Povijest Srbije

[RonaldReagan]

bubica74 kaže:

Ali to kaže njegov književni lik. Isto kao da bi Krležin lik izgovorio da su svi Hrvati kreteni pa po tome zaključiti da su Hrvati kreteni.

[bubica74]

RonaldReagan kaže:

Šta je problem? Izvlačiti citate koje govore likovi iz Ćosićeve knjige i to stavljati pod njegove izjave. To samo mogu uraditi kreteni.

[Albano-Skopje]

bubica74 kaže:

Ali to kaže njegov književni lik. Isto kao da bi Krležin lik izgovorio da su svi Hrvati kreteni pa po tome zaključiti da su Hrvati kreteni.

Od kada to da su Hrvati kreteni. Nemojte zaboraviti da su u svakom slucaju Hrvati gospoda za srbe i nemojte zaboraviti da su Hrvati stvorili srbe a ovi sada vredzaju Hrvate, stvarno mislim da je ovo bruka od strane srba.

[RonaldReagan]

Danas čitam malo o Bitki kod Nikopolja iz Osprey-ovog izdanja "Nicopolis 1396 - The Last Crusade" pa sam došao do dijela gdje se opisuje sastav križarske vojske. Na moje iznenađenje naišao sam na ovaj podatak gdje se spominju rumunjski vlasi (wallachia) uz termine, "voivodate", "iunaci", "voinici", "viteji" (očigledno vitezovi).

Te su riječi danas poznate i kod nas jer su u upotrebi kod (navodno) slavenskih naroda na balkanu. Međutim ja osobno kao laik nisam imao pojma da sa time imaju veze i vlasi iz rumunjske čak do te mjere da smo mi slaveni izgleda i preuzeli te riječi ili su oni prvo preuzeli te riječi od slavena?

U svakom slučaju ovo me malo zaintrigiralo pa sam išao na malo dublju google pretragu o rumunjskim vlasima pa sam tim putem došao do ove stranice gdje su izlistani poznati rumunjski vlaški vladari.

Tu mi je odmah u oko upao sa obzirom na temu sljedeći gospodin Radu Șerban pa potom nešto interesantniji Șerban Cantacuzino čija prezimena ili titule(?) naliče na nešto što bi moglo također biti povezano sa našim istočnim komšijama. Postoji li tu nekakav "mikrokozmos" povezanosti između tih naroda odnosno kakve su to veze sa obzirom da se očigledno na ovim prostorima dijele čak i riječi sa rumunjskim vlasima.

Tko je posuđivao identitet od koga ili je to zapravo neodvojivo budući da nisam baš upoznat sa vlasima i njihovom poviješću? Imaju li ovi rumunjski vlasi nekakve veze sa Srbima?

[Ar-Pharanzor]

To su slavenske rijeci. Rumunji su u 19. stoljecu zamijenili ogroman broj slavenskih rijeci s francuskima.

Rumunjski Vlasi imaju utoliko veze s Srbina sto je masa Vlaha i Cincara poslavljena i posrbljenja. Taj je proces trajao dugo iza srednjeg vijeka. U Rumunjskoj su Vlasi izbjegli slavenizaciju, ali normalno da je ostalo mnogo slavenaskog utjecaja.

[RonaldReagan]

Ar-Pharanzor kaže:

To su slavenske rijeci. Rumunji su u 19. stoljecu zamijenili ogroman broj slavenskih rijeci s francuskima.

Rumunjski Vlasi imaju utoliko veze s Srbina sto je masa Vlaha i Cincara poslavljena i posrbljenja. Taj je proces trajao dugo iza srednjeg vijeka. U Rumunjskoj su Vlasi izbjegli slavenizaciju, ali normalno da je ostalo mnogo slavenaskog utjecaja.

Interesantno, pretpostavljam da su rumunji mijenjali te riječi zbog nekakvog pokreta nacionalnog osviješćivanja, kako je to bio i običaj u 19.st?

Jeli to nekakav jezični salto mortale sa francuskim dakle neprirodan tijek zbivanja ili je rumunjski jezik logično prihvatao francuski?

[Wikiceha]

To je neprirodan moratale, ali kako su francuski (a uzete su i riječi iz talijanskog) romanski, nekak je ušlo.
Bilo bi usporedivo s češkim riječima u hr. ali to je bilo nešto malo, a ovo je pola leksika.

[denacifikator]

RonaldReagan kaže:

Danas čitam malo o Bitki kod Nikopolja iz Osprey-ovog izdanja "Nicopolis 1396 - The Last Crusade" pa sam došao do dijela gdje se opisuje sastav križarske vojske. Na moje iznenađenje naišao sam na ovaj podatak gdje se spominju rumunjski vlasi (wallachia) uz termine, "voivodate", "iunaci", "voinici", "viteji" (očigledno vitezovi).

Te su riječi danas poznate i kod nas jer su u upotrebi kod (navodno) slavenskih naroda na balkanu. Međutim ja osobno kao laik nisam imao pojma da sa time imaju veze i vlasi iz rumunjske čak do te mjere da smo mi slaveni izgleda i preuzeli te riječi ili su oni prvo preuzeli te riječi od slavena?

U svakom slučaju ovo me malo zaintrigiralo pa sam išao na malo dublju google pretragu o rumunjskim vlasima pa sam tim putem došao do ove stranice gdje su izlistani poznati rumunjski vlaški vladari.

Tu mi je odmah u oko upao sa obzirom na temu sljedeći gospodin Radu Șerban pa potom nešto interesantniji Șerban Cantacuzino čija prezimena ili titule(?) naliče na nešto što bi moglo također biti povezano sa našim istočnim komšijama. Postoji li tu nekakav "mikrokozmos" povezanosti između tih naroda odnosno kakve su to veze sa obzirom da se očigledno na ovim prostorima dijele čak i riječi sa rumunjskim vlasima.

Tko je posuđivao identitet od koga ili je to zapravo neodvojivo budući da nisam baš upoznat sa vlasima i njihovom poviješću? Imaju li ovi rumunjski vlasi nekakve veze sa Srbima?

Pa pazi, Moldavija je zapravo slovenska zemlja. "Pravi" Rumuni (Dačani) su crni a u Moldaviji ćeš retko naći crnog čoveka. Svi liče na Putina. Niski, plavokosi i plavooki. Tipični Sloveni. Bugari su poprilično dugo vladali Vlaškom. Rumunski deo Banata je dugo bio pod slovenima. Sasvim očekivano da oni imaju pregršt slovenskih reči. Što se tiče podudarnosti Srba i Vlaha gde god da su ova dva naroda na istom području, radi se o istoj veri i gotovo identičnom načinu života, verovanjima i običajima. Logično je da se jedni asimiluju u druge jer se oseti ta sličnost u mentalitetu. Kad god odem u Rumuniju nemam utisak da sam izašao iz Srbije (i obrnuto). Bukvalno identično. Dok npr. kad odem u Zagreb (iako je isti jezik u pitanju) osetim tu neku razliku u mentalitetu.

U Srbiji i Bosni se desila spontana i dobrovoljna asimilacija Rumuna (Vlaha) u Srbe, a u Moldaviji i Vlaškoj dobrovoljna i spontana asimilacija Slovena u Rumune (Vlahe).

[Dilberth]

RonaldReagan kaže:

Danas čitam malo o Bitki kod Nikopolja iz Osprey-ovog izdanja "Nicopolis 1396 - The Last Crusade" pa sam došao do dijela gdje se opisuje sastav križarske vojske. Na moje iznenađenje naišao sam na ovaj podatak gdje se spominju rumunjski vlasi (wallachia) uz termine, "voivodate", "iunaci", "voinici", "viteji" (očigledno vitezovi).

Te su riječi danas poznate i kod nas jer su u upotrebi kod (navodno) slavenskih naroda na balkanu. Međutim ja osobno kao laik nisam imao pojma da sa time imaju veze i vlasi iz rumunjske čak do te mjere da smo mi slaveni izgleda i preuzeli te riječi ili su oni prvo preuzeli te riječi od slavena?

U svakom slučaju ovo me malo zaintrigiralo pa sam išao na malo dublju google pretragu o rumunjskim vlasima pa sam tim putem došao do ove stranice gdje su izlistani poznati rumunjski vlaški vladari.

Tu mi je odmah u oko upao sa obzirom na temu sljedeći gospodin Radu Șerban pa potom nešto interesantniji Șerban Cantacuzino čija prezimena ili titule(?) naliče na nešto što bi moglo također biti povezano sa našim istočnim komšijama. Postoji li tu nekakav "mikrokozmos" povezanosti između tih naroda odnosno kakve su to veze sa obzirom da se očigledno na ovim prostorima dijele čak i riječi sa rumunjskim vlasima.

Tko je posuđivao identitet od koga ili je to zapravo neodvojivo budući da nisam baš upoznat sa vlasima i njihovom poviješću? Imaju li ovi rumunjski vlasi nekakve veze sa Srbima?

Rumunjsko ime Serban nema veze s nasim istocnim komsijama. Serba, serbare, itd. znaci proslava, slava, tako da bi Serban mogao biti nesto kao nase Svetko. Vojnicke titule i sl. jesu slavenskog podrijetla jer su vecinom Slaveni bili plemstvo i ratnicka klasa u proslosti.
"Pravi" Rumunji nisu Dacani, to je samo mit kojeg Rumunji propagiraju. Dacani su davno izumrli i nestali kao i nasi Iliri. Vjerovatno da su bili svjetle kose i puti kao i svi drugi Europljani onog vremena. Ono sto mi danas mislimo da su pravi Rumunji, to je onaj isti narod koje se je naselio iz juznog dijela balkanskih planina i mjesao sa slavenskim stanovnistvom, kao i kod nas. Razlika je samo da su se kod nas jezicno asimilirali, ali u Rumunjskoj nisu. Sve do 19. stoljeca su bili na putu da se slaveniziraju, crkveni obred im je bio na staroslavenskom, i sl. Medjutim u 19. stoljecu i oni prolaze kroz kulturni preporod, izbacuju slavizme iz jezika i zamjenjuju ih sa posudjenicama iz francuskog.

One crnopuraste sto vidis, to su vecinom potomci turkijskih Kumana (Nadia Kumanka) ili cesto i Roma, koji tamo nisu bili toliko proganjani kao u drugim zemljama.

BTW, i Turci su takodjer imali njihov "preporod" u 19. stoljecu. Izbacili su arabizme, iranizme i slavizme, tako da danas postoji znatna razlika izmedju otomanskog turskog i modernog turskog jezika.

[Michael Collins]

Imam jedno pitanje, jel postoji neki ozbiljan link na netu o urbanom stanovništvu gradova u Srbiji do 1800., negdje sam čitao da je bilo strašno puno Grka, pa me zanima jesu li oni asimilirani ili su otišli sa Turcima.

Grci su bili mnogo skloniji Turcima nego danas što žele priznati, a njihovo svećenstvo je u Srbiji bilo neko vrijeme nadležno i vrlo su usko surađivali s okupatorima a protiv lokalnog srpskog stanovništva.

[Wikiceha]

Michael Collins kaže:

Imam jedno pitanje, jel postoji neki ozbiljan link na netu o urbanom stanovništvu gradova u Srbiji do 1800., negdje sam čitao da je bilo strašno puno Grka, pa me zanima jesu li oni asimilirani ili su otišli sa Turcima.
Grci su bili mnogo skloniji Turcima nego danas što žele priznati, a njihovo svećenstvo je u Srbiji bilo neko vrijeme nadležno i vrlo su usko surađivali s okupatorima a protiv lokalnog srpskog stanovništva.

Imaš sličnu priču u Makedoniji (ne državi, nego širem području), samo bez turkofilije.
U principu svećenstvo je kod pravoslavaca određivalo pripadnost naciji, pa si imao "Grke" koji nisu znali zucnuti riječ grčkog.
No Makedonija je bliže Grčkoj, pa je takva stvar u konačnici i mogla proć, grčko svećenstvo u npr. Rumunjskoj/Vlaškoj se asimiliralo (ak se ne varam).

Mislim da je slična stvar bila i u Srbiji.
Tad je Grčka već neovisna, Turci Grke gledaju kao na potencijalnu opasnost, pa su mogući i problemi.
Vjerojatno su glavešine zbrisale, a ovi "nižeg ranga" su postali Srbi.

[denacifikator]

Ne, ne znate. Grešite. Nije bilo GRKA po Srbiji već CINCARA. Kod stranih autora se ova dva naroda izjednačavaju. Kaže se da svaki Srbin ima bar jednog pretka koji je Cincarin, što nije daleko od istine. Imam ga i ja i većina Srba koje poznajem. Ono što su Jevreji bili za Evropu to su Cincari za Balkan. Stari narod koji se bavio trgovinom, bez domovine, rasut po celoj teritoriji turskog Balkana. Oni su bili najbogatiji deo društva, pa su kao takvi činili glavninu nacionalne i kulturne elite u Srbiji. Nisu imali svog nacionalnog pokreta, već su se kao Jevreji infiltrirali u pravoslavni narod među koji žive, jer su i sami pravoslavci. Recimo, Cincarin iz Srbije je sebe smatrao političkim Srbinom i Srbinom u nacionalnom smislu, ali u etničkom smislu Cincarinom po poreklu. Grčki Cincarin se smatrao etničkim Cincarinom a nacionalnim Grkom, itd.

To je narod koji je dao kulturnu i političku elitu Srbije. Većina političkih predvodnika Kneževine Srbije i dobar deo srpkih ustanika bili su Cincari. Što se intelektualne elite tiče najpoznatiji Cincari su bili: Branislav Nušić i Jovan Sterija Popović...

Ne znam da li znate, ali Nikola Pašić je bio etnički Cincarin.
http://www.scd-lunjina.org/index.php/znameniti

https://sr.wikipedia.org/sr-el/%D0%A...B0.D1.80.D0.B0

Inače, lično imam veliko poštovanje prema Cincarima. Iako brojčano mali, kulturno su veliki narod. Zahvalan sam im na njihov doprinos uzdizanju kulture u Srbiji. Mnogo su zadužili Srbiju

[denacifikator]

E sad, poreklo Cincara je zanimljiva tema. Jesu li to ostaci antičkih Grka, Pelazga, Ilira, Toska, neolitskih etničkih ostataka, mešavina svih njih ili nešto peto niko ne zna...

[Liudewitus]

denacifikator kaže:

E sad, poreklo Cincara je zanimljiva tema. Jesu li to ostaci antičkih Grka, Pelazga, Ilira, Toska, neolitskih etničkih ostataka, mešavina svih njih ili nešto peto niko ne zna...

Stanovnici Rimskog carstva. Sami su se tako zvali - Aromuni.

[Wikiceha]

Nisu narod (za to bi trebala biti i zajednička povijest i svijest), ali jesu etnik.
Dođe nešto kao Vlaji, al' u gradovima?
@Liudewitus, onda bi došlo da su Srbi=suprotno od Rumunja.
Kod prvih su prevladali slavenofoni, a kod drugih romanofoni.

[denacifikator]

Malo istorije koja se tiče običnog života
Šta se i kako jelo i pilo u turskoj Srbiji i Bosni

Kaluđeri najbolje kuvaju

Mada je po šerijatskom zakonu Srbima bilo zabranjeno da se na bilo koji način ističu i luksuziraju, čak i da za trpezom koriste kvalitetno posuđe, bogatiji građani su iz Anadonije, radionice u Izniku, nabavljali umetnički oslikanu fajans keramiku.

Iz italijanskih gradova stizali su bokali i posude od majolike renesansnog stila, s krupnim cvetnim predlošcima i portretima. Aščije (kuvari i gostioničari), šećerdžije (poslastičari) i kafedžije su se oslanjali na domaće majstore, jer su kazandžije iz Beograda i Sarajeva bile nadaleko čuvene. Evlija Čelebija je zapisao da su sarajevski bakarni ibrici za kafu "presvučeni čistim zlatom, tako lijepi da se to ne može opisati". Međutim, posuđe nije bilo nimalo jeftino; recimo, kazan za kuvanje halve koštao je između 850 i 1.620 akči.

Po osmanskom običaju, tokom dana obeduje se dva puta, oko podneva i uveče, pa su, posebno trgovci, zanatliji i putnici, u javnim kuhinjama vrlo malo jeli za ručak, dok im je večera bila preobilna. U manastirima, poput Maržića na Limu, kaluđeri su svakom gostu donosili jelo i piće tri puta dnevno. Nasuprot jednostavnim, ali ukusnim obrocima u manastrima, kako navodi francuski putopisac Pule, za večeru se u krčmi služe jela koja "ne prijaju ni oku ni nepcu", uglavnom beli kupus, sirov i začinjen sirćetom, poslužen u "okalaisanoj zdeli od crvenog bakra."

I kod Srba i kod muslimana tradicionalno je bilo gostoprimstvo i milosrđe, odnosno pozivanje u kuću na obed prijatelja, stranaca, ali i siromašnih. U gradovima su tokom zime ugledni ljudi za goste priređivali prave gozbe, trudeći se da pripreme što više finih jela, koja drugi nisu imali za svojim svečarskim trpezama. Evlija Čelebija je u nekoj balkanskoj varoši, da ne uvredi domaćina, morao, pored svih ostalih đakonija, da proba čak 26 vrsta kompota, i, kako je zapisao, nakon takve večere umalo nije umro.

Pogrešno je bilo shvatanje putnika sa Zapada kako se na Balkanu ne uživa u hrani. Gijom Grelo je tvrdio: "Ovde se za stolom niko ne zadržava duže nego što je potrebno. Oni pre ručaju i saviju svoju sofru ili kožni stolnjak nego što mi u Francuskoj pojedemo čorbu ili neko predjelo".

Austrijski diplomata Maksimilijan Prendštetner je zabeležio kako je 1608. izgledao obed kod jednom imućnog srpskog serdara: "Donesoše okrugli sto od kože, raširiše ga na zemlju, postaviše duge drvene kašike i metnuše na to u visokim činijama od metala 20 svakojakih jela spremljenih na turski način. Dugački komadi hleba su, osim za jelo, služili i kao podmetači - tanjiri. Domaćin je seo na zemlju sa nekolicinom svojih otmenih ljudi i prvo pojeo doručak, a tek su potom pristupili pravom obedu."

U brojnim porodicama, kao i kada su na obed dolazili rođaci i košije, postavljane su odvojene trpeze za muškarce i žene. Naročito je ugodna bila atmosfera u haremskim (ženskim) odajama, gde su, pored izvrsnih jela posluženih u skupocenom posuđu, trpezu veličanstvenom činili i raskošni detalji, poput stolnjaka i salveta od najfinije svile, sa cvetnim motivima. Sredinom 18. veka ledi Meri Montegju je zapisala kako joj je bilo veoma neugodno što će takvim salvetama morati da obriše ruke.

Namirnice koje su Srbi svojevremeno preuzeli iz vizantijske kuhinje obogaćene su poljoprivrednim kulturama iz Osmanskog carstva i novootkrivenih prekookeanskih zemlja: paprika, kukuruz i pasulj, a mnogo kasnije krompir i paradajz. No, za ishranu su i dalje najvažnije bile žitarice, pa je uz pirinač, maslo i ulje, monopol na njihov izvoz imala država. Za ilegalnu prodaju žita 1564. je predviđena jedna od najtežih kazni — dugogodišnje veslanje na galijama.

Francuski putnik B. de la Brokijer je 1432. zabeležio da je hleb, osnovna hrana srpskog stanovništva, "pljosnat, tanji od korneta i savijen kao fišek". Engleskom doktoru E. Braunu je jako prijao: 'Spravlja se i mesi s velikim trudom, pa teško da i u Londonu ima boljeg hleba od ovdašnjeg. Lak je, zdrav, ukusan i šest puta jeftiniji od engleskog."

Pored beskvasne pogače, Turci su doneli i kvasni hleb fodlu, pljosnat, nalik na lepinju, koja je obično bila teška 320 grama. Kako su je uz platu dobijali janičari, ustalio se naziv "janičarski hleb". Među beogradskim specijalitetima, Evlija Čelebija je 1660. zapamtio "bijeli latinski hljeb somun", dok u Sarajevu 'ima jedna vrsta hljeba koji je sladak kao med, pa ga se čovjek ne može zasititi". Od 16. veka najpoznatije pecivo postaje burek, a nešto kasnije i uštipak.

Do danas je popularna ostala i tarana. Pirinač koji je stigao iz Kine i Indije prvo su prihvatili Arapi, a Srbi su ga gajili na potezu od Jagodine do Niša, zatim oko Leskovca i u dolini Resave. Od njega je raja, naučivši od Osmanlija, pravila razne čorbe, pilave i sutlijaš. Od povrtarskih kultura, kao i ranije, gajeni su beli i crni luk, sočivo, bob, grašak, krastavci, bundeva, repa, spanać, te kupus i pasulj, koji postaju "osnov srpske kujne". I voće je u vreme turske vladavine obogaćeno, jer su se, uz grožđe, trešnje, višnje, jabuke, kruške, orah, šljive, kruške oskoruše i jagode, počele gajiti breskve šeftelije, mušmule, kajsije, bostan…


Turci krmetinu strogo oporezovali

Engleski putnik, doktor Braun je zabeležio kako su Srbi za oranje često koristili bivole, dok su "mnošto, na stotine hiljada volova slali u Italiju, Nemačku i druge krajeve. Bilo ih je u tolikoj veličini da su mogli snadbevati znatan deo Evrope".

Sklonost srpske raje ka krmetini (po Kuranu svinja je smatrana nečistom životinjom) osmanske vlasti su dodatno oporezovali, pa se za gajenje plaćalo pola akče po svinjčetu, dok je božićna pečenica koštala duplo više. Veštim lovcima nije trebalo mnogo truda da stignu brojne jelene, zečeve, jarebice i fazane.

Riba je mnogo trošena, ali ne samo zbog zbog postova, već i što je bila izuzetno jeftina. Zbog povoljnih prirodnih uslova, mnogih mrtvaja i plavnih terena, pogotovu u đerdapskom sektoru Dunava, ribolov je sve do 19. veka i regulacije reke, bio jedna od najzačajnijih privrednih grana. Austrijski general, graditelj i kartograf Luiđi Ferdinando Marsili je je u svom čuvenom delu "Danubius" pobrojao čak 53 riblje vrste, navodeći ih po slovenskim imenima.

[denacifikator]

Jedan srednjevekovni putopisac je sa divljenjem zabeležio kako se "Tisa smatra za reku najbogatiju ribu u Evropi, ako ne i u celom svetu. Ne kaže se džabe kako je ona sastavljena od dve trećine vode i jedne trećine ribe". Od načina na koji je riba lovljena zavisilo je koliko će alasi plaćati porez sultanovom lokalnom spahiji. I onda su najcenjenije zbog svoje crne ikre (kavijara), bile moruna, čičkava jesetra i kečiga.

Pored pšenice, pirinča i mesa, bio je fermanima zabranjen i izvoz maslaca, maslinovog ulja "da ne bi sirotinja iz vilajeta trpela muku zbog oskudice." Svinjska masta i slanina, koje su Srbi najčešće koristili nije spadala pod ovu odredbu. Pored masla, od mleka se pravio i sir, pa je vlaško (stočarsko stanovništvo) moralo deo poreza da plaća u čabrovima ili kolutovima sira. Povlasticu da proizvode kačkavalj imali su (iz ko zna kog razloga) samo Jevreji. Kod Srba u Vojvodini pod austro-nemačkim uticajem odomaćio se tzv. "švapski sir" od nekuvanog mleka sa kojeg je skidana pavlaka. Šumadijski skorup (kajmak) bio je veoma cenjen, pa je sredinom 17. veka stigao i na sultanovu trpezu. No, Turci su najviše trošili neki od pet vrsta jogurta, pa kad su kretali na put pored kubure i jatagana, za pojasom su nosili i kašiku, zahvatajući njome iz lanenog džaka, koji je visio na sedlu.

Za pripremanje hrane koristili su se, pored soli (kamena iz Erdelja, morska i crna), te domaćeg susama, i drugi uvozni začini, biber, šafran, karanfilić, kim i đumbir, koji su uz Osmanskog carstvo stizali direktno iz Indije i Indonezije. Daleko najskuplji bio je biber. Dolaskom Nemaca u Banat Srbi su počeli da upotrebljavaju i peršun, mirođiju, lorber, majoran, kuskatov orah i vanilu. Po jednom popisu iz 1729. kuhinja mitropolitskog dvora u Beogradu je posedovala i pistaće, pinjole, citronat, kopar, gorušicu, ruzmarin. Jela su ipak najčešće začinjavana lukom, sirćetom, jogurtom, kajmakom, maslom i jajima.

Za spravljanje slatkiša i napitaka najčešće je korišćen med, a kako su ga Turci stavljali u sva moguća jela, pa čak i hleb, pčelari su bili dužni da spahiji donose desetak od svake košnice. Šećer, uvožen sa Kipra, iz Egipta i drugih arapskih zemalja, smatran je luksuznim artiklom, koji su sebi mogle da priušte samo vlastelinske trpeze. Mitropoliti su mnogo novca trošili na slatkiše: piškote, biskvit, mondlkolače i "konfekt različne", ušećereno voće, ponekad "cuperpokere", a mnogo je trošena čokolada, mačun-ćulbe i nobet šećer. Običan živalj se sladio ćeten- alvom, pitama, sutlijašom, uštipcima, mafišom i gurabijama, a Srbi u Ugarskoj su trošili brodstrudel, cvik-krofne, tašce i milhramstrudel.

No, običan narod je za dva obroka dnevno imao izuzetno skroman jelovnik. Uz to držana su četiri velika posta, postilo se takođe sve srede i petka i o zavetnim danima. A pravila su bila jako stroga, jela su spremana bez mleka i masla, dok sveštenici za vreme velikih postova nisu smeli jesti ni ribu. Kad je iz Amerike stigao pasulj "mali ljudi su postili o sočivu, hlebu i pasulju, ali pr tom nisu zaboravljali rakiju".

Brzo su Srbi od Turaka naučili da se leti, sa ledom čuvanim tokom cele godine u zemljanim skloništima, hlade šerbetom, koji se pravi kuvanjem suvih šljiva, grožđa, smokava, krušaka ili bresaka. Pili su i trušiju u kojoj je kiseljeno voće, kao i bozu, "piće hranjivo i gusto kao mleko, ali brzo udari u glavu i opijani one koji ga neumoreno troše", zapisao je putnik Belon. Retki su sebi mogli da priušte "srpsko pivo", koje su prečanski Srbi pravili u Somboru i Baji. Kuranom je muslimanima bilo zabranjeno konzumiranje svih alkoholnih pića, čak je po zakonu svako ko je uhvaćen pijan plaćao bi novčanu globu i kažnjavan batinanjem, visok porez na vino koje su Srbi prodavali bio je značajna stavka u državnom budžetu. U kriznim vremenima vlast je zabranjivala i Srbima da ga piju.

Evropskim diplomatama i putnicima nisu se dopadala vina koja su Turci tajno pravili Turci, jer su imala nezgodan ukus (kako nisu imali zasvođene podrume, dodavali su kreč, da bi se duže održala), engleski lekar Braun je hvalio sremska kao "veoma jaka i dobra za piće". Neki šerijatski pravnici našli su, međutim, rupu u zakon, smatrajući kako se se verska zabrana odnosi samo na uživanje vino, ali ne i rakiji, pa je nemački putopisac Hans Dernšvam primetio kako su "bez imalo griže savesti rakiju šljivovicu žderali i ljudi i žene više nego druge napitke, nalivajući je i u šerbet, i u vino, i u jelo."


Kahvana je srpska sudbina

"Kad se raspremi sto posle jela svi čekaju da im se donese kafa. I veoma promućuran čovek teško bi raspoznao čega ima više u toj smesi — crnila ili gočine. Umešnost je u tome da se pije iz male porcelanske šoljice, ali toliko vruće da ju je gotovo nemoguće držati u ruci.

Divota ih je posmatrati kako dok piju krive usta i prave grimase, a to čine, jer nema nikakvog efekta, ako kafa nije vrela… Kod njih je dobro što je tu svako lepo ugošćen, ali mi se ne sviđa što svaki debeli konjušar biva ravan gospodinu, traži mu lulu ili dodaje svoju. I posle dva-tri dima daje lulu dalje, sa gomilom svoje pljuvačke na njoj."

Ovako je francuski putopisac A. Pule 1658, dosta teatralno i groteskno opisao svoj prvi susret sa kafom i duvanom u nekom saraju kraj Mostara, gde mu se nije dopala ni demokratska atmosfera koja je u njemu vladala. U to vreme, dok su kafa, a naročito duvan, bili gotovo nepoznati na zapadu Evrope ili su, pak, tretirani kao naučne zanimljivost, one su uveliko stigle i u najzabitije balkanske varoši.

No, ni islamski Istok nije lako prihvatio kafane, jer su remetile dotadašnje ustaljene društvene norme ponašanja, kako među Srbima, tako i muslimanima. Čak i skromne, trošne potleušice su posedovale pribor za kafu, a već 1591. osmanski hroničar posetio je u Sarajevu "bogato uređenu kahvanu u koju zalaze i Turci i đauri." (Poređenja radi prva klasična kafana, dakle ne krčma ili mehana, otvorena je u Veneciji 1640, Marseju 1644, Oksfordu 1650, Beču godinu dana kasnije, Londonu 1652, Holandiji 1663, a Parizu tek 1672.).

Duvan, koji je francuski ambasador u Partugaliji Žan Nikot 1560. preporučio Katarini Mediči kao lek protiv migrene, stigao je u Osmansko carstvo 1600, kako beleži hroničar Ibrahim Pečevi, a doneli su ga "engleski nevernici tvrdeći da leči neke bolesti vlage". Mada je beogradski muftija Munirija tvrdio da upotreba duvana nije primerena muslimanima, on je na Balkanu ne samo pušen, i u skrajnutim kasabama kakvo je bilo ondašnje Prokuplje, već i uveliko gajen.

Prvi su kafu počeli da piju derviši, čak i u džamijama, jer im je omogućavala da ostanu budni tokom svojih dugih noćnih obreda i postignu mistične zanose radi potpunijeg približavanja Alaha. NJihov red se širio po celoj državi, a kafa je postala i svetovni napitak najširih masa. Naime, muslimanima je, zbog točenja alkoholnih pića, bilo strogo zabranjeno da odlaze u krčme i mehanine, pa su kafane postale prva javna mesta gde su se mogli družiti i razonoditi. Mada je kafa pripremana i po kućama, "brza" se mogla dobiti i na sokacima, gde su je ulični prodavci kuvali na maloj špiritusnoj grejalici, pravi ćeif (zadovoljstvo) postizao se jedino u ritualno laganom ispijanju, što je stvorilo od kafane prave institucije.

Žene su osim kod kuće, fildžane kafe mogle ispijati i u hamamima (javnim kupatilima), gde su odlazile jednom ili dva puta nedeljno, pa je pored kupanja, pretresanje gradskih vesti i smišljanja skandala, znalo da potraje po nekoliko sati. U Beogradu je polovinom 18. veka radilo najmanje 20 kafana, pretežno u muslimanskoj Vodenoj varoši na Savi, dok je hroničar Mula Mustafa Bešeskija zabeležio da je u katastrofalnom požaru, koji je zahvatio znatan deo Sarajeva, izgorelo i bar 60 kahvana. Njihov izgled prilagođavao se vrsti posetilaca, pa se većina nije razlikovala od običnog trošnog, naherenog dućana.

U većim gradovima bilo je luksuznih i prostranih zdanja, duborezom ukrašenih zidova i tavanica, s mnoštvom prozora i često raskošnom fontanom u središnom delu. Posebno privlačna mesta bili su vidikovci, rečne obale i izletište, gde su podizane kafane otvorenog tipa. Na Evliju Čelebiju je je poseban utisak ostavila ona u Iloku: "Nalazi se glavnoj ulice u vanjskoj tvrđavi, pred Čaršijskom džamijom, i ima prelijep vidik. S jedne strane te krasote od kafane je odličan trgovački han, koji je kao neki bezistan ovog šehera."

Kafane su promenile i noćni izgled grada, jer su do tada, već nakon prvog sumraka, bile osvetljene samo džamije i to mahom u vreme verskih praznika. "Noću se ovde pali mnoštvo lampi, koje se u staklenim posudama na konopcima spuštaju sa krovova, tako da vise u krugovima", zabeležio je jedan Englez. Poremećeni su i dotadašnji okviri društvenog života, koji se do tad noću odvijao jedino u tekijama i, povremeno, džamijama, jer su se na jednom mestu okupljali ljudi iz nespojivih socijalnih, ekonomskih i kulturnih kategorija. Dokoličarili su svi "od cara do govedara", jedni kraj drugih kadije, besposličari, imami, mujezini i drugi verski velikodostojnici.

Međutim, kafane su ubrzo postajala toliko tesne da u njima više nije moglo ni da se stoji, a kamoli sedi. Mustafa Ali je još 1600. ocenio kafane kao prostor u koji sjedinjuje krajnosti "jer pošto okupljaju dobre i loše", one su izvorišta "vrhunskog duha, ali i gluposti". Za siromašne je imao razumevanja jer "nemaju ni kuće ni skloništa, gde se mogu okupljati za tako malo novca", ali je osuđivao gradski lumpenproletarijat, "nepopravljive protuve", nasilnike i večno dokone askere. Srbima svakako nije bio zabranjivan ulazak u kafane otvorene u pretežno muslimanskim mahalama, ali su sami morali da snose i rizik.

.................

[denacifikator]

Hašiš na kafanskom meniju

Dok su u kafanama na Zapadu stvarani "književni forumi", članovi engleskog Kraljevskog društva su još 1664. dolazili da tu raspravljaju o filozofiji, pa je jedan "besmrtnik" zabeležio da su kafane "unapredile korisno znanje koliko i univerziteti", balkanske su poprimale odlike ordinarne birtije.

Zato je islamski teoretičar Mustafa Ali iz 16. veka zaključio da "nisu pravi pesnici i učenjaci oni koji u kafanama sklapaju stihove, već oni, čija je osnova nauka i produbljenost, a kriterijum duhovni i moralni život." I Jovan Skerlić je, mnogo kasnije akademski strogo procenio kako je Jaša Ignjatović bio "lenj, zapušten i neuredan tip kafanskog literatora", dok je, pak, kod Zmaja uočio "kafanske dosetke" kao posledicu brzopletosti i nemarnosti.

Međutim, od samih početaka veoma politizovane, kafane su u Osmanskoj državi bile prvi javni prostori gde se vlast mogla kritikovati, ogovarati, vređati, pa i kovati zavere. Bila je dovoljna jedna varnica pa neisplaćeni i nezadovoljni janičari, podržani ostrašćenom svetinom krenu na dvor nekog od lokalnih paša. Zato nije čudo što su 1717. veliki vezir, a kasnije i lokalne vlasti u "destruktivnim" kafanama imali stalno "zaposlene" špijune.

Tradicionalno orijentalno gostoprimstvo se iz kućnog okruženja prenelo i u kafanu, pa se i do danas održalo na balkanskim prostorima, zasnovano na principu "šta pije kafana". Iznenadilo je to francuskog putopisca Tevena, koji je sredinom 17. veka primetio: “Kada neko ko već sedi u kafani vidi da prilazi novi, a njemu poznati gosti, ako je iole uljudan, reći će gazdi da ne primi novac od njih. Sve se to čini jednom jedinom rečju. Kad im stigne kafa samo treba da vikne 'džaba'." Nije znao da je ovako ceremonijalno iskazana velikodušnost za samo nekoliko akči jeftinija od skupih kućnih gozbi. Osim prijatelja, za Srbe je bilo podrazumljivo čašćavanje i lokalnih predstavnika osmanske vlasti, od kojih se očekivala neka usluga.

Englez Bidulf je 1608. je u Prokuplju primetio kako po kafanama "sirotinja pije, puši duvan i vodi isprazne dokone razgovore, kao i ljudi u engleskim pivnicama. Ali i sutra će biti tu", zaključio je i bio začuđen istrajnošću gostiju koji su postali gotovo inventar. Da bi se razbila dosada vlasnici su dopuštali pa čak i sami organizovali razne vrste zabave.

Žan Teveno, francuski putopisac i jedan od putnika zaslužnih za popularisanje kafe u svojoj domovini, slušao je 1655. po kafanama "grupe Cigana sa svakovrsnim instrumentima koji vrlo prijatno sviraju, ali je sadržaj njihovih pesama odvratan i pun bestidnosti. No, takva žalobna muzika ovde se sluša." Nastupali su po kafanama i lakrdijaši, žongleri, akrobate, pelivani (rvači), glumci su priređivali lutkarske predstave karađoz, golicave sadržine. Nakon jedne od tih pučkih predstava Alber Žuven de Rošfor je 1676. naglašavao da "mnogi ne dolaze tamo ni zbog muzike, niti kafe, koliko da se razonode posmatrajući svakojaku čeljad oba pola i svih vera, kako se glupiraju."

Kako je svako pojavljivanje žena u javnosti, pogotovu u kafanama, po šerijatskom zakonu bilo zabranjeno, ne samo muslimankama, već i Srpkinjama, gazde su ustanovile da libido posetilaca ne budi samo ženski ples i pesma. Zato su ponekad zapošljavali mlade i lepe dečake da u izazovnoj odeći, feminizirane frizure i pokreta, raznose kafu posetiocima. Neki od njih su, kako beleže pojedini putopisci, "nepristojno plešući", sasvim otvoreno pokazivali želju da zadovolje pohotu gostu. Zato su uleme kafane prikazivale kao "kuće poroka gde se okupljaju svi dilber-čočeci", pa su gore i od mehana.

U srpskim i drugim hrišćanskim kafanama kartanje je bilo dozvoljeno, ali kako je šerijat zabranjivao hazardne igre muslimani su prekraćivali vreme bekgemonom i šahom, koji su krišom igrali najčešće u sitan novac.

Mada je bilo anatemisano, prošvercovano iz susedne Ugarske, točilo se naveliko i vino u većini beogradskih kafana, čiji su zakupci bili janičari i sami skloni svim vrstama alkohola. Dobro snabdevene podrume imali su i u Ubu, tada gotovo potpuno muslimanskom naselju.

Protivnicima kafana dodatni argument bilo je i to što se u njima uživao zabranjeni hašiš i opijum, jer su uživaoci smatrali da "ispijanje kafe uvećava zadovoljstvo". Pre pojave duvana hašiš se uglavnom žvakao pomešan s medom, dok se od početka 17. veka on pušio iz nargile pomešan sa duvanom.


I žene su volele da puše

Nije islamskim teolozima smetalo ispijanje kafe u kućama, već kafana kao javna institucija, u kojoj su se okupljali nezadovoljnici, odlazeći u nju radije nego u džamiju. Kako nije bilo moguće pronaći u šerijatu pravne argumente da se kafa proglasi toksičnom i anatemiše, poput vina, providno opravdanje je pronađeno u Kuranu, koji zabranjuje korišćenje ugljenisanog jela, a zrna kafe su prženjem, navodno, ugljenisana. Ipak, od sultanove dozvole iz 1592. sam napitak više nije napadan, nego kafane, moralnim i političkim argumentima. Povremene zabrane su bile kratkotrajne i često ograničene samo na određena područja, pa su nove nicale brže nego što su stare zamandaljene.

Za duvan je pronađeno više razloga za zabranu: doneli su ga stranci, omamljuje, neprijatan je, nepristojno ga je pušiti, "njegov neugodan miris smeta muslimanima i poštovanim anđelima", odvlači od vršenja verskih obreda, izaziva lenjost, rasipništvo, naklonost prema grešnicima, prlja, može da izazove požar… Evo šta Ibrahim Pečevi, prosečno obrazovani intelektualac pisarsko-vojničke karijere, piše o duvanu: "Kafane su bile pune dima od preteranog pušenja besposličara i danguba, u toj meri da se ljudi u njima nisu mogli razaznati. U čaršiji i na bazarima nisu ispuštali lule iz ruke, duvajući dim jedan drugom u lice. Cela mahala je zaudarala. Ružan miris duvana uvlačio se u bradu, kapu, odeću, pa i u celu kuću. Prostirke, nameštaj i postelje progorene su na pojedinim mestima, a svaki kutak kuće uprljan je pepelom. Posle sna, pod uticajem neugodnog zadaha čovek dolazi u stanje da ne može raditi." O kafi i duvanu pisani su i hvalospevi uživanju, pa je jedan mistični pesnik sročio kako je "duvan bez kafe kao seks bez strasti, kafa bez hašiša kao kuća bez pendžera, dok je hašiš bez duvana kao kuća bez duvara".

Sultan Murat IV je naredio da se u svim provincijama postave ljudi koji će "tajno i javno" kontrolisati zabranu pušenja, ulaziti u kuće i bez milosti hvatati svakog ko imalo "smrdi na duvan", ma kom staležu pripadao. Krivci su vešani na licu mesta. Drakonske kazne i zabrane kafana trajno su ukinute nakon poraza koje su Osmanlije pretrpele u ratu sa Svetom ligom 1688. Moralne preporuke muslimanskih ulema nisu imale nikakve posledice po Srbe, ali su se sultanova naređenja i na njih odnosila.

Srpska elita je, povodeći se za svojim osmanskim uzorima, odmah počela da troši kafu i duvan u znatnim količinama, o čemu govore i troškovnici mitropolitskih i episkopskih dvorova. Beogradski mitropoliti Mojsej Petrović i Vikentije Jovanović, koji su stolovali tokom kratkotrajne austrijske vlasti početkom 18. veka, naručivali su duvan za lečenje i ušmrkavanje, dok su za niškog mitropolita Joanikija redovno kupovani kahva, fildžani i čibuci. A imao je preosvećeni i na koga da se ugleda - uzor su mu mogli biti i sami vaseljenski patrijarsi.

Cvilizacijski šok doživeo je arhimandrit Gerasim Zelić, došavši iz Dalmacije 1784. u Jerusalim, kada je zatekao orijentalnu atmosferu na prijemu kod patrijarha: "Uvedoše nas u jednu veliku salu, gde ugledam šest lica sa bradom i šest svetovnih, đe sjede s prekrštenim nogama i s čibucima u ustima, dugačkim četiri do pet lakata. Zatim arhiđakon donese kafu bez šećera. Za svakim dimom srču kafu, a ja se od muke krvavo znojim, ne mogavši ni dim od duvana trpiti, a kamoli čibuk u usta metnuti. Jer do tad sam bio zakleti neprijatelj luledžija, no sad sam u Patrijaršiji prvi put morao lulu zapalit, bojeći se da mi za zlo ne prime." Dok se u Zapadnoj Evropi ustalilo mišljenje da pušenje lule nimalo ne pristaje dami, već eventualno prostitutkama koje na ulici ili u gostionici dočekuju svoje mušterije, u Osmanskom carstvu nije bilo nikakvih prepreka da i žene uživaju u duvanu, samo to nisu smele raditi van kuće ili hamama.

Zemljana lula je omogućila da se pušenje brzo proširi među mornarima, lučkim radnicima i vojnicima (bile su toliko jeftine da su i najsiromašniji svakog meseca mogli priuštiti novu lulu). Viši društveni slojevi na Zapadu su se opredelili za finiju, ali i skuplju varijantu - ušmrkivanje duvanskog praha. Novoj modi nije odeleo ni sam srpski crkveni vrh, a po ugledu na njega i srednji stalež. Carica Marija Terezija je velikodušno delila zlatne burmutice srpskim vladikama, pa je jednu od njih vršački episkop Vikentije Popović 1778. darovao manastiru Šišatovac, jer ni kaluđeri nisu duvan izbegavali. Ipak, burmut se, kako je zabeleženo 1726, u beogradskom mitropolitskom dvoru trošio u ograničenim količinama. Kod Osmanlija, pak, šmrkanje nije bilo tako prestižno. Srbi su najčešće pušili na lule duge oko metar i po, pa je dim bio mlak. Imali su ti čibuci i drugu namenu - u Crnoj Gori su govorili da se "žena bije čibukom, a ljudi nožem ili puškom". Udarac čibukom smatran je krajnjom uvredom, koja se kažnjavala sa 50 cekina oštećenom i još toliko globe.

...............

[Sadokann]

uf puno za čitat
jel se jelo sarma i burek?

[bg011]

Albano-Skopje kaže:

Od kada to da su Hrvati kreteni. Nemojte zaboraviti da su u svakom slucaju Hrvati gospoda za srbe i nemojte zaboraviti da su Hrvati stvorili srbe a ovi sada vredzaju Hrvate, stvarno mislim da je ovo bruka od strane srba.

Poštovani,
Vaši postovi su širenje mržnje i ne dolikuju ovom forumu. Pa i ime Srbi ispisujete malim slovom. Time ne vređate samo Srbe, već svakog civilizovanog čoveka. Verovatno takav odnos imate i prema velikim naučnicima srpskog korena koji su zadužili ceo svet svojim stvaralaštvom (Milutin Milanković,Nikola Tesla,Mihailo Pupin i drugi) Vređate i kompozitora himne Lijepa naša domovino.
Bilo bi bolje da nađete neki drugi forum iz Male Azije, jer ste zaboravili da je ovaj u Evropi.