Da li postoji pozitivna uloga različitosti?

[imanuel kant 1]

Msm sa čisto teorijskog stanovišta, možemo li tvrditi da uloga svih različitosti odnosno selektiranja po grupama društveno i prirodno dovodi do pozitvnih efekata, u smislu da se iz različitosti rađa određena rasprava , sukob, tolerancija koja dovodi do napretka društva i civilizacije.Jer ako pogledamo uopšteno istoriju i ljudsku psihu, to je ono što nas i najviše koči.Podjela na crnu rasu, bijelu i žutu.Podjela na muškarca i ženu.Podjela po konitnentima.Kasnije podjela po vjerama.Podjela po nacijama itd.Neke od njih su dijelo prirode (npr na musko i žensko), a neke kasnije društva (npr na nacije).Prirodno je da se ljudi dijele i udružuju po sličnosti (koja uzgred budi često i nije sličnost, nego se samo radi o prividnoj sličnosti), ali to je posljedica nesavšrenosti ljudi odnosno straha od drugih, jer grupa daje sigurnost, i često je bila osnov za preživljavanje.No ne bi li bilo lijepo kada bi imali jedan čarobni štapić i da izbrišemo sve različitosti, ili bar većinu njih?
Paf i gotovo.Zar ne bi bilo lijepše da umjesto dva pola imamo jedan pol, da se razmnožavamo diobom.Umjesto više rasa jednu.Umjesto više nacija jednu.Umjesto više seksualnih orjentacija jednu itd.
Kada bi mi ljudi mogli da izvršimo genetički inžinjering i napravimo neku novu vrstu, sličnu nama, trebali bi da napravimo homogenu strukturu u svakom smislu.Jer različitosti nas identifikuju u grupe ali nije problem grupe, nego osnova identifikacije u tu grupu hjteli to ili ne, makar podsvjesno, umjesto da se identifikujemo po nekim najvišim načelima ( da li je čovjek sposoban, moralan, koristan društvu i da li postoji sreća u pojedincu u okviru tog društva kao posljedica prije navedenog).

Uzmizmo hipotetički da je u vrijeme stvaranja našeg čovječanstva odnosno od momenta pojave homo sapiensa, na dubler planeti (dakle slična zemlji) se pojavila ista ili slična vrsta kao čovjek ali bez različitosti, dakle ovamo imamo više polova, više rasa , više nacija, više religija, a ovamo jedan pol , jednu rasu, jednu religiju, jednu naciju, ko bi teorijski gledano imao više mogućnosti da napreduje?Odnosno da li bi se ova druga vrsta učinila robotiziranom, kada bi od početka sve bilo isto, bez različitosti ili bi im to dalo snagu da bolje napreduju, tj. da li homogenost u vidu globalnog ujedinjenja jeste nesta za šta se trebamo izboriti i kroz borbu do toga napredujemo, dakle nije stvar u cilju nego u putu do cilja, ili bi bilo bolje da je to odmah dano na dlanu od početka stvarnaja vrste?

[Sigmund]

imanuel kant 1 kaže:

Msm sa čisto teorijskog stanovišta, možemo li tvrditi da uloga svih različitosti odnosno selektiranja po grupama društveno i prirodno dovodi do pozitvnih efekata, u smislu da se iz različitosti rađa određena rasprava , sukob, tolerancija koja dovodi do napretka društva i civilizacije.

Mislim da možemo.

imanuel kant 1 kaže:

No ne bi li bilo lijepo kada bi imali jedan čarobni štapić i da izbrišemo sve različitosti, ili bar većinu njih?

Ne bi. Iz više razloga. Kao prvo, nema identiteta bez razlike. Identitet bilo čega je konstituiran razlikom toga nečega prema svemu ostalome. Kad bismo izbrisali sve razlike, dobili bismo bezlični i bezsadržajni apsolut u kojem su pomirene sve razlike i sve kontradikcije - neku vrstu filozofskog singulariteta ili intelektualne crne rupe. Ili kako kaže Hegel:

"Ako...se stvarnost uzme u svojoj određenosti, tada, budući da ona esencijalno sadrži moment negacije, ukupna suma svih stvarnosti postaje isto tako ukupna suma svih negacija, ukupna suma svih kontradikcija, neka vrsta prve apsolutne moći u kojoj je sve determinirano apsorbirano."

...ili, na drugom mjestu kaže jednostavnije da je tako shvaćeni apsolut "noć u kojoj su sve krave crne."

Drugim riječima, kontradikcije su nužne za postojanje kao takvo. Postojanje jest razlika. Razlikovanje je negiranje, a determiniranje (bez kojeg nema postojanja) je također negiranje. Svaki razvoj proizlazi iz kontradikcije, pa čak i kad bismo tvojim čarobnim štapićem izbrisali sve različitosti, ubrzo bi unutarnje i vanjske kontradikcije pokrenule razvoj i diferencijaciju zatečenog stanja, tj. stvaranje novih razlika. To se uočava svuda: od jedne biološke vrste nastaje više novih; od jednog jezika nataju novi jezici; od jednog naroda nastaju novi narodi; od jedne religije nastaju prvo razne sekte pa onda i nove religije; političke stranke se cijepaju u frakcije... itd, itd. Čak i među blizancima koji su genetski identični, postoje razlike. Erdmann bi to rekao ovako:
"The property of an object to enter into such eternal motion conditioned upon inner contradiction is its dialectical nature, and this eternal motion, itself, demanded by its essence, is its dialectic."
("Osobina objekta da ulazi u takvo stalno kretanje uvjetovano njegovim unutrašnjim kontradikcijama, jest njegova dijalektička narav, i to stalno kretanje, samo, koje zahtjeva njegova esencija, jest njegova dijalektika.")
Drugim riječima, diversifikacija konačnih stvari je stvar njihove unutarnje logičke nužnosti. Ili, kontradikcija je neodvojiva od definicije konačnog:

"Nešto, postavljeno sa svojim imanentnim limitom kao kontradikcija samog sebe putem koje je ono usmjereno i pogonjeno izvan i iznad sebe, jest konačno."

[imanuel kant 1]

Sigmund kaže:

Mislim da možemo.



Ne bi. Iz više razloga. Kao prvo, nema identiteta bez razlike. Identitet bilo čega je konstituiran razlikom toga nečega prema svemu ostalome. Kad bismo izbrisali sve razlike, dobili bismo bezlični i bezsadržajni apsolut u kojem su pomirene sve razlike i sve kontradikcije - neku vrstu filozofskog singulariteta ili intelektualne crne rupe. Ili kako kaže Hegel:

"Ako...se stvarnost uzme u svojoj određenosti, tada, budući da ona esencijalno sadrži moment negacije, ukupna suma svih stvarnosti postaje isto tako ukupna suma svih negacija, ukupna suma svih kontradikcija, neka vrsta prve apsolutne moći u kojoj je sve determinirano apsorbirano."

...ili, na drugom mjestu kaže jednostavnije da je tako shvaćeni apsolut "noć u kojoj su sve krave crne."

Drugim riječima, kontradikcije su nužne za postojanje kao takvo. Postojanje jest razlika. Razlikovanje je negiranje, a determiniranje (bez kojeg nema postojanja) je također negiranje. Svaki razvoj proizlazi iz kontradikcije, pa čak i kad bismo tvojim čarobnim štapićem izbrisali sve različitosti, ubrzo bi unutarnje i vanjske kontradikcije pokrenule razvoj i diferencijaciju zatečenog stanja, tj. stvaranje novih razlika. To se uočava svuda: od jedne biološke vrste nastaje više novih; od jednog jezika nataju novi jezici; od jednog naroda nastaju novi narodi; od jedne religije nastaju prvo razne sekte pa onda i nove religije; političke stranke se cijepaju u frakcije... itd, itd. Čak i među blizancima koji su genetski identični, postoje razlike. Erdmann bi to rekao ovako:
"The property of an object to enter into such eternal motion conditioned upon inner contradiction is its dialectical nature, and this eternal motion, itself, demanded by its essence, is its dialectic."
("Osobina objekta da ulazi u takvo stalno kretanje uvjetovano njegovim unutrašnjim kontradikcijama, jest njegova dijalektička narav, i to stalno kretanje, samo, koje zahtjeva njegova esencija, jest njegova dijalektika.")
Drugim riječima, diversifikacija konačnih stvari je stvar njihove unutarnje logičke nužnosti. Ili, kontradikcija je neodvojiva od definicije konačnog:

"Nešto, postavljeno sa svojim imanentnim limitom kao kontradikcija samog sebe putem koje je ono usmjereno i pogonjeno izvan i iznad sebe, jest konačno."

Dakle, iz ovog tvog proilzilazi da nikad nije moguće ostvariti neko jeidnstvo.Ja ne govorim o savršenom apsolutu, nego o određenom relativnom jedinstvu, gdje to jedinstvo neće ubijati ljudsku različitost.
Bez dobra ne bi mogli spoznati zlo i obranto, bez svjetlosti mrak itd.to je neosporno ali ja ovdje govorim više o društvenim razlikama, onim razlikama koje ne potiču od prirode i ne tiču se načelnih stvari, nego od svjesti samovjesnog bića ( u ovom slucaju čovjeka) i odnosima koji nastaju kroz laganu evoluciju.
Dakle, po tebi u tom društvenom smislu mi smo u jednom vrsti stalnog spiralnog kretanja, i tesko je postići uopšte neku vrstu jednistva, a i kada bi se postiglo, to je neprirodno stanje, jer je fazon u stalnom kretanju, pa makar ono dovodilo i do spuštanja društva na nižu ljestivcu od prethodne.Neophodni su i lopovi, i silovatelji, nephodni su ratovi, sukobi itd. jer je to prirodno stanje čovjeka?

Čak i da ljudi kroz dugi niz godina dodju do određene harmonije i neke vrste koletkivnog uma koji bi doveo do određene nirvane društva, bilo bi potrebno to razbiti jer bi ubilo čovjeka kao takvog psihički i pretvorilo ga u robota.Fazon je u vječnom putu a ne u konačnom cilju.

I da ne znam jesam li dobro razumio, ali po ovom boldanom ispada da je različitost i kontradikcija jedno te isto?Po čemu to?Ja i ti možemo biti različiti ali ne moramo biti kontradiktorni?Muškarac i žena su različiti ali nisu kontradkitorni?Svaka različitost ne mora nužno da dovede do kontradikcije odnosno sukoba koji se javlja, samo je pitanje kvaliteta te različitosti.

[Sigmund]

imanuel kant 1 kaže:

Dakle, iz ovog tvog proilzilazi da nikad nije moguće ostvariti neko jeidnstvo.Ja ne govorim o savršenom apsolutu, nego o određenom relativnom jedinstvu, gdje to jedinstvo neće ubijati ljudsku različitost.

Moguće je ostvariti takvo jedinstvo, ali nije moguće ostvariti vječno jedinstvo. Zajednice se mijenjaju.

imanuel kant 1 kaže:

Dakle, po tebi u tom društvenom smislu mi smo u jednom vrsti stalnog spiralnog kretanja, i tesko je postići uopšte neku vrstu jednistva, a i kada bi se postiglo, to je neprirodno stanje, jer je fazon u stalnom kretanju, pa makar ono dovodilo i do spuštanja društva na nižu ljestivcu od prethodne.Neophodni su i lopovi, i silovatelji, nephodni su ratovi, sukobi itd. jer je to prirodno stanje čovjeka?

Nije to baš tako. To bi bilo kao da kažeš da je teško postići stanje života jednog pojedinca kao zajednice svojih dijelova. To zapravo i jest teško, ali je pogrešno iz toga izvući zaključak da je pojedinačni ljudski život neprirodno stanje zato što je "fazon u stalnom kretanju" i zato što je ljudsko tijelo privremeno i konačno. Zapravo, stvar je upravo suprotna - ljudski život je nešto posve prirodno. Hoću reći, postoji jedinstvo suprotnosti. To je dijalektika. Ali ako umjesto pojedinca uzmemo zajednice onda možemo uočiti neki razvoj društvenih obrazaca koji zovemo povijest, pa onda iz te ptičje historijske perspektive vidimo da stvari idu u nekom svrhovitom smjeru, prema nekom "treba" ("sollen", "ought"). Zapravo, to vidimo već i u biološkoj evoluciji, pa usudio bih se reći čak i u materijalnoj evoluciji svemira.

imanuel kant 1 kaže:

Čak i da ljudi kroz dugi niz godina dodju do određene harmonije i neke vrste koletkivnog uma koji bi doveo do određene nirvane društva, bilo bi potrebno to razbiti jer bi ubilo čovjeka kao takvog psihički i pretvorilo ga u robota.Fazon je u vječnom putu a ne u konačnom cilju.

Fazon je i jedno i drugo. Fazon je da nema savršenog društva, niti ičega drugog što postoji na realan način, jer je sve što postoji na realan način konačno, nesavršeno i kontradiktorno. U doba romantizma, društveni ideal je bio grčki polis koji je predstavljao idealno jedinstvo najpotpunije slobode pojedinca s najdubljim društvenim životom i zajedništvom. S polisom su se mogli poistovjetiti svi njegovi građani. Ali kad je polis zamijenila vladavina jedne klase nad drugim klasama, ljudi više nisu mogli vidjeti državu kao svoj vlastiti odraz (ili izraz). Ali, naravno, polis je propao zbog vlastitih kontradikcija.

imanuel kant 1 kaže:

I da ne znam jesam li dobro razumio, ali po ovom boldanom ispada da je različitost i kontradikcija jedno te isto?

Nije isto ali je slično.

imanuel kant 1 kaže:

Ja i ti možemo biti različiti ali ne moramo biti kontradiktorni?

Da, ali naša različitost je negacija našeg identiteta. Različitost je kontradikcija apsoluta u kojem su pomirene sve razlike. Zato je i sam apsolut kontradikcija (i to "najformalnija od svih kontradikcija", kako kaže Hegel).

[Nea--]

Hej Kante! Evo ti malo Spinoze

Ukoliko se neka stvar slaže s našom prirodom, utoliko je ona nužnim načinom dobra.
Iz ovoga slijedi da je jedna stvar tim korisnija za nas ili bolja, što se više slaže s našom prirodom, i obratno.
Ako je različita onda neće moći biti ni dobra ni loša; ako joj je pak suprotna, onda će biti isto tako suprotna onome što se slaže s našom prirodom, to će reći biće loša.

Kad se o stvarima kaže da se slažu po prirodi time se razumije da se slažu po moći. /.../
Jer, stvari koje se slažu samo u odricanju, ili onome što nemaju, ne slažu se uistinu ni u čemu.

[addx]

Ovo zapravo ide ka temi individualno vs kolektivno