Povijest umjetnosti

[krix]

Otvaram novu temu u nadi da će ovdje pisati istinski ljubitelji povijesti i umjetnosti. Pišite o starim civilizacijama, antičkoj umjetnosti, srednjem vijeku. renesansi, romanici, gotici, manirizmu, impresionizmu, Grcima, Rimljanima, Sumeranima, Sasanidima, Kreti, Mikeni, Etrušćanima, Barbarima...

Pišite o čemu god želite, samo neka bude zanimljivo. Dobrodošle su analize stilova, sažete biografije, razvoj kroz povijest, zanimljivosti, umjetnička djela, stari majstori.

Molim lijepo, zaboravite na politiku, dosadne analize i kvazilupetanja. Promatrajmo umjetnost kroz prizmu povijesti.

Otvorio sam topic, pristojno je i započeti ga...

[krix]

Početak

Čovjek se uspio umjetnički očitovatati već u najdavnija vremena svoje prve pojave na Zemlji. Geološki gledano, to su razdoblja kvartara koja su prethodila sadašnjem geološkom razdoblju. Kvartar se dijeli prema razvijenijoj obradi kamena na starije, srednje i mlađe kameno doba, a zatim bar djelimično i na razdoblje u kojem se počela obrađivati kovina, to jest na brončano i željezno doba.

Starije je kameno doba vrijeme kada dolazi do upotrebe grubo obrađivana kamena. Obuhvaća razna ledena i međuledena doba kvartara. Dijeli se na stariji pleistocen, kad su ljudske rase još prilično nerazvijene. U to vrijeme se javlja amigdala, vrlo jednostavno oruđe u obliku zašiljena kamena. Slijedi srednji pleistocen, u kojem se obrada amigdale usavršava, a zatim treće doba koje traje otprilike od 180.000 do 40.000 godina prije našeg vremena. U to doba se javlja neandertalac. Četvrto doba je doba kada se pojavio i proširio homo sapiens koje završava pred otprilike 12.000 godina.

Tek se u ovom posljednjem razdoblju javljaju prva likovno-umjetnička očitovanja. Prema tome, likovna se umjetnost očituje prvi put u mlađem paleolitiku. Ta su očitanja uočljiva u pećinama, koje su onda bile prirodan zaklon. Najstarija od njih potiče iz razdoblja od 30.000 g. pr.n.e. i pripada kulturi aurignacien, nazvanu po pećini Aurignac u Francuskoj i istodobnoj kulturi perigordien, nazvanoj prema francuskoj pokrajini Perigord. Rana pećinska umjetnost dostiže svoj vrhunac u spilji Lascaux između 14.000 i 13.000 godina pr.n.e.



Slijedi magdalenienska škola, nazvana prema spilji La Madeleine, u Tursacu u Dordogni. Ona se vremenski smješta između 14.000 i 9.500 g. pr.n.e. Umjetnost starijeg kamenog doba je najviše bila raširena u Francuskoj i Španjolskoj, u pokrajinama Akvitaniji i Kantabriji. Njih su od glacijacija što su bile zahvatile cijelu sjevernu Europu štitili Centralni masiv i Pirineji.

Akvitansko-kantabrijska umjetnost je izraz lovačkog pučanstva koje je načešće prikazivalo životinje u magijskim i žrtveno-pomirbenim svrhama. U početku su se najviše prikazivali likovi mamuta, nosoroga, velikog pećinskog medvjeda i sjevernog jelena. Pri kraju magdaleniena, posljednjeg razvojnog razdoblja, javljaju su prikazi vepra, dabra, jelena i srnaća što ukazuje na promjenu podneblja. Ono je postalo blaže.

U to doba još je rijedak ljudski lik.U tom razdoblju javljaju se maleni kipići koje nazivaju Venere, zbog izraženih ženskih crta. Vjerovatno je najzanimljivija pećina Lascux koja je otkrivena 1940. g. Stijene i dobar dio stropa su prekriveni likovima životinja među kojima se ističe pragovedo, na ima i konja, kozoroga i jelena. Slikar se služio nekim oruđem ili prstom umočenim u boju, nekad sa crnim obrisima, a često se puhanjem nanosila boja zbog pojačavanja učinka. Čuvena je i pećina Altamira.



Nakon posljednje glacijacije krajem kvartara, oko 10.000 g. p.n.e., mijenja se klima i neke veće životinje migriraju na sjever. Na njihovo mjesto dolaze druge manje životinje, pa se stoga i mijenja uloga svetišta. Javlja se nova vrsta pećinskog slikarsta, osobito u današnjoj Španjolskoj. Slikarstvo je stiliziranije, unosi se i ljudski lik pored životinja. Vjerojatno se to dogodilo otprilike između 7000 i 3000 g. p.n.e.

U to doba širi se poljoprivreda, napuštaju se pećine i grade se kolibe. Javljaju se glineni proizvodi. Na alžirskom jugu se nalazi pregršt motiva lova iz toga razdoblja koja svjedoče o potpuno drugačijoj klimi. Gdje je danas pustinja, prije su obilovali vodom i rastlinjem.

Slijedi pastirsko razdoblje gdje se uvršta prikaz domaćih životinja, osobito goveda. U određenom se trenutku pojavljuje konj i nastupa garamantsko razdoblje, nazvano prema Garamantima koji su obitovali u području Fezzana. U 2. tisućljeću pr.n. e. pojavlje se slika deve, što označava prevagu pustinje u tom dijelu.

Čovječanstvo, naravno, nije svugdje napredovalo istim koracima. Dokaz tome je da u nekim područjima Afrike, Azije i Oceanije još i danas srećemo ljude na razini slične tehnološke civilizacije kao u pretpovijesna vremena. S umjetničkog gledišta slikarije velikih svetišta u paleolitskim pećinama znače najveće pretpovijesno dostignuće. Neolitska su ostvarenja zanimljiva s obzirom na širenje onih kultura koje će ostati temeljima povijesnih civilizacija. Postoje opravdani razlozi među povjesničarima za mišljenje da su korijeni tih kultura na Bliskom i Srednjem istoku, a da su se odatle proširile na Europu s dva velika puta nadiranja, preko Podunavlja i preko Sredozemlja.

Tako je sve počelo...

[krix]

Svi smo ga vidjeli, znamo li svi tko je to?

Gledajući raznovrsnu pojavnost svoje okolice čovjek o njoj stječe neke intuitivne dojmove. Oblici kod gledaoca dobivaju za njega subjektivne karakteristike, vidi ih kao vitke, zdepaste, elegantne ili ne, sviđaju mu se ili ne sviđaju. Ukus je bitan čimbenik čovječjih reakcija na podražaje. On će birati i oblikovati predmete i okolicu po nekom svom nahođenju, iako najčešće neće moći objasniti što je to što prepoznaje kao lijepo.

Ne znam što je umjetnost, ali znam što mi se sviđa, izjava je koju često možemo čuti. Sviđanje se umeće i u prirodne pojave i oblike, lijepi su zalasci sunca, šarene krošnje stabala u jesen, puževi i školjke sa svojim vijugama; i cvijeće nas privlači sve do uključivanja u manire ponašanja, darujemo ga i njime ukrašavamo okolinu; u gradovima želimo što više parkova i zelenila, držimo kućne ljubimce, vikendom odlazimo u prirodu - prema kojoj očigledno osjećamo jaku pripadnost i ne želimo je se odreći. Ima li u svim tim nevidljivim osjećajima i ukusima nešto izmjerljivo, izračunljivo, čime bismo dokazali i učinili vidljivom tu vezu čovjeka i prirode?

Ima.

Postavimo u odnos više omjera i više veličina. Kod razmjera je omjer uvijek sačuvan; razmjer je izjednačavanje omjera. Razmjeri su:
a : b = c : d
a : b = b : c (neprekinuta proporcija)
a : b = b : (a + b) zlatni rez

Ujedno uočavamo kako za elemente u omjeru koristimo znak : koji matematički zovemo dijeljenje, a je tako omjer elemenata uvijek izračunljiv, izmjerljiv i postavljiv u daljnje odnose, tj. razmjere. Iz ovog pravila proizlaze progresivni nizovi brojeva, u kojima se bilo koja dva susjedna broja međusobno jednako odnose kao bilo koja druga dva susjedna broja.

Najpoznatiji proporcionirani nizovi su:

Aritmetički niz: uvijek isti broj zbraja se sa svakim slijedećim članom niza, što čini sve veličine između dva člana uvijek jednake, npr: 1, 2, 3, 4, 5... (svaki broj zbraja se sa 1), ili: 1,4, 7, 10... (zbroj s 3), itd.

Geometrijski niz: uvijek isti broj množi se sa svakim slijedećim članom niza, što čini da se veličine između dva člana velikom brzinom povećavaju, npr: 1, 2, 4, 8,16, 32... (množenje s 2), ili: 1, 3, 9, 27, 81... (množenje s 3); itd.

Harmonijski niz: počinje od cijelog broja (1), koji se dijeli na polovinu, trećinu, četvrtinu, petinu, šestinu i tako u beskraj. Dakle: 1, 1/2, 1/3 (ili 2/3), 1/4 (ili 3/4), 1/5 (ili 4/5), 1/6 (ili 5/6). Pošto je harmonijski niz zapravo aritmetički niz pod razlomkom (1, 2, 3,4... -1, 1/2, 1/3,1/4...) o njemu se govori i kao o obrnutoj proporciji. U njemu će mnogi prepoznati tajnu percipiranja svijeta: Pitagora uspostavlja glavne konsonante: 1/2=oktava, 2/3=kvinta, 3/4=kvarta. Leonardo će zapisati kako ono što je u prirodi u aritmetičkom nizu (drvored) vidimo kao harmonijski niz (geometrijska perspektiva). Zbog ovog niza grčki filozof Zenon pobija mogućnost kretanja: ako ispustimo kamen iz ruke, prije negoli padne na zemlju mora prvo doći do polovine puta; a prije toga do prve trećine; a prije do četvrtine, a prije do petine... Zapravo, kaže Zenon, ne može uopće ni krenuti!

Fibonaccijev niz: dva člana niza zbrojena međusobno daju slijedećeg člana niza: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34... Omjeri u ovom nizu su u zlatnom rezu: 1, 618... Ovu činjenicu još odavno koriste umjetnici tražeći u proporcijama (omjerima i razmjerima) odraz načela stvaranja u prirodi, neki zajednički nazivnik koji bi bio dokaz traga ruke zajedničkog Stvaraoca.

F. Th. Fecher (1876) je učinio pokus, otada više puta ponavljan. Ispitanicima je ponuđeno deset pravokutnika različitih omjera (odnosa stranica), između kojih je najveći broj ispitanika izabrao jedan određeni sa omjerom 21:34 kao najljepši. Ljudima je poznat taj omjer brojeva: još od doba antičke Grčke, Platona u Teetetu i Euklida u X. knjizi Elemenata govori se o dinamičkoj simetriji ili sumjerljivosti u kvadratu, odnosno o Zlatnom pravokutniku ili Zlatnom rezu. Definicija zlatnog reza govori o razmjeru - što znači o odnosu dvaju omjera. Manji dio prema većem odnosi se jednako kao veći dio prema cjelini.
Za njegove stranice smo rekli da su bile u odnosu 21:34. Rezultat tog dijeljenja iznosi 0,617647… ,., iracionalni broj, matematički nemjerljiv.

Međutim, u 13. st. jedan je matematičar, Leonardo iz Pise zvan Filius Bonaccio postavio aditivni niz brojeva u kojem je svaki slijedeći broj jednak zbroju prethodna dva: 1:1:2:3:5:8:13:21:34:55:89:144… a koji je po njemu dobio ime Fibonaccijev niz. Uočite omjer 21:34 kao dio tog niza, a računanje će pokazati da svi brojevi ovog niza podijeljeni sa svojim sljedbenikom, prvim većim brojem,(npr.34:55) uvijek daju rezultat 0,6. Praktički konstantan razmjer kroz cijeli niz, čime je objašnjen neuhvatljiv iracionalni brojev sa beskonačnim razlomkom. Obrnuti postupak, dijeljenje većeg sa prvim manjim članom niza davati će konstantnu aproksimativnu vrijednost 1,6. Tako su zapravo svi brojevi Fibonaccijevog niza u grupama po tri člana (npr. 8:13:21) u zlatnom razmjeru. Osnovna mjera zlatnog kvadrata tako iznosi 1:1,618.

Zapanjuje učestalost zlatnog omjera u svim vidovima organskog života. Ako negdje ne uočavamo zlatni rez otprve, to može biti i zbog deformacije fiktivne mreže u kojoj zamišljamo ucrtan neki oblik. Ispod praga svijesti čovjek prepoznaje i osjeća u prirodi taj uzorak koji oduvijek nosi u sebi. To je posebno zainteresiralo umjetnike koji su, neki svjesno, neki nesvjesno, ugradili ta pravila u svoja djela.

Najpoznatije proporcionirano obilježavanje čovjeka izvedeno je na crtežu Leonarda da Vincija, Vitruvijev čovjek. Crtež nam kaže: ljudsko tijelo je moguće ucrtati u kružnicu i kvadrat (kvadrat je pravokutnik sa jednakim stranicama 1x1 = 12 - dakle kvadrat je dimenzija jedan na kvadrat). Visina čovjeka jednaka je širini rastvorenih mu ruku. Postavljanjem ruku i nogu u dijagonalu čovjek postaje središte kružnice. Napokon, potezi ispod koljena označavaju zlatni rez, kao i na ramenima: od vrha prstiju do ramena : rame do prstiju druge ruke. Tako je i sa glava + tijelo + natkoljenica : potkoljenica. Ipak, Leonardo to nije sam izmislio. Crtež je zapravo interpretacija Vitruvijevih studija o proporcijama, koje su objedinjenje dotadašnjih antičkih spoznaja.
U umjetnosti, povijest zlatnog reza započinje u starom Egiptu. Egipćani su upotrebljavali zlatni presjek, a da nisu to ni znali. Ili barem mi tako smatramo, jer se nigdje ne spominje nešto što bi odgovaralo njegovom opisu. Polazište o njihovom znanju su nam šest matematičkih papirusa, koji čak još nisu svi točno dešifrirani.

Rindov papirus počinje ovako: "Točno zbrajanje. Vrata ka znanju svih stvari i mračnih misterija." Stoljećima i tisućljećima Egipćani su gradili po kanonima koji se nisu mijenjali, i koji su osiguravali uklapanje dijelova u cjelinu premda bili napravljeni i na mjestima, i u različito vrijeme.

Postupak rada nam je poznat: umjetnik je najprije sastavio kvadratnu mrežu podijeljenu na polja i u nju unosio obrise.

Dolje je možda nejljepši primjer zlatnog reza u graditeljstvu, grčki Partenon



Znači, onaj tip od gore je Vitruvijev čovjek

[g2sl]

Vitruvije je ponovio u Deset knjiga o arhitekturi mišljenje grčkih autora da su u dorskom stupu davni arhitekti utjelovili proporcionalnost muškoga tijelai njegovu snagu, a u jonskome vitkost i gracioznost žene

»I izmjerili su stopu ljudske noge i odmjerili visinu čovjeka. Vidjeli su da stopalo ima šestinu ljudske visine, prenijeli su to na stup i razmjer, koji su odredili za promjer podnožja stabla, i nanijeli šest puta kao visinu stupa skupa s glavicom.« Tako su, navodno, nastale prvobitne (kasnije modificirane) proporcije dorskog stupa. Što se tiče jonskoga, postupili su slično: »prenijeli su duljinu stope na visinu žene i odredili promjer stupa osminom njezine visine, kako bi imao uznositiji izgled. Arhajsko je doba ostalo kod ta dva stupa. Kasnije su konstruirali i treći, koji se isticao vitkošću i bogatim ukrasom glavice što je podsjećala na kalež s akantovim listovima u rastu. »Taj treći slog«, da opet ponovimo s Vitruvijem, »koji se zove korintski, oponaša vitkost djevojke, jer njegovi ljupki ukrasi podsjećaju na izgled djevojke koja, s obzirom na svoju mladost, ima gracioznije linije.« Inače, korintski stil, što ga je, navodno, uveo kipar Kalimah koji je živio u drugoj polovici 5. st. prije n. e., proširio se tek u helenistička, a još više u rimska vremena.

To što grčki hramovi i u ruševinama djeluju veličanstveno prije svega je posljedica njihovih uravnoteženih proporcija i promišljenog lociranja. Ali tome pridonose i neki gotovo neprimjetni detalji. Stari Grci nisu poznavali optičke sprave i računare, a dugo ni anatomiju ljudskog oka i zakone perspektive. Ipak, shvatili su da oko, unatoč svojoj savršenosti, posjeduje i sklonost da iskrivljuje, što može pokvariti konačni dojam. Gledajući stup, oko klizi odozgo prema dolje, ili odozdo prema gore, a pri vraćanju se načas zaustavlja. Taj tren dovoljan je da i gornji i donji dio stupa izgledaju deblji od sredine. Kad bi stupovi bili načinjeni točno prema ravnalu, pokazali bi da su u sredini tanji i izazivali dojam da će se slomiti pod težinom krovišta. Zato su grčki arhitekti tu optičku varku uklonili. Otkrili su da će ona nestati ako se stup u sredini proširi. Tako se javila ona slavna entasis, koja u literaturi nikad nije definirana. Za nju nisu utvrdili nikakav razmjer. Ovisila je ne samo o visini i jačini stupa, nego i o položaju građevine sa stajališta promatrača. (Točna mjerenja pokazala su, na primjer, na stupovima Propileja, visokima 8,16 metara, da entasis iznosi 19,1 milimetra, a na Partenonu, kod visine 10,4 metra, samo 17,4 milimetra. Onaj tko im je prilazio, gledao je Propileje odozdo, a Partenon gotovo s ravnine.)

Slično su riješili i problem optičkoga gubitka materijalnosti ugaonih stupova. Dodali su im malo proširen, elipsast prorez, a osim toga blago ih nagnuli prema sredini, da se ne bi »razmicali« naviše prilikom čeona gledanja. Kako se naknadno pokazalo, paralelne linije građevina zamjenjivali su onima koje se blago približavaju, ili pak izbočinama, kako bi iskoristili efekt perspektive. Zato ni najveći grčki hram ne djeluje gigantski, a i najmanji od njih ističe se monumentalnošću.

Te optičke finese, toliko jednostavne koliko i genijalne, zabilježio je već Vitruvije. Na žalost, ne sasvim jasno. Renesansni arhitekti većinom su ih razumjeli. Klasicistički kao da su ih zaboravili i zato njihove građevine prema grčkom uzoru djeluju hladno i strogo. Ponovo ih je 1810. god. otkrio nama već poznati C. R. Cockerell. U svijest i praksu arhitekata općenito su ušle tek nakon točnih mjerenja, čije su rezultate 1830. god. objavili njegovi britanski zemljaci W. Wilkins i R. Jenkins. Njihovi nalazi izazvali su u početku buru otpora. Stručnjaci, koji su grčke građevine poznavali samo iz nacrta, proglašavali su ih »greškama pri realizaciji plana«, a kao dokaz navodili su da ni Egipćani »ništa takva nisu poznavali« (što je istina). Još se veća bura podigla kad su nedugo zatim njemački arhitekti J. J. Hittorf i G. Semper dokazali da su grčki hramovi bili obojeni, a ne bijeli. Kad su to 1762. god. tvrdili J. Stuart i N. Revett, naišli su na žestoko protivljenje Winckelmanna, a kad je to ponovio i Francuz Q. de Quincy, dobio je pouku da »grčkoj umjetnosti nije potrebna boja jer ona djeluje čistom formom.« Međutim, nakon toga se utvrdilo da i u minhenskim zapisnicima o preuzimanju eginskih mramora ima napomena o bojama (»... kacige su tonirane tamnoplavo do crnog, štitovi također, s unutrašnje strane su također crvenkasti, perjanice i sandale isto tako, tobolci su jedan plav, a drugi crvenkast«), koje je 1817. god. s pomnjom odstranio Thorwaldsen kao »nelijepu patinu«. Ti sporovi nastavili su se sve do devedesetih godina prošloga stoljeća, jer u znanosti se ništa ne održava tako uporno kao zablude, i na njima su se habilitirali mnogi docenti. Na kraju, ipak su pobijedili branitelji boja nad zastupnicima bjeline. Nama, međutim, predodžba o obojenim grčkim hramovima, osobito kad stojimo licem u lice s njihovim ostacima, još ostaje strana.

[krix]

Amedeo Modigliani je bio boem u pravom smislu riječi. Nakon smrti uzdignut je gotovo do visina Vincenta Van Gogha. Stilski je bio blizak kubistima, ali nije pripadao njihovom pokretu. Most je između generacije Toulouse-Lotreca i Art Deco slikara 20-tih godina prošlog stoljeća.

Rođen je u Livornu 1884. godine židovskoj obitelji. Otac Flaminio je posjedovao malenu mjenjačnicu, prilično neuspješnu. Majka Eugenia je vodila eksperimentalnu školu. Upravo zbog majčinog jakog karaktera, obitelj je živjela prilično nekonvencionalno. Amadeo je bio najmlađe od četvero djece. 1889. godine, najstariji sin Emmanuele u dobi od 26 godina je zatvoren na 6 mjeseci pod optužbom da je anarhist.

Iste godine Amadeo započinje naukovanje od slikara Guglierma Michelia koji je bio učenik Giovannia Fattoria, vođe Macchiaiolia, talijanske inačice francuskom impresioizma. 1902. godine odlazi u Firencu kod Fattoria. 1903. se seli u Veneciju gdje upoznaje buduće vođe futurizma Boccionia i Sofficia. Tu se upoznaje s drogama i žestoko se opija.

1906. odlazi u Pariz uz majčinu pomoć, ali ni tamo mu nije bolje krenulo. Ono što ga je privuklo u Pariz je lagano nestajalo. U Francuskoj u to doba buja i antisemitizam koji u njegovoj rodnoj Italiji je gotovo nepoznat. Stoga se najviše druži sa Židovima i postaje svjesniji svog židovskog porijekla. Među njima su Kisling, kipar Lipchitz i pjesnik Max Jackob koji mu je jedina veza s Picassovim krugom. Raste mu reputacija i u gostioničarskim krugovima. Ne pije, nego loče i onda se mrtav pijan skida gol na očigled sviju. I to više puta. 1909. godine, bolestan i iscrpljen takvim životom, vraća se kući u Livorno.

Nakon opravka, vraća se u Pariz i odlučuje postati kipar kod majstora Bracusia. Upoznaje se s umjetnošću Afrike i Oceanije koja ima velik utjecaj na njega. I dalje je beznadežno siromašan. Skulpture radi od ukradena kamena sa nekog gradilišta. 1912. se opet teško razbolijeva , mora kući na oporavak, ali se vraća čim je prije moguće.

Nakon I svjetskog rada napušta skulpturu i vraća se slikarstvu, postaje specijalist za portrete U ranim ratnim godinama imao je vezu Južnoafričkom spisateljicom Beatrice Hastings. Bila je 5 godina starija od njega i imala je nešto novca, tako da je Modigliani mogao prilično ugodno živjeti. No teško opijanje i tu napravilo zlo. Veza je prekinuta kad je nakon jedne svađe Modigliani bacio Beatricu kroz prozor.


Leopold Zborowski

S profesionalne strane malo mu je bolje krenulo. Mladi Paul Guillame je pokazivao zainteresiranost za njegove portrete, ali je Amadeu bio nesimpatičan. 1916. je prešao kod Poljaka Zborowskog. Beatricu je bacio kroz prozor, veza je očito pukla i u srpnju 1917. godine upoznaje Jeanne Hebuterne koja je imala 19 godina. Uskoro počinju zajedno živjeti. Uskoro njihovi sukobi postaju zanimljiviji stanovništvu Montmartra nego tuče sa Beatrice. Kada je bio pijan ponašao se poput luđaka, kako je izjavio jedan njegov suvremenik i očevidac njegovih divljanja.


Jeanne Hebuterne

U isto vrijeme nebrojeni potreti mlade Jeanne pokazuju zaljubljenost, brigu i opčinjenost. 1918. godine stanje u Parizu je tako teško da se njegov menadžer Zborowski odlučuje preseliti na jug Francuske. Osim Modigliania predstavljao je Soutina, Kislinga i japanskog umjetnika Foujitu. Modigliani seli u Nicu, ali na njega mediteranska klima uopće ne djeluje. I dalje slika unutara, najčešće lokalne trgovce i njihovu djecu.

U veljači 1918. Jeanne ostaje trudna i par se nakratko rastaje vjerojatno zbog njezine majke. Vjerovatno je išla Modiglianiu na živce jer je došla pomoći kćeri u trudnoći. Spojili su se kad se dijete trebalo roditi. Par je dobio kćerku, a Modigliani se na putu u matični ured tako napio da je dijete zavedenu knjige bez oca. Njegova obietelj je kasnije usvojila djevojčicu u Italiji. U svibju 1919. se vratio u Pariz, jedino mjesto koje je zaista volio, dok je Jeanni ostavio u Nici. Bila je po drugi puta trudna.

Zahvaljujući trudu Zborowskog platna mu se konačno prodaju po pristojnim cijenama. 1919. je sudjelovao na vrlo uspjeloj izložbi u Londonu. Konačno u srpnju 1919. godine Modigliani I Jeanne se mogu preseliti u normalan stan. U tom istom stanu je nekad prije živio Gauguin. Mođutim, zdravlje mu se stravično pogoršalo, a problemi s alkoholom sve veći i veći.



Novu godinu 1920. je fino proslavio. Međutim, nekoliko dana poslije osjetio je veliku bol i legao je. Nekoliko dana kasnije, susjed , također slikar Ortiz de Zarate, je došao gore u njihov stan vidjeti o što se događa. Našao je Modigliania u deliriju od životinjske glavobolje. Krevet mu je bio pun praznih boca i konzervi sardina, a kraj kreveta je sjedila Jeanne koja je bila u 9-tom mjesecu trudnoće. Nije ni pozvala doktora. Ortiz je odmah pozvao doktora. Doktor je konstatirao težak oblik meningitisa i rekao da nema spasa.

Umro je 24. siječnja 1920. godine u 36-toj godini života. Nije uopće dolazi k svijesti. Imao je ogroman sprovad, na koji je valjda došao cijeli Montmartre. Jenne su odveli roditeljsku kuću, ali dva dana nakon Modiglianieve smrti se bacila sa petog kata ubivši i sebe i nerođeno dijete.

To je tužna priča o životu Amadea Modigliania i njegove Jeanne

[aola]

IMPRESIONIZAM

- realisti Jongkind i Boudin su most između barbizonaca i impresionista
- noviteti:
1.) impresionisti se ne izražavaju metaforama, alegorijama i simbolikom
2.) umjetnosti više nije u službi nekoga već je sam sebi dovoljna (oslobođena je ovisnosti o religiji, ideologiji, naciji)
3.) likovi su realni
4.) sliku razbijaju na mrlje koje se spajaju u prizor gledane tek s distance (slikari napuštaju atelje i idu u prirodu i svjetlo drugačije utječe na boju što dovodi do nove tehnike – plener. Plener su uveli barbizonci)
5.) relativiziranje sižea (gl. akcent je na tehnici, a tema je od marginalne važnosti)
6.) nema prikaza perspektive, nema točke konvergencije
7.) likovima se reže trup, tj. u kadru je tek 1 dio tijela (ono što je uhvaćeno u tom trenu)

EDOUARD MANET
- preteča impresionista
- slike iz 1860-tih: 1862. Muzika u Tuileriesima, 1863. Olimpija, 1866. Frulaš, 1868 portret Zole
- te slike su plošne s malo sjena. Vidi se utjecaj japanskih drvoreza.
- 70-tih se približava impresionizmu. Slika efekte svjetla
- slike iz tog doba su: Bar Folies Bergere, Bijeli ljiljani, Gare st.Lazare
- utječe na hrvatski Minhenski krug




CLAUDE MONET
- 1.) 1860-tih slika: Žene u vrtu, Doručak u šumi
- on je pejzažist i slika u pleneru. Slika mrlje boje razbijene u atmosferi.
- 2.) 1872. Slika Impresiju izlazećeg sunca - po njoj grupa dobiva naziv impresionisti
- 1870-tih slika ciklus Gare st. Lazare
- 3.) 1890-tih slika Katedralu u Rouenu u više verzija
- 4.) Pred kraj seli u Giverny i slika Lopoče. Koristi japansku perspektivu




SISLEY
- ugledao se na Moneta, također je pejzažist
- postepeno rasvjetljuje paletu
- slike: Mali trg u Argenteuileu, Poplava u luci Marly




PISSARO
- je također pejzažist
- 1870-tih živi u Pontoiseu. Tada slika Crvene krovove
- 1890-tih slika pariške vedute: Avenu de l’Opera, Boulevard Montmartre
- privlači ga postimpresionizam




EDGAR DEGAS
- nije bio pejzažist
- gl. tema mu je ljudsko tijelo u pokretu.
- teme: balerine, konji
- uvodi japansku kompoziciju (fragmenti prostora), ptičju i žablju perspektivu
- 70-tih radi pastele
- 1878. Čaša absinta




AUGUSTE RENOIR
- slikao je ljude na koncertima, u šetnji, u kafićima, na izletima
- Moulin de la Galette, Grands Boulevards, Berthe Morissot
- razbija oblik svjetlom kao Monet

[aola]

POSTIMPRESIONIZAM

GEORGES PIERRE SEURAT
- osnivač i teoretičar postimpresionizma
- 1886. javlja se sa slikom Grande Jatte koja je i manifest postimpresionizma
- koristi divizionizam, a to je boja odvojena na platnu i pointilizam što je više tehnika
- ostale slike: Can-can, Cirkus, Obala u Asnieresu




P. SIGNAC
- njegov učenik. Slika istom metodom kao Seurat




- ostali postimpresionisti koji slikaju istom tom tehnikom su:
T. VAN RYSSELBERGHE,




H. E. CROSS



- postimpresionizmu se pridružio i Pissaro


CEZANNE ( -1906.)
- do 1870-tih radi ekspresivne slike: Moderna Olimpija, Silovanje, Autoportret
- jaki kontrasti i gusti namazi
- 1870-tih na njega utječe impresionizam (Pissaro mu je bio učitelj), pr. Kuća obješenog čovjeka
- krajem 1870-tih koristi fasetiranu mozaičnu strukturu
- od 1880-tih stil mu sazrijeva. Slika mrtve prirode i pejzaže sa poremećenom perspektivu
- bojom utječe na foviste, a perspektivom na kubiste (predmet gledan iz više kuteva, nema afirmacije dubine)
- na prijelazu stoljeća boja mu je intenzivnija, a površina uzburkanija
- u zadnjoj fazi motiv se više ne raspoznaje, sve je boja
- slike: Mrtva priroda s kupidom, Kartaši, Kupačice, Mont. St. Victoire
- osuđivan je da unosi nehumanu kompoziciju u umjetnost jer je prisutna reifikacija ljudi i svijeta. Sve u slici tretira isto, i ljudski lik i prirodu i stvari
- sliku shvaća kao proces (pr. Mont. S.Victoire)
- netočno je da je rekao da se prirodu promatra kao geometrijske oblike
- slike su mu krcate motivima, nema praznog prost.
- destrukcija nečeg tjelesnog u mrlje boja

[krix]

Zainteresiranih za umjetnost zavidan broj. Nas par koje to zanima, možemo ćetati i preko mailova.

Adriatic, što se mene tiče možeš slobodno ovu temu u arhivu. Pokušaj propao, ipak je Big Brother za našu naciju numero uno.

Pozdrav svima.

[adriatic]

krix kaže:
Pozdrav svima.

Kako se ti brzo razočaraš !

Topic ti je super !

Strpljenja !

[krix]

Mislim da po današnjem broju postova koji smo razmijenili i dozi zajebancije vidiš da uopće nisam razočaran.

Gledam danima, nije bitno što nitko ne posta, nitko brate ni ne čita.

Ajd' dobro još ću malo biti dežurna budala i pisati kilometarske postove, možda dovučemo kojeg forumaša sa Big Brothera

Malo ću uskoro Rembrandta i Klimta, tamo barem ima sisa, pa ćemo postati čitani.


Samo neću da je ovaj topic moje preseravanje na zadanu temu, nego neka fina diskusijica. Gut?

[krix]

Ako se već nikom ne piše, dajte koje pitanje ili sugestiju pa da šibamo dalje. Ako nekog nešto posebno zanima, nek' kaže, ljudi smo, odgovorit' ćemo.

[Mrtva mrkva]

Aola, zasto Cezanne s postimpresionistima (pointlistima)?

Tema, sugestija.. ajd, moze nesto o engleskim romanticarima posto mi nikad nisu bili dragi i nisam se uspjela prisilit da ih naucim?

Obecavam da cu vam se oduziti postom o dadi

[krix]

O Cezannu će ti Aola odgovoriti. Dajemo joj 2 dana. Ako ne možda ja uspije nešto pametno natrućati.

Romantičari sutra, OK?

[aola]

Mrtva_mrkva kaže:
Aola, zasto Cezanne s postimpresionistima (pointlistima)?

Tema, sugestija.. ajd, moze nesto o engleskim romanticarima posto mi nikad nisu bili dragi i nisam se uspjela prisilit da ih naucim?

Obecavam da cu vam se oduziti postom o dadi

aola kaže:

CEZANNE ( -1906.)
- do 1870-tih radi ekspresivne slike: Moderna Olimpija, Silovanje,

kronoloski spada u postimpresionizam mada slikarski ne spada izricito niti u jedan pravac. On je zacetnik i preteca slikarstva 20.st. S pointelistima je iz razloga sto je slikajuci prirodu rastavio na manje fasete, slicno su i pointelisti radili ali su oni koristili 'tockice'.

[krix]

Mrtva_mrkva kaže:

Tema, sugestija.. ajd, moze nesto o engleskim romanticarima posto mi nikad nisu bili dragi i nisam se uspjela prisilit da ih naucim?

Obecavam da cu vam se oduziti postom o dadi

Nisu ni meni, al šta ćeš. Obećanje je obećanje. Samo ovdje o likovnoj umjetnosti. Znači Lord Byron, Percy Bysshe Shelley, Mary Shelley, John Keats i William Butler Yeats na nekom drugom topicu.

Jel još netko treba nešto?. Došao mi je punac u goste, znači čitavu noć ću lupati po tastaturi od sreće

[krix]

aola kaže:
kronoloski spada u postimpresionizam mada slikarski ne spada izricito niti u jedan pravac. On je zacetnik i preteca slikarstva 20.st. S pointelistima je iz razloga sto je slikajuci prirodu rastavio na manje fasete, slicno su i pointelisti radili ali su oni koristili 'tockice'.

Aola :klap: , ti si moj čovjek. To je brzina. Ajmo još.

Ja bih samo dodao i mrlje su točke. Bitan je zajednički optički doživljaj dvaju ili više točaka (mrlja). Samo toliko.

[aola]

ZAČECI MODERNE SKULPTURE

AUGUSTE RODIN
- Čovjek sa slomljenim nosom 1864.
- glavna tema mu je ljudska figura
- Brončano doba 1876.
- Sv. Ivan Krstitelj 1878-80. i Čovjek koji hoda 1905. - odaju utjecaje Donatella i Michelangela
- zanima ga pokret, gesta
- 1880. narudžba Vrata pakla za portal Muzeja dekor. umjetnosti – nije ih dovršio
zbog smrti. teme su iz Danteove “Božanske komedije”. Obilje simbolizma, ekspres. figura, igre svjetla i sjene
- na Vratima su figure Mislioc, Eva, grupa Sjena, stara Kurtizana, Razmetni sin i dr.
- Građani Calaisa 1884-88. – dramatizacija geste
- Balzac 1897. – ekspresionistički




ARTSITIDE MAILLOL
- glavna tema su mu ženske figure rađene klasično
- Mediteran 1901.
- Noć 1902.
- Sputana akcija 1906.
- Mladi biciklist 1907-8.
- Renoireov portret 1907.
- Rijeka 1939-43.




ANTOINE BOURDELLE
- Rodinov uč.
- isto kao i Maillol želio je oživiti klasičnu tradiciju
Ratnik sa Spomenika borcima u Montaubanu
- Herkul strijelac 1909.
- Apolonova glava 1900. – utjecaj grčke skulpture i Rodina
- Torzo figure zvane Voće 1911.




CHARLES DESPIAU
- najneposredniji nastavljač Maillolove tradicije
- radi portretne glave – jednostavnost





- skulpturom su se bavili i mnogi slikari tog doba:
DEGAS
- teme su mu plesačice, konji i karikature parlamentaraca




RENOIR




M. ROSSO
- isprva je bio slikar
- rastače forme
- voli raditi u vosku

[aola]

ART NOUVEAU

- bio je stil na prijelazu stoljeća. Proizašao je iz eksperimenata slikarstva, arhitekture, zanatlija i industrijske umjetnosti.
Prožimao je skulpturu, slikarstvo, arhitekturu, grafički dizajn, ilustriranje knjiga, namještaj, tekstil i dr.
- proizašao je iz engleskog pokreta Arts nad Crafts čiji je gl. propagator bio W. MORRIS. Slijedio ga je MACKMURDO. Borili su se protiv doba mehanizacije, a zalagali su se za ljepotu umjetnosti i zanatstvo. Sve su to dovodili u vezu sa srednjim vijekom
- art nouveau obiluje orijentalnim arabeskama, elementi rokokoa, elementi kineske i japanske umjetnosti itd. Naročito su inspirirani biljnim formama
- predstavnici art nouveaua u Engleskoj su D. G. Rossetti i E. Burne – Jones
- u grafici se ističe A. Beardsley

H. VAN DE VELDE
- Belgijanac
- jedno vrijeme je bio priklonjen art nouveau

- 1897. osnovana je Bečka secesija popraćena publikacijom “Ver Sacrum” koja izlazi od 1898-1903.




G. KLIMT
- on je glavni slikar secesije
- murali za Bečki univerzitet
- murali u Palais Stoclet u Bruxellesu




ARHITEKTURA I DIZAJN ART NOUVEAU

GAUDI
- Španjolac
- utjecaj Viollet– Le Duca i gotičke arhitekture pa su mu rana djela u struji gotičke obnove. Le – Duc smatra da materijale treba koristiti u skladu sa njihovim svojstvima. utjecao je na art nouveau.
- Casa Vicens – tu formulira bit svog stila: gotičke konstrukcije s mediteranskim i islamskim dekorom
- dovršenje crkve Sagrada Familia u Barceloni nakon Villara. Na njoj je Gaudi radio od 1883. do smrti 1926. ostavivši je nedovršenu. Crkva obiluje egzotičnom arhitekturom i gotičkim elementima. Dekoracija je fantastična i biljna
- palača Guell u Barceloni 1885-89.
- koledž S. Teresa de Jesus u Barceloni 1889-94. – parabolični lukovi
- kapela Colonia Guell u Barceloni 1898-1914.
- parc Guell 1900-14. – to je predgrađe za srednju klasu. Ima valoviti svod na 69 grotesknih dorskih stupova. Krov je uokviren zmijolikom klupom.
- Casa Battlo
- Casa Mila – pretapanje elemenata Željezna konstrukcija na fasadi skrivena je kamenom, ali fasada ima željezne balkone




V. HORTA
- Belgijanac
- glavni arhitekt art nouveau
- školovan je akademski
- privlače ga Viollet– Le Duc i Eiffel
- kuća Tassel u Bruxellesu 1892/93. – u tlocrtu koristi formulu pariških palača 18.st., a na fasadi se vide željezne skele
- Maison du Peuple u Bruxellesu 1897-99. – potpuno je prema Le Ducovim zahtjevima. Kombinira domaću tradiciju gradnje kamenom i opekom sa staklom i željezom. Fasada je konveksno - konkavna
- salon kuće van Eetvelde u B. 1895.
- robna kuća A L’Innovation u B. 1901.




JOURDAIN
- robna kuća Samaritaine u Parizu




H. GUIMARD
želi uskladiti lokalnu tradiciju i suvremena dostignuća. Ima 3 različita stila:
1.) slobodni rustikalni izraz i miješanje materijala, pr. Castel Henriette
2.) urbani stil s opekom i klesanim kamenom, pr. njegova kuća u Aveniji Mozart 1910.
3.) konstrukcije od stakla i željeza, pr. metro stanica Metropolitain u Parizu 1898-1901.




OTTO WAGNER
- stanice bečkog metroa




A. ENDELL
- Studio “Elvira” u Münchenu




J. HOFFMANN
- palača Stoclet u Bruxellesu 1905-11.



(detaljnije o secesiji u Austriji i Njemackoj drugi puta)

[g2sl]

ovdje sam napisao tekst o Celestinu Medoviću koji sam našao u jednom starom svećeničkim listu, koji je napisao njegov prijatelj i župnik

možda nekog zanima

[g2sl]

aola kaže:

GAUDI

- parc Guell 1900-14. – to je predgrađe za srednju klasu. Ima valoviti svod na 69 grotesknih dorskih stupova. Krov je uokviren zmijolikom klupom.

moj otac je bio arhitekt i bio je oduševljen Gaudijem
ovaj park je meni super
ovdje ima više http://www.gaudi2002.bcn.es/castellano/obras/index.htm