Samoubojstvo - *pročitati prvi post*

[bijelatama]

The Maystor kaže:

A sta mogu......zna se desiti i dani kad sam privatno lose....narocito kad dvije ,,prijateljice" misle da sam glupi seljacic i da ih nisam cuo

To sto one misle, okači mačku na rep !
Drzi se
Nije sve u drugima

[The Maystor]

Nemrem vise.....suocen sam previse

[bijelatama]

The Maystor kaže:

Di ima ljubavi nemojte pricat bajke

Valjda volis i ti nekog.. nesto..?
U tebi je ima ziher!

[The Maystor]

Ne mogu vise voljeti jer toliko cesto ispadnem budala

Svaki dan osjećam prazninu i odbacenost

Niko nije vrijedan da toliko patim. I da se moja dobrota tako zaboravlja a greske stalno nabijaju

I zao mi je sto cak i kad tak rijetko osjetim prihvaćenost, da me onda sudbina tuge opet zadesi

[mladiUmjetnik]

Diego Rivera kaže:

Bok derpina01. Ista, ono baš identična razmišljanja imam i ja kad sam u depresiji. Hvala Bogu, to mi se sve rjeđe dešava. Zvučiš tipično za depresivnu osobu. Ali, puno ljudi, ako ne i baš svi imaju takve periode.
Sve ovisi o tome koliko su česte, koliko traju, i kolika su duboke te depresivne epizode.
Svakako potraži stručnu pomoć, odi na razgovor kod psihijatra ili barem kod psihologa.

Samo da se nadovezem na ovo jer sam se i ja pronasao u njenom postu

mislim da si ovdje totalno u krivu (a mozda i grijesim, govorim samo iz svojeg iskustva), nije to nekakav period kojeg treba prebroditi i u kojem se svi ljudi nadu u zivotu, nego konstantno stanje na korak od odustajanja od svega, izmucenost od strane zivota zbog raznih situacija, neprilagodenost, depresija, anksioznost, manjak znanja i iskustva kako da si napokon sredis zivot i postanes "normala. N". pa kad uspijes izroniti glavu malo iznad vode i cini ti se kako je napokon krenulo prema boljem, opet te netko ili nesto potopi na dno. dovoljan je splet nesretnih okolnosti u jednom danu da neutralizira sav pozitivan trud od cijelog tjedna, ili mjeseca...

ppsihijatri, psiholozi, oni ne pomazu, vecina njih nikada nije bila u tim situacijama, i kako izgleda svijet iz perspektive izgubljene uplasene i izmucene osobe oni ne mogu ni otprilike znati. a samim time ni znati sta je efikasno i sta bi ta osoba trebala ciniti da se izvuce iz svega. kao sta ti prebacujes lopticu na psihijatre i da ide razgovarati s njima, tako oni prebace na tablete, naravno uz razgovor i strucne rijeci, jer ipak mora ispasti da se nisu bezveze skolovali. jos kad dodamo aroganciju, nezainteresiranost za pojedinca.
jedina dobra stvar kod prvog razgovora sa strucnom osobom je placebo efekt koji se javi, osoba misli da je napravila nesto za sebe i dan napreduje zato se osjeca pozitivno, ima nadu i to moze odgoditi krizno stanje na neko vrijeme. dok se iluzija ne rasprsi i ne skuzis da se s psihijatrima i tabletama vrtis u krug bas kao i prije. ali da ne duljim o strucnim osobama...

.................

derpina01 kaže:

Već duže vrijeme razmišljam o suicidu, ali uvijek do sad sam imala nešto kaj me držalo na ostane samo na tom razmišljanju. Uvijek je bilo, probat ću još ovo pa ako ne prođe dobro onda ću se ubit, pa onda nešto drugo, kao, ajde još ovo pa ću onda. Uvijek je postojao neki barem mali cilj. Al od danas više nema toga, jedino kaj znam da bi mojim roditeljima bilo teško, al nekak mislim da ni to nije dovoljan razlog za ovu patnju. Molila bi nekoga tko je bio u istoj ili sličnoj situaciji a uspio se nekako trgnut i pronać volju ako ima kakav savjet. Jer imam još malo volje za borbu ali mi se čini da neće dugo biti tako... Bilo je puno stvari koje sam voljela al više me apsolutna ništa ne veseli, imam povremeno neke nalete energije kad kažem sebi da ću se potrudit i pokrenut, ali to je otprilike par sati u tjedan, dva, i onda me to popusti i još je gore...

derpina, iako su rijeci nebitne i samo privremeno olaksanje, nade i rjesenja ima, u tebi je. napisala si da postoje pozitivni trenuci koje imas, ja bi se fokusirao na njih, kako rezoniras tada, sto te veseli? koja je tvoja iskra sto potpali osjecaj da je zivot ipak lijep. prisjeti se, pisi o tome.

evo ti od osobe koja je jos prije pola godine bila takvo rasulo da nije imala snage izaci iz kreveta. zaglibio sam u alkoholu i jos necemu, depresiji, anksioznosti, kad sam bio trijezan razmisljao bi o nepreboljenoj ljubavi bez koje nemam volje kroz zivot niti isti bez nje ima smisao, o tome kako sam sjeban pri socijalizaciji i komunikaciji sa drugima, uvijek u panici, kaosu, strahu...

vratilo me na put oporavka vjestina koja se konstantno uci i ostri kroz zivot... zamislio sam sljedece... osobu koja pozelim postati. sto zelim imati u svom zivotu? biti zarobljen u tijelu ovisnika, depresivca, nesigurne zrtve koja misli da nikada nije dovoljno dobra? NE. zelim biti pozitivna osoba koja ce uzivati u zivotu, vidjeti pozitivno oko sebe, koja ce BITI dovoljno dobra za ovaj svijet i koja ce biti u miru sa sobom, puna samopouzdanja. ali onda trebam prestati razmisljati kao ovisnik, kao depresivac, kao osoba koja nikada nije dovoljno dobra. trebam poceti provoditi rigoroznu kontrolu vlastitih misli i kada vidim depresivca, i nekog nesigurnog jadnicka da se stvaraju u meni, zaustaviti ih i otkloniti na licu mjesta. tako me nitko ne moze povrijediti bez moje dozvole.

to je tezak korak, tesko je prestati biti zrtva, poceti brisati identitet kojeg vuces moguce godinama, i usvajati neki novi sa novim nacinom razmisljanja. stari identitet se bori i opire novoj promjeni. iskace na svakom koraku kada ne kontroliras misli. kada si na dnu, poceti raditi nesto kreativno, korisno za sebe - nema teze stvari. svima nam je tako zadano, da bude tesko. ici kontra svakog trulog atoma u sebi. ali to je i jedini nacin kako izbaciti tu trulost iz sebe, i povratiti zivot dostojan covjeka.

uvijek se sjetim ove price

Jedan stari indijanac je pričao svom unuku sljedeću priču:

"U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka. Jedan je zao – to je strah, gnjev, zavist, žalost, kajanje, pohlepa, nadmenost, samosažaljenje, krivica, ogorčenje, inferiornost, laži, lažni ponos, superiornost i ego.

Drugi je dobar; to je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamjernost, suosjećanje, velikodušnost, istina, samilost i vjera."

"I koji vuk pobjedjuje?“- upita unuk na kraju.
A stari indijanac mu odgovori: „Onaj kojeg više hraniš.“

Uvijek je postojao neki barem mali cilj. Al od danas više nema toga

imala si ocito "dobar" dan, raspisi se slobodno o tome sto te muci konkretno, ako zelis, istresi to sve van.
kada to napises sve na jedno mjesto mozda ti pomogne i uvidjeti neke stvari, gdje i sto nastojati promjeniti, poboljsati, vjerojatno ces se "lakse" osjecati nakon toga.

[Diego Rivera]

I ja govorim iz svog iskustva. Vecina depresivnih ljudi ima i pozitivne periode, pa na koncu nitko nije bio depresivan od svog rodjenja. Vremena se mijenjaju, a tako I psihicko stanje nije nepromjenjivo. Ali kad te depresija pokupi, ono bas teska, cini se da ti je zivot kompletno promasen, a objektivno nije tako.

[The Maystor]

Koji pickasti kurac ocete od mene....upozno sam okrutnost svijeta u apsolutnoj mjeri

Sudbino prokleta, zasto uvek ja patim

[Pringles]

Molim vas da koristite mogućnost edita i ne zatrpavate temu postovima od jedne rečenice ako je editiranje još uvijek moguće.

[The_End]

derpina01 kaže:

Već duže vrijeme razmišljam o suicidu, ali uvijek do sad sam imala nešto kaj me držalo na ostane samo na tom razmišljanju. Uvijek je bilo, probat ću još ovo pa ako ne prođe dobro onda ću se ubit, pa onda nešto drugo, kao, ajde još ovo pa ću onda. Uvijek je postojao neki barem mali cilj. Al od danas više nema toga, jedino kaj znam da bi mojim roditeljima bilo teško, al nekak mislim da ni to nije dovoljan razlog za ovu patnju. Molila bi nekoga tko je bio u istoj ili sličnoj situaciji a uspio se nekako trgnut i pronać volju ako ima kakav savjet. Jer imam još malo volje za borbu ali mi se čini da neće dugo biti tako... Bilo je puno stvari koje sam voljela al više me apsolutna ništa ne veseli, imam povremeno neke nalete energije kad kažem sebi da ću se potrudit i pokrenut, ali to je otprilike par sati u tjedan, dva, i onda me to popusti i još je gore...

Kad je meni teško, nekad mi je potrebno povlačenje u sebe, da se sam izdignem iz ćemera. Što manje pogleda na stranu. Trebam se postaviti u gard, stisnuti zube i što odlučnije projuriti kroz teško razdoblje.

[The Maystor]

Cemu stiskat zube ak patnja opet naidje

[derpina01]

mladiUmjetnik kaže:

derpina, iako su rijeci nebitne i samo privremeno olaksanje, nade i rjesenja ima, u tebi je. napisala si da postoje pozitivni trenuci koje imas, ja bi se fokusirao na njih, kako rezoniras tada, sto te veseli? koja je tvoja iskra sto potpali osjecaj da je zivot ipak lijep. prisjeti se, pisi o tome.

evo ti od osobe koja je jos prije pola godine bila takvo rasulo da nije imala snage izaci iz kreveta. zaglibio sam u alkoholu i jos necemu, depresiji, anksioznosti, kad sam bio trijezan razmisljao bi o nepreboljenoj ljubavi bez koje nemam volje kroz zivot niti isti bez nje ima smisao, o tome kako sam sjeban pri socijalizaciji i komunikaciji sa drugima, uvijek u panici, kaosu, strahu...

vratilo me na put oporavka vjestina koja se konstantno uci i ostri kroz zivot... zamislio sam sljedece... osobu koja pozelim postati. sto zelim imati u svom zivotu? biti zarobljen u tijelu ovisnika, depresivca, nesigurne zrtve koja misli da nikada nije dovoljno dobra? NE. zelim biti pozitivna osoba koja ce uzivati u zivotu, vidjeti pozitivno oko sebe, koja ce BITI dovoljno dobra za ovaj svijet i koja ce biti u miru sa sobom, puna samopouzdanja. ali onda trebam prestati razmisljati kao ovisnik, kao depresivac, kao osoba koja nikada nije dovoljno dobra. trebam poceti provoditi rigoroznu kontrolu vlastitih misli i kada vidim depresivca, i nekog nesigurnog jadnicka da se stvaraju u meni, zaustaviti ih i otkloniti na licu mjesta. tako me nitko ne moze povrijediti bez moje dozvole.

to je tezak korak, tesko je prestati biti zrtva, poceti brisati identitet kojeg vuces moguce godinama, i usvajati neki novi sa novim nacinom razmisljanja. stari identitet se bori i opire novoj promjeni. iskace na svakom koraku kada ne kontroliras misli. kada si na dnu, poceti raditi nesto kreativno, korisno za sebe - nema teze stvari. svima nam je tako zadano, da bude tesko. ici kontra svakog trulog atoma u sebi. ali to je i jedini nacin kako izbaciti tu trulost iz sebe, i povratiti zivot dostojan covjeka.

U pravu si, treba se više fokusirati na pozitivne stvari, ali najveći problem je baš u tome otporu prema promjenama. Popustile su me te crne misli i odmah je lakše realno sagledati situaciju, međutim u tim teškim trenucima, kad se sve nakupi i sve negativno ispliva na površinu, teško je vidjeti ono pozitivno.

Drago mi je da svi koji imaju sličnih problema mogu barem ovdje u virtuali dobiti potporu i korisne savjete.

[The Maystor]

Tamne misli majcescse dodju zbog loseg odnosa okoline

[Diego Rivera]

derpina01 kaže:

Drago mi je da svi koji imaju sličnih problema mogu barem ovdje u virtuali dobiti potporu i korisne savjete.

Znaj da nikad nisi usamljena u svojim problemima, mnogi prolaze kroz iste ili slicne stanja i situacije. Preporucam da iskoristis sve dostupne nacine da si pomognes, od nacina prehrane, zdravog nacina zivota, dovoljno ali ne previse sna, strucnu pomoc pa i lijekove ako je potrebno

[SekaSis]

Bliski prijatelj je pocinio samoubojstvo. Proslo je neko vrijeme od toga, ali ja sam i dalje neutjesna. Svaki dan razmisljam o njemu, tuzna sam do te tocke da ne mogu normalno zivjeti, funkcionirati. Stalno se pitam jesam li mogla nesto uciniti da to sprijecim. Bas zbog toga, htjela bi uciniti nesto za druge i sudjelovati/volonirati u nekoj grupi podrske, ako takva postoji. Nisam skolovani psiholog, ali svejedno zelim pomoci, pruziti nekome podrsku da to ne uradi. Zelim ljudima koji razmisljaju da to naprave pokazati koliko taj cin moze utjecati na druge i koliko je na kraju krajeva, besmislen, jer svaki problem se moze rijesiti, zivot je prekrasan i pun mogucnosti. Postoji li neko mjesto gdje mogu volontirati ?

[Diego Rivera]

SekaSis kaže:

Bliski prijatelj je pocinio samoubojstvo. Proslo je neko vrijeme od toga, ali ja sam i dalje neutjesna. Svaki dan razmisljam o njemu, tuzna sam do te tocke da ne mogu normalno zivjeti, funkcionirati. Stalno se pitam jesam li mogla nesto uciniti da to sprijecim. Bas zbog toga, htjela bi uciniti nesto za druge i sudjelovati/volonirati u nekoj grupi podrske, ako takva postoji. Nisam skolovani psiholog, ali svejedno zelim pomoci, pruziti nekome podrsku da to ne uradi. Zelim ljudima koji razmisljaju da to naprave pokazati koliko taj cin moze utjecati na druge i koliko je na kraju krajeva, besmislen, jer svaki problem se moze rijesiti, zivot je prekrasan i pun mogucnosti. Postoji li neko mjesto gdje mogu volontirati ?

Žao mi je zbog tvog prijatelja.
Ja sam trenutno dobro, ali protekla 2 tjedna sam bio izrazito loše. I stalno sam razmišljao o teškom životu koji me čeka, smrti i samoubojstvu.
Mislio sam, ako se ubijem, da li će nekome biti žao što sam to napravio. Možda takvih ljudi ne bi bilo puno, ali bi ih zasigurno bilo. No, onda bi bilo kasno.
Ne znam zašto se tvoj prijatelj ubio, ali mu sigurno nije bilo lako. Statistički, relativno mali broj ljudi počini samoubojstvo, i teško je to predvidjeti. Neki ljudi govore o tome, neki ne. A oni koji pak govore da to planiraju, mogu i ne moraju to učiniti.
Nažalost, tvog se prijatelja više ne može vratiti, a i on sam da može ponovno birati, možda se ne bi ubio. Svaka depresija sužuje pogled na svijet i život da vidimo samo ono loše. U trenutku suicida, čovjeku se suzi taj pogled toliko da vidi samo ono najgore što se može zamisliti.
U vezi tvoje želje da volontiraš u nekoj udruzi za krizna stanja, takvi centri postoje, ali mislim da u njima rade isključivo stručnjaci. Problem je za tebe kao i za svakoga tko radi tamo što ako se previše veže za takve slučajeve, doma donosi probleme s posla.
Sad ti je teško što tvog prijatelja više nema, no ništa ga više ne može vratiti. A takvi teški osjećaji prvenstveno škode tebi. Pusti ga nek počiva u miru.
Probaj razmišljati na način da si bila dobra prema njemu dok je bio živ, no nisi mogla znati da će to napraviti.

[regdor toille]

SekaSis kaže:

Bliski prijatelj je pocinio samoubojstvo. Proslo je neko vrijeme od toga, ali ja sam i dalje neutjesna. Svaki dan razmisljam o njemu, tuzna sam do te tocke da ne mogu normalno zivjeti, funkcionirati. Stalno se pitam jesam li mogla nesto uciniti da to sprijecim. Bas zbog toga, htjela bi uciniti nesto za druge i sudjelovati/volonirati u nekoj grupi podrske, ako takva postoji. Nisam skolovani psiholog, ali svejedno zelim pomoci, pruziti nekome podrsku da to ne uradi. Zelim ljudima koji razmisljaju da to naprave pokazati koliko taj cin moze utjecati na druge i koliko je na kraju krajeva, besmislen, jer svaki problem se moze rijesiti, zivot je prekrasan i pun mogucnosti. Postoji li neko mjesto gdje mogu volontirati ?

Moj takodjer, medjutim nisam uopce tuzan, ni sad ni kad se to desilo. Znam da je to htio i koliko je htio biti u miru tako da bi svoju eventualnu tugu smatrao prkosom prema onom sto je on htio, postujem ono sto je htio, iako mi fali naravno.

Mislim da volontiranje preko telefona i slicnih linija i udruga nema nekog smisla, tesko mozes nekome pomoc preko telefona. Jedino ako postoji neka opcija za uzivo a za to trebas biti strucnjak mislim.

[Wolf1524]

Da je bar hrabrosti ga pocinit... Par puta sam skoro poginuo u prometu, ali nisam te srice... 180 km/h, ni zracni jastuci mi nisu izletili, a meni nista...

[Guud]

U naslovu teme piše da treba pročitati prvi post.

Edit: budući da je ova tema iznimno osjetljiva, evo nekoliko pravila i smjernica koje biste prije postanja trebali pročitati.

Lijepo vas molim da prije nego kliknete "Pošalji odgovor", razmislite o sljedećem:



- zagovarate li pojedine metode oduzimanja vlastitog života ili iznosite detalje pojedinih metoda?

- tražite li ili dajete savjete o tome kako uspješno počiniti suicid?

- podržavate li nečiji suicid neprimjerenim komentarima?

- pišete li s divljenjem o osobama koje su počinile suicid ili općenito izražavate pozitivni stav prema suicidu?

- banalizirate ili idealizirate nečije razloge za suicid?

- vrijeđate li i omalovažavate sugovornika?

- proričete li tko će od forumaša koji ovdje pišu doista i počiniti suicid?

- trollate/provocirate/chatate/offtopic ste?



Ako je odgovor i na jedno od navedenih pitanja da - znajte da će takvi postovi biti, ne samo brisani, nego i sankcionirani, te da bi bilo mudrije od takve se komunikacije suzdržati.

Postovi koji sadrže eksplicitnu najavu suicida (npr. 'Odlazim sada', 'Učinit ću to sada/večeras/sutra/itd.', 'Idem to učiniti') automatski će se brisati te ukoliko se ponove, i sankcionirati.

Ako u nekom od postova uočite navedena ponašanja - molim da ga prijavite moderatorima klikom na ikonicu s lijeve strane posta.

Također, ukoliko se s nekom moderatorskom odlukom ne slažete ili postoji neko pravilo i smjernica koju biste rado doveli u pitanje u argumentiranoj raspravi - molim vas da to učinite na odgovarajućem podforumu ili slanjem privatne poruke moderatorima.

Molim vas, poštujte ove smjernice jer su one ovdje s razlogom.


Važno!!!

Ukoliko osjećate da ste u krizi i imate suicidalne misli, ili je netko u vašoj blizini trenutno u takvom stanju, toplo vam savjetujemo da se telefonski obratite Centru za krizna stanja (Kišpatićeva 12, KBC Zagreb - Rebro).
U Centru rade stručne osobe educirane da vam pomognu (liječnici psihijatri).

Broj telefona Centra za krizna stanja je:

01 2376-335 (svakim danom, 0-24)

Na stranici http://www.suicidi.info/povjerenje.asp su navedeni još neki brojevi koje možete kontaktirati. Napominjemo da su brojevi Centra za krizna stanja navedeni na dotičnoj stranici - nevažeći.


Hvala na razumijevanju.

[Phinkal]

ja necu vrijedjati nikoga...obecajem,

znam kak je bit nevolje, jadan, i sam, jedino to imam..

ako je netko za normalan razgovor nek se javi slobodno...

[SekaSis]

Diego Rivera kaže:

Žao mi je zbog tvog prijatelja.
Ja sam trenutno dobro, ali protekla 2 tjedna sam bio izrazito loše. I stalno sam razmišljao o teškom životu koji me čeka, smrti i samoubojstvu.
Mislio sam, ako se ubijem, da li će nekome biti žao što sam to napravio. Možda takvih ljudi ne bi bilo puno, ali bi ih zasigurno bilo. No, onda bi bilo kasno.
Ne znam zašto se tvoj prijatelj ubio, ali mu sigurno nije bilo lako. Statistički, relativno mali broj ljudi počini samoubojstvo, i teško je to predvidjeti. Neki ljudi govore o tome, neki ne. A oni koji pak govore da to planiraju, mogu i ne moraju to učiniti.
Nažalost, tvog se prijatelja više ne može vratiti, a i on sam da može ponovno birati, možda se ne bi ubio. Svaka depresija sužuje pogled na svijet i život da vidimo samo ono loše. U trenutku suicida, čovjeku se suzi taj pogled toliko da vidi samo ono najgore što se može zamisliti.
U vezi tvoje želje da volontiraš u nekoj udruzi za krizna stanja, takvi centri postoje, ali mislim da u njima rade isključivo stručnjaci. Problem je za tebe kao i za svakoga tko radi tamo što ako se previše veže za takve slučajeve, doma donosi probleme s posla.
Sad ti je teško što tvog prijatelja više nema, no ništa ga više ne može vratiti. A takvi teški osjećaji prvenstveno škode tebi. Pusti ga nek počiva u miru.
Probaj razmišljati na način da si bila dobra prema njemu dok je bio živ, no nisi mogla znati da će to napraviti.

Hvala ti puno na odgovoru. Vjeruj mi, plakala sam dok sam citala, ali placem vec danima, sve me kao za inat podsjeca na njega. To mi je najgore, znam da se vrijeme moze vratiti, on to ne bi napravio. Krivim sebe jer sam mu se planirala javiti, ali iz nekog razloga nisam, a to se desilo samo dva dana poslije . Da smo se nasli, porazgovarali (nisam znala da je u losem stanju, nije tako izgledalo), mozda bi sve bilo drugacije. Tesko mi je sad opisati nas odnos, mislim da on nije bio ni svjestan koliko mi znaci . Necu sad ulaziti u detalje. I znam, nema smisla pitati se sto bi bilo kad bi bilo, ali ne mogu protiv sebe.
I sama sam imala takve misli kad sam bila mlađa, srednja skola, nedostatak prijatelja, neshvacenost, ismijavanje.... Bila sam na rubu, ali izvukla sam se. Nisam to zeljela priustiti svojoj obitelji, znam da to ne bi izdrzali. Vec godinama se dizem i padam, svima oko sebe izgledam normalno, ali nitko ne zna sto prozivljavam u sebi. Pronalazim utjehu u raznim stvarima, zivot je ipak samo jedan i ne bi ga se trebali tako lako odreci, kako god to tesko bilo.
U pravu si sto se tice mog pitanja oko pomoci drugima, ali u ovom trenu sam toliko ocajna da zelim nekome pomoci kad vec nisam mogla njemu .
Vjeruj mi, ima puno ljudi kojima je stalo do tebe, iako tako mozda ne izgleda. Iznenadio bi se, i to ljudi od kojih najmanje ocekujes. Svasta bi jos napisala, ali nemam snage, psihicki sam unistena. Tuzna. Ako trebas podrsku, slobodno mi se obrati.