moja mama veli da sam bila grozno malo čudovište koje se ničeg ne boji i da je dugo bila jako ljuta na mene jer sam sa velikim veseljem plašila sve oko sebe nevjerojatnim pričama , a znala sam jako širiti oči kad sam pričala (
znam i sad) pa su mi svi vjerovali
napr. malog brata sam plašla sa zmajem u tunelu svaki put kad smo išli vlakom kod tete u Sloveniju i jadno je dijete vrištalo cijelim putem , mama je očajavala, tata se ljutil a ja sam uživala
kad smo išli s vrtičem na more , klince sam plašila navečer u spavaonici (nakon gašenja svjetla) "tumačeći" im sjene na zidovima i sa nekakvim "jednorogim bikom" (ko zna otkud mi ta ideja) koji se skriva iza onih kamenih zidova oko puteva (kad imaš 4 ili 5 godina onda ti je taj zid ogromno visoki i ne vidiš iza njega) - starci su imali problema zbog toga sa tetama iz vrtića
moj se brat još bojal i da ga bude povukla voda u izljev od kade pa ga se trebalo dič iz kade i orisati a tek onda ispustiti vodu , a bojal se i lokalnog klošara koji je kopal po kantama za smeće (ali to najvjerojatnije jer su mu govorili "ako ne budeš dobar , bude te odnesel")
ali , sad kad razmišljam o tome , imala sam mjesecima noćne more da me proganja Dragan Zarić sa kolutavim očima u poštarskoj uniformi na biciklu (ko se sjeća serije "Neven")