasti esera i socijalrevolucionara, ali stupanje Kerenskog u Privremenu vladu označava kao izdaju revolucije.

Aleksandar Rabinovič upozorava u svojoj knjizi na razlike koje su postojale između centralnih i bazičnih sovjeta. Lokalni sovjeti su uglavnom stvarani na inicijativu samih radnika i vojnika. »Buržuaski intelektualci i političke partije nisu u rejonskim sovjetima nikada imali onaj dominantan uticaj kao u Petrogradskom sovjetu ili u Sveruskim izvršnim komitetima.«

Dolazi do razmimoilaženja u pogledima rejonskih i centralnih sovjeta. »Sredinom jula, na primjer, kada su Sveruski izvršni komiteti obećavali bezrezervnu podršku režimu Kerenskog, rejonski sovjeti su postajali sve podozriviji prema vladi; oni su bili sve ogorčeniji zbog odugovlačenja menjševističkih i eserovskih vođa i postepeno su prihvatili ideju o stvaranju revolucionarne vlade sovjeta." (Samardžić, 1987:140) Težnje radnika, vojnika i seljaka, izražene u sovjetima, podudarale su se s programom političkih, ekonomskih i društvenih reformi koji su zastupali boljševici. (Samardžić, 1987:49)

Rabinovič također upozorava da je mit kako su boljševici u to doba imali centraliziranu i discipliniranu političku stranku. Zapravo, stranka uopće nije odgovarala Lenjinovim zamislima, tvrdi on: bila je masovna, decentralizirana, unutrašnje demokratska i tolerantna. Stalno su se vodile žetoke diskusije i Lenjin je znao ostajati u manjini. Manjina je imala punu slobodu da i dalje agitira za svoj stav. »Upravo taj karakter partije, uz Lenjinovo smjelo i odlučno vodstvo, bitno je pridonio uspjehu boljševika.« (Samardžić, 1987:377)

[Zoran Oštrić]

Nastavak prethodnog komentara


LENJIN DOLAZI U RUSIJU

Lenjin u Švicarskoj čim je čuo za događaje traži način da dođe u Rusiju. Dobiva dozvolu njemačke vlade, koja je znala za ruske revolucionare-emigrante i željela napraviti dodatne nevolje Rusima - u međuvremenu, već su bili ponudili separatni mir Privremenoj vladi, ali je ova to odbila. Lenjin sa grupom suradnika dolazi u vagonu koji ima faktički diplomatski imunitet preko Švedske i Finske u Petrograd 16. travnja. Na isti način Nijemci su omogućili i vođama menjševika i drugim emigrantima da se vrate u Rusiju.

On odmah propagira neprijateljski odnos prema privremenoj vladi, težeći vlasti ekskluzivno za boljševističku stranku. Počinje propagandu protiv vlade, koristi parolu "Svu vlast sovjetima".

Glavna parola koja privlači mase je zahtjev za krajem rata.

Lenjin je imao velikih muka da vodstvo boljševika uvjeri u ispravnost svojeg stava. Istovremeno on koristi sve mogućnosti da javno nastupa i širi pamflete protiv privremene vlade među vojnicima i stanovništvom.


Sovjeti ne žele vlast

Središnja tijela sovjeta naravno nisu mogla u potpunosit kontrolirati sve sovjete, kao i radničke komitete u tvornicama, koji su se paralelno formirali i ponegdje i preuzimali vlast u pogonima. Privremena vlada izdala je 23. travnja Uredbu o djelatnosti tvorničko-zavodskih komiteta, predviđajući da oni samo zastupaju radničke interese prema vlasnicima. Međutim, na 1. konferenciji tvorničko-zavodskih komiteta Petrograda 30. svibnja - 3. lipnja prihvaćena je velikom većinom rezolucija Lenjina i Zinovjeva, u kojoj se zahtjeva radnička kontrola u poduzećima, kao prvi korak ka prelasku sve vlasti u ruke sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata.

Prvi sveruski kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata 3-24. lipnja. Na kongresu je bilo 802 delegata s pravom odlučivanja, od čega je čak 777 bilo stranački organizirano - 285 esera, 248 menjševika i 105 boljševika. Ovaj kongres donio je umjerenije odluke od gore spomenute konferencije radničkih komiteta. Odbačena je parola "sva vlast sovjetima". (Samardžić)

Boljševici ipak prikupljaju sve više pristaša. U stranci esera dolazi do raskola, njihovo lijevo krilo prihvaća parolu "Sva vlast sovjetima" i surađuje sa boljševicima. Lijevi eseri su u ovoj paroli vidjeli mogućnost ostvarivanja socijalne revolucije kojoj su težili ostvarivanjem seljačko-radničkog saveza, ali oni su težili dominaciji lokalnih radničkih i seljačkih sovjeta koji se nikada neće pretvoriti u centralnu državnu vlast. (Samardžić, 1987:89) Sličnu koncepciju imaju anarhističke grupe Petrograda i Moskve. (Samardžić, 1987:86)

Desni eseri sa menjševicima više se okreću Privremenoj vladi, te 8. srpnja obrazuju socijalističku vladu sa Kerenskim kao predsjednikom. (Samardžić)


Privremena vlada za nastavak rata

Privremena vlada i dalje teži postizanju ruskih vojnih ciljeva, obrani postojećih i aneksiji novih teritorija - Dardaneli i Galicija.

U vojsci takav stav ima pristaša. Vojnici su odbili naređenje da pucaju u narod što je dovelo do revolucije, ali još su bili osjetljivi na nacionalističke parole – ili im, jednostavno, nagon za nadmetanjem nije dao da samo tako nakon 2,5 godine rata polože oružje. Jedan sovjetski izvor iz 60-ih koji priznaje da vojnici tada još nisu shvatili »klasni karakter politke Privremene vlade«. (Fischer, ?/1985:I/122)

Neki boljševici se s time slažu. Louis Fischer citira u tom smislu jedan članak boljševika Lava Kamenjeva, objavljen 28. ožujka 1917. u Pravdi: »To ne bi bila mirovna politika, nego ropska.«

Kerenski se kasnije, kao predsjednik vlade, protiveći se separatnom miru, pozivao na lojalnost saveznicima. Osim toga, postojala je svakako i razumna, utilitarna računica: ako se proglasi separatni mir, Njemačka bi dobila mogućnost prebaciti trupe na zapadnu frontu i možda bi dobila rat - a nakon toga mogla bi se opet okrenuti na istok i napasti oslabljenu i osamljenu Rusiju i vratiti cara na vlast.

Međutim, ta se situacija iz dana u dan mijenjala. Fischer: »Iako je raspadanje brzo napredovalo, ono još nije razorilo vojsku. Mir je još mogao donijeti ozdravljenje.« (Fischer, ?/1985:I/122)

Umjesto da sklopi mir, Privremena vlada je početkom srpnja započela ofanzivu na Galicijskoj fronti. Vojnici su nevoljki. U pozadini, seljaci otimaju imanja i dijele zemlju - vojnici, koji su i sami seljaci, boje se da će pri tome biti izigrani. »za većinu vojnika politika je značila isto što i mir, a mir je značio zemlju.« (Fischer, ?/1985:I/124) Nastala je konfuzija u vojsci, neke jedinice odbijaju poslušnost. Ofanziva je propala, bilo je mnogo žrtava.

U rujnu se moglo pokušati sklopiti mir, ali vlada je to i dalje odbijala. Međutim, kaže Fischer, tako je bilo u cijeloj Evropi: svi su bili iscrpljeni i znali da je mir potreban, ali nije bilo dovoljno hrabre vlade da poduzme taj korak i prva ponudi mir. »Svugdje se gorljivo čeznulo da tim da ubijanju dođe kraj. Da je tada netko hrabro službeno ponudio mir, bilo Britanija, Njemačka, grupa neutralnih zemalja ili predsjednik Woodrow Wilson (...) možda bi se emocije mogle iskristalizirati u akciju.« (Fischer, ?/1985:I/127)

Da li je Kerenski mogao učiniti ono što je kasnije učinio Lenjin? Prisiljava li nas to da priznamo kako je jedan čovjek odlučio o toku povijesti? Fischer citira Trockog, koji je u emigraciji pisao: »Da nije bilo mene i Lenjina u Petrogradu, ne bi bilo oktobarske revolucije. Vodstvo boljševističke partije spriječilo bi revoluciju.« (Fischer, ?/1985:I/128)


Rujan: Boljševici osvajaju većinu u sovjetima

U srpnju, u mnogim gradovima izbijaju demonstracije protiv rata i ofanzive. Privremena vlada ih krvavo guši; niz boljševističkih vođa je uhapšen, Lenjin prelazi u ilegalu. Vlada preduzima niz mjera da osigura red u zemlji, ali efekat je suprotan - sve veći utjecaj boljševika.

U uvjetima ilegale, održan je u kolovozu 6. kongres RSDRP, koji prihvaća orijentaciju na pripremu oružanog ustanka.

Privremena vlada, znajući za te planove, imenuje generala Kornjilova vrhovnim zapovjednikom armije. Međutim, on je 7.rujna poduzeo marš na prijestolnicu s namjerom da sruši vladu i uvede vojnu diktaturu, ali pokušaj je propao zbog otpora Petrogradskog garnizona. (Fischer, ?/1985:I/128)

To je dalo dalju hranu boljševističkoj agitaciji. Dapače, Lenjin će optužiti Kerenskog i Engleze i Francuze da namjerno popuštaju Nijemcima, jer više vole kajzera nego rusku revoluciju! (Fischer, ?/1985:I/125)

Do rujna, boljševici su već postigli većinu u dva glavna sovjeta, u Petrogradu i Moskvi. Također dominiraju u tvorničkim komitetima - Prva sveruska konferencija tvorničkih komiteta 17-22. listopada. Sve njih boljševici uprežu u pripremu ustanka. Od rujna se pri sovjetima i komitetima osnivaju vojno-revolucionarni komiteti koji rukovode jedinicama naoružanih radnika i vojnika. (Samardžić, 1987:81)

Socijalistički (nekomunistički) članovi vlade, zabilježio je britanski ambasador, bojali su se mogućeg jačanja vojske, koja bi mogla biti upotrebljena kasnije protiv njih - što se, znamo, i dogodilo. Kaosom nitko nije mogao upravljati.

[Zoran Oštrić]

Nastavak prethodnog komentara


Listopad: Vlast sovjeta, vlada boljševika

U svojem programu boljševici posuđuju iz programa drugih stranaka zgodne stvari da bi privukli razne slojeve. »Jedina tajna tačka u svim ovim političko-programskim laviranjima bilo je čvrsto držanje vlasti, a to znači i njenih odbrambenih i represivnih organa koji - kao na primer Čeka i Crvena armija - nisu ni formalno proizlazili iz sovjeta.« (Samardžić, 1987:85)

Čeka (Izvanredna komisija za borbu s kontrarevolucijom i sabotažom) osnovana je prosinca 1917 kao organ pri Sovjetu narodnih komesara.

Crvena garda pojavljuje se kao ime za odrede radničke milicije već u veljačkoj revoluciji 1917. Od travnja, u skladu sa Lenjinovim Aprilskim tezama, boljševici rade na tome da je stave pod kontrolu i upotrijebe protiv privremene vlade. Nakon oružanih sukoba u srpnju prelazi u ilegalu. Aktivirala se u gušenju pokušaja puča Kornjilova u kolovozu. Boljševici potiču osnivanje novih odreda i njihovo povezivanje pod jedinstvenim zapovjedništvom u čitavoj Rusiji. Boljševici su do sredine listopada osigurali prevlast u zapovjedništvu. 22. listopada (po starom kalendaru), tj. dva dana prije puča, formiran je u Petrogradu Glavni štab i određeno jedinstveno uređenje u desetine, vodove, družine i bataljune. Tijekom 1918. stopila se sa Crvenom armijom, koja je osnovana odmah poslije boljševističkog osvajanja vlasti kao regularna vojska.

U listopadu, bilo je već jasno da se Privremena vlada ne može održati. Boljševici, koji su stekli većinu u glavnim sovjetima i oružanu moć pod kontrolom, pripremali su oružano svrgavanje vlade i istovremeno inzistirali na hitnom sazivu Drugog sveruskog kongresa sovjeta radničkih i vojničkih deputata, tako da on bude održan prije zakazanih izbora za Ustavotvornu skupštinu. Svoju oružanu akciju svrgavanja Privremene vlade boljševici su tempirali tako, da stave Sovjete pred gotov čin. (Lenjin je već ujutro 24. listopada proklamirao da Privremena vlada više ne postoji.)

Juriš na zimski dvorac započeo je 7. studenog (24. listopada po starom kalendaru) u 22:00, a u 23:00 započeo je Kongres.

Kerenski je pao na isti način kao i car: bez ispaljenog metka. Nije bilo vojnika koji bi za njega i prstom mrdrnuo. (Fischer, ?/1985:I/132) Jedine metke na boljševistima predvođene ustanike ispalili su oficiri-kadeti; u 2:10 ujutro su se predali. Kerenski je već ranije pobjegao, pokušao je na fronti naći neke lojalne jedinice, ali bez ikakvog uspjeha. Ostali članovi vlade su pohapšeni.

Time je sovjetima dana vlast koju oni većinom zapravo nisu željeli, iako su boljševici imali većinu. Na početku kongresa od 670 delegata bilo je 300 boljševističkih, 193 su bili eseri, a od toga više od pola lijevi. 50-ak eserovskih i menjševističkih delegata napustilo je kongres.

Prve noći zasjedanja, Kongres je izabrao Sveruski centralni izvršni komitet, u kojem je bilo 62 boljševika, 29 lijevih esera, 6 socijaldemokrata-internacionalista i jedan eser-maksimalista. Uspostavljena je jednostranačka boljševistička vlada (Sovjet narodnih komesara, SOVNARKOM) (Samardžić)

Kongres donosi tri dekreta: o miru, o zemlji i o uspostavi sovjetske vlasti.

Dekretom o zemlji prihvaćena je koncepcije socijalnih revolucionara i ukinuto je privatno vlasništvo nad zemljom, šumama, vodama i rudama. Seljacima je besplatno podjeljeno oko 150 milijuna hektara zemlje.

Donijeta je i Deklaracija o osmosatnom radnom danu. Zakon o radničkoj kontroli - 27. studenog 1917.

Nacionalizacija banaka bila je jedna od prvih mjera. Početkom studenog nacionalizirane su željeznice, rječni i pomorski transport. Nacionalizacija poduzeća također je započela odmah. Dekret o nacionalizaciji teške industrije donesen je u lipnju 1918, a do kraja 1920. sva privatna poduzeća prešla su u državne ruke (Krešić, 1964:726) Uz formalno prenošenje kontrole na radnike odvija se istovremeno etatizacija privrede, naime oduzimanje poduzeća iz efektivne kontrole radnika i podjarmljivanje državnim organima. Vrhovni sovjet narodne privrede formiran je krajem 1917. i on prema dolje organizira niže organe. Naravno, građanski rat i intervencija pospješili su centralizaciju odlučivanja - militarizacija rada, "ratni komunizam", (također i oduzimanje uroda seljacima).

Do 15. studenog tijela sovjetske vlasti ustrojena su u svim važnijim gradovima.

Pitanje uključivanja drugih socijalističkih stranaka u vladu izazvalo je krizu i među boljševicima, pa su 17. studenog četiri člana vlade podnijela ostavku i izdali manifest u kojem kažu: »Mi smatramo da je nužan imperativ formirati socijalističku vladu od svih socijalističkih partija (,,,) Smatramo da postoji samo jedan put ako se to ne učini: održanje boljševističke vlade sredstvima političkog terora.« (Fischer, ?/1985:I/150)

Ti i drugi kritičari su imali jasnu predodžbu da će režim koji su uspostavili Lenjin i Trocki morati uvesti teror, koji će se održati sve dok europski socijalizam ne stigne da ga spasi - što se nikada nije dogodilo.

[Zoran Oštrić]

Nastavak prethodnog komentara


Jedini slobodni izbori u povijesti Rusije

Izbori za Ustavotvornu skupštinu održani su 25-27. studenog 1917. Prošli su uvelike u miru, nije bilo mrtvih. Boljševici su međutim kroz Sovjete i novostvorene organe i Crvenu gardu već imali faktičku vlast.

Na izbore je izašlo gotovo 40 milijuna birača. Uvjerljivu većinu dobili su Socijalni revolucionari (eseri) - 17,5 milijuna glasova i 410 od 707 mjesta u Ustavotvornoj skupštini. Boljševici su dobili 9,6 milijuna glasova i 175 mjesta. Ostalo su dobile brojne manje političke i nacionalne organizacije, među kojima su važniji Konstitucionalni demokrati (kadeti) sa tek 17 mjesta i menjševici sa 16. (Ove brojke daje Fishcer. Samardžić, str. 87, daje nešto drugačije brojke. Važno je da su velika većina esera desni.)

Vojnici su imali golem utjecaj na narod, njihove preporuke donosile su prevagu jednoj ili drugoj stranci, a oni su najviše glasova donijeli boljševicima. Seljaci koji nisu bili dohvaćeni tom propagandom uglavnom su glasovali za esere. Boljševici su dobili većinu i u Petrogradu i Moskvi, a druga snaga tu su bili kadeti.

Međutim, sovjetski teror (boljševici + lijevi eseri) započeo je odmah poslije izbora. Boljševici vode kampanju protiv Ustavotvorne skupštine kao oličenja buržuaske republike nasuprot sovjetskoj republici. Već prije prve sjednice Ustavotvorne skupštine, 4. siječnja 1918. (po starom kalendaru), Konstitucionalno-demokratska stranka stavljena je van zakona, neki njeni zastupnici bili su pohapšeni ili ubijeni, a uhapšeni su i neki eserski zastupnici. (Koliko vidim iz brojki o glasanju - sastala se u vrlo okrnjenom sastavu?)

Prva i jedina sjednica skupštine trajala je do 4:50 ujutro. Desni eseri, koji su u većini, tražili su od boljševističke vlade Lenjina i Trockog da preda vlast parlamentu, odnosno većinskoj koaliciji desnih esera i menjševika. Donesena su dva dekreta - o nacionalizaciji zemlje i o potrebi da se zaključi mir. Slijedeća sjednica zakazana je za pet sati poslijepodne, ali su je spriječile naoružane boljševističke patrole. Tako je okončano kratkotrajno parlamentarno iskustvo Rusije. (Fischer, ?/1985:I/132)


Republika sovjeta, diktatura boljševika

Neposredno iza nasilnog obaranja Ustavotvorne skupštine, održan je III. Sveruski kongres sovjeta na kojem su boljševici imali 441 od 770 delegata, koji je potvrdio raspuštanje Ustavotvorne skupštine i proglasio Rusiju republikom sovjeta.

Nakon toga boljševici nemilosrdno i dalje čiste sovjete od desnih esera i menjševika. Terorom, onemogućava se kandidatura svakoga osim komunista i lijevih esera. Ostale organizacije progone se, razbijaju silom i zabranjuju. Već od sredine 1918. njihovi članovi sudjeluju u sovjetima jedino kao vanpartijci, ali i tako se njihov utjecaj svodi na minimum.

Istovremeno, faktičku vlast drži Savjeta narodnih komesara. Boljševici preko njega sistematski grade centralnu vlast, podčinjavajući sve sovjete i radničke komitete svojoj kontroli.

Uvode se militarističke metode u industriji (Trocki) da bi se osigurala disciplina. Time dolaze u sukob i sa lijevim eserima, ai unutak RKP(b) ima razmimiilaženja o tom pitanju. (Samardžić) Sa lijevim eserima dolaze u sukob i o pitanju Brest-Litovskog mira - oni se zalažu za nastavak rata, koji treba preći u revolucionarni rat. (Fischer)

U ožujku 1918, nakon IV izvanrednog kongresa sovjeta, lijevi eseri su istupili iz Sovnarkoma, u kojem su ionako imali posve marginalnu ulogu.

Lijevi eseri su se također žestoko protivili organiziranju naoružanih radničkih odreda koji su išli na selo i oduzimali žito. To je izazivalo pobune i oružane sukobe. (Fishcer, ?/1985:I/223)

Peti kongres sovjeta srpnja 1918. (Fischer, ?/1985:I/224-228) Uz boljševike koji imaju cca 800 od 1200 delegata, jedina opozicija su lijevi eseri, te nekoliko manjih grupa. Diskusija je vrlo žestoka, optužbe upućene Lenjinu zbog sklapanja mira i zbog terora prema seljacima vrlo teške. Lenjin je međutim miran - on ima većinu, a zgradu osiguravaju provjereni komunistički odredi.

16.-17. srpnja 1918. pogubljena carska porodica u Ekaterinburgu.

Za vrijeme Kongresa, lijevi eseri poduzimaju očajnički pokušaj oružanog udara. Ubijaju njemačkog predstavnika grofa Mirbacha, zaposjedaju moskovsku Centralnu poštu i dio Moskve, hapse neke boljševike. Oni nemaju realnu snagu i Trocki brzo guši pobunu.

Nakon toga preostali lijevi eseri izbačeni su sa Kongresa i donesena je odluka da se oni isključuju iz svih lokalnih, gubernijskih i nacionalnih sovjeta. Počelo je razdoblje neograničene jednopartijske vlasti. Sovjeti su postali pokorno oruđe u rukama boljševika. Vođe lijevih esera su likvidirani.

Peti kongres donosi Ustav Ruske sovjetske republike. (Samardžić, 1987:91)

"Vlast sovjeta trajala je zapravo svega nekoliko mjeseci, od listopada 1917. do proljeća 1918. godine." (Guérin, 1965-1976/1980:92)


Fascinantno je zapravo koliko je ljudi jasno vidjelo što se sprema, ka čemu idu boljševici i ka čemu vodi njihovo postupanje; vidi npr. Voljinovo pisanje (Guérin, 1965-1976/1980:90-91) Kropotkin je isto odmah vidio što će se dogoditi.

»Bilo bi ishitreno tvrditi da su Lenjin i njegova ekipa svjesno postavili stupicu masama. U njima je bilo manje dvoličnosti negoli doktrinarne podvojenosti. Između krajnosti njihove misli proturječnost je bila toliko očigledna i otvorena da se moglo predvidjeti da će se ona uskoro odraziti i na djelu.« (Guérin, 1965-1976/1980:91)

Njemački anarhist Rudolf Rocker objavio je 1921. knjigu "Bankrot državnog komunizma" »Pod diktaturom proletarijata u Rusiji se razvila jedna nova klasa, komesarokracija. (...) Ne samo da su boljševici državni aparat preuzeli od bivšega društva, već su mu dali i svemoć kakvu za sebe ne pridržava niti jedna druga vladavina.« (Guérin, 1965-1976/1980:110)

[Zoran Oštrić]

Nastavak prethodnog komentara i završetak

Uništenje nestranačkih sovjeta u Ukrajini

Pokret sovjeta sa nestranačkim vodstvom u Južnoj Ukrajini pod vodstvom Nestora Mahnoa od rujna 1918, u organizaciji otpora protiv Nijemaca i bijelih generala - sredinom 1921. uništila ga je Crvena armija, nakon što su na prevaru uhapšeni i razoružani njihovi oficiri. (Guérin, 1965-1976/1980:101-105)

»Specifično obeležje ovih sovjeta je u tome što vojna moć Mahnovih jedinica i nesumnjivi društveni autoritet nisu iskorišćeni za uspostavljanje njihove političke vlasti. Sovjeti su proklamovali slobodu govora, okupljanja, štampe i partijskog delovanja. (...) Jedina zabrana odnosila se na boljševičko i eserovsko organizovanje tvz. revolucionarnih komiteta, jer bi to remetilo princip nepartijnosti sovjeta.« (Samardžić, 1987:93-94)


Građanski rat i strana intervencija

Finska proglašava nezavisnost već u prosincu 1917., Litva i Estonija u veljači 1918, u svibnju Gruzija, u studenome 1918. Letonija.

Mirovni sporazum s centralnim silama u Brest-Litovsku potpisan 3. ožujka 1918..

U travnju 1918. britanska mornarica uplovljava u Murmansk, što je početak intervencije protiv boljševika. Oko 15.000 vojnika britanskih, francuskih, američkih britanskih i srpskih ljeti 1918. iskrcava se u Murmansku i Arhangelsku i počinje napredovazti prema unutrašnjosti Rusije. U Vladivostoku se tijekom ljeta iskrcalo 7.000 Amerikanaca, jedan bataljon Britanaca i Japanci, kojih će početkom studenoga 1918. u Sibiru biti već 70.000.

Razni neprijatelji boljševika u rubnim oblastima sklapaju saveze sa stranim silama. Npr. kozački ataman Grigorij Semjonov, koji od početka 1918. ratuje protiv boljševika uzduž mandžurske granice, plaćen od Japanaca. (Andrić, 2001:133)

Velika Britanija i Francuska su 23. prosinca 1917. sklopile tajni sporazum, po kojem dijele razna područja Rusije nakon očekivane pobjede nad Centralnim silama. Međutim, na mirovnoj konferenicji u siječnju 1919. zapadnjački državnici zaključuju da bi im za slamanje boljševističke revolucije trebalo 150.000 ljudi, a toliko ne mogu skupiti. Francuzi ulaze u Besarabiju, Ukrajinu i na Krim, a Britanci na kozačko područje, Kavkaz, u Armeniju, Gruziju i Kurdistan. No njihove snage su preslabe. Oni su prisiljeni u borbi protiv boljševika sklopiti savez s bijelim generalima, koji brane jedinstvenu Rusiju. Francuzi se povlače iz Južne Rusije u svibnju 1919., a nešto kasnije na Sjeveru. Zapadnjaci polažu nade u generala Kolčaka, kojeg pomažu novcem i oružjem, a u Parizu su uspostavili ratni centar za koordinaciju. No, nerješivi problem komunikacije među "bijelim" snagama pokazao se uskoro po njih fatalan. (Andrić 2001:137)

2-6. ožujka 1919. u Moskvi obrazovana Komunistička internacionala.

Francuski mornari na Crnom moru dižu pobunu. Savezničke snage povlače se s juga Rusije.

Nakon kapitulacije Njemačke, sovjetska vlada proglašava nevažećim mirovni sporazum iz Brest-Litovska i jedinice Crvene armije zaposjedaju područja koja Nijemci napuštaju.

Anglo-francuske jedinice ulaze u Ukrajinu, a njihova mornarica u Crno i Baltičko more. Na strani bijelih, u ratu protiv boljševika angažirat će se vojske 13 zemalja.

Ataman Grigorij Semjonov i barun von Ungern-Sternberg uspješno se bore protiv crvenih i protiv Kineza. U svibnju 1918. formiraju Privremenu vladu Transbajkalije. U veljači 1919. Semjonov organizira panmongolske konferencije u Vladivostoku i u Čiti, s mongolskim, burjatskim, bargutskim i japanskim predstavnicima. Odluka o stvaranju Velike Mongolije. Barun Roman Nikolaj Maks Fjodorović von Ungern-Stenberg boravi u Dauriji, "car Daurije", "Krvavi baron". Ne pokorava se ni Semjonovu ni Kolčaku. (Andrić, 2001:136)

Godine 1921. Semjonov bježi u Manđuriju, gdje ga komunisti hapse 1946. te je osuđen na smrt u Rusiji i obješen. (Andrić, 2001:135)

U studenom 1918. admiral Aleksandar Vasiljevič Kolčak u Sibiru okuplja vojsku od 400.000 ljudi, koju pomažu i engleske, francuske i japanske intervecionističke snage od 150.000 ljudi

U Ukrajini je u siječnju 1919. obrazovan nezavisni "direktorij". U lipnju 1919., sklopljen ugovor o "savezu radnika i seljaka" između komunističkih vlada Rusije, Ukrajine i Bjelorusije.

Drugi bijeli generali organiziraju se na jugu (Denjikin) i u baltičkoj oblasti (Judenič).
Čehoslovačka legija osvaja Perm 24. prosinca 1918., u siječnju 1919. vlast u Permu preuzima Kolčak.

Kolčaka je Kerenski kao predsjednik vlade poslao u Englesku, odakle odlazi u SAD i sastaje se s predjednikom Wilsonom, a zatim u Japan, gdje se stavlja na raspolaganje britanskoj vojsci protiv boljševika. Britanci ga u listopadu 1918. šalju u Sibir. "Vlada zapadnog Sibira" u Omsku, koju su organizirali konzervativci i socijalni revolucionari, ga uključuje u svoj sastav 4. studenoga 1918.. Već 17 studenoga on izvodi vojni udar i proglašava se "vrhovnim vladarom Rusije".

Generali Denjikin na sjevernom Kavkazu, Judenič u Estoniji i Miler u Arhangelskoj oblasti privhaćaju ga za vrhovnog zapovjednika, ali Čehoslovačka legija ostaje rezervirana.

Kineske jedinice ujesen 1919. okupiraju glavni grad Mongolije Urgu. Von Ungern, na čelu Azijske konjičke divizije od svega tisuću ljudi, kreće u kolovozu 1920. iz Daurije i prolazeći korz Mongoliju novači vojnike. U veljači 1921. osvaja Urgu Ne uspijeva se dogovoriti s drugim atamanima i 20 svibnja 1921. sa svojom divizijom napušta Urgu, koju 6. srpnja zaposjedaju Mongolska revolucionarna armija na čelu sa Sukhe Batorom i Crvena armija. 6. lipnja 1921. osvaja ruski gradić Selenginsk. Pokušava osvojiti Kjahtu ali mora odustati uz velike gubitke. Nastavlja s gerilskom borbom protiv Crvene armije. Biva izdan i sovjet u Irkutsku ga 15. rujna 1921. osuđuje na smrt, te strijeljan 17. rujna.




Tri ofenzive bijelih na boljševističku Rusiju od ožujka 1919. do studenoga 1920.

U ožujku 1919. Kolčak poduzima napad preko Urala u srednju Rusiju. Istovremeno Denjikin napreduju na južnoj fronti, a Judenič u svibnju započinje veliku ofenzivu prema Petrogradu. U travnju dopire do Volge, ali u svibnju doživljava poraz. Tijekom ljeta Crvena armija prelazi u protunapad, osvaja Ural i napreduje kroz Sibir, te 15. studenoga osvaja Omsk. Kolčak se povlači prema Irkutsku, specijalnim vlakom koji mu je ustupila Čehoslovačka legija koja nadzire Transsibirsku željeznicu. Početkom siječnja 1920. ruši ga pobuna. Dospio je još 4. siječnja imenovati Denjikina za svojeg nasljednica u Europi. a atamana Semjonova u istočnom Sibiru. Čehoslovaci ga izručuju radničkom sovjetu u Irkustku. Osuđen na smrt 6. veljače 1920. i strijeljan slijedećeg dana.

Proboljševistička Dalekoistočna republika sa sjedištem u Čiti osnovana u travnju 1920.. Spojena sa sovjetskom Rusijom u studenom 1922.. Mongolska narodna republika osnovana pod sovjetskim pokroviteljstvom 1924..

U središnjoj Aziji, Taškent je od studenoga 1917. pod kontrolom boljševika iako dvije godine odsječen od Rusije. U Hivi i Buhari 1920. osnovane Sovjetske narodne republike, pripojene SSSR-u 1925..

Ujesen 1919. započinje druga ofanziva bijelih. Denjikinove snage nastupaju s juga prema Moskvi, a Judeničeve prema Petrogradu, dok poljske trupe zaposjedaju Minsk. U protunapadu, od studenog 1919. do ožujka 1920, Crvena armija razbija snage bijelih.


16. siječnja 1920. Savezici ukidaju blokadu SSSR, a u ožujku se Britanci evakuiraju iz Arhangelska.

U proljeće 1920. započinje treći pohod, kojem su nosioci poljska armija i snage generala Vrangela s Krima, koji je 4. travnja 1920. zamijenio Denjikina. U svibnju Poljaci osvajaju Kijev, u protunapadu Crvena armija osvaja Kijev i Minsk i stiže sve do Varšave, da bi bili ponovo potisnuti pa je u listopadu 1920. sklopljeno primirje. U studenom 1920. Crvena armija je porazila i Vrangela i osvojila Krim, a u prosincu ulazi u Armeniju (koja je bila proglasila nezavisnost 28. svibnja 1919., a u prosincu 1919. su Lenjin i Kemal-paša sklopili sporazum o Armeniji.)

SSSR u srpnju 1920. sklapa ugovor s Litvom, u kolovozu s Estonijom, u listopadu s Poljskom i Finskom. Priznaje nezavisnost tih zemalja.

"Kongres naroda istoka" u Bakuu rujna 1920, uz sudjelovanje Arapa, Kineza, Kurda, Perzijanaca i Turaka.

Crvena Armija ulazi u Gruziju i kanate Hivu i Buharu u veljači 1921.. Ljeti 1922. slomljena antisovjetska pobuna Enver-paše u Središnjoj Aziji.

28. veljače 1921. pobuna u Kronštatu, 12. ožujka uvođenje NEP-a. 30. prosinca 1922. proglašen SSSR.

Trgovinski ugovor s Velikom Britanijom sklopljen 1921, a iduće godine Rapalski ugovor s Njemačkom. Britanija, Francusak i ostale europske države priznaju SSSR 1924..

________________

Po OE, za građanskog rata i intervencije život je izgubilo 7,5 milijuna ljudi. Ogromni su gubici u poljoprivredi, te osobito u industriji koja je pala na 1/5 predratne proizvodnje. Za nevolju, slijedila je i strašna suša 1921.

Broj stanovnika godine 1917. procjenjuje se na 143,5 milijuna, a godine 1920. na 134,2 milijuna; od toga je gradsko stanovništvo 1917. činilo 18, a tri godine kasnije samo 15%.

The Times Atlas svjetske povijesti navodi da je u ratu od ratnih haranja i od gladi pomrlo oko 13 milijuna ljudi. (The Times, 1986:258)

Privreda razorena u ratu - godine 1920. industrijska proizvodnja bila je 1/7 predratne, poljoprivredna oko 1/2, 70% voznog parka bilo je uništeno ili oštećeno... (Priručnik za historiju radničko pokreta)

[Revenger20]

Alternativnih opcija ima doslovno sto i svaka ima svoje velike konzekvence za povijest.

Prvo i osnovno, prva veća revolucija je već bila 1905. kada je ugušena u krvi, nakon poraza od Japana. Rusija je bila duboko nestabilno društvo koja se prekasno priključila na kolosijek industrijalizacije i priključivanju tehnološkim tokovima Europe. Sve i da nije bilo PSR, Rusija bi doživjela transformaciju. Tu su etnički problemi, problemi sa zemstvom, sukobi u Poljskoj i na Kavkazu, loši odnosi sa AU radi Galicije, te totalna segregacija od strane plemstva, socijalna nepravda. PSR je samo ubrzao stvari. Imajući u obzir stanje na dvoru, totalnog nesposobnog Nikolaja, Rasputina i jako dvoumljenje u vezi rata sa Njemačkom, te katastrofa u vidu pomoći Srbiji, Lenjinu nije trebalo puno da pokrene stvari.

Bijeli su nehomogena skupina. Kerensky je, recimo, želio republiku po uzoru na francusku, Wrangel je monarhist, Kolčak je teški oportunist, Denikin je čak protosocijalist, masa anarhista, ukrajinskih nacionalista, raznih paravojnih grupacija po Baltiku...

Za Rusiju da bi opstala carstvo treba puno raniji vremeplov, recimo reforme krajem 19.stoljeća. Smanjenje ovlasti cara i Duma.

Opet, ovisi kada bi ta pobjeda bila. Nije isto 1917. ili 1920. Posljedica pobjede bijelih je vrlo vjerojatna fašistička republika. Ono što ne bi spriječili su neovisnosti Poljske, Finske i vrlo vjerojatno baltičkih država. Recimo da je revolucija ugušena prije Brest Litovska.

Konzekvence bi bile ogromne, imali bi svijet kojeg uopće nije moguće zamisliti:

- Rusija bi vrlo vjerojatno ostala monarhija, ali reformirana. Nikolaj sigurno ne bi opstao car, vjerojatno bi carević Aleksej postao
- ne bi imali današnju Ukrajinu i Bjelorusiju, te razne -stanove
- Rusija bi bila u Versaillesu, što bi uvelike promijenilo sliku Europe. Prvo, ne bi imali Poljsku od Pilsudskog, već puno manju, pod krunom Romanovih
- Njemačka bi bila rasformirana kako je i planirano. To znači nemamo Hitlera, već sliku od prije 1871.
- Jugoslavije ne bi bilo, carska Rusija bi tražila proširenu Srbiju. Hrvatska bi završila jako gadno.
- AU bi se raspala u svakom slučaju
- nemamo Hladni rat ili imamo alternativni Hladni rat Ruskog i Britanskog carstva
- Japan se ne bi širio u Aziji
- nemamo današnju Kinu
- na kraju, najbitnije, nemamo nacizma i komunizma. Italija bi vjerojatno potonula u fašizam, ali bi to bila njena unikatna stvar.

Kulturološka slika svijeta bi bila nemjerljivo drugačija. Zamislite popularnu kulturu bez 2SR, Hladnog rata, Staljina, Hitlera, FDR-a, Churchilla...

Rusija, SAD i Britansko federalno carstvo bi bili tri supersile svijeta.
Zamislite današnju Europu bez Njemačke, već sa Pruskom, Hannoverom, Hessenom, Bavarskom i Francusku na Rajni. I Hrvatsku na potezu Varaždin-Zagreb.

[Revenger20]

Michael Collins kaže:

O tome i pričam.

Poslali su čovjeka u svemir iako su doslovno cijele 1920-te i 1930-te uništavali sami sebe i svoju državu.

Zamisli da su imali iole normalnu situaciju i da su WW2 dočekali kao demokracija i s nekakvom nromalnom industrijalizacijom i agrarnom politikom.
Svejedno bi zgazili Njemačku, ali bi rat dočekali kao stabilna država.

Pobjedom bijele Rusije nemaš 2SR. Njemačka bi bila raspačana kako je i planirano. I ne, ne bi bili stabilna država.

[Michael Collins]

Revenger20 kaže:

Pobjedom bijele Rusije nemaš 2SR. Njemačka bi bila raspačana kako je i planirano. I ne, ne bi bili stabilna država.

Možda i ne bi, ali svakako ne bi imali politiku koja bi dovela do gladi 1930-tih.

I vjerovatno bi se stabilizirali u 10 godina, ili bi se raspali, ali nešto bi se dogodilo.

Iako se slažem da je tvoja teorija sa Rusijom bez revolucije i da samo preživi do Versaillesa, bi bilo dovoljno da se makar donekle stabilizira i imala bi važnu ulogu u Europi nakon WW1.